Slučajni saputnici: Jedan lovac i jedan ribolovac
Pokro48

Photo: Braca Stefanović/XXZ

A gospođa načelnikovica osobito voli ribu

Poluprazan putnički voz krenu iz stanice i zaklopara po vlažnim tračnicama. Od one nekolicine malobrojnih putnika rijetko da iko išta progovara. Kako ko uđe zabije se ukraj sjedišta i ćuti.

U slabo osvijetljenom hodniku vagona, na pomoćnom sjedištu, drijema kondukter i drži fenjer među nogama.

Rano je jutro pa prohladna vlaga prianja za odjeću. Neko nešto krupno opsova i žestoko tresnu vratima. Valjda se izlizala brava pa se svaki čas sama otvaraju.

U jednom pregratku vagona druge klase – njih dvojica. Slučajni su saputnici! Jedan štrkljast i visok, sa malo nakrivljenim lovačkim šeširom na kojem su načičkane kojekakve značke i šarene peruške od nekih ptica. Na tankim mu nogama visoke, kabaste cipele, natopljene vazelinom. Pod punom je lovačkom opremom, dok na kožnatom povocu, opkovanom žutim limenim broševima, drži tromavog kera krupne glave. Drugi, dežmekast, nizak i kratkonog, sav nekako zapao u visoke  gumene čizme neodređenog broja koje mu pri hodu kloparaju i šište. Preko starog kaputa navukao još i zelenu široku pelerinu pod kojom unese čitav krš ribarskih štapova i kojekakvih naprava, pa to sve diže iznad sebe na stalažu, a onda sjede, otakalji noge i zagleda se u svog saputnika.

Nikada se dosada nisu vidjeli, iako žive u istom gradu, ali osjećaju da ih, ipak, međusobno nešto veže.

Pošto se malo bolje ''osmotriše'', lovac ustade, popravi i zateže na sebi ''uniformu'', zatim otpasa ''patrontaš'' pun metaka te ga okači o gvozdenu kuku iznad glave da se tu njiše i svraća pažnju ostalih putnika. Onda kucnu cipelom o cipelu, poteže vunene čarape uz mršave noge i iz ranca izvadi kožnu duvankesu.

- Izvolite, ako je po volji – punudi saputnika – čist rezanac, kao svila, savijte jednu pa da vidite šta je aroma!

I ribolovac rado prihvati ponudu.

Suknuše dimovi, a onda se, po zagrijanom vagonu, razli blag i ugodan miris finog duvanskog dima. Iako voz često zastaje na usputnim stanicama, pa opet, uz škripu i cimanjem čitavom kompozicijom, nastavlja put, njih dvojica zaneseni razgovorom, kao da to uopšte ne primjećuju. U međuvremenu su prešli i na ''per-tu''.

- Eh, što sam ti, onde – i pokaza rukom kroz zamagljeni prozor – iznad one breze lanjske godine, baš nekako u ovo doba, ulovio zečinu kapitalca! Na moju dušu ako nisam pomislio da nisam, ne daj, Bože, slučajno ubio neko čobansko magare. Šta da ti kažem: prava grdosija od zeca! Jedva sam ga kući donio, odvalio mi je ramena. A onda, zna se: zađi pa dijeli meso po komšiluku, kako sam to već i ranije često činio! I, moj brajko, lež'o ti je on pod jednom bukovom izvalom, k'o međed u brlogu, elem tu ga nanjuši i zateče na spavanju  ovaj moj ker Cimbo, pa kad vrisnu i naturi se za njim, mene lijepo podiđoše žmarci od koljena pa do posljednje peruške na šeširu!

- Nego, deder ti da mi smotamo po još jednu, jer uz cigar duvana i vrijeme brže prolazi.

I tako smotaše već petu-šestu cigaretu.

