Krivična prijava FHP protiv Radojice Božovića, oficira zloglasne državne formacije JSO
Done37

Photo: thequeerfrontier

Ima neka javna veza - pukovnik i pokojnici

Fond za humanitarno pravo podneo je prošle nedelje Tužilaštvu za ratne zločine krivičnu prijavu protiv pukovnika Jedinice za specijalne operacije Radojice Božovića i protiv još dvojice ratnika ove zloglasne formacije, zbog zločina koje su, prema saznanjima FHP, počinili u Doboju, od maja do avgusta 1992.

FHP konstatuje i to da su pripadnici Crvenih beretki, odnosno Jedinice za specijalne opracije, u proleće 1992. proterali nekoliko stotina Bošnjaka iz dobojskog sela Bukovačke Čivčije. Fond u prijavi navodi i to da su osumnjičeni ubili jednog pripadnika hrvatskog Zbora narodne garde, kao i da su pljačkali i mučili civile zatvorene u Okružnom zatvoru u Doboju.

Pred Odeljenjem za ratne zločine Višeg suda u Beogradu od marta 2016. vodi se postupak protiv Dušana Vukovića, tada stražara Okružnog zatvora u Doboju, zbog mučenja više zatočenih lica tokom 1992. i 1993. godine. Jedan zatvorenik umro je od posledica zlostavljanja kojem je bio izložen.

Nakon krivične prijave protiv pukovnika Božovića, javnosti poznatog fudbalskog menadžera, ali i kao oficira Jedinice za specijalne operacije, koji se na snimku proslave ove formacije prvi pozdravlja sa Slobodanom Miloševićem - ostaje pitanje da li će, konačno, jedna "beretka" biti makar ispitana, odnosno na bilo koji način procesuirana. Suštinski, da li će se prekinuti opšta saglasnost o tome da Srbija nije bila u ratu, odnosno da su Srbi ratovali isključivo viteški, bez klanja i paljenja civila. Taj ambivalentni poremećaj istodobne fanatične hrabrosti i šatro konvencijske humanosti.

Mada Tužilaštvo za ratne zločine Srbije u optužnici navodi da su pripadnici Crvenih beretki izvršili zločine u Okružnom zatvoru u Doboju, u njoj se netačno ističe da je njihov identitet nepoznat. Zločini Crvenih beretki u Doboju, pa i u dobojskom zatvoru su, naime, opisani u presudi MKSJ u predmetu Stanišić i Simatović (posebno na str. 265 i dalje), a glavni osumnjičeni za te zločine su u njoj i identifikovani.

"Iako TRZ Srbije u svojoj optužnici (protiv Vukovića, prim. aut.) pominje Crvene beretke - jedinicu Resora državne bezbednosti Republike Srbije - ono u istoj optužnici sukob u BiH označava kao unutrašnji sukob, čime zapravo govori da u tom ratu nije učestvovala nijedna druga država, pa ni Srbija. FHP stoga smatra da je reč ili o teškom nemaru TRZ-a, ili o svesnom odbijanju da se optuže osumnjičeni pripadnici Crvenih beretki", ističe Fond u saopštenju povodom podnošenja prijave.

Idem na Kosovo, il' u Srpsku

Najava glavne tužiteljke za ratne zločine Snežane Stanojković, po kojoj će se najviše posvetiti zločinima nad Srbima, ne obećava procesuiranje državne zločinačke formacije, koju je osnovala Državna bezbednost Srbije.

Radojica Božović nema dilemu, veruje u Aleksandra Vučića,  uveren je da on (Božović) nije meta krivične prijave koju je podneo FHP. U izjavama beogradskim elektronskim medijima ispaljuje lirsko - filozofske rafale, sa uvlakačkim, gotovo vulinovskim pasažima.

"Vjerujem", kaže, "u vlast u Srbiji na čelu sa predsednikom Vučićem". "Vjerujem da će se cijeniti i poštovati vrijednosti patriotizma i ljubavi prema Srbiji. I generacije koje su bile prije nas i koje će i posle nas doći da će sačuvati Republiku Srpsku, i daće Bog jednog dana da opet srpski vojnik i policajac bude na Kosovu (Insajder)."

Među nama, posle temeljno etnički očišćenog Doboja, te zapovedničke karijere u JSO, ko zna u šta i u koga Božović "vjeruje".

