U Šibeniku pronađena razglednica Tina Ujevića iz 1917. godine
Tin Ujević

Photo: Wikipedia

Dugo putovanje iz Pariza u Čile

Razglednica koju je pjesnik Tin Ujević 1917. godine iz Pariza poslao svom prijatelju i tadašnjem političkom istomišljeniku, Milostislavu Bartulici u Čileanski grad Antofagustu pronađena je u Šibeniku u ostavštini jedne šibenske obitelji koja se ni na koji način ne može dovesti u vezu sa slavnim pjesnikom, a još manje s književnikom, publicistom i političarom Bartulicom. 

Tin Ujević tada još uvijek Augustin Ujević, nadimak Tin počeo koristiti puno kasnije, razglednicu s reprodukcijom portreta princeze Jeune, nizozemskog slikara Constantijna Netschera (1678. - 1722.) koju je najvjerojatnije kupio u Muzeju Louvre,  napisao je i poslao 13. svibnja 1917. godine. Je li razglednicu ubacio u poštanski sandučić ili ju je predao na poštanskom šalteru ne može se znati, ali je s dva pariška pečata od kojih je jadan oštećen nestručnim skidanjem poštanske marke, vidljivo da je na put krenula iz Avenije Orleans (Av. D Orleans) koja se nalazi u 14. pariškom arondismanu. U čilenaski grad Antofagostu, što je također potvrđeno pečatom, stigla je 24. lipnja 1917. godine nakon 42 dana putovanja preko Atlanskog oceana i južnoameričkog kontinenta. 

Putovanje razglednice iz Francuske u Čile ne krije, dakle, nikakve nepoznanice. Nije teško pretpostaviti ni kako je iz Čilea dospjela u Hrvatsku. Sasvim je realno da ju je Milostislav Bartulica ponio sa sobom kada se po završetku Prvog svjetskog rata vratio u domovinu i od 1919. godine u Zagrebu uređivao novine Obnova i Domovina. Zagonetkom za sada ostaje kako je ta razglednica dospjela u Šibenik i ostala sve do sada skrivena među spisima šibenske obitelji koja nije imala bilo kakve veze s Augustinom Ujevićem, Milostislavom Bartulicom i drugim akterima njihove kratke, ali burne i slabo poznate političke, anarhističke pa i terorističke aktivnosti u Šibeniku.   

Ta 100 godina stara razglednica vrlo je čudna i iznimno zanimljiva počevši već od adrese primatelja. Ujević je razglednicu adresirao ovako:

Milostislav Bartulica 
(Jugoslavenska Država) 
Antofagasta, Chile 
c.c.  831/2. 
Sud - America. 

Pozornost privlače riječi Jugoslovenska Država ispisane u zagradi ispod imena Milostislava Bartulice. Taj naziv ne odnosi se na tada još nepostojeću zajedničku državu južnih Slavena koja je nastala 1. prosinca 1918. godine kao Kraljevstvo Srba, Hrvata i Slovenaca i tek će se od 1929. godine početi nazivati Jugoslavijom, točnije Kraljevinom Jugoslavijom, nego na novine Jugoslovenska država čije uređivanje je Milostislav Bartulica preuzeo od Ljube Leontića po dolasku u Južnu Ameriku odnosno u čileanski grad Antofagostu, tada najvažnije političko središte iseljenika iz južnoslavenskih zemalja.   

Druga zanimljivost Tinove razglednice je dvojnost pisama kojima se on služi. Adresu primatelja i svoju adresu u Parizu, 155. bu. du. Montparnasse, Tin piše latinicom, a poruku - ćirilicom. Razglednicu je potpisao ćirilicom samo svojim prezimenom. 

Od Tinove ćirilice i ekavice zanimljivija je neobična poruka koju on šalje Bartulici iz Pariza u Antofagostu. On na raspoloživom kvadratu papira ne ispisuje pozdrave i fraze kakve su uobičajene u otvorenoj pošti poput razglednice, nego poruku čiji je smisao i značenje vjerojatno mogao razumjeti samo Bartulica. Poruka je podijeljena je u dva dijela. Njen prvi dio napisan je čitkijim i čvršćim rukopisom i krupnijim slovima, a drugi malim pisanim slovima. Gotovo se podrazumijeva da Tin rabeći ćirilicu poruku piše ekavicom, dakle srpskim jezikom. 

Prvi dio te neobične Tinove poruka Bartulici glasi: 

Večera onog kada na pučini svladamo talase sa krtim ljuskama, momci, te noći i nebo čudiće se sa svojim širom i svojim zvežđima čudima što ih zemlja porodila. 

U slobodnom prijevodu na hrvatski jezik ta rečenica bi mogla glasiti:

Večeri one kada na pučini savladamo valove s lomnim krljuštima, momci, te noći čuditi će se nebo svom svojom veličinom i svim svojim zviježđima čudima koja je zemlja rodila. 

