Elizabeta Novak: Od Brizbejna do Stoca (2)
Stećak

Photo: Wikipedia

Bosna je mozaik, naši agresori su čekić

5.

Elisabeth sam upisala u biblioteku Muzeja u septembru 1969. Njena figura u skoro uvijek praznoj čitaonici je naravno privlačila moju pažnju. Imala je iznad ispupčenog čela gusti, poput biča, bijeli pramen koji se isticao u kontrastu s dugom crnom grivom. Sjećam se njene karakteristične  geste rukom dok sklanja  taj bijeli pramen koji joj je svaki čas padao na lice. Nekad bi ga plela u dvije tanke pletenice i vezala pozadi. Na licu su joj najmarkantnije  bile oči, šerpa-plave boje.

U ono vrijeme nije bilo fotokopirnih mašina pa je provodila dane i dane prepisujući  odlomke iz knjiga koje sam joj prinosila. Mada je moje izvježbano žensko oko moglo smjesta vidjeti da nije posvećivala izuzetnu pažnju vanjskom izgledu, njene mini-suknje,  tijesne  majice su je činile, sve u svemu, privlačnom.

Našla sam se u nedoumici kad sam shvatila da se zanima za raznovrsni povijesni materijal, a naročito za jedno djelo kojeg smo imali u biblioteci Zemaljskog. Ne želim reći da smo imali u izobilju knjige neprocjenjive vrijednosti ili djela sa osjetljivim političkim temama.  Naravno, sve zavisi od tačke gledista i od trenutnog društvenog uredjenja. U ladici pisaćeg stola koju je nas direktor Hamo držao pod ključem najvrijednijabila  je Hagada, molitvena knjiga sarajevskih židova iz 14 stoljeća.

Njena vrijednost bila je istovremeno i sentimentalne  prirode. Naime, prethodnik Hamov početkom rata je izblefirao gestapovca koji je napravio raciju u Muzej s namjerom  da 'zaplijeni'  za ono vrijeme nepoćudnu Hagadu. Kad mu je ovaj zatražio molitvenik, direktor je slagao da je poslana na izložbu u Španjolsku. A u stvari se nalazila na desetak centimetara  od mjesta gdje se nalazio u toj istoj ladici gdje je i sad čuva nas sadašnji  direktor.

Osobno mislim da smo u Muzeju imali puno sreće i slobode u periodu komunizma i samoupravnog socijalizma.  Mislim  da je to bilo jednostavno zato jer nas niko nije puno bendao. Imali smo više nego bijedne plaće, ali su nas ostavljali na miru sa našim stećcima, arheološkim iskopinama, historijskim  rekonstrukcijama,  herbarijima, zbirkama svih vrsta, počev od leptira, ptica i raznoraznih kukaca. Meni je to potpuno odgovaralo.

Knjiga za koju se zanimala Elisabeth je bilo nešto drugo. Radilo se o djelu jednog austrougarskog  autora koji je lansirao tezu prema kojoj su  bosanski muslimani jedini autentični  nasljednici  bogumila. Izloženi  prijetnjama papske inkvizije, grubosti i nepismenosti  ondašnjih  crkvi,  oni su direktno iz bogumilske vjere našli zaštitu i utočište u islamu. Autor te knjige je tvrdio da je termin "Bošnjak" tada skovan s ciljem da se mogu razlikovati i prema tome distancirati od stanovnika BH ostalih vjera.

Naime od Kulina Bana pa do austrougarske okupacije  pred kraj 19-og stoljeća svi stanovnici BH bilo koje vjere bili smatrali su se jednostavno Bosancima ili Hercegovcima zavisno od područja gdje su bili naseljeni. Austrougarski 'stručnjak' istovremeno je tako poslao signal pravoslavcima i katolicima da pošto nisu izvorni stanovnici BH trebaju se priključiti svojim ‘matičnim’ državama. Jednom  rječju  tipičan primjer gesla 'Zavadi pa vladaj'

Divila sam se vještini i inventivnosti austrogarskog ''stručnjaka''. Ne znam zašto niko nije našao za shodno da u udžbenicima povijesti taj primjer vješte osvajačke politike i diplomacije  iz austrougarskog perioda spomene,  pa čak ni anegdotski. Toliko usredsređena na svoj rad Elzabeta srećom nije ni primjećivala moje indiskretne poglede.