Jeste providno i ljigavo, al' da razložimo: Colonnello kaže da će Vučić, garant, sve da sredi, to, oko te nazovi prijave, da je on (Božović) ratovao po Hrvatskoj i Bosni za Srbiju, što dokazuje da je patriota. Svakako, ne toliko kao predsednik države. Pa se i na boga poziva, želeći da srpski vojnik i policajac bude na Kosovu. Eto nam dobrovoljca, s obzirom na to da koristi jedninu. Zna znanje, motivacije mu ne manjka, svi srećni.

Imamo i hipi iskorake, začinjene psihodelijom: "Ne postoje pobijednici u ratu, samo gubitnici", ostavlja nas zatečenima pukovnik.

Sledi karakteristična kombinacija kurčenja i svetosavlja: "Mislim, ja sam ponosan što se tiče svega toga i kao čovjek i vojnik, i kao komandant. Znam da sam radio jednu ispravnu stvar i ja se toga ne stidim. Ja sam ponosan što sam bio rame uz rame sa braćom Srbima. I ja znam da je rat najveće zlo, da gore stvari nema u životu, ali nijesmo mi krivi. Ni moja generacija, ni ne daj bože sljedeće generacije. A šta će biti... Ali mislim da se ovako ne rješavaju stvari jer se to produbljuje. A vjerovatno to imaju neke interese, ta Nataša Kandić i njihovo društvo, šta ćeš. Uvijek je bilo izdajnika, pa i kod nas Srba", izgovorio je Božović na pitanje Radija Slobodna Evropa.

Dodajući vizionarski, gotovo ćosićevski "I drago mi je što imamo Republiku Srpsku, i eto to mogu samo da kažem", jer, kazao bi nenaoružani saborac, Republika je Srpska "preskup, ali jedinstvena politička i ratna pobeda srpskog naroda u drugoj polovini 20 veka."

Govori i gradonačelnik Doboja Obren Petrović, pred Sudom BiH, u predmetu Milan Niković i drugi  (Borislav Paravac, Andrija Bjelošević i Milanu Savić, optuženim za ratni zločin, prim. aut.), "samo" nešto drugo, zbog čega ozbiljno rizikuje život. Srbin svedoči protiv Srba (cit. prema Dobojski info) i biva izložen medijskom linču, pretnjama i pritiscima da svedočenje povuče, ili izmeni.

Ubistva, progon, pljačka Bošnjaka i Hrvata

Ima u Petrovićevom iskazu i nešto o glavnom liku ove priče: "Otprilike, sredinom aprila 1992. godine, na području planine Ozren, helikopterom iz Srbije stigli su pripadnici Specijalne jedinice Crvene beretke. Njihova uloga u to vrijeme bila je da regrutuju i obuče ostale pripadnike dobrovoljaca iz sastava vojske i policije. Na čelu Crvenih beretki bio je Radojica Božović, a sjećam se još nekih, ali samo po nadimcima. Tu su bili Riki, kojeg su zvali "Zečija usna", neki Dimić, Makedonac koji je poginuo kasnije. U periodu od dolaska Crvenih beretki pa do početka maja 1992. godine, obuku je prošlo blizu 300 pripadnika, među kojima su bili i mladići sa drugih područja kao što je, recimo, Vozuća", kazao je Petrović.

Bivši gradonačelnik je početkom juna završio svedočenje, tokom kojeg je podsetio i na preuzimanje vlasti u gradu 1992.

