Moji saputnici: Nikola Jakić Nine, radost za djecu
Nikola Jakić

Radost za decu: Nikola Jakić s unučićima

Photo: Lična arhiva

Dobri ljudi žive i poslije svoje smrti

Ime Nikola Jakić Nine ne nalazi se ni u jednoj enciklopediji, ni u jednom ko je ko, nije ga bilo ni u telefonskom imeniku. Ali, to ime nalazi se tamo gdje je čovjeku najljepše: u srcima ljudi.  Upravo tako, u srcima ljudi, njegovog sela Priječani, kraj Vrbasa, nadomak Banjaluke. Nikola Jakić umro je nekoliko godina pred početak rata. U to vrijeme nebo nad Jugoslavijom postajalo je sve mračnije, oblaci mržnje potpuno su poklopili jugoslovenske narode i tutnjali kroz nekada slobodne predjele jedne čudesno lijepe zemlje. A Nikola Jakić Nine živio je 84 godine, nije dočekao strahote još jednog rata, nikada nije ostario, jer je stalno nešto stvarao, živio više za druge nego za sebe i neprestano poklanjao ljubav svojoj porodici i ljudima u svom okruženju. U toku rata njegovi susjedi prognani su sa svojih ognjišta i sada žive raštrkani po Hrvatskoj, Evropi i cijelom svijetu. I nisu sami: obogaćeni su prahom Nikoline svilene duše; ovo je pokušaj da zapišem ko je bio taj neobični i čudesni čovjek.

Nisam siguran da li je i koliko poznavao antičku Grčku, ali je znao, kao i stari Grci, da treba živjeti u ljepoti prirode i spokojstvu, u stvaralačkom nemiru, u obrađivanju svoga vrta i ukrašavanju svoje kuće. Jer, govorili su i stari Rimljani, nema ništa ljepše od uređene kuće i dobro obdjelane njive. Na krilima helenske svijesti Nikola Jakić je u svom vremenu tražio dobro i ljepotu i govorio istinu; bio je pun vedrine i optimizma, prolazio je kroz vrijeme bez straha i muke u duši, bio je osoba slobodnog i nezavisnog duha, prijatelj svakom čovjeku u selu gdje je osjećao smisao i čari života. Imao je  dar da kaže ono što nikome ne smeta.

Svoj radni vijek Nikola Jakić, dida Nine, kako su mu djeca i unuci tepali, počeo je sa četrnaest godina. Radio je u Električnoj centrali, u Delibašnom Selu, na Vrbasu, blizu Banjaluke. Centrala je izgrađena 1899, pet godina poslije Nijagare, bila je među prvima na Balkanu. A prva sijalica zasijala je u gradu na Vrbasu 27. marta posljednje godine devetnaestog vijeka, samo nekoliko godina poslije Zagreba, Beograda ili Sarajeva. Kada je u 65. godini života otišao penziju, imao je više od pola vijeka radnog staža! Na poslu je naučio da se služi telefonom i to mu je dobro došlo u vojsci. Starješine su odredile da on sjedi kraj telefona i javlja se kad neko pozove kasarnu u Zeleniki, gdje je služio vojsku: ''Jedino zaduženje mi je bilo da se javljam na telefon, ponekad sam svom oficiru morao da pričuvam i njegovo dijete, a usput sam čuvao i  njegovu ženu'', znao je da se našali.

I koliko god je volio svoju baštu i njivu, pčele i konja Sokola, još više je svoju ljubav poklanjao djeci i sav svoj život usmjerio sa željom da njegovim unucima djetinjstvo bude puno radosti i igre. Usred nekog važnog posla na njivi pozivao je djecu da mu se pridruže, pričao im priče, znao je napamet neke Grimove i Andersenove bajke, recitovao im epske pjesme…

- Naš Dido je bio izuzetan čovjek, volio je djecu i uživao u igri s njima, prisjeća se Krunoslava Burić Kruna, ljekar, Ninina unuka. Mi smo obožavali njegove priče i satima ga molili da ostavi sve poslove i da nam priča. Slušali smo ih po stotinu puta. Imao je svoj repertoar: Jarac živoderac, Pošla koka na pazar, Blesavi i pametni… Kad ih je pričao, bilo je to tako uvjerljivo i mi smo mislili da se sve to njemu dešavalo.   Kada je, recimo, pričao priču Pošla koka na pazar počinjao bi ovako: Imala moja baba jednu koku.. ili drugu priču: Skupila se grupa hajduka u mojoj šumi… I uvijek nam ostao dužan da pokaže neke trofeje iz svojih priča.  Kad je pričao o nekom vuku koga je sreo u šumi, rekao je da čuva njegov otrgnuti rep. Mi smo vjerovali da se taj rep nalazi negdje u šupi.

Posjedovao je svemoć da svakog trenutka sa djecom posije radost i često se igrao sa svojim unucima. U zimsko vrijeme glumio je čudovište koje djecu goni po sobi. ''Uhvati nas i golica, a meni je još u glavi kako ga gomila djece - osmoro unučadi i još troje-četvoro mališana iz komšiluka umilno mole: ''Dido, ajde se buči'', sa sjetom govori njegova unuka. Volio je  domaće životinje, timario ih i pazio kao da su članovi porodice. Posebno je obožavao konja Sokola; nikad nije vikao na njega, niti ga udario i nastojao je da ga ne opterećuje. Ponekad bi pozvao unučad i rekao: ''Djeco, hajde da poguramo kola da ne uprežem Sokola''.  Vrlo često djeca su se vozila na zaprežnim kolima, a Nine pusti Sokola da ide ritmom i putem koji njemu odgovara. A ljubav je bila obostrana. Kada bi nailazili ljudi iz sela, Soko bi zastao, pričekao da se Nine pozdravi i ispriča sa svojim komšijama i kretao bi tek kad Dido završi razgovor.