- Ama, i ja sam ti tako jedne prilike - nastavi ribolovac – zakačio na udicu neko čudovište, ali mi na kraju izmače! Bilo je upravo na ovoj našoj rijeci Bosni, kod čuvenog Šajin kamena, gdje su velike dubine i gdje riba dolazi iz Save i Dunava, pa čak i iz Crnog mora. Tu se mrijesti i ikru polaže… I samo što sam doš'o i prvu udicu zabacio, a ono trže i zaljulja vodom! Vidim, đavo, bogami, odnio šalu, pa se ukopam nogama u obalu i počnem da udaram razne kontre, al' čim jače povuko' sebi, ona se neman džilatnu, kanap puče, a ja na leđa! Prekide ajkula silk, raspali repinom po vodi i izgubi se u riječnim talasima…

Povuče dobar dim iz već dogorjele cigarete, propusti ga kroz nos, pa nastavi:

- Baš u to vrijeme u naše mjesto dođe neki doktor-ljekar, Hercegovac. Visok k'o bandera, a kost i koža! Nikada mršavijeg doktora vidio nisam. I upoznam ti se s njim. Riječ po riječ i on mi se požali kako mnogo voli ribu, crče za njom, ali zabadava kad je, veli, nabaviti ne može. Iz  zavičaja mu stalno šalju vino, a vino, zna se, traži ribu, a ribe nema. Onda mu ja kažem: reci, čovječe, koju vrstu najviše voliš, a ostalo je moja briga! I da vidiš čuda! Za kratko vrijeme doktor se ugoji da ga ni rođena majka ne bi prepoznala. Doduše, ni meni nije krivalo. Svakog mjeseca pletenka-dvije vina dolazilo mi je u kuću… I tako je to trajalo skoro dvije godine, a onda, jednog dana, doktor ''stade na ludi kamen'' i oženi se. A da zlo bude još gore, žena ga nekud odvede, tako da se ni čuli nismo! Biće da su mu i žena i punica ''sjele za vrat''! Elem, bilo kako bilo, život teče dalje, samo se događaji, u stvari, smjenjuju. Tako jedne prilike čujem kako neko kuca na vrata. Otvorim i pogledam, kad na stepenicama stoji čovjek srednji' godina. Učtivo se predstavi i reče da je višegodišnji službenik ovdašnjeg sreza, a onda zapita da li sam ja taj i taj. Velim da jesam, a on nastavi: ''Saznao sam da ste poznati ribolovac, pa sam došao da Vas zamolim da mi ulovite jedno somče od pet-šest kila! Za cijenu ne pitam''! I čovjek mi se u povjerenju izjada kako već odavno traži premještaj u svoj rodni kraj, pa nikako da ga dobije, ali je saznao da gospođa načelnikovica osobito voli ribu pa bi probao preko nje da sredi tu stvar. Sutradan čovjek dođe i odnese somče, a poslije mi javlja da je dobio premještaj i pozvao me da mu dođem na slavlje.

Nakon dužeg vremena i već poodmaklog jutra pod klupom se proteže Cimbo i zijevnu, a onda poče zorli da se češe. Razgrijale se buve u toplom kupeu pa mu ne daju mira.

Lovcu se približavala posljednja stanica, a ribolovac će još do sljedeće, pa počeše da se spremaju.

- E, baš mi je milo što smo se ovako upoznali! – reče ribolovac pa večeras kad se budemo vraćali, imaćeš od mene jedno somče od pe'-šest kila!... Pripremio sam posebne mamce  i ponio specijalne gliste, takozvane ''lauferice'', a na nji' ti som ide k'o lud!

- Kad je već tako, ja ću tebi zeca! – prihvati lovac ''ponudu'', izvuče Cimbu ispod klupe i srdačno se pozdraviše kao da su stari znanci, a ne slučajni saputnici koje međusobno veže slična lovačka strast, a ponajčešće varljiva lovačka sreća.

(Časopis ''Značenja'' Doboj, oktobar 1996)

Oceni 5