Vajkala sam se: "Ma to je samo jedna stara goticom napisana raskupusana knjižurina za koju se osim Elisabeth (i mene) niko nikad nije zanimao. Ko danas zna čitati goticu? Pa već od 1949 ni Nijemci je ne koriste. U svakom slučaju, njena studija odnosi se na stećke… Za nju je to samo kuriozitet koji neće imati nema nikakvog utjecaja na njen rad. " Nadala sam se da je cijela ta afera pripadala dalekoj prošlosti. Bilo pa prošlo, tješila sam se. Ali da li je stvarno sve tako jednostavno. Da li nešto što je jednom bilo može tek tako proći, ne ostavljajući nikakva traga?

Istovremeno, kad bi bolje sagledala stvari, shvatila sam u stvari da je knjiga austrougurskog stručnjaka,  bila ona propagandna zavjera ili ne, de facto ostvarila zamišljeni cilj. Većina katolika i pravoslavaca s teritorija BH smatraju susjedne republike tj. Hrvatsku i Srbiju svojim izvornim 'matičnim' domovinama. Što se tiče BH muslimana oni su se "izborili" za veliko slovo u njihovom nazivu i za ime 'Bošnjaci''. Tako su se otuđili i distancirali od ostalih stanovnika BH i stvorili nepotrebnu zbrku.

Promatrajući krišom zajapureno lice Elisabeth shvatila sam koliko je ona bila uzbuđena otkrićem knjige austrougarskog "stručnjaka". Zabraniti joj pristup biblioteci Zemaljskog bilo je isključeno. Pomisao na bilo kakvu vrstu cenzure bila mi je ponižavajuća. Osim toga, bilo je prekasno svrstati kontroverzno djelo u odjeljenje 'povjerljivih' knjiga i materijala koje je direktor držao pod ključem u svom uredu. 

Izgovor da je knjiga pozajmljena  drugom čitaocu, a da je ovaj nestao bez traga mi se takodjer činio neprihvatljivim. Saopćiti joj da je knjiga poslana hitno na popravku, na novi povez u knjigovezačku radionicu je takodjer  zvučala neuvjerljivo mada su korice od smeđeg  platna sa žutim, skoro izbrisanim naslovom "Die Wahrheit über die alten Geschichte von Bosnien und Hercegovina" bile skroz ispucane i izblijedile.

Povrh svega shvatila sam da se naša vrijedna posjetilica  Elisabeth direktoru sve više i više počela dopadati. Stvarno nisam znala šta učiniti.

6.

Možda se na Balkanu, više nego drugdje, osjećanje pripadnosti jednom narodu gradi na legendama i mitovima, a ne na historijskim činjenicama. Kod nas 'historijski' rad daje bolju predstavu o vremenu u kome je nastao i o onome koji ih je napisao nego o samoj temi.

Elzabeta nije imala ništa protiv legendi, mitova, usmenih predanja, pismenih nebuloza,  praznovjerica, rekla-kazala priča. S istim zanimanjem, studirala je literaturu o stećcima na našem i više svjetskih jezika, bez sjene predrasuda razgovorala, jednako ih poštivajući, s direktorom Zemaljskog, bibliotekaricom Begonitom ili mazgovocem Salkom sa Kusjevrane. Veselila ju je činjenica sto je toliki broj stećaka ostao sačuvan, što su svakom dostupni (mada je to istovremeno imalo i dobre i loše strane) što ljeti može osjetiti blage valove topline, a zimi valove studeni koji su zračili iz njih.  

Pitala se ponekad: A šta ako mnogobrojni reljefi stilizirani floralni i geometrijski motivi nemaju nikakvu magičnu ili religijsku dimenzije nego su isključivo dekorativne prirode?

Ono od čega Elzabeta nije odustajala je intelektualno poštenje i nepristrasnost. Za nju su to bili neophodni temelji za rad znanstvenika-istraživača.  Vjerovatno zbog toga imala je u svijetu izvrsnu reputaciju. Kolekcionari, umjetničke galerije, često su tražili njene usluge za ekspertizu mačeva, koplja, štitova, svijećnjaka, kapijskih halki, ibrika, sahana, suđa i nakita uopće, a kuće tipa  Sotheby's i Christie's organizirale aukcije u skladu s njenim procjenama i izborima. Kod nas pak najblažim riječima smatrana je prepotentnom osobom, usijanom glavom.

