Zašto je Marks bio upravu
Marxx 05 S

Photo: www.filmlinc.org

Kako žive i djeluju povijesne životinje?

Marx je bio materijalist, vjerovao je da postoji samo materija. Nisu ga zanimali duhovni aspekti čovječanstva, a ljudsku je svijest smatrao tek odrazom materijalnog svijeta. Oštro je odbacivao religiju, a moralnost držao jednostavno odnosom u kojem cilj opravdava sredstva. Marksizam lišava čovječanstvo svega onog što je u njemu dragocjeno, svodeći na nas nepokretnu nakupinu materije koju determinira naš okoliš. Postoji jasna nit vodilja od ovakve grozne i bezdušne vizije čovječanstva do Staljinovih z/očina i ostalih Marxovih sljedbenika.

Pitanje je li svijet sačinjen od materije, duha ili zelenog sira nije pitanje zbog kojeg Marx noću nije mogao spavati. Prezirao je takve velike metafizičke apstrakcije, i brzo ih je odbacivao kao puko spekulativne. Kao jedan od najvećih umova moderniteta, Marx je bio prilično alergičan spram pomodnih ideja. Oni koji ga smatraju beživotnim teoretičarom zaboravljaju da je među ostalim bio i romantičarski mislilac koji je sumnjao u apstraktno i pokazivao strast prema konkretnom i specifičnom. Ono apstraktno je zapravo jednostavno i bez osobina, za razliku od konkretnog koje je bogato i složeno. Dakle, što god da je materijalizam značio za Marxa, on se svakako nije sastojao u pitanju od čega je sačinjen svijet. Između ostalog, to je bilo pitanje materijalističkih filozofa prosvjetiteljstva osamnaestog stoljeća od kojih su neki ljudska bića držali pukim mehaničkim funkcijama materijalnog svijeta. No sam Marx ovakav je stav smatrao u potpunosti ideološkim, jer on svodi ljude na pasivna bića. Čovječji um je shvaćen kao prazna ploča na koju se utiskuju osjetilni dojmovi iz izvanjskog, materijalnog svijeta. Iz takvih dojmova čovjek oblikuje svoje ideje. Dakle, kad bi se tim dojmovima moglo nekako manipulirati da bi se proizvele "prave" ideje, ljudska bi vrsta postojano napredovala prema stanju društvenog savršenstva.

To nije politički nevina zamisao. Ideje o kojima je riječ bile su ideje mislilaca iz elite srednje klase koji su zagovarali individualizam, privatno vlasništvo i slobodno tržište, kao i pravednost, slobodu i ljudska prava. Takvim procesom promjene načina mišljenja paternalistički su se nadali utjecati na ponašanje običnih ljudi. Teško je vjerovati da se Marx slagao s takvim oblikom materijalizma. To nije sve što je materijalistička filozofija označavala prije nego što ju je prisvojio Marx. Na ovaj ili onaj način, on ju je shvaćao kao oblik mišljenja usko povezan s bogatstvom srednje klase. Njegov vlastiti oblik materijalizma koji je razvio u Tezama o Feuerbachu i drugdje bio je posve drukčiji, a Marx je toga bio posve svjestan. Znao je da prekida sa staromodnim materijalizmom i da postavlja temelje nečem posve novom. Materijalizam je za Marxa značio početi od toga kakvi su zapravo ljudi, a ne od nekog maglovitog ideala kojem bismo trebali težiti.

A ljudi su ponajprije vrsta praktičnih, materijalnih, tjelesnih bića. Sve ostalo što jesmo ili bismo mogli biti mora proizlaziti iz ove fundamentalne činjenice. Marx je na smion i inovativan način odbacio pasivni ljudski subjekt materijalizma srednje klase i na njegovo mjesto postavio aktivan subjekt. Cjelokupna filozofija morala je početi od pretpostavke da su ljudi, što god drugo bili, ponajprije djelatna bića. Oni su stvorenja koja sama sebe preobražavaju preobrazbom svoje materijalne okoline; nisu jamci Povijesti ili Materije ili pak Duha, nego aktivna bića koja sama sebe oblikuju, sposobna stvoriti vlastitu povijest. To znači da je Marxov oblik materijalizma demokratski, nasuprot intelektualnom elitizmu prosvjetiteljstva. Jedino je zajedničkom praktičnom djelatnošću većine ljudi moguće istinski promijeniti ideje koje upravljaju našim životima. To je stoga što su te ideje duboko ukorijenjene u našem ponašanju.  U tom smislu, Marx je bio više antifilozof negoli filozof. Etienne Balibar ga je nazvao "vjerojatno najvećim antifilozofom modernoga doba". l antifilozofi su oprezni spram filozofije (ne nužno u onom smislu u kojem bi to bio Brad Pitt), ali uzbuđeni zbog nje iz filozofski zanimljivih razloga. Oni obično dolaze s idejama koje su sumnjičave spram ideja. Iako su najčešće u potpunosti racionalni, uvjereni su da se sve ipak ne svodi samo na razum. Feuerbach, od kojeg je Marx naučio temelje materijalizma, napisao je da svaka autentična filozofija treba otpočeti svojom suprotnošću, nefilozofijom. On je kazao da filozof mora prihvatiti ono što "u čovjeku ne filozofira, ono što je suprotstavljeno filozofiji i apstraktnom mišljenju". Također je dodao da je "čovjek taj koji misli, a ne Ego ili Razum". Kao što kaže Alfred Schmidt, "shvatiti da je čovjek potrebito, osjetilno i psihološko biće stoga je preduvjet svake teorije subjektivnosti". Drugim riječima, ljudska svijest je tjelesna, čime se ne želi reći kako ona nije ništa više od tijela. Ona prije svega ukazuje na način na koji je tijelo u određenom smislu nedovršeno, otvoreno, uvijek sposobno za još veću kreativnost negoli što je trenutačno pokazuje.

Dakle, razmišljamo kao što djelujemo jer smo takva bića. Naše mišljenje protežno je u vremenu zato jer su i naša tijela i osjećaji te percepcije također protežni. Filozofi se ponekad pitaju može li stroj misliti. Možda i može, ali on bi mislio na posve drukčiji način od nas, zato jer je njegov materijalni sklop potpuno različit od našeg. Primjerice, stroj nema tjelesnih potreba niti ima emocionalni život. što je u našem slučaju povezano s takvim potrebama. Naš navlastiti način mišljenja neodvojiv je od tog osjetilnog, praktičkog i emocionalnog konteksta. Zbog toga, kad bi stroj čak i mogao misli, možda ne bismo bili u stanju shvatiti o čemu razmišlja. Marx je ponajprije raskinuo s kontemplativnom filozofijom. Njezina tipična vizija je ona o pasivnom. izoliranom i bestjelesnom subjektu koji bezinteresno promatra neki izolirani objekt. Kao što smo vidjeli, Marx je odbacio takav oblik subjektivnosti. ali je isto tako i naglašavao da objekt našeg znanja nije nešto izvanjski fiksirano i zadano. On je radije proizvod našeg vlastitog povijesnog djelovanja. Baš kao što moramo ponovno promisliti subjekt kao oblik prakse, tako moramo promisliti I objektivni svijet kao rezultat ljudske prakse. Među ostalim, to znači da se on u načelu može i promijeniti.

