Povodom knjige Pankaja Mišre “Iz pepela imperije: pobuna protiv Zapada i rađanje nove Azije”
Hater 03 S

Photo: artstation.com

Kako izaći iz začaranog kruga mržnje

Londonsko jutro nakon još jednog terorističkog napada. Kamera “lovi” slučajne prolaznike. Ovome se s kokulje na lice cijede krupne kapi kiše. Ili to ipak nije samo kiša? “Tako se autom zaletjeti u nevine ljude. Ko su, kakva su to bića? Šta oni, zapravo, žele?” Čovjek na tren skriva lice od kamere.

U traganju za odgovorom na njegovo pitanje ovih dana čitam brdo knjiga. I to, uglavnom one drugačijih, ne nužno zapadnjačkih autora. Koliko god čudno zvučalo, zapadnjački mediji na njega često ni ne pokušavaju ozbiljno, utemeljeno odgovoriti.

Zvuči suludo, ali ni mediji, ni politika, ni svi ti silni, odlično plaćeni, “stručnjaci” i komentatori najčešće ne idu puno dalje od golih činjenica: imena i prezimena, porijeklo, dosjei, veze sa ISIL-om i drugim “našim” neprijateljima… A ako i krenu, onda se samo opisuje stanje stvari na terenu, to ko koga, i zašto pomaže, predviđa dalji tok borbe protiv terorizma.

Stoga tvdoglavo “loptu vraćam na centar”: ko su ti ljudi? Šta ih navodi da tako masovno, gotovo s radošću, odlaze u smrt, za sobom povlačeći mnoge nevine ljude?Jer, jednog, dvojicu, pet ili pedesret takvih bismo mogli smtrati ludacima, izolovanim slučajevima. Ali, ovoliki broj “TNT-spavača”, i to po cijelom svijetu… Nismo li već, i to duboko, u famoznom sukobu civilizacija?

Drugo, a vezano s prvim pitanjem: kako je, vrli Zapade, uopšte moglo doći do toga da te više od pola dunjaluka mrzi i prezire? I kako iz sadašnjeg, čini se – začaranog kruga mržnje, nerazumijevanja, neshvaćanja, neprihvaćanja?

Dakle, u nedostatku “naših” zadovoljavajućih odgovora, okrećem se autorima na razmeđi svjetova: Amin Maluf (Malouf), Elif Šafak, Aminata Forna, Pankaj Mišra (Mishra)…

Ovaj potonji, Mišra, mi se čini posebno zanimljivim. Njegovih djela direktno govore o već spomenutom, na žalost – nimalo hipotetičnom sukobu civilizacija. Genezi nerazumijevanja na relaciji Istok – Zapad, i to u nekoliko posljednjih stoljeća.

U Peščaniku su nedavno objavljeni sažetak i odlomak iz Mišrine najnovije knjige “Doba gneva” (2017), a uskoro će biti objavljen i kompletan prevod, pa o njoj ovdje neću pisati.

No, zato bih rado nekoliko rečenica posvetio Mišrinom prethodnom, takođe sjajnom, djelu kojeg sam imao priliku čitati u holandskom prevodu: From the ruins of empire: the revolt against the west and the remaking of Asia, iliti Iz pepela imperije: pobuna protiv Zapada i rađanje nove Azije. Upravo ona, čini mi se, daje nekoliko ključnih odgovora na pitanje onog zgranutog Londonca s početka teksta.

NIJEDNOM TAČKOM NI ZAREZOM NE PRAVDAJUĆI LUDOST TERORISTA I ZLOČINE ISIL-a, ipak se treba pogledati u ogledalo: koliko je “kašika” našeg “masla” u toj ludosti?

Kako ovo nije klasični prikaz, već više izraz fascinacije sjanim djelom, navešću samo nekoliko njegovih, po meni, ključnih momenata. Tako već u uvodu knjige, objašnjavajući velika pomjeranja na svjetskoj geopolitičkoj sceni u posljednja dva vijeka, Mishra tvrdi kako je “intelektualno i političko buđenje Azije i ponovno dizanje kontinenta iz ostataka azijskih i evropskih carstava za većinu svjetskog stanovništva bio najvažniji svjetski događaj cijelog prošloga vijeka”. Tu posebno mjesto zauzima ponižavajući poraz ruske flote u sukobu s Japancima 1905. godine u bici kod Cušime (Tsushima). Od tada više ništa nije bilo isto. David, znači, zaista i u stvarnosti može nadvladati Golijata! I dok u evropskim udžbenicima ovoj značajnoj bici – od nekih istoričara imenovanoj "Nultim“ svjetskim ratom” – najčešće pripadaju fusnotice, ona je u poniženim i potlačenom stanovništvu širom Azije probudila silne nade. Tu je, naime, “po prvi put još od Srednjeg vijeka u velikom ratu jedna neevropska zemlja pobijedila neku evropsku silu.”