Elzabetin mentalni sklop bio je kombinacija hercegovačke izdržljivosti, bosanske tvrdoglavosti i anglosaksonske samouvjerenosti. Mislim da je zato toliko voljela magarce za koje je tvrdila da su neobično inteligentne životinje, a u svakom slučaju pametnije i pouzdanije od plašljivih i nepredvidljivih konja. Moram ipak priznati da sam se i ja znao s njom posvaditi i izgubiti strpljenje. Elzabetini stavovi skoro uvijek bili su suprotni opće prihvaćenim. Našu osjećajnu, nježnu Begonitu dovodila je ponekad do ivice suza.

7.

Davno je to bilo. Elisabeth je tad imala 14 godina. Predložila sam razredu neka svako izaberu jednu pjesmu iz svoje 'izvorne' kulture, nauči je napamet  i izrecitira u originalu.  Sastav tog razreda je bio tipičan za Australiju: Anglosaksonci, Azijci, nešto predstavnika latino zemalja, nešto Slavena i među njima Cathleen, jedina aboridžinka, autentična stanovnica naše zemlje-kontinenta.

Večer poezije trebala se održati u dvorani za kulturno-rekreativne dogadjaje. Vikendom u njoj često su održavana natjecanja  za najbolju  pitu od jabuka. Obložena svijetlim eukaliptosovim drvetom, mirisala je na cimet.

Za večer poezije Elisabeth bila je oličenje  elegancije. Objasnila  mi je da je njena frizura tipična za kraj odakle je porijeklom  njena familija. Nosila je kosu spletenu u dvije pletenice spojene  na vrhu glave. (Mala nevolja s tom frizurom bila je da je otkrivala njene klempave uši.)

Kao jedini dekor na pozornici stajao je globus. Ellisabeth nam je pokazala gdje se nalazi Evropa, a onda zemlja i grad odakle je "njen" pjesnik.  Mislim da se zvao Alex Antic,  porijeklom je bio iz Bosne i Hercegovine.

U dvorani zavladao je tajac kad je započela recitaciju. Učtivo i s poštovanjem slušali smo pjesmu sjetnog  sadržaja, s notama preklinjanja  i molbe. Niko u publici nije   poznavao niti jednu riječ tog jezika, ali iznenađujuće je bilo to da smo svi, čini mi se, bili dirnuti magijom pjesme. Mnogo godina poslije te večeri poezije, na televiziji sam vidjela rušenje starog mosta u Mostaru. Pomislila sam na Elisabeth. Sjetila sam se još nečega. Moj hobi je grafologija. Evo šta sam zaključila iz njenog rukopisa:

Rezervirana, zahtjevna, mudra, jaka ličnost Elisabeth je stvorena da igra glavne uloge. Ističe se urodjenom autoritativnošću i snagom argumenata. Prilično stroga, posjeduje visoke moralno-etičke principe, ali nekad može biti netolerantna. Energična i nezavisna, voli naređivati. Tajnovite prirode, voli se distancirati od ostalih, ali u biti nije nekomunikativna. Mada se voli dopasti i žudi za obožavateljima i poštivateljima, često osjeća potrebu za osamom da bi mogla na miru razmisliti, izvesti zaključke, donijeti odluke.

Ozbiljna i nemirna, svjesna je da život nije ni igra, niti zabava i zadovoljstvo. Zbog toga puno se zalaže u rad. S jedne strane da bi se afirmirala, a s druge da bi našla sigurnost. Zbog jake osjećajnosti ponekad je kaotična. Vjerna, pouzdana, direktna i iskrena, ima smisao za dužnost i ispunjavanje obećanja. Njeni principi su nekad prekruti. Voli dobro urađeni posao mada se nekad gubi u detaljima. Voli sve što je lijepo i posjeduje prirodnu plemenitost. Njen urođeni smisao za pravdu čini da se razbjesni kad susretne nepoštenje i nepravdu. Pridaje veliku važnost sentimentalnim vezama, ali one nisu jednostavne za nju. Elisabeth je idealist. 

8.

"Elzabeta mi se odmah dopala. Upravo se bila vratila iz Japana gdje je provela nekoliko mjeseci. Japanski vrtovi su je fascinirali. Nastali su u davna vremena kad Japan nije bio jedinstvena nacija nego mješavina raznih religija, kultura i političkih sustava  kojima su vladali lokalne vođe i plemići. U japanskim  vrtovima kamen, stijena glavni je element. Japanci ih obožavaju kao simbole  božje  moći, mjesta gdje se okupljaju  bogovi.