Biološke potrebe kao temelj povijesti

Polazeći od čovjeka kao aktivnog i praktičkog bića i potom smještajući njegov način mišljenja u takav kontekst, sada možemo baciti novo svjetlo na neke probleme koji su opsjedali filozofe. Ljudi koji rade vjerojatno neće sumnjati u to da postoji bilo što u svijetu za razliku od onih koji ga promišljaju iz dokone distance. U stvari, skeptici mogu postojati samo zato jer već nešto postoji u izvanjskom svijetu. Kad ne bi postojao materijalni svijet u kojem bi se prehranjivali. umrli bi, a njihove bi sumnje iščeznule s njima. Ako vjerujete da su ljudi pasivni spram stvarnosti, to bi vas moglo uvjeriti i da propitate postojanje takvog svijeta. To je stoga što postojanje stvari potvrđujemo doživljavajući njihovo opiranje našim zahtjevima, a to činimo primarno našom praktičnom aktivnošću. Filozofi su ponekad postavljali pitanje o "drugim umovima". Kako možemo znati da ljudi koje susrećemo imaju isti um poput našeg? Materijalist bi odgovorio da, kad to ne bi bilo tako, onda ne bi bilo ni nas da postavimo to pitanje. Ne može postojati materijalna proizvodnja koja bi nas održavala na životu bez društvene suradnje, a sposobnost komunikacije s drugima je sastavni dio toga što znači "imati um". Mogli bismo ovome dodati i da je riječ "um" način na koji opisujemo ponašanje nekog partikularnog tijela: kreativno. Smisleno. komunikativno. Ne moramo zavirivati u glave drugih ljudi ili ih priključiti na aparate da bismo ustanovili posjeduju li oni taj misteriozni entitet. Dovoljno je promatrati što ljudi čine.

Svijest nije neki sablasni fenomen, ona je nešto što možemo vidjeti, osluhnuti i upravljati njome. Ljudsko je tijelo nakupina materije, ali osobito kreativna i ekspresivna nakupina. Takvu kreativnost nazivamo "umom". Nazvati ljude razumskim bićima znači ukazati da njihovo ponašanje otkriva obrazac smisla ili značenja. Materijalisti iz doba prosvjetiteljstva ponekad su s pravom bili optuživani zbog svođenja svijeta na mrtvu i besmislenu materiju. S Marxovim materijalizmom stvar je upravo suprotna. Materijalistički odgovor skeptiku nije argument kojim ga se može oboriti. Uvijek je moguće tvrditi da naše iskustvo društvene suradnje ili činjenica da svijet odbija naše projekte nije nešto čemu treba vjerovati. Možda zapravo samo izmišljamo stvari koje ne postoje. No razmatrajući ovaj problem iz materijalističke perspektive moguće ih je vidjeti u posve novom svjetlu. Primjerice, moguće je vidjeti kako su intelektualci koji započinju s rastjelovljenim umom i najčešće s njime i završavaju zbunjeni načinom na koji se um odnosi spram tijela, kao i spram tijela drugih. Oni u tome možda vide procjep između uma i svijeta.

To je ironično, s obzirom na to da je najčešće slučaj da svijet oblikuje njihov vlastiti um koji proizvodi takve ideje. Intelektualci su kasta ljudi koja je pomalo udaljena od materijalnog svijeta. Jedino je na temelju materijalnog viška u društvu moguće proizvesti profesionalnu elitu svećenika, mudraca, umjetnika, savjetnika, uglednih sveučilišnih profesora itd. Platon je smatrao da je filozofiji potrebna dokona aristokratska elita. Nemoguće je imati književne salone i obrazovano društvo ako je svatko prisiljen raditi samo da bi se održao na životu.

Kule bjelokosne rijetke su poput kuglane u plemenskom društvu. (One su podjednako rijetke i u naprednim društvima, gdje su sveučilišta postala oruđem korporativnog kapitalizma.) Budući da intelektualci ne moraju raditi u onom smislu kako rade zidari, sebe i svoje ideje mogu smatrati neovisnima od ostatka socijalne egzistencije. A to je jedna od brojnih stvari koje je Marx smatrao ideologijom. Takvi ljudi ne vide da je njihova distancija spram društva sama po sebi društveno uvjetovana. Predrasudu da je misao neovisna o stvarnosti oblikovala je upravo društvena stvarnost. Za Marxa naša se misao oblikuje u procesu rada na svijetu, a to je materijalna nužda koju određuju naše tjelesne potrebe. Stoga bi se moglo reći da je i mišljenje materijalna nužnost. Mišljenje je usko povezano s našim tjelesnim nagonima, kao što su to isticali Nietzsche i Freud. Svijest je rezultat interakcije između nas samih i materijalne okoline; ona je sama po sebi povijesni proizvod. Marx kaže da je čovječanstvo "utemeljeno" u materijalnom svijetu, s obzirom na to da jedino sudjelovanjem u njemu možemo upotrijebiti naše moći i potvrditi njihovo stvarno postojanje. Upravo je "drugost" stvarnosti, njegovo opiranje našim pokušajima da je oblikujemo, ono što nas prvotno dovodi do samosvijesti. To ponajprije znači postojanje drugih. Tek putem drugih mi postajemo ono što jesmo. Osobni identitet je društveni proizvod. Ne može postojati samo jedna osoba isto kao što ne može postojati ni samo jedan broj. Međutim, istodobno tu stvarnost treba shvatiti kao rezultat našeg vlastitog djelovanja. Ako je kao takvu ne vidimo dakle, ako je ne smatramo nečim prirodnim ili neizbježnim, neovisnim o našoj djelatnosti - onda je na djelu ono što Marx naziva otuđenjem. Pod time on podrazumijeva stanje u kojem zaboravljamo da je povijest proizvod našeg djelovanja te na taj način njome ovladavaju neke strane sile. Za Marxa, kako kaže njemački filozof Jirgen Habermas, objektivnost svijeta "temelji se na tjelesnoj organizaciji ljudskih bića koja je usmjerena prema djelovanju".