"Preuzimanje vlasti izvršeno je 3. maja 1992. godine, kada je bio neradni dan. Primjetio sam da u Lipcu ima veća koncentracija oružja, vojske, raznih specijalnih jedinica sa drugih područja, među kojima su bili i “Bijeli orlovi” iz Broda. Sve mi je izgledalo kao da će sva ta vojska izvršiti napad na Doboj. Pripadnici Crvenih beretki prvo su ušli u policijsku stanicu, koja se nalazila na Željezničkoj stanici, a koja je bila najbliža Lipovcu. Svakog pripadnika policije pitali su za ime i ukoliko bi bio Srbin, ostajao bi na svojim redovnim zadacima, a ostale su odmah premlaćivali i odvodili u zatvor. Ovo se dešavalo u kasnim noćnim satima. Subota na nedjelju, mislim da je počelo u ponoć, a da je na cijelom području grada sve završeno do 02:00 časa. Tek ujutro došao sam u službene prostorije, gdje sam zatekao na radnim mjestima jedan broj pripadnika iz reda srpskog naroda, dok hrvatskih i bošnjačkih radnika nije bilo. Saznao sam da su hapšeni po unaprijed pripremljenom spisku, koji sam imao priliku jednom vidjeti kada mi ga je pokazao Milan Savić. U pravljenju ovih spiskova učestvovali su pripadnici nacionalne bezbjednosti na čelu sa Dušanom Živkovićem i pripadnici Specijalne jedinice odreda kojim je rukovodio major Stanković, sa kojim je bio blizak Milan Savić i Mirko Stojčinović. U privođenju su učestvovali i pripadnici grupa, kojima su rukovodili Predrag Kujundžić zvani Predo, Slobodan Karagić Karaga, Nikola Jorgić Jorga, koji su vrlo dobro poznavali grad i odmah bi sve uhapšene prilikom dovođenja sproveli u Okružni zatvor", svedoči Petrović.

On je ispričao i epizodu sa opljačkanim dragocenostima iz kuća nesrpskog stanovništva.

"Nakon što su kuće, stanovi i druga imovina u vlasništvu Hrvata i Bošnjaka na području Doboja napušteni, ove grupe koje su hapsile, počele su da pretresaju kuće i da za sebe uzimaju vrijednosti. Jedna grupa vojnih policajaca na čijem čelu je bio komandir Martić, ime mu ne znam, u kući Mustafe Osmića pronašla je veću količinu zlatnog i srebrnog nakita. Kasnije se tu zadesila i jedna grupa pripadnika Crvenih beretki, među kojima su bili Slobodan Dević i Branko Jovanović. Znam da su toga dana Dević i ostali u službene prostorije SJB Doboj donijeli zlato i to više od deset kilograma, koje je pohranjeno u depozit. To je sve evidentirala Anica Peulić, koja sada radi u Banjaluci, u Sindikatu policije. Takođe, o svemu u vezi sa ovim događajem bio je upoznat i Mladen Vulić. Kako sam čuo od kolega Mladena Vulića i Mirka Stojčinovića, koji je tada bio načelnik Sektora javne bezbjednosti, Andrija Bjelošević je u toku 1993. godine to zlato odnio negdje u Bijeljinu kako bi ga predao u sjedište MUP-a, međutim, tom zlatu se gubi svaki trag", deo je Petrovićevog svedočenja.

Nešto bi ima da doda Vladimir Vukčević, bivši tužilac Srbije za ratne zločine; da nije iznenađen podnošenjem krivične prijave protiv pripadnika JSO, izustivši, vrlo inventivno, kako je Tužilaštvo za njen ratni put i krajputaše bilo "zainteresovano". Malo je ljudi bilo u TRZ, kazaće Vukčević, što ne treba sporiti, budući da je, za njegova vakta, unutar Tužilaštva, o trošku državnog proračuna, uspešno funkcionisala i nevladina organizacija. (Ozbiljan posao, projekti, sekretarica, PR, blagajnica, Bruko Vekarić). Tu će se Vukčević unekoliko odvažiti da Jedinici pripiše zločine, ali i da podeli saznanje o tome kako su ih počinili ljudi državnog sadiste Željka Ražnatovića Arkana u njenom sastavu.

Hej šoferu, kondukteru

Radojica Rajo Božović sada se vezuje za fudbalsko menadžerisanje, odnosno loptački klub "Partizan", kao što se ranije, još kao vlasnik FK Zeta, povezivao sa Crvenom zvezdom. Iz različitih menadžerskih poslova zaradio je velike novce, procenjuju mediji. Nakon što je okačio strojnicu o klin, krenuo je putem komandanta Arkana koji je preoteo Obilić. Morao je, međutim, da ode iz crnogorskog fudbala zbog toga što njegov patriotski doprinos nije adekvatno vrednovan, te mu nisu progledali kroz prste "šalu" izrečenu sudiji Jovanu Kaluđeroviću, navodnu pretnju uoči meča Zete, čiji je vlasnik bio, i Sutjeske. Ozbiljno je shvaćeno to što je kazao da će sudiji "otkinuti glavu i odseći uši", tim redosledom, ako Zeta ne pobedi.