Elzabeta je smatrala da postoje mnogobrojne paralele izmedju japanskih vrtova i nalazišta stećaka.  Prva od njih tiče se prostorne organizacije. Rekla mi je da su polja, livade ili ledine s nasumce razbacanim stećcima svojevrsni 'prirodni' vrtovi. Kad uđes u vrt trebaš stati, upitati se : "Gdje se ja osobno trebam postaviti tako da pašem uz ovaj prostor, ne štrčim, postanem njegov sustavni dio? I onda ekstrapoliraš, pitaš se : ''Kako ja, sićušna jedinka, mogu naći sopstveno mjesto u društvu, poduzeću, firmi, porodici, zajednici bilo koje vrste i veličine? Elzabeta je nabrojala principe koje karakteriziraju  japanski vrt:

Asimetričnost, koja na prvi pogled izgleda kaotično, ali daje iluziju prirodnosti.

Druga je minimalizam, čistota, osamljenost, odsustvo šarenila, obilja bilo koje vrste.

Treća je jednostavnost.

Četvrta je spontanost, neka vrsta mješavine naivnosti i neizvještačenosti.

Peti princip je mogućnost da posjetilac  u naoko beznačajnim detaljima otkrije skrivena značenja koja ga upozoravaju na površnost svakidašnje stvarnosti.

Šesti princip je kreativnost.

Svaki od  stećaka koji Muzej posjeduje ima svoju energiju, simbol je neprolaznosti, stoicizma, samopouzdanja.  Kiša lije po njima, sunce ih grije, isušuje, snijeg padne po njima, sakrije ih, snijeg se istopi, i tako vječno.

Oni pak ostaju  isti onakvim kakvi su. "Džavide, važno je rasporediti stećke na taj način da njihove individualne energije komuniciraju  i budu uravnotežene", rekla je Elzabeta.

- Imate pravo. Ipak, volio bih vas upozoriti da je Zgošćanski stećak težak nekih 16 tona…

Smatrao sam da je Muzejski  vrt mjesto za odmor i meditaciju.  Dalje od zamora i užurbanosti  okolnog Sarajeva, to je prostor za poniranje u sebe i uživanje u sjeni drveća. Ali neminovno je da će jedno izvjesno vrijeme dok budemo radili na pretvorbi, vrt biti pretvoren u bučno gradilište sa kranovima, dizalicama  i hrpom radnika-pomagača.

- 'Šta mislite kako su prije 700 godina graditelji stećaka prebacivali kamene gromade iz kamenoloma do klesarskih radionica, a onda do nekropola?

- Kao i za piramide, možemo praviti razne hipoteze.  Mislim da  nije  slučaj  da je većina stećaka  smještena duž bivsih rimskih putova i pokraj riječnih tokova. Takodjer je moguće da su komadi kao Zgošćanski stećak klesani izravno na livadi u prirodnoj stjeni koja se tu već nalazila.

Klesari, kamenoresci, šegrti, familije umjetnika i zanatlijaza vrijeme radova na stećcima  su vjerovatno bivakovali u kolibama i šatorima u blizini gradilišta. Budući se radi o lakim konstrukcijama od drveta i drugih trošnih materijala danas je nemoguće pronaći tragove tih naseobina. Ali vratimo se japanskim vrtovima.

"Staza koja vodi u vrt nije samo funkcionalne prirode tj. služi da dovede posjetioca u prostor gdje će se odmoriti i uživati u okolnoj ljepoti, nastavila je Elzabeta. " Niti jedno ljudsko biće ne stiže od zamisli do cilja ravnom i pravom stazom. Svako od nas na životnom putu sretne okuke, zaobilaznice, ćorsokake, crne tačke. Ali sa svakog od tih mjesta, imamo neslućene poglede na životne mogućnosti. Zavoji na cik-cak stazi vode posjetioca u pravcu ključnih otkrovenja. On sam je odgovoran da ih pravovremeno pronađe, nezavisno od stvaraoca vrta. Također posjetilac treba sam naći sopstveno mjesto u vrtu odakle će moći razumjeti poruku stvaraoca vrta, smisao i cilj svog postojanja. "

Zamolio sam direktora Muzeja da me primi i izložio mu prijedlog. Nisam propustio spomenuti Elzabetu. Kad je saznao da ne tražim skoro nikakva dodatna finansijska ulaganja, nasmiješio se blagonamjerno. Nakon nekoliko dana dobio sam njegovu dozvolu za pretvorbu Muzejskog vrta …

9.

