Bojan Krivokapić, Proleće se na put sprema (Buybook, 2017)
Cevipi 02 S

Photo: chefsopiniondot.org

Gregor i ćevapi

Fragmentirana romaneskna proza “Proleće se na put sprema” (Buybook, 2017.) Bojana Krivokapića ostvarenje je o kojem ćemo, izgleda, morati govoriti u kontekstu starih i mnogo puta ponovljenih problema naše recentne književnosti. Ali, repetitio mater studiorum est, rekli bi mudri Latinjani. Krivokapić u svom romanu nastoji, pripovijedajući u trećem licu, sa povremenim umetanjem junakovog ja, asocijativnim nizanjem slika ispričati priču o djetinjstvu i odrastanju svog junaka Gregora, sa završnom scenom (dvadeset godina poslije, i još pet godina poslije tih dvadeset) njegove starosti i bolničkog interniranja. U prvom planu fabule tako imamo priču o spoznajama dječaka Gregora, koji je prebolovao opaki rak limfnih žlijezda, u jugosocijalizmu i tranzicijsko-postranzicijskom periodu. Sa svim pratećim jadima odrastanja, roditeljskim rasapom i svađama, porodičnim tragedijama, društveno-političkim mijenama i pritiscima, ali i dobro poznatim referencama na ono minulo vrijeme bezbrižnosti i kakve-takve sigurnosti. Dok sa druge stane, kao uporednu fragmentiranu pripovjedačku liniju, imamo cijeli niz Gregorovih odraslih putovanja i saznanja o različitim oblastima kulture, društva i života. Pripovjedač prati Gregorova kretanja od dječije slike ljuljanja na kruški, preko putovanja na različite destinacije u široj domovini i inostranstvu, do priče o njegovoj užoj i široj familiji, gradovima i intelektualnim temama, i pasaža koji se posvećuju tragediji naroda ovih prostora u mračnom i krvavom dvadesetom vijeku.

Luckasta perspektiva

U tom pogledu, moglo bi se kazati da je Krivokapić fabulu i kompoziciju svog romana, iako su one već viđene u nizu drugih književnih ostvarenja sličnog prosedea, postavio zanimljivo i da bi putovanje Gregorovo, sa teretom opake bolesti, moglo biti čitalački uzbudljivo štivo. Tačnije, književnost koja generacijski progovara kroz malo luckastiju perspektivu. Tome dodatno doprinosi Krivokapićev vrckav i polusatiričan pripovjedački glas, koji svojim ritmom od samog početka nekako mami čitaoca. Problemi međutim i avaj nastaju kada Krivokapić nastoji u tekst pored priče o Gregoru kao njegovom nosećem protagonistu uključiti još cijeli niz, cijelu jednu kolonu važnih i nevažnih informacija, likova i događaja. Budući postavljena u slikama, koje pripovjedač u trećem licu uzima kako bi govorio o Gregoru i njegovim putešestvijama, ova priča udaljavanjem od njene osnovne linije, tačnije digresijama u slikama kojima se nastoji oslikati Gregorov život u ozračju širih porodičnih i istorijskih koordinata, postaje zaglušena. Šta nam to otkriva. U nastojanju da svojim romanom obuhvati što širi dijapazon tema, koje danas nešto znače u književnosti kod nas, Krivokapić gubi iz vida vlastitog junaka. Umjesto da fragmentirano pripovijedanje iskoristi kako bi stvorio jednu uvjerljiviju pripovjedačku perspektivu, autor romana “Proleće se na put sprema” insistira na informativnosti i ređanju slika koje se u većini slučajeva doimaju nepotrebne u kompozicijskom smislu. Tako njegov junak ostaje blijedo karakteriziran, on je u ovoj pripovjedačkoj perspektivi zapravo samo neka vrsta medijuma da bi se esejistički nešto kazalo o teškoćama naše prošlosti i sadašnjosti.

Naime, cijeli jedan registar tema svoje mjesto je u ovom romanu našao, dojma sam, prije svega da bi se što više zahvatilo. Pripovijedajući o Gregoru, Krivokapić je dakako legitimno morao uzeti određen okvir, ali je u tom pogledu čini se pretjerao i narušio priču koja je mogla imati više uspjeha. Razumljivo je da je priča o prošlosti Gregorovih roditelja, djedova i baka, strina, teča, ujni i rođaka, kao i priča o Jugoslaviji, propasti fabrika i vrijednosti, ratovima, tranziciji i užasima postratnih vremena, važna. Međutim, ona nije presudna ukoliko se želi izgraditi uspio i uvjerljiv junak. Cijeli taj koloplet istorije i porodičnih odnosa mogao je biti pozornica na kojoj bi Gregor odigrao svoju dobru rolu. Ali kada se u priču po svaku cijenu nastoje ubaciti sve sexy književne teme današnjice - kolonisti i folksdojčeri u Vojvodini, patrijarhat u Crnoj Gori, pozicija žena u tradicionalnim našim društvima, dileme i trileme oko Jugoslavije, red socijalističkih proizvoda i komoditeta, rat i zločini, pljačkaška tranzicija i osiromašenje u neoliberalnom kapitalizmu, prava radnica i radnika, gastarbajteri, generacije mladih koji odlaze, licemjerni intelektualci i pisci, izbjeglice, partizani, četnici, Jovanka Broz i ostali - onda dobijemo jednu neselektivnu svaštaru književnosti o našoj povijesti i njenim vrtlozima.