U određenom smislu svijest je uvijek "zakasnjela", kao što se u malog djeteta razum javlja u kasnijoj fazi. Prije nego što uopće dođemo do razine refleksije, uvijek smo već unaprijed smješteni u neki materijalni kontekst, a naše mišljenje, koliko god naizgled apstraktno i teorijsko, u cijelosti je determinirano ovom činjenicom. Filozofski idealizam zaboravlja da naše ideje temelj imaju u praksi. Izvlačeći ih iz tog konteksta, idealizam postaje zarobljenikom iluzije da mišljenje proizvodi stvarnost. Dakle, za Marxa postoji bliska povezanost između našeg mišljenja i tjelesnog života. Ljudska osjetila predstavljaju neku vrstu granice između njih. Suprotno tome, za neke idealističke filozofe "materija" je jedna stvar, a ideje ili "duh" nešto posve drugo. Za Marxa ljudsko tijelo kao takvo upravo znači poricanje takve podjele. Preciznije rečeno, ljudsko tijelo koje djeluje odbacuje tu podjelu. Praksa je dakako materijalno djelovanje, ali je isto tako neodvojivo i pitanje o smislu, vrednotama, svrhama i namjerama. Ako je "subjektivno", istodobno je i "objektivno". Ili pak ovu opreku u cijelosti čini upitnom. Neki raniji mislioci um su shvaćali kao aktivan, a osjetila kao pasivna. No Marx osjetila smatra oblicima aktivne interakcije sa stvarnošću. Ona su rezultat dugotrajne povijesti interakcije s materijalnim svijetom. U Ekonomsko-filozofskim rukopisima kaže: "Stvaranje pet osjetila jest posao cjelokupne dosadašnje svjetske povijesti." Filozofi poput Humea ili Lockea započinju s osjetilima; Marx pak postavlja pitanje odakle dolaze sama osjetila. Odgovor je otprilike ovaj. Temelj povijesti su naše biološke potrebe. Imamo povijest zato jer smo stvorenja manjka, nedostatka i u tom nam je smislu povijest prirođena. Prema Marxovu mišljenju priroda i povijest su dvije strane jednog novčića. No, kad naše potrebe zaglave u povijesti, dolazi do njihove transformacije. Primjerice, zadovoljavajući određene potrebe istodobno stvaramo nove. U tom procesu oblikuje se i oplemenjuje naš osjetilni život. Sve se ovo zbiva zato jer zadovoljenje naših potreba uključuje i žudnju, no taj dio priče ostavljen je Freudu.

Na taj način počinjemo pripovijedati priču. Zapravo, sami postajemo pripovijest. Životinje koje nisu sposobne za žudnju, složen rad i razrađene oblike komunikacije ponavljaju svoje instinktivne radnje. Život životinja određen je prirodnim ciklusom. One same o sebi nemaju nikakav narativ, ono što Marx naziva slobodom. Ironija u tom stavu jest u tome da, iako je samoodređenje čovjekova bit, većina ljudi tijekom povijesti nije bila u mogućnosti ostvariti .ga. Nije im dopušteno da budu u potpunosti ljudi. Umjesto toga, život im je uglavnom određivao turoban ciklus klasnog društva. Cjelokupan Marxov opus fokusiran je upravo na pitanje zašto je bilo tako i može li se to izmijeniti. Radi se o tome možemo li iz carstva nužnosti prijeći u carstvo slobode? To znači postati sličniji nama samima, a ne jazavcima. Kad nas je doveo na sam prag takve slobode, Marx nas ondje ostavlja da se sami branimo. Kakva bi to bila sloboda kad ne bi bilo tako?

Duhovna pitanja u kandžama tjelesnosti

Želimo li izbjeći filozofski dualizam, dovoljno je pogledati kako se ljudska vrsta ponaša. Ljudsko je tijelo u određenom smislu materijalni objekt, dio prirode isto kao i povijesti. No ono je poseban objekt, posve različit od kupusa ili kotla za ugljen. To je stoga što ima moć promijeniti situaciju u kojoj se nalazi. Također može svoj utjecaj proširiti na prirodu, što nije slučaj s kotlom za ugljen. Ljudski rad pretvara prirodu u ekstenziju našeg tijela postupkom zvanim civilizacija. Sve ljudske institucije, od umjetničkih galerija i pušionica opijuma do kasina i Svjetske zdravstvene organizacije predstavljaju ekstenzijuproduktivnog tijela. I ljudska svijest također se može utjeloviti. "Čovjekova industrija", kaže Marx, koristeći pojam "industrija" u najširem mogućem smislu, "otvorena je knjiga ljudske svijesti, čovjekova psihologija opažena na osjetilni način." Tijelo može sve to napraviti jer ima moć nadilaženja sebe samog - preobraziti sebe i situaciju u kojoj se nalazi, kao i ući u složen odnos s drugim tijelima iste vrste, u otvoreni proces koji nazivamo povijest.

Ljudsko tijelo koje to nije u stanju nazivamo leš. Kupus to nije u stanju, ali za to nema ni potrebe. On je puki prirodni entitet, bez one vrste potrebe kakve nalazimo u čovjeka. Ljudi stvaraju povijest zato jer su produktivna stvorenja, ali oni to također moraju činiti jer u oskudnim uvjetima moraju proizvoditi i reproducirati svoj materijalni život. To je ono što ih goni na neprestano djelovanje. Ljudi imaju povijest iz nužde. U situaciji materijalnog obilja, i dalje bismo imali povijest, ali u drugom smislu riječi od ove kakvu do danas poznajemo. Naše prirodne potrebe možemo ispuniti jedino društvenim sredstvima - kolektivno stvarajući proizvodna sredstva. To onda potiče druge potrebe, a one opet potiču neke nove. No u temelju svega toga što nazivamo kulturom, poviješću ili civilizacijom nalazi se oskudno ljudsko tijelo i njegovi materijalni uvjeti. To je samo drukčiji način kazivanja kako je ekonomija temelj sveukupnog našeg života. Ona je životna poveznica biološkog i društvenog. Dakle, zbog toga imamo povijest, ali pod istim nazivnikom nalazi se i duh. Duhovna pitanja nisu oslobođena tjelesnosti, onostrana zbivanja. Upravo imućan buržuj duhovna pitanja shvaća kao uzvišeno carstvo udaljeno od svakidašnjeg života, budući da mu je potrebno sakriti se od vlastitog grubog materijalizma. Nije stoga nimalo čudno kako to da su materijalističke djevojke poput Madonne toliko fascinirane kabalom. Za Marxa pak "duh" je pitanje umjetnosti, prijateljstva, zabave, suosjećanja, smijeha, seksualnog odnosa, pobune, kreativnosti, osjetilnog užitka, moralno opravdanog bijesa i izdašnosti života. (On sam je međutim ponekad pretjerao u zabavi: jednom je lunjao s prijateljima od jednog puba do drugog od Oxford Streeta do Hampstead Roada, zaustavljajući se u svakom pubu na putu i pritom ga je gonila policija jer je kamenom s pločnika razbijao kandelabre? Čini se da njegova teorija o represivnoj naravi države nije bila tek puka spekulacija.) U Osamnaestom brumaireu Louisa Bonapartea Marx raspravlja o politici u kontekstu društvenog interesa, kao što bi se moglo i očekivati, no on također elokventno piše o politici kao izražavanju "sjećanja iz prošlosti, osobnih neprijateljstava, nada i strahova, predrasuda i iluzija, simpatija i antipatija, uvjerenja, činova vjere i principa". Sve ovo napisao je tobože suhoparan i beskrvan autor kakvim ga u svojoj predodžbi predstavljaju antimarksisti.

