Fuck Off I Love You: Skup svega najgoreg u hrvatskoj kinematografiji
Gagal 01 S

Photo: tumblr.com

Filmski manifest šovinizma

Suvremena hrvatska filmografija ne oskudijeva lošim scenarijima, zagušenim dvodimenzionalnim likovima koji izgovaraju trivijalne, usiljene i artificijelne dijaloge. Odsustvo bilo kakve dramaturške koherencije također nije previše začudno. A nisu joj strane ni tehničke traljavosti – loša montaža zvuka ili svjetla. U tom smislu, najnoviji dugometražni filmski uradak Anđela Jurkasa, naslovljen super-cool-i-urbano Fuck Off I Love You, ne predstavlja poseban eksces. Zlobno bi pero moglo napisati da je prema gore navedenim parametrima Jurkasovo novo čedo savršen reprezentant svega najgoreg u domaćem filmu. I ne bi puno omašilo, ako je vjerovati i kompetentnim sudovima

Međutim, hrvajući se (samo) s formalnim i estetičkim nemuštostima, u opasnosti smo da previdimo širu misiju autora, koju nam je, marljiv kakav jest, odlučio servirati na pladnju i višestruko podebljati, da slučajno ne promakne. Već i IMDB-ov logline naznačuje s kakvim se kalibrom susrećemo; ni više ni manje nego “A story about confrontation of the 20th Century concept of love and new millennium idea of what love should be”. Pored ostalih filmskih referenci, razasutih u dijalozima te režijskim i dramaturškim rješenjima, poseban šarmerski mig kolegama znalcima i mudracima Jurkas upućuje imenovanjem protagonista, redateljevog alter ega. Ako je u dvadesetostoljetnoj filmskoj umjetnosti smisao ljubavnih veza najpromućurnije konstruirao i dekonstruirao Woody Allen, pa i u anniehallovskoj inkarnaciji Alvyja Singera, dvadesetiprvo stoljeće srećom ima Anđela, tj. pardon, Alvina.

Alvin je ljubavnik, preciznije rečeno Jebač, suvremena verzija Apollinaireovog pustopašnog pijevca koji hoda svijetom i za sobom ostavlja razgaljena ženska međunožja, tu i tamo i srca. On je i umjetnik, pače pisac, koji želi ispisati THE refleksiju o ljubavnim vezama na temelju vlastitih iskustava, a kojih je, rekosmo, mnogo. Ambicija, kako vidimo, nije mala.

Da bi sračunato neinformiranom, nepismenom i generalno nekompetentnom gledatelju, a napose gledateljici, pojasnio što je na stvari, Alvin svoja iskustva rekapitulira kroz niz epizoda s bivšim djevojkama. Njih redom igraju zvijezde iz Panteona aktualnog hrvatskog glumišta, pa casting najviše podsjeća na kolaž Glorijinih ili Storyjevih izvještaja o situaciji na špici.

Iz tih epizoda možemo ponešto naučiti o svijetu i ljudima u njemu, a ponajviše o srazu dvadesetostoljetnih očekivanja od ljubavi i suvremenih debakala na tom planu. Doduše, lekcije plasirane kroz niz etida argumentacijski i problematski osciliraju između ljubavnih dvojbi pretpubertetlija i mokrih snova fantasy-loving trolova, koji bespuća mrežne zbiljnosti počesto ukrašavaju svojim mudrolijama o Marsu i Veneri, garniranim gigantskim dozama mizoginije i seksizma. Postoji, naravno, mnoštvo modela iskazivanja redateljskog narcizma, ali najbolji i najpouzdaniji je tzv. direktno izmjerivi – količina pojavljivanja redatelja/glavnog glumca u krupnom planu, koji ovdje u apsolutno svakoj situaciji ispada iskusniji, trezveniji, pametniji i dakako kulerskiji od svojih sugovornica.

