Izgraditi svijet koji je nestao
Unna 01 S

Photo: Lenka Sam

Kako je nastala “Knjiga o Uni”

Sve je počelo od jednog običnog sna. U njemu sam stajao ispod vinove loze, koja je obrasla drvenu konstrukciju, te je pravila ugodan hlad, gdje se za ljetnih dana sjedjelo i odmaralo. Nalazio sam se pored drvenog stola s klupama. Tu gdje bi majka Emina ujutro pila prvu kafu, koju bi prethodno samljela u mesinganom mlinu za kafu, koji je bio sjajan i uglačan od mnogobrojnih dodira prstima.

Taj sto i klupe su tu nonstop stajali, bilo da je snijeg prekrio gole grane vinove loze, ili ljeti kada bi njeno lišće fino mirisalo na vrijeme kada je svijet bio mlad i neiskvaren. Nisam mogao odrediti godišnje doba u snu, znam samo da je vinova loza bila bujna, i kroz procijepe između lišća oduševljeno sam gledao tamnoplavo nebo, zvijezde, mlad mjesec.

Nešto nije u redu

Osjećao sam neopisivu sreću. Pored mene se nalazila majkina kuća, unutra je majka bila živa i zdrava. Htio sam pokucati na vrata i ući u kuću. Otići u svoju sobu, u kojoj sam često spavao tokom djetinjstva. Htio sam dodirivati zidove, u kojima se nalazila sedra, pa je cijela soba mirisala na Unu, a i sobna fasada je bila od zlatnog unskog pijeska. Kada bih spavao u majkinoj kući mogao bih zamisliti da se nalazim u fluidnoj podmornici koja je usidrena duboko u noći, u kojoj djetinjstvo sija zlatnim sjajem.

Osjećaj sreće je kratko trajao. Odjednom sam osjetio neopisivu tugu. I dalje sam gledao kako mjesec prolazi kroz mlado lišće vinove loze. Isto ono lišće koje je majka brala i od njega pravila ukusno domaće jelo.
Prizor je i dalje bio isti. Zvijezde su bile visoko na nebu, ali sam znao da tu nešto nije u redu.

Vinova loza je izgorjela tokom rata, i to baš onaj njezin dio koji je pravio hlad i ispod kojeg je bio stol sa klupama, jer se taj dio vinove loze naslanjao na majkinu kuću, i obrastao je skoro sa svih strana. Kada je izgorjela kuća, tako je nestala i većina vinove loze. Jedan krak stabla se sačuvao na drugoj kući, koja je bila nova i u koju nas je rat spriječio da se uselimo. U trenutku dok se san odvijao majka je već bila mrtva nekoliko godina. Preživjela je dva rata. Drugi svjetski rat i zadnji rat u Bosni i Hercegovini.

Često sam sanjao ovaj san. Nisam mogao zaboraviti to nebesko noćno plavetnilo kada mjesec, kao disko kugla, obasjava Zemljinu loptu. I trenutak u kojem sam bio jako sretan. Htio sam opet osjetiti tu običnu sreću. Zato sam počeo pisati “Knjigu o Uni”. Namjera mi je bila da izgradim svijet koji je nestao. Da odam počast majki, njenoj kući, rijeci Uni, koja je svojim krakom prolazila kroz majkino dvorište, toliko blizu kuće, da je za većih poplava bilo moguće, s kuhinjskog prozora, oprati ruke u rijeci.

Jasno i lijepo

Tako sam počeo pisati ovu knjigu, i pisanje je trajalo do kraja 2011. godine kada je izašlo prvo izdanje “Knjige o Uni” u Zagrebu, a potom u Sarajevu. Kako su se redala nova izdanja u BiH, Hrvatskoj, Srbiji, Makedoniji i Sloveniji, tako sam knjigu stalno ispravljao i dopisivao. Imao sam osjećaj da je ne mogu nikad završiti do kraja, ali jednom je trebalo staviti tačku na I, i krenuti dalje. Ovu knjigu sam pisao i sanjao više od 11 godina.

Nisam želio da ova knjiga bude egocentrična, da se bavi nekim mojim Ja, nego da ona može pomoći drugim ljudima, jer ih se tiče na jedan bolan način

Tokom pisanja knjige čitao sam Brunu Schulza, Borgesa, Bachelarda (“Poetika prostora”), Brodskog (“Vodeni žig”) Emersona (“Ljubav”) i mnoge druge pisce. Od Borgesa sam posudio nacrt za knjigu. Želio sam da ona bude pseudoenciklopedija o rijeci, ribama, biljkama, izmišljenim bićima; o gradu na rijeci kroz vrijeme i prostor; o svemu pomalo, ali da u knjizi nema odraslih ljudi na čijim leđima počiva stvarnost. Zato sam htio da u njoj glavni junaci budu rijeka, majkina kuća, stari ljudi, djeca, čudovišta, svi oni koji su čisti i nevini, neuprljani strastima koje pogone civilizaciju; strastima za ubijanjem i uništavanjem.