Kompoziciona neopravdanost

Ne znači to da sve pobrojane teme nisu i ne mogu biti važne u kontekstu ovog romana. Ali kada se one bez kompozicione opravdanosti, ma koliko fragmentiranost omogućavala svakojake eksperimente, ređaju u slikama, onda uglavnom dobijamo roman nerazrađene kompozicije i slabe uvjerljivosti. To nas dalje vodi u odsustvo priče, u odsustvo karakteriziranja junaka i konačno u odsustvo akcije, kao nužnog pokretača priče. Ne sporeći zanimljivost fragmentiranog pripovijedanja ili pripovijedanja u slikama, kojim Krivokapić u nekoliko navrata uspijeva postići zaista dobre stranice, stiče se dojam da je ono što je moglo biti izgrađeno kao jedna zanimljiva priča protraćeno da bi se postigao veći stepen društvene ukorijenjenosti i angažmana. Iz tog razloga roman “Proleće se na put sprema”, usljed tog izostanka akcije, a viška informacije, svojim sadržajem često podsjeća na turistički beder ili razglednice sa putovanja junaka. Umjesto, dakle, da nastoji izgraditi svoj narativ tako što će junaka učiniti aktivnim pokretačem radnje, pa u digresivnim rukavcima donositi nanose vremena i porodične potrganosti, autor ostavlja Gregora po strani da bi se pripovjedački očitovao o opštim mjestima prošlosti, zasipajući nas obiljem podataka o delicijama i robnim markama, te drugim segmentima negdašnjeg života. To je sada, dojma sam, već jedan manir u ovdašnjoj književnosti, posebno prisutan kod generacije pisaca rođenih osamdesetih godina prošloga stojeća. Da se nabrajanje svega onoga što se zna o bližoj prošlosti nametne umjesto priče i junaka.

U slučaju ovog romana to bi bilo možda i prijemčivije da je ispripovijedan u prvom licu, pa bi se ta luckastost mogla pravdati nekakvim Gregorovim psihičkim skliznućem i tokom svijesti. Sa onim kad junak ovog romana pred doktoricom, već ostario, zapjeva: “Cveta trešnja u planini/Proleće se na put sprema/sve je isto u mom kraju/samo mene više nema...”. Ovako, sa sveznajućim pripovjedačem, teško da se mogu opravdati, recimo, Gregorove banalne kontemplacije u ćevabdžinici Fatosi u Tirani, o tome koliko je puta u Sarajevu jeo ćevape kod Ferhatovića, koliko kod Mrkve, a koliko kod Hodžića. I istina, kaže sebi Gregor, bar nas tako pripovjedač obavještava, tamo u toj Tirani, da je to budalaština, to što se zamajava gdje su bolji ćevapi. Pripovjedač nas, ipak, ne obavještava kako to da se Gregoru ne gadi jesti ćevape. Iako nas je na stranicama ranije obavijestio da je Gregor kao zakleti vegetarijanac s mukom provario babine ćuftete i mesnu supu u Crnoj Gori. Kad ovamo, ponovo, bez muke i samosvojno on sad tamani ćevape. Moguće, ne znam, vegetarijanski da su? No, možda nam se to i objasni kad saznamo kakvu spoznaju u ovom romanu nudi konstatacija da u Tirani više vole pse za razliku od Sarajeva i Novog Sada.

Na koncu, roman “Proleće se na put sprema” Bojana Krivokapića nije nezanimljivo štivo. Autor je u nekoliko navrata pokazao uspjela rješenja, posebno u pasažima kada se vrati perspektivi dječaka Gregora, i sigurno je da će ova knjiga imati svoje čitaoce. Ostaje ipak da se radi na oslobađanju književnosti od nužnosti tematskog uopštavanja, te da se pokuša uhvatiti priču kao suštinska tačka književnosti. Ili, kako je Singer, povodom pravila o pisanju koja mu je kazivao njegov brat Jošua, jednom prilikom rekao: “Jedno od pravila je bilo da činjenice nikada ne mogu postati istrošene i banalne, za razliku od komentara sa kojima se to uvijek desi. Kada pisac pokušava da previše objasni, da psihologizira, zakasnio je i prije nego počne. Zamislite da Homer objašnjava djela njegovih junaka u odnosu na grčku filozofiju ili psihologiju tog vremena. Niko ne bi čitao Homera! Srećom, Homer nam je samo dao slike i činjenice, i zbog toga su nam ‘Ilijada’ i ‘Odiseja’ bliske i u ovom vremenu. I ja mislim da se ovo odnosi na književnost općenito. Kada pisac počne da objašnjava motive svog junaka s psihološke tačke gledišta, od tog nema ništa.”

*Prenosimo sa portala Oslobodjenje.ba uz dozvolu autor

Oceni 5