Mishrina knjiga je u Velikoj Britaniji izazvala kontraverzne reakcije. Nije ni čudo. Ona, naime, temeljito preispituje, pa i u mnogo čemu dovodi u pitanje na cijelom Zapadu prihvaćenu priču o britanskoj “benevolentnoj kolonizaciji” i docnijoj “inteligentnoj predaji moći” domaćim vođama. Tu bajkovitu wishful thinking sagu, Mišra tako vješto demontira da na kraju od nje ostaje tek gola istina. Ona o zapadnjačkim kolonizatorima kao notornim sebičnjacima pod čijom je čizmom cvilio cijeli Bliski, Srednji i Daleki Istok. Oni su u dalekim kolonijama ulagali samo ondje gdje su očekivali da će im se stostruko vratiti: putevi, pruge, edukacija prijeko potrebnog, nižeg administrativnog kadra… I poslije se još žestoko hvalili vlastitom “plemenitošću”!

Tu prljavu igru prvi su prozreli glavni (istorijski) likovi ove sjajne knjige: islamski mislilac iz 19. vijeka Al-Afgani (Afghani), prvi kineski moderni mislilac Liang Kihao (Qichao), Mustafa Kemal (Ataturk), kineski vođa Mao Cetung, nobelovac Tagore, genije pasivnog otpora, Indijac Gandi.

Nakon pomorske bitke kod Cušime, pisac kao ključni događaj u “progledavanju” Istoka označava Mirovnu konferenciju u Versaju na kraju Prvog svjetskog rata 1919. godine. Osim što je jednom za svagda imala umiriti njemačke imperijalističke ambicije, ova je konferencija trebala i označiti početak dekolonizacije Indije i Kine, koje su se u ratu borile na strani pobjednika. Tako su se barem nadali Gandi i Ling Kihao. Ta velika očekivanja još više je potakao američki predsjednik Vudrou Vilson (Woodrow Wilson), i to čuvenom Doktrinom o pravu naroda na samoopredjeljenje.

No, sve se to u Versaju pretvorilo u još jedno gorko razočaranje. Niti je Kina dobila ikakvu ratnu kompenzaciju, niti je Gandi vidio išta od britanskog obećanja za samoopredjeljenje njegove zemlje. Kao “šlag na tortu” došla je zabrana vijetnamskom predstavniku Ho Ši Minu (Hồ Chí Minh) da uopšte učestvuje na Konferenciji! A čovjek, uparađen, samo zbog toga već bješe doletio u Pariz!

Katastrofalne posljedice svih tih javnih poniženja znamo: krvavi ratovi u Vijetnamu, Indiji, Indoneziji i drugdje; rusko, pa kasnije i američko “discipliniranje” Avganistana; “otklizavanje” Kine u socikapitalizam. O Bliskom i Srednjem istoku da i ne pričamo. Nakon čitavog niza kapitalnih grešaka, Zapad više definitivno ne stanuje ondje.

Eto, tu se, po Pankaju Mišri, kriju neki od uzroka plodova gnjeva koji sve češće krvavo “cvjetaju” na ulicama naših gradova i sela.

No, neki recenzenti u Holandiji kao da to još uvijek ne žele vidjeti. Nije im se čuditi. Slika u ogledalu, najblaže rečeno, nije privlačna, pa valjda i stoga sve učestalije terorističke napade na Zapadu još uvijek svode na incidente. I još se, kao jedan od njih – uz to i filozof, nota bene! - u prošlotjednom prikazu Mišrine knjige, usude govoriti o, statistički gledano, danas sve bezbjednijem svijetu?!

Možda, na Islandu, Antarktiku, ili na Mjesecu. Ali u Londonu, Parizu, Madridu, Kabulu, Moskvi – tamo sigurno ne!

To vam je kao kad u Trumpovom stilu negirate ne samo posljedice nego i same klimatske promjene. Svi ih vide i osjete, a vi – to jest: vaš džep, položaj i karijera – ne. Pa umjesto da priznate naš i vaš magnum crimen, na sva usta hvalite - magnum ice cream.

*Pankaj Mišra (1968, JhansiIndia) je indijski pisac novinar i esejist. Živi i radi na relaciji London, Mašobra (Mashobra), selo na Himalajima i Koledža u Velesliju (Wellesley), SAD, gdje radi kao predavač. Piše za ugledne novine i časopise kao što su The Indian Review of Books, The India Magazine, i The Pioneer. Najpoznatija djela, osim gore navedenih su mu roman “Romantičari” i “Kraj patnje : Buda i svijet”

Oceni 5