Jednog dana, u proljeće počeo je lagano sa svojim Sokolom da ore njivu; uspio je tek da zaore dvije-tri brazde. Baš tada dolazi komšija i pita ga da mu pozajmi Sokola kako bi mogao da uzore svoju njivu i posije kukuruz. Istog momenta Nine ispreže konja i vodi ga na komšijinu njivu, da pomogne čovjeku. Supruga se naljutila i prekorila ga, a Nine je joj blago odgovara:

- Kako ne razumiješ, čovjeku treba konj da uzore njivu.

Volio je sve ljude, i one koje je znao, i one koje prvi put vidi; zastane, razgovara s njima. Svake zime svraćao je u kuću nomade koji su prolazili kroz selo sa stadima ovaca, obezbjeđivao  im konak i večeru. Njegova supruga se ponekad i na to ljutila.

U proljeće 1941. godine, poslije početka rata, Nikola Jakić je uhapšen i sa još jednim svojim drugom odveden u zatvor u Slavonskom Brodu. Vlasti su ga obavijestile da može biti pušten iz zatvora ako za tadašnje prilike neko za njega donese dosta para ili zlata. Uspio je to da javi svojoj supruzi, i gospođa Anđa je skupila pare i Nine je mogao da izađe iz zatvora i ide kući.

- Ja neću da idem kući bez svog druga. Donesi pare i za njega pa ćemo onda zajedno za Banjaluku.

I zaista, Nikolina supruga  je morala naći pare i za otkup njegovog druga iz zatvora. I, zatim su sve troje krenuli svojim kućama, u Priječane. Gospođa Anđa bila je stub kuće, održavala porodicu na okupu i uz nesebičnu podršku supruga školovala svoju djecu i unuke - svi su pozavršavali srednje, više ili visoke škole.

Nikola Jakić je imao i mlin, na Vrbasu, u blizini svoje kuće. Ljudima je mlio pšenicu i kukuruz uz minimalnu naknadu. Često je svojim komšijama u toku Drugog svjetskog rata i poslije oslobodjenja davao porcije  brašna da ljudi ne budu gladni. Nekoliko godina pred smrt doveo je vodu i napravio česmu na groblju u Priječanima. ''Ljudi se umore dok stignu do groblja i potrebno im je da se osvježe'', pravdao je svojoj porodici odluku da izgradi česmu na groblju.

I njegov brat Stipe bio je dobrodušan čovjek. Kada sam 1965. godine postao zet  porodice Klindić iz Priječana – Ilije i Elizabete-Jelisave, sestre Nikoline supruge, on me je sreo na putu i rekao:

- Dobro došao u naše selo, mi te poštujemo, tebi ovdje neće faliti dlaka sa glave. Svi ćemo brinuti o tebi.

Svaki put kada bih dolazio u Priječane otišao bih da se pozdravim s Ninom i kad smo imali vremena, upuštali bismo se u duge razgovare o svemu i svačemu. Jednom me je upitao:

- Zašto ne bi nešto napisao o meni u svojim novinama koje redovno čitam kao što sam nekada tabirio zagrebački ''Vjesnik u srijedu''.

Nije prošlo dugo vremena, ja sam u svom ''Zadrugaru'' napisao reportažu o pčelaru Nikoli Jakiću, i to na pola stranice. Ostala mi je u sjećanju izjava o medu i rakiji: 

- Nikako mi nešto nije jasno, ja stavim teglu pravog, prirodnog meda na sto u kući i flašu rakije. Flaša bude brzo prazna, a med stoji danima nenačet. A med je izvor zdravlja.

Kada je jednom prilikom Kruna svog Didu vodila doktoru, na pitanje šta ga boli, brzo je odgovorio: ''Boli me to što je Tito dao sva prava mojoj babi pa mi ona sada brani da pijem rakiju''. A na pitanje unuka zašto se oženio Anđom imao je dva odgovora: ''U selu odakle je moja supruga momci su mnogo branili da prilazimo njihovim curama, pa smo mislili da su one i mnogo dobre, ili kad sam htio da se oženim moja cura živjela je s druge strane Vrbasa. Međutim, rijeka je nadošla i ja nisam mogao tamo da odem, već sam uzeo curu sa ove strane''.

Početkom osamdesetih godina porodicu Jakić zadesila je tragedija. Vlado, jedini sin Nikole i Anđe, iznenada je umro. Ja sam tada bio na putu u Sloveniji i moja supruga je otišla na sahranu svog rođaka. Nine je nekoliko puta upitao: ''Hoće li Savo doći na sahranu?'' I danas mi je žao što nisam tada stigao na sahranu Nikolinog sina, Kruninog oca.

Poslije ove tragedije nestalo je vedrine sa Nikolinog lica. Nastavljao je, međutim, da se igra s djecom i pričao im priče u žarkim bojama svojih riječi. A njiva koju je orao sa svojim Sokolom orošena je suzama. Kao i sve njive u nazovi državicama nekada čudesno lijepe zemlje Jugoslavije.

Nikola Jakić Nine umro je prije tri decenije. Nijedne novine nisu zabilježile njegovu smrt. Ali, dobri ljudi žive i poslije svoje smrti. Žive po svojim djelima i po dobroti svog srca.

Oceni 5