Sve duhovne aktivnosti koje sam maločas nabrojio povezane su s tijelom, s obzirom na to da ono određuje kakva smo bića. Sve ono što isključuje moje tijelo istodobno isključuje i mene. Kad s nekim razgovaram telefonom, prisutan sam tjelesno, iako ne i fizički. Ako želite vidjeti sliku duše, rekao je filozof Ludwig Wittgenstein, pogledajte ljudsko tijelo. Za Marxa, kao i za Aristotela, sreća je praktična djelatnost, a ne stanje uma. za židovsku tradiciju, kojoj je po podrijetlu pripadao, ali spram nje bio sumnjičav, "duhovno" je pitanje kako nahraniti gladne, ugostiti prognane i zaštititi siromašne od nasilja bogatih. Ono nije suprotnost svjetovnoj, svakodnevnoj egzistenciji, nego poseban način njezina življenja.

Postoji jedna tjelesna aktivnost u kojoj je "duh" napose prisutan, a to je jezik. Poput tijela u cjelini, jezik je materijalno utjelovljenje duha ljudske svijesti. Marx kaže u Njemačkoj ideologiji: "Jezik postoji otkad i svijest, jezik jest praktička, stvarna svijest koja također postoji i za druge ljude i jedino stoga postoji i za mene samog; jezik, kao i svijest, rađa se tekiz potrebe, nužde, iz komunikacije s drugim Ijudima." Svijest je u potpunosti društvena i praktička, i zato je jezik njezin najuzvišeniji oblik. Može se reći da posjedujem um samo zato jer sam rođen unutar zajedničkog naslijeđa značenja. Marx također govori o jeziku kao o "zajedničkom biću koje govori u svoje ime". Filozofski jezik, kaže on, izobličena je verzija jezika stvarnoga svijeta. Mišljenje i jezik ne postoje u nekoj vlastitoj sferi, nego su manifestacije stvarnoga života. Čak i najraflnira pojmovi mogu se naposljetku izvesti iz našeg zajedničkog postojanja.

Dakle, ljudska svijest iziskuje velik trud oko materijalnog uprizorenja. Uzeti ljudsku svijest kao polazišnu točku, kao što to čini većina filozofa, općenito znači zanemariti tu činjenicu. To znači izbjegavati previše pitanja. Tradicionalna filozofija ne počinje od samih temelja, ona previđa društvene uvjete koji utjelovljuju ideje, strasti s kojima su povezane, borbe oko moći s kojima su isprepletene, materijalne potrebe kojima služe. Ona ne postavlja tipično pitanje "Odakle dolazi ovaj ljudski subjekt?" Ili: "Kako je uopće proizveden objekt?" Prije nego što možemo misliti, moramo jesti, a glagol "jesti" otvara pitanje čitavog modela društvene proizvodnje. Također se moramo i roditi, a taj glagol otvara cjelokupnu domenu srodstva, seksualnosti, patrijarhata, spolne reprodukcije itd. Prije negoli počnemo promišljati stvarnost, već smo unaprijed s njome praktički i emocionalno povezani i naše se mišljenje uvijek odvija unutar tog konteksta. Kao što kaže filozof John Macmurray: "Naše znanje o svijetu prije svega je aspekt našeg djelovanja u svijetu." Marx pak u hajdegerovskom tonu u svojim Bilješkama o Wagneru kaže: "Ljudi ni na koji način ne počinju time što se nađu u teorijskoj vezi sa stvarima iz izvanjskog svijeta."

Politička emancipacija i praksa

Mnogo toga mora biti na svom mjestu prije nego što se počnemo služiti razumom. Naše mišljenje je na još jedan način povezano sa svijetom. Ono nije samo "odraz" stvarnosti, već navlastita materijalna snaga. Marksistička teorija nije samo objašnjavanje svijeta, nego instrument za njegovu promjenu. Marx je povremeno govorio o tome da je mišljenje puka "refleksija" materijalnog stanja, ali to nije u skladu s njegovim mnogo suptilnijim uvidima. Neki teorijski oblici, poput emancipacijskih teorija, budući da su generalno poznati, mogu unutar svijeta djelovati kao politička snaga, a ne samo kao način na koji ga se može tumačiti. To im donosi neke posebne karakteristike. To znači da oni stvaraju vezu između toga kakve su stvari i kakve bi mogle biti. Oni opisuju kakav je svijet, ali pritom mogu pomoći da se promijeni način na koji ga ljudi doživljavaju, što zauzvrat može odigrati ulogu u promjeni stvarnosti. Rob znade da je rob, ali znati zašto je rob predstavlja prvi korak prema njegovu oslobođenju. Dakle, oslikavajući postojeće stanje stvari, takve teorije također nude načine njihova nadilaženja prema nekom poželjnijem stanju. Pomak se sastoji u tome da se od opisa situacije prijeđe na to kakva bi ona morala biti. Teorije ovakvog tipa omogućavaju ljudima da opišu sami sebe i vlastitu situaciju tako da je dovedu u pitanje i stoga u krajnjoj liniji da ponovno opišu sami sebe. U tom smislu, postoji uska povezanost između razuma, znanja i slobode. Izvjesni oblici znanja od životnog su značaja za ljudsku slobodu i sreću. Kako ljudi djeluju na to znanje, tako ga sve dublje shvaćaju, što im onda omogućava da na njega djeluju još učinkovitije. Što više toga razumijemo, to više možemo učiniti, ali za Marxa jedini bitan oblik razumijevanja može se pojaviti samo praktičnom borbom. Kao što je sviranje tube oblik praktičnog znanja, isto tako je i politička emancipacija praktično znanje.