Da naglasi smisao i značaj svojih riječi ili da bi možda razdvojio stihove Tin je podvukao tri od četiri retka svoje poruke. 

Drugi dio poruke kojeg je Tin stavio u zagradu, objašnjenje je prethodne rečenice, ali nam Tin ne pomaže puno i ne otkriva na što je mislio kada Bartulici metaforično govori o pobjedi nad valovima i veličini nekog njima znanog djela. Sudeći po objašnjenju, ta rečenica nije Tinova nego je citat i glasi: 
 
Iz jedne drame što se događa u Napulju, Mlecima, Gracu (Štajerskoj) i kod nas i koju ćeš, nadajmo se, čitati iza rata.  

Kratke Tinove poruke upućene prijatelju koji ih po svemu sudeći dobro razumije i zna njihovo značenje danas, cijelo stoljeće nakon što su napisane, nameću izazov dubljeg poniranja u još uvijek nepoznata i nedovoljno istražena razdoblja života najvećeg hrvatskog pjesnika i najslavnijeg boema na prostorima bivše Jugoslavije pa i jedne od najkontraverznijih hrvatskih povijesnih ličnosti.  

Odgovor na pitanje kako je Tinova razglednica poslana iz Francuske u Čile, a zatim donijeta u Zagreb završila u Šibeniku, krije se najvjerojatnije u slabo poznatim i nedovoljno istraženim vezama Tina Ujevića i Milostislava Bartulice sa Šibenikom. Doduše razglednica je iz Pariza u Antofagostu bila poslana 1917. godine, a Tin i Bartulica su u Šibeniku bili aktivni pet godina ranije, tijekom 1911. i 192. godine, ali to ne umanjuje značaj njenog traga.  

Uostalom u Šibeniku postoje vrlo jasni i konkretni dokumenti političkom djelovanju Tina Ujevića, a ni Milostislav Bartulica nije nepoznat šibenskoj historiografiji. Zbog toga začuđuje što se te dvije godine, 1911. i 1912. kada su Tin kao glavni politički pisac, komentator, kolumnist i agitator, a Bartulica kao urednik novina Naprednjak bili prisutni i aktivni u Šibeniku, u njihovim biografijama pa i u desetinama knjiga napisanim o Tinu Ujeviću, preskaču, prešućuju ili tek uzgred spominju. 

Bartulica je i živio u Šibeniku, a Ujević je bio njegov najvažniji vanjski suradnik i glavni autor i nakon što je 1913. godine redakcija Naprednjaka preseljena iz Šibenika u Split, a Tin Ujević otišao u Pariz. Zbog Tinovih rušilačkih tekstova protiv Austro - Ugarske i Bartuličine projugoslavenske uređivačke politike Naprednjaka njih su dvojica četiri mjeseca zajedno tamnovala u zatvoru. 

Tin je 1911. i 1912. godine intenzivno pisao žestoke političke pamflete protiv Austro - Ugarske Monarhije i katoličke crkve, zalagao se za ujedinjenje Srba i Hrvata u zajedničku državu, promicao jugoslavenstvo i ideju da su Srbi i Hrvati jedan narod. Bartulica je te njegove tekstove objavljivao, a ali su oni rijetko dopirali do javnosti jer ih je šibenska policija redovito cenzurirala i zabranjivala. 

Sve ono što su 1911. i 1912. godine Ujević i Bartulica radili u Šibeniku nemoguće je istraživati izvan tadašnjih šibenskih političkih prilika i mimo sudbina nekih važnih i utjecajnih šibenskih ličnosti. Prije svega  političara i kulturnog djelatnika Vice Iljadice, vlasnika i izdavača Naprednjaka i Krste Živkovića - Šupuka, odgovornog urednika Naprednjaka, a zatim i dviju iznimno značajnih osoba, kipara Ivana Meštrovića i pjesnika Vladimira Čerine te još jedne iznimno zanimljive ličnosti koja se u Hrvatskoj povijesti pojavljuje u jednom sasvim drugom kontekstu, ali je duboko povezana i s Bartulicom i s Meštrovićem, a još više duže i emotivnije s Tinom Ujevićem. 

Isto tako ostaje otvoreno pitanje uloge šibenskih i dalmatinskih masona u svemu onomu što su u Šibeniku radili Bartulica, Ujević i Meštrović, a tragovi vode i do još nekih osoba koje su svojim djelima doslovno mijenjale sliku Europe i svijeta, prije svega do revolucionara i atentatora Luke Jukića i Gavrila Principa.  

*Tekst objavljen na prijateljskom portalu “Volim Šibenik” prenosimo s dozvolom uredništva

Oceni 5