Čitao sam Schulzove priče (iz “Republike snova”) i one su me nadahnjivale za gust, poetski stil kakav mi je bio potreban za ovu knjigu. Htio sam da svaka rečenica bude besprijekorno jasna i lijepa. Povodio sam se za Borgesovom mišlju da stih/rečenica mora biti gvozdena, i neuništiva, koliko je to moguće postići. Schulz mi je pojačavao uvjerenje da želim napisati roman samo uz pomoć opisa prirode, što, naravno, nije bilo ostvarivo. Ali sam volio čitati njegove priče iz zaostavštine (“Republika snova”), priče u kojima se ništa ne dešava. Dešavanje u knjizi me nije zanimalo. Zanimala me unutrašnja, psihološka radnja. Zanimali su me spletovi živaca u mojim likovima. I zanimalo me kako da od rijeke Une napravim živo biće.

Htio sam da u knjizi imam pasuse u kojima će čitalac moći uživati kao kada ljubitelj prirode zastane, sjedne na zemlju i zagleda se u neki lijepi planinski cvijet, divi mu se, a kada digne pogled sa zemlje, onda vidi duboku dolinu obraslu zelenilom, modro jezero kao iz bajke. Kuću iz koje se izvija dim, i daleko iza, prema horizontu, zlokobne ostatke ruševina u travi.

Američki filozof panteizma i transcendencije, Emerson, osnaživao me da u pisanju naglasim ljubav spram prirode i živih bića, prirode lišene ljudskih bića. Sjetio sam se uživanja u samoći kada bih bio opkoljen zelenilom, i tišinom koja lebdi iznad rijeke Une u topli suton.

Više od literature

Naravno, ovo nije tako eterična knjiga kakvom sam je upravo opisao. Njen glavni lik je junak od krvi i mesa, i njemu sam posudio dosta ličnih doživljaja.

To je junak koji želi napisati svoju knjigu kako bi se tako pokušao vratiti u normalan život nakon ratnih strahota. Mustafa Husar želi knjigom i pisanjem premostiti ogromnu provaliju koju rat napravi u ljudskim bićima. Ta provalija je užasan diskontinuitet između predratnog idiličnog života i postratnog života u ruševinama. Namjera mi je bila da napišem ono što je problem desetinama, možda i stotinama hiljada ljudi na području bivše Jugoslavije. Svim tim ljudima koji su postali izbjeglice. Koji su u jednom danu ostali bez ičega, ne samo bez materijalne imovine, nego i bez duhovne imovine; bez fotografija, ljubavnih pisama, dragih uspomena, bez svih tih predmeta, koji u sebi nose emocije uobičajene za jedan normalan život.

Tako je ovo knjiga o gubicima, ne direktno o gubicima ljudskih života, time sam se bavio u knjizi kratkih priča “Pod pritiskom” i u mnogim knjigama poezije. Nisam želio da ova knjiga bude egocentrična, da se bavi nekim mojim Ja, nego da ona može pomoći drugim ljudima, jer ih se tiče na jedan bolan način. Njena svrha bi trebala biti ljekovita, katarzična, koliko to književnost može da bude, a da ne izgubi svoju primarnu ulogu, da bude lijepa, da se u njoj može uživati.

Na nekim mjestima ova knjiga odbija da bude lijepa literatura, ona želi biti više od toga. Želi biti dokument: svjedočanstvo o zlu, i patnji kao svevremenim ljudskim svojstvima. Na tim mjestima knjiga ima reportažan i precizan novinarski stil, jer se o najgorim stvarima nekad jedino tako može pisati. Ponekad metafore i narativne bravure gube smisao, a dokument ima veliku umjetničku vrijednost, jer u sebi sadrži nepotkupljivu istinu.
Također, ovo je knjiga o melanholiji. Ona na kraju otvara pitanje da li bi čovjek osjećao gubitak; diskontinuitet vremena, prostora i emocija, čak i da nije bilo rata? I kako bi se taj gubitak manifestirao u svijetu emocija junaka. Tu se knjiga zatvara. I to bi bio samo dio priče o knjizi, koja se, formalno i sadržajno, može uporediti s rijekom Unom, koja se, u centru moga grada, Bosanske Krupe, razlijeva u brojne rukavce, i teče u mnogim pravcima..

*Tekst prenosimo iz prijateljskih BH Dana

Oceni 5