Zbog toga slavnu Marxovu jedanaestu tezu o Feuerbachu treba uzeti cum grano salis. Filozofi su dosad svijet samo različito tumačili, kaže on, a radi se o tome da se on izmijeni. Ali kako promijeniti svijet a da ga se ne protumači? I nije li moć njegove interpretacije u izvjesnom smislu početak političke promjene? U Njemačkoj ideologiji Marx piše: "Društveni bitak određuje svijest." Ili, kako kaže Ludwig Wittgenstein u djelu O izvjesnosti: "U temelju naših jezičnih igara nalazi se ono što činimo." Ova teza ima važne političke posljedice. Na primjer, to znači da ako želimo dovoljno radikalno promijeniti način na koji mislimo i osjećamo, moramo promijeniti ono što činimo. Obrazovanje ili promjena stava nisu dovoljni. Naš društveni bitak postavlja granice našem mišljenju. Probiti tu granicu moguće je jedino promjenom takvog društvenog bitka, dakle naše materijalne forme života. Ne možemo prijeći granicu svojega mišljenja pukim mišljenjem.

Ne sadrži li to neku vrstu lažne podijeljenosti? Ako pod "društvenim bitkom" podrazumijevamo ono što činimo, onda to već unaprijed mora uključivati svijest. Ne radi se o tome da se na jednoj strani nalazi svijest, a na drugoj naše društvene djelatnosti. Ne možete glasovati, ljubiti, rukovati se ili izrabljivati najamne radnike bez nekog smisla ili namjere. Oblik ponašanja u kojem se ne bi nalazile takve stvari ne možemo nazvati ljudskim djelovanjem, isto kao što ni spoticanje o stube, kruljenje želuca ne možemo nazvati svjesnim ili hotimičnim radnjama. Čini mi se da Marx ne bi poricao ovu činjenicu. Kao što smo vidjeli, on ljudsku svijest shvaća kao utjelovljenu - inkarniranu u našem praktičnom ponašanju. Usprkos tome, on je i dalje smatrao da je materijalna egzistencija na neki način više utemeljena od smisla i ideja te da se smisao i ideje mogu objasniti njezinim terminima. Može li se ovakva teza učiniti smislenom?

Kao što smo već vidjeli, jedan odgovor glasi da je za ljude mišljenje materijalna nužnost, kao što je to u primitivnijem obliku i za dabrove i ježeve. Moramo misliti jer smo specifične materijalne životinje. Mi smo kognitivna bića zato jer smo i tjelesna bića. Kognitivni postupci za Marxa idu ruku pod ruku s radom, industrijom i eksperimentiranjem. U Njemačkoj ideologiji stoji: "Proizvodnja ideja, pojmova i svijesti prvotno je izravno isprepletena s materijalnom aktivnošću i materijalnom razmjenom među ljudima, jezikom stvarnoga života." Kad bi nas Priroda jednostavno obasipala svojim sočnim plodovima ili kad bismo (želja koju ne možemo ni zamisliti) morali jesti samo jednom u životu, ne bismo morali mnogo razmišljati.

Umjesto toga, mogli bismo se samo izvaliti i uživati. Ali, priroda je nažalost puno oskudnija, a ljudsko tijelo izmučeno željama koje neprestano mora zadovoljavati. Dakle, od samog početka, naše tjelesne potrebe oblikuju naš način mišljenja. I u tom smislu mišljenje nije vrhunac svega, iako mnogo mislilaca vjeruje da jest. U kasnijem stupnju ljudskog razvoja, drži Marx, ideje postaju u većoj mjeri neovisne o takvim potrebama, i tada se stvara ono što nazivamo kulturom. Možemo uživati u idejama zbog njih samih, a ne zbog njihove vrijednosti opstanka. Kao što je Bertolt Brecht jednom primijetio, mišljenje može postati istinsko osjetilno uživanje. Unatoč tome, i dalje ostaje činjenica da razum, koliko god bio razvijen, svoje skromne korijene ima u biološkim potrebama. Kao što je naučavao Friedrich Nietzsche, on je povezan s našim ostvarivanjem moći nad prirodom. Nagon za stvarnim nadzorom nad našim okolišem, što je pitanje života ili smrti, temelj je naše cjelokupne apstraktne intelektualne aktivnosti. U tom smislu, postoji nešto karnevaleskno u Marxovu mišljenju, isto kao i kod Nietzscheovih i Freudovih ideja. Ono nisko uvijek je neka mutna maska koja se pomalja iza onog visokog. Kao što kaže kritičar William Empson: "Najprofinjenije želje prisutne su i u onom najjednostavnijem i bilo bi krivo kad ne bi bilo tako." U temelju naših najuzvišenijih načela nalaze se laž, nasilje, nedostaci, žudnja, glad, oskudnost i agresivnost. To je skrivena druga strana civilizacije. Theodor Adorno zorno dočarava taj "užas koji se rađa pod okriljem kulture" . Walter Benjamin kaže: "Klasna borba je borba za grube i materijalne stvari bez kojih nijedna uzvišena i duhovna stvar ne bi mogla postojati." Ovdje treba dodati da Benjamin ne poriče vrijednost "uzvišenih i duhovnih stvari" ništa više od Marxa. On ih želi smjestiti u povijesni kontekst. Poput mnogih karnevalesknih filozofa, Marx je divovski mislilac koji gaji iskreno nepovjerenje spram uzvišenih ideja. Nasuprot tome, tipični političari u javnosti govore najozbiljnijim tonom o idealima, a privatno govore kao cinični materijalisti.

Već smo u jednom drugom kontekstu nešto rekli o tome da "društveno biće" nadilazi granicu svijesti. Radi se o tome da prodoran oblik razumijevanja obično proizlazi iz onog što činimo. Zapravo, teoretičari društva govore o obliku znanja (nazivajući ga prešućenim znanjem) koje se može steći jedino djelovanjem te se stoga ne može prenijeti nekome u teorijskom obliku. Pokušajte nekome objasniti kako da otpjeva irsku pjesmicu "Danny Boy'. No, čak i onda kad naše znanje nije te vrste, poenta i dalje stoji. Ne možete iz udžbenika naučiti kako svirati violinu i onda uhvatiti instrument i otprve briljantno izvesti Mendelssohnov Koncert za violinu u e-molu. U određenom smislu, poznavanje koncerta neodvojivo je od sposobnosti da ga se odsvira. Materijalna stvarnost u još jednom kontekstu nadilazi ideje. Kad Marx govori o svijesti, on nema uvijek na umu ideje i vrijednosti koje se podrazumijevaju u našim svakodnevnim aktivnostima. On ponekad misli na formalnije sustave i koncepte poput prava, znanosti, politike i tome slično. Poenta je u tome da su takvi oblici mišljenja u krajnjoj liniji determinirani društvenom stvarnošću. To je zapravo temelj poznate i često iskorištavane Marxove doktrine o bazi i nadgradnji koju Marx ovako skicira: "Društvenom proizvodnjom vlastite egzistencije čovjek neizbježno ulazi u određene odnose koji su neovisni o njegovoj volji, naime proizvodne odnose u skladu s odredenim stupnjem razvoja materijalnih proizvodnih snaga. Totalitet takvih proizvodnih odnosa tvori ekonomsku strukturu društva, stvarni temelj na kojem se pojavljuje pravna i politička nadgradnja s kojom se podudaraju odredeni oblici društvene svijesti."