Dublji krak njegove legalne biografije vodi do radne knjižice u kojoj je kao zanimanje upisano kondukter. U Podgorici, gde je živeo, poznat i kao džudista, potom, tokom agresije Srbije na Hrvatsku, dobrovoljac u Vukovarskoj ofanzivi, nije školovani oficir, školovao se "uz rad". Arkanov čovek od poverenja, uspinjao se i vojnički, čin po čin, zavredeo dobroćudni nadimak Kobac, dok su SDG i JSO opisivale krvavi krug zločina, ubistva i zlostavljanje civila, pljačke, progona. Njegova je formacija ratovala za Cazinsku krajinu, i, na izričit zahtev Slobodana Miloševića, ustoličavala Fikreta Abdića. Ključni toponim za Božovićev angažman bio je Doboj, a bio je i jedan od komandanata napada JSO na bihaćki džep. Stekao je, osim neograničenog poverenja Službe i Arkana, čin pukovnika.

Deo istine o Božovićevom ratnom putu izneo je u Hagu, na suđenju Jovici Stanišiću i Franku Simatoviću svedok JF-005, pripadnik SDG koji je prošao obuku u kampu Raje Božovića, rekavši da su   "beretke", uz pomoć dobojske policije, nakon pada Doboja činile brojna ubistva, mučenja i silovanja. Svedok je naglasio da su "ljudi na čelu s Božovićem imali apsolutnu vlast."

Uputstvo za upotrebu

U vreme ofanzive "Pauk" (Cazinska krajina) Božović je ratovao zajedno sa Miloradom Ulemekom Legijom; oni su bili komandanti taktičkih grupa koje su napale bihaćku enklavu i povratile deo teritorije koju je držao Fikret Abdić. Pukovnik Božović knjiži i poraze, kakav je bio obračun u okolini Banjaluke. Svedokinja B-129, nekadašnja Arkanova sekretarica, je, u haškom procesu, kazala je kako je, predvodeći "tigrove", Božović u akcijama oko Ključa, Mrkonjić Grada, Sanskog Mosta i Prijedora  izgubio 16 vojnika i da je bilo mnogo ranjenih.

U biografiju Radojice Božovića treba upisati i to da je ostalo nedorečeno njegovo druženje, zabeleženo i na fotografiji, sa Robertom Matanićem i Slobodanom-Kardinalom Đurovićem, koji su (optuženima za ubistvo Iva Pukanića), te sa Branislavom-Branom Mićunovićem. „Ne demantujem ništa, niti imam bilo kakav poseban komentar. Ukoliko imaju snimak, neka ga pokažu. Ja imam prijatelje i njih se ne odričem", kazao je Božović.

Za ubistvo Pukanića osuđeni su pripadnik i jedan od nižerangiranih komandanata Crvenih beretki Željko Milovanović, na 40 godina, u odsutnosti, a Robert Matanić na 35 godina.

Ima neka javna veza, inteligentni menadžer i oficir sa državnog spiska za isplatu Radojica Božović ne poziva se pogrešno na Aleksandra Vučića, budući da je jedan od nekadašnjih hegemonističkih ciljeva Srbije uspostavljanje etničkih granica, a u tom poduhvatu su se na listi etnički mešovitih toponima, pritom i na koridorskoj granici, našao Doboj. Za njihovo etničko glancanje odgovaraju učesnici zajedničkog zločinačkog poduhvata Jovica Stanišić, načelnik Resora državne bezbednosti MUP Srbije i njegov zamenik Franko Simatović Frenki. U prvostepenoj haškoj presudi njima dvojici presudi opisani su zločini Crvenih beretki, u ime države koja ih je selektirala, opremila, platila. Ali, Stanišiću i Simatoviću sudi Haški tribunal, a saradnju sa njim Srbija, u skladu sa evropskim putem kojim se užurbano kreće, beskompromisno ostvaruje. Iako šef države misli da je reč o "sramoti za međunarodno i procesno pravo".

Uputstvo tužiocu za postupanje po krivičnoj prijavi FHP - ako moramo da progutamo to što našima sude i presuđuju agresori - ne moramo mi da im sudimo. Dokaz da Stanišićev i Simatovićev pukovnik Božović ispravno logicira.  Dokaz kontinuiteta sa Miloševićevom mašinerijom smrti.

Oceni 5