Kako wiki profil redatelja kazuje, riječ je o piscu, glazbeniku, producentu, romanopiscu, esejistu i scenaristu, ali i glumcu, videoproducentu i PR menadžeru. Imajući na umu ove renesansne dispozicije, ne čudi da je promocija filma odrađena ozbiljno, među ostalim i nizom teasera na posebnom YouTube kanalu samog filma. Najduži od njih, montiran skoro kao kratki film, re-enactment je motiva iz Seksa, laži i video vrpci, gdje Alvin i njegova bivša Petra (igra je Judita Franković) raspravljaju o prirodi glumica, ali zapravo – vidimo kako nam vražićak Anđelo namiguje – o prirodi žena. Alvin je pritom smiren, analitičan, uviđajan, a Petra hihotava, neuravnotežena, nepouzdana i nedosljedna. Mislim da nije preodvažno ustvrditi kako je ovo centralni moment filma, ali i puno više: sama srž Alvinove/Anđelove etike i poetike.

Što, dakle, možemo naučiti iz ovog osebujnog Lehrstücka? Glumice “ne mogu imat prave osjećaje… zaljube se u partnera s kojim rade… silno traže pažnju… koketiraju… al nisu glupe, nego te skeniraju i uvale ti odostraga ono što želiš čuti i s obzirom da si glup muškarac naravno da popušiš i padneš na te bedastoće”. Alvinu je najveći problem ono “kad Meg Ryan fejka orgazam… ko je i šta je stvarno i dal je išta… dal se ikad događa da je glumica stvarna osoba, dal prestaje bit glumica”. Na stranu lo-fi pokušaj Pirandellove ontologije glume iz Naći se, ova sinegdoha čitavog filma pravi je udžbenik seksističkih otrcanosti. Ozbiljan, odmjeren i racionalan muškarac, koji pritom pokušava ozbiljno misliti o bitnome, uvijek je u raskoraku s hirovitošću žena, neodlučnih i u biti neautentičnih. Zapravo, čitava problematika koju Alvinova knjiga treba obraditi, a koju zapravo demonstrira film, proizlazi upravo iz ove točke: ljubavne su veze danas frustrirajuće, nestalne i nepouzdane jer su neki dionici u njima takvi; slučaj (kroz olovku i kameru našeg Autora) hoće da to budu žene. Bilo da je riječ o Alvinovoj djevojci Eni koja počini samoubojstvo ili pak Ivani koja se pogubi u new age mistici ili jednoj koja se oda Kristu, nijedna nije dorasla ozbiljnom filozofskom promišljanju, pa nije ni čudo da veze nemaju perspektive. Argumentacijski situaciju na kraju donekle spašava Alvinov otac koji fenomen trajnosti roditeljske veze počinje s neoborivim “slušaj, mi smo ti nekad popravljali stvari”.

Iako film obiluje momentima koji će transfer blama u hrvatskoj kinematografiji dignuti na novu razinu ili pak nagnati na promišljanje je li riječ o osebujnoj primjeni apsurdističkih poetika u 21. stoljeću, temeljna je poruka vrlo jasna: današnje je vrijeme suštinski sjebano i nakon duboke kontemplacije kao jedini logični krivac nameće se ključni faktor – žene.

Posebno tužna ili, ovisno o perspektivi, nimalo iznenađujuća jest činjenica da Jurkas zanat nije tesao uz pečene volove, napajajući se vrhuncima Sedlarova stvaralaštva. Riječ je o urbanom junaku, kako mu neki mediji tepaju, hrvatskom Cameronu Croweu, novinaru koji je stasao uz Hladno Pivo i Faith No More i koji svojim vještinama uspijeva doslovno posložiti nezavisnu ili, šmekerskije, indie financijsku konstrukciju za film. Iz toga se štošta može zaključiti, ali jedno je nedvojbeno: urbani mačistički šovinizam s Fuck Off I Love You dobio je svoj drčni arty manifest.

*Tekst prenosimo sa portala Muf

Oceni 5