Marksizam nije Teorija svega

Pod "ekonomskom strukturom" ili "barom“ Marx podrazumijeva proizvodne snage i proizvodne odnose, a pod nadgradnjom institucije poput prava, politike, religije i kulture. Prema njegovu shvaćanju, funkcija institucija je podržati "bazu", dakle postojeći klasni sustav. Neke od njih, poput kulture i religije, taj zadatak izvršavaju uglavnom proizvodeći ideje koje legitimiraju sustav, a to se onda naziva ideologijom. U Njemačkoj ideologiji on kaže: "Ideje vladajuće klase su u svakoj epohi vladajuće ideje." Bilo bi neobično naići na zrelo feudalno društvo u kojem su ideje koje su u optjecaju izrazito antifeudalističke. Kao što smo vidjeli, Marx je smatrao da oni koji nadziru materijalnu, također nastoje nadzirati i duhovnu proizvodnju. Ta tvrdnja je u današnje doba novinskih mogula i medijskih tajkuna još snažnija negoli što je bila u Marxovo doba. Budući da su Marxov model baze i nadgradnje prilično ismijavali neki njegovi kritičari, pa čak i njegovi sljedbenici, ovdje ću ustati u njegovu obranu. Katkad su prigovori glasili da je taj model suviše statičan, ali svi su modeli statični, kao i pojednostavljeni. Marx ne misli da postoje dva posve različita oblika društvenog života. Upravo suprotno, postoji velika razmjena između njih.

Baza može pomoći uzdizanju nadgradnje, ali nadgradnja je važna za kontinuirano postojanje baze. Bez potpore države, pravnog sustava, političkih stranaka i protoka prokapitalističkih ideja u medijima i drugdje, sadašnji sustav vlasništva bio bi manje pouzdan i klimaviji negoli što je sada. Prema Marxu, ovaj dvosmjerni protok bio je još očitiji u pretkapitalističkim društvima, gdje su se pravo, religija, politika, srodstvo i država temeljito upletali u materijalnu proizvodnju. Nadgradnja također nije od sekundarnog značenja spram baze u smislu da je manje stvarna. Zatvori, crkve, škole i televizijske postaje podjednako su stvarni poput banaka i rudnika. Možda je baza važnija od nadgradnje, ali u kojem smislu važnija? Umjetnost je važnija za duhovnu dobrobit čovječanstva od nove čokoladne štangice, ali se zato potonja obično smatra dijelom baze, za razliku od umjetnosti. Baza je važnija, rekli bi marksisti, u smislu da su istinski radikalne promjene u povijesti uvelike rezultat materijalnih snaga, a ne ideja ili uvjerenja. Ideje i uvjerenja mogu biti iznimno utjecajni, ali materijalizam tvrdi da oni postaji istinskom povijesnom snagom tek kad se ujedine sa snažnim materijalnim interesima. Homer je Trojanski rat percipirao kao pitanje časti, hrabrosti, božanske providnosti itd., ali antički povjesničar Tukidid, pravi materijalist, trezveno ističe da je oskudica resursa, zajedno s grčkom navadom započinjanja ratova u svrhu prisvajanja zemlje i pljačkanja, upravo ono što je uzrokovalo da taj sukob dugo potraje.

Tukidid također smatra da je cjelokupni helenistički sustav moći zasnovan na razvoju navigacije, trgovini i akumulaciji dobara koje je ona omogućila. Materijalističke teorije povijesti protežu se duboko u povijest prije Marxa. Postoji također i znatan broj institucija za koje se može reći da istodobno pripadaju i bazi i nadgradnji. Ponovno probuđene crkve u SAD-u snažna su mjesta širenja ideologije, ali su također i vrlo profitabilan posao. Isto se odnosi i na izdavaštvo, medije i filmsku industriju. Neka američka sveučilišta velika su poslovna poduzeća isto kao i tvornice znanja. Ili primjerice princ Charles čija je svrha postojanja u velikoj mjeri pobuđivanje poštovanja u britanskoj javnosti, ali on od toga također izvlači solidan profit.

No može li ljudska egzistencija u cjelini biti rascijepljena između baze i nadgradnje? Nipošto. Postoji bezbroj stvari koje ne pripadaju ni materijalnoj proizvodnji ni takozvanoj nadgradnji. Jezik, seksualnost, goljenica, planet Venera, grižnja savjesti, plesanje tanga i močvare u North Yorkshireu samo su neke od njih. Kao što smo vidjeli, marksizam nije Teorija svega. Moguće je doduše spotaknuti se na najnevjerojatnije veze između klasne borbe i kulture. Seksualnost je bitna za materijalnu bazu, s obzirom na to da često dovodi do proizvodnje potencijalno novih izvora radne snage, tj. djece. Tijekom ekonomske krize 2008. godine zubari su izvijestili o povećanom broju bolova u čeljusti kod pacijenata zbog cvokotanja zubi uzrokovanog stresom. Zagristi zube u tkivo katastrofe očito više nije tek metafora. Dok se književnik Marcel Proust još nalazio u maternici, njegova uglađena majka bila je silno potresena stvaranjem socijalističke Pariške komune, a neki nagađaju da je ta potresenost uzrokovala Proustovu astmu od koje je bolovao čitav život. Postoji također i teorija da su njegove neobično duge i vijugave rečenice neka vrsta psihološke kompenzacije za astmatično gubljenje daha. U tom slučaju postoji veza između Pariške komune i Proustove sintakse.