“Kroz gustu maglu nazirem nadrealističko žutu fasadu Holiday Inna i blindirana vozila stranih novinara i fotografa kojih je u Sarajevu ovih dana mnogo više nego nas običnih stanovnika. Linija frontana na 50 metara  je od Muzeja. Ko zna da li me dežurni snajperista  sa brda drži na nišanu, da li ga boli glava od loše rakije ili je iznerviran jer nije ispunio današnju normu. Sprintam vijugavom pješčanom stazom. Usporim kad sam u zaklonu stećaka.  Na većini zamjećujem tragove metaka i šrapnela. (1) 

Došao sam s namjerom da provjerim kako stoje UN plastične  folije na svih tri sto stotine slomljenih prozora Muzeja. Mogu li odoljeti naletima vjetra, granatama, šrapnelima, eksplozijama ? Hoće li uspjeti izdržati hladnu sarajevsku zimu? Kroz razlupane staklene svjetlarnike krova ulijeću rijetke pahuljice i viju mi se oko nosa.  Pod đonovima mojih starih cipela škripe komadići stakla, gipsa, drveta, keramike.

Trebalo nam je  tjedan dana rada da prikucamo  folije na okvire zjapećih rupa. Počeli smo od prizemlja. Metodično. Vrtlar Džavid i ja smo u farmericama i debelim vunenim džemperima. Begonita je našminkana, naparfimirana, u svilenoj haljini i bundi od smeđeg  vještačkog krzna. Dok pedantno mjeri i makazama reže komade plastične folije objašnjava  nam da je moguće peglati bez struje. "Omotate stopu glačala sa staniolom, ugrijete ga na šporetu i to je to."

Džavid je zadužen za podizanje  folija na prozorske okvire. Ja ih prikucavam čekićem.  Na neke od većih rupa na zidovima pričvrstili smo komade šperploče  i daski. Veli Džavid: "Čekićem je lako razbiti mozaik, ali mozaik ne moze ništa čekiću!" Begonita i ja se pitamo  šta nam Džavid želi reći tom svojom metaforom. Vrtlar objašnjava: "Bosna je mozaik, naši agresori su čekić."

Dok napuštam Muzej  mislim na prijestolonasljednika  Franca Ferdinanda koji je u junu 1914  došao u posjetu Sarajevu. Jedan od zakazanih dogadjaja tokom njegova boravka bilo je zvanično otvaranje Zemaljskog. Istog dana koji je bio predviđen za svečane govore, pjenušac  i  zdravice, fanatični  student ustrijelio je njega i njegovu trudnu ženu.

Pitam se gdje je sad Elzabeta. Mogla bi biti u Parizu. U Londonu ? Ili je ponovno u Australiji. 

Tog 10 decembra 1993 mladi snajperista  na brdu preko puta Zemaljskog Muzeja nišani i hladnokrvno stiska obarač.  Pogođen u čelo, Hamo Sijarić, direktor Zemaljskog Muzeja pada kao pokošen. Mladić položi snajper, zapali cigaretu.  Zašto ga je dođavola britanska novinarka  sa BBC koja ga je intervjuirala prethodnog dana optuživala da gađa njen hotel? Lijepo joj je rekao: "Ma ne gađam ja Holiday Inn, nego Muzej!

(1)  Stećci  često  sluze  kao zakloni tokom  okršaja.  To  ima  katastrofalne  posljedice. Najpoznatije   nalazište  stećaka  u Radimlji,  u blizini Stoca, u Hercegovini   teško je  oštećeno, kao  i Pavlovac   u  blizini   Sarajeva.  Najvrijedniji   eksponati  smješteni  u vrtu  Zemaljskog   muzeja  oštećeni  su zbog  čestih  pogodaka  kojima   je  vrt  izložen.  (Izvor: Izvještaj   o ratnim oštećenjima   kulturnog  nasljedja Hrvatske  i Bosne i Hercegovine, Evropski  Savjet, 1994)

Oceni 5