Ako takav model sugerira da nadgradnja nastaje zato da bi služila funkcijama koje obavlja, onda je to pogrešno postavljeno. To je možda točno u slučaju države, ali ne i u slučaju umjetnosti. Isto tako nije istina ni da sve aktivnosti koje se provode u školama, u novinama, crkvama i državi podržavaju postojeći društveni sustav. Kad se u školi uči djecu kako da vežu vezice na cipelama ili kad se na televiziji emitira vremenska prognoza, to nije oblik ponašanja koji bismo mogli nazvati "nadgradnjom". Oni ne podupiru proizvodne odnose. Policija šalje specijalce na mirne prosvjednike, ali policija također traži i nestalu djecu. Kada tabloidi optužuju imigrante, oni djeluju kao "nadgradnja'; kad izvještavaju o prometnim nesrećama, onda ne. (No, izvještaji o prometnim nesrećama mogu se uvijek upotrijebiti protiv sustava. Kruži priča da su u redakciji Daily Workera, starih novina britanske komunističke partije, niži urednici dobivali izvještaje o nesrećama s uputama: "Druže, postavi tu vijest u kontekst klasne borbe.") Dakle, pogrešno je reći da škole, crkve ili TV postaje pripadaju nadgradnji. Nadgradnja nije prostorni odnos, nego radije niz praksi. Marx vjerojatno o tome nije razmišljao na taj način, ali ovo je korisno oplemenjivanje njegova argumenta. Vjerojatno je točno da se sve u načelu može prikazati kao podržavanje postojećeg sustava. Ako se na televiziji u vremenskoj prognozi nadolazeći tornado prikaže kao nešto nevažno i bezopasno jer bi to moglo deprimirati gledatelje, a letargični građani manje su radišni od radosnih, onda voditelj djeluje kao čimbenik vladajućih snaga. (Postoji neobično uvjerenje kako je potištenost politički subverzivna, napose u SAD-u, gdje vlada patološki optimizam.) No, općenito uzevši, moglo bi se reći da se neki aspekti tih institucija ponašaju na takav način, a neki ne. Ili se pak neki od njih mogu ponašati tako ponekad, a nekad ne. U tom bi slučaju institucija imala ulogu "nadgradnje" srijedom, ali ne i petkom. Riječ "nadgradnja' nalaže nam da praksu smjestimo u specifični kontekst. To je relacijski termin jer se u njemu pita u kakvom je odnosu jedna vrsta aktivnosti naspram druge. Kao što kaže G. A. Cohen, ona objašnjava izvjesne neekonomske institucije u terminima ekonomije. No, onda ne nudi objašnjenja za sve institucije, ili sve ono čemu su dorasLe, ili kako su zapravo uopće nastale.

Unatoč tome, Marxova poenta ovdje je mnogo oštro umnija nego što izgleda. To nije tek pitanje imenovanja nekih stvari nadgradnjom, a neke ne, kao što su neke jabuke crvene, a neke nisu. Prije se radi o tome da propitujući zakon, politiku, religiju, obrazovanje i kulturu klasnih društava nalazimo da većina onog što ona rade pruža potporu postojećem društvenom poretku. Ne bismo mogli očekivati ništa više od toga. Ne postoji kapitalistička civilizacija u kojoj zakon zabranjuje privatno vlasništvo ili u kojoj se djecu podučava pokvarenosti ekonomskog nadmetanja. Većina umjetničkih i književnih djela duboko je kritična spram postojećeg stanja. Ne može se reći da su djela Shelley-ja, Blakea, Mary Wollstonecraft, Emily Bronte, Dickensa, Georgea Orwella i D. H. Lawrencea besramno zagovarala interese vladajuće klase. Međutim, pogledamo li englesku književnost u cjelini, vidjet ćemo da se njezina kritika društvenog poretka vrlo rijetko odnosi na propitivanje vlasničkog sustava.

Budućnosna onostranost

U Teorijama o višku vrijednosti Marx govori o "slobodnoj duhovnoj proizvodnji", čime podrazumijeva umjetnost koja je suprotstavljena ideološkoj proizvodnji. Preciznije bi bilo reći da umjetnost obuhvaća oboje. U romanu Thomasa Hardyja Neznani Juda, Jude Fawley, siromašan obrtnik koji živi u radničkom naselju Oxforda zvanom Jerihon, razmišlja o tome da se njegova sudbina ne nalazi između tornjeva i kutova sveučilišta, nego "među fizičkim radnicima u ofucanim predgrađima u kakvom i sam živi, koja njegovi posjetitelji i ljubitelji uopće ne doživljavaju kao dio grada, ali bez takvih poricatelja marni znanstvenici ne bi mogli čitati niti bi veliki mislioci mogli živjeti" (drugi dio, šesto poglavlje). Je li ova pronicljiva izjava temelj Marxove doktrine o bazi i nadgradnji? Baš i ne. U materijalističkom smislu, ove riječi obraćaju pozornost na činjenicu da intelektualni rad ne bi mogao postojati bez fizičkog rada. Sveučilište u Oxfordu je "nadgradnja", a Jerihon "bazi'. Kad bi znanstvenici morali biti i kuhari, vodoinstalateri, zidari, tipografi i slično, ne bi imali vremena za proučavanje. Svaki filozofski rad pretpostavlja nepreglednu masu fizičkih radnika, isto kao i simfonija ili katedrala. No, kao što smo već vidjeli, Marx pod time smatra nešto više. Ne radi se samo o tome da moramo nešto jesti prije nego što krenemo proučavati Platona, već i o tome da način na koji je organizirana materijalna proizvodnja utječe na način na koji je doživljavamo. Ovdje se ne radi samo o tome da se na Oxfordu o nečemu razmišlja, nego je bitno što se i kako razmišlja. Poput drugih ljudi, i znanstvenici s Oxforda smatraju da je njihovo mišljenje oblikovano materijalnom stvarnošću njihova vremena. Većina od njih neće interpretirati Platona ili bilo kojeg drugog filozofa na način koji potkopava pravo na privatno vlasništvo, potrebu za društvenim poretkom i sl. Nakon što Jude napiše očajničko pismo pročelniku jednog od odsjeka pitajući ga kako bi mogao studirati na Oxfordu, dobiva odgovor da je za radnika poput njega bolje da ne pokušava postati student. (Ironija je u tome da se Hardy vjerojatno slagao s tim savjetom, iako ne iz istog razloga koji je pružio u djelu.)

Zbog čega uopće postoji potreba za nadgradnjom? Treba imati na umu da je ovo drukčije pitanje od onog zašto posto je umjetnost, zakoni ili religija. Postoje mnogi odgovori na to pitanje. Pitanje bi trebalo glasiti "zašto bi se umjetnost, religija i pravo trebali toliko truditi legitimirati postojeći sustav". Odgovor je, ukratko, u tome da je "baza" sama u sebi rascijepljena. S obzirom na to da ona uključuje eksploataciju, uvelike proizvodi sukobe. Uloga nadgradnje je regulirati i ratificirati te sukobe. Nadgradnja je bitna jer postoji izrabljivanje. Kad ono ne bi postojalo, i dalje bismo imali umjetnost, zakone, pa čak možda i religiju, ali oni više ne bi bili u službi takve neprikladne funkcije. Umjesto toga, odbacili bi sve te spone i bili bi mnogo slobodniji. Model baze i nadgradnje je vertikalan. No, može ga se shvatiti i na horizontalan način. U tom slučaju, baza je krajnja granica mogućnosti političkog. To je ono što se u krajnjoj liniji opire našim zahtjevima, što ne donosi ploda čak i ako se napuste svi ostali oblici reformi. Model je stoga politički značajan. Netko tko pretpostavlja da je moguće promijeniti temelje društva pukom promjenom ljudskih ideja ili osnivanjem neke nove političke stranke mogao bi smatrati poticajnim kad bi vidio da takve stvari, iako često od ključnog značenja, nisu ono za što ljudi na kraju krajeva žive. Shodno tome, ta bi osoba mogla usmjeriti svoju energiju na neke plodnije ciljeve. Baza predstavlja krajnju prepreku protiv koje se socijalistička politika neprekidno bori. To je, kako bi rekli Amerikanci, konačna bilanca. A s obzirom da pod time Amerikanci ponekad podrazumijevaju novac, to nam pokazuje kako su mnogi gradani u Zemlji slobode prikriveni marksisti. To mi je postalo očigledno prije nekoliko godina kad sam se s dekanom jednog državnog sveučilišta na američkom Srednjem zapadu vozio kroz gusto polje kukuruza. Bacivši pogled na taj obilni urod, rekao je: "Ove godine bit će dobra žetva. To bi nam moglo priskrbiti nekoliko novih asistenata na fakultetu."

Dakle, materijalisti nisu neka bezosjećajna stvorenja. ako pak jesu, to nije nužno zato jer su materijalisti. Sam Marx bio je iznimno obrazovan čovjek u smislu srednjoeuropske tradicije koji je priželjkivao da što prije završi s Kapitalom, djelom koje je kritično nazvao "ekonomskom besmislicom", da bi se posvetio pisanju svoje velike knjige o Balzacu. Na njegovu nesreću, ali vjerojatno na našu sreću, nikad je nije napisao. Jednom je zapisao da je žrtvovao svoje zdravlje, sreću i obitelj da bi napisao Kapital, ali da bi bio "vol" kad bi okrenuo leđa patnjama čovječanstva. Također je spomenuo da nitko nije toliko pisao o novcu, a imao ga toliko malo. Bio je strastven, satiričan i duhovit čovjek neslomljiva duha i sklon užicima, genijalan i strastven polemičar koji je stoički prevladao teško siromaštvo i kronične bolesti. Naravno, bio je ateist, ali nije potrebno biti religiozan da bi se bilo duhovnim, a neke od velikih judaističkih tema pravednost, emancipacija, vladavina mira i obilja, sudnji dan, povijest kao pripovijest o oslobođenju, iskupljenje ne samo pojedinca nego i svih obespravljenih - prožimaju njegov opus u prikladno sekulariziranom obliku.

Također je naslijedio židovsku odbojnost spram idola, fetiša i iluzija o sužanjstvu. Što se religije tiče, vrijedi istaknuti da su postojali židovski marksisti, islamski marksisti i kršćanski marksisti koji su zagovarali takozvanu teologiju oslobođenja. Zapravo, Marxova kći Eleanor zapisala je da je Marx jednom rekao njezinoj majci da ako traži "ispunjenje svojih metafizičkih potreba" neka ih potraži kod židovskih proroka, a ne u organizaciji Sekularnog društva čije je skupove ponekad pohodila. Marksistički materijalizam nije skup izjava o svemiru, poput "sve je sačinjeno od atoma" ili "Bog ne postoji". On je teorija o tome kako žive i djeluju povijesne životinje. U skladu sa svojim židovskim korijenima, Marx je bio vrlo energičan mislilac morala. Osim što je namjeravao napisati knjigu o Balzacu nakon što dovrši Kapital, također je namjeravao napisati jednu o etici. Toliko, dakle, o predrasudi da je bio bezosjećajno amoralna osoba čije je shvaćanje društva bilo puko znanstveno. To se ne može reći za čovjeka koji je napisao da je kapitalističko društvo "raskinulo sve iskonske veze među ljudima i zamijenilo ih sebičnošću i sebičnim potrebama te pretvorilo čovjekov svijet u svijet atomiziranih pojedinaca neprijateljski raspoloženih jednih prema drugima". Marx je smatrao da je etika koja upravlja kapitalističkim društvom ideja koja se sastoji u tome da ću ti pomoći jedino ako od toga imam koristi prezira dostojan oblik življenja. Spram naših prijatelja ili djece ne odnosimo se na taj način, dakle zašto smo takav način ponašanja prihvatili kao nešto posve prirodno u odnosima spram drugih ljudi u sferi javnosti?

Istina je da Marx često optužuje moralnost. No pod time on podrazumijeva oblik povijesne potrage koja zanemaruje materijalne čimbenike na račun moralnih. Pravi termin za to nije moralnost, nego moralizam. Moralizam apstrahira takozvane "moralne vrijednosti" iz cjelokupnog povijesnog konteksta u kojem su postavljene i onda u načelu donosi apsolutno važeće moralne sudove. Istinski moralna potraga, nasuprot tome, jest ona koja propituje sve aspekte ljudske egzistencije. Ona odbija razdvojiti ljudske vrline, ponašanje, odnose i karakterne odlike od socijalnih i historijskih snaga koje ih oblikuju. Time izbjegava lažnu opreku između moralnog suđenja s jedne strane i znanstvene analize s druge strane. Istinski moralni sud treba što je moguće rigoroznije propitati sve relevantne čimbenike. U tom smislu, Marx je bio pravi moralist u aristotelovskoj tradiciji, iako toga često nije bio svjestan. Štoviše, pripadao je velikoj aristotelovskoj tradiciji za koju moralnost nije primarno bila pitanje zakona, obveza, kodeksa i zabrana, nego pitanje kako živjeti na najslobodniji, najcjelovitiji i u najvećoj mjeri ispunjeni način. Za Marxa je na kraju krajeva moralnost bilo pitanje vlastitog užitka. No, budući da nitko ne može živjeti u izolaciji, etika mora također uključivati i politiku. Aristotel je mislio upravo na to. Duhovno se doista odnosi na nešto onostrano. Ali to nije ona onostranost kako je shvaćaju svećenici. To je drugi svijet koji se socijalisti nadaju sagraditi u budućnosti, na mjestu svijeta kojem je prošao rok trajanja. Onaj tko nije onostran u tom smislu, očito nije dovoljno dobro pogledao oko sebe.

*Iz knjige “Zašto je Marx bio u pravu”; s engleskog preveo Tonči Valentić

Oceni 5