Epizoda iz života berača aplauza
Aasa 01 S

Photo: kupindo

Kari Šabanovi

Kralj, tatko, bapu – legende nastaju na međi istine i mašte. Ono što nije sigurno, ispitano i provjereno, nadopunjuje se maštom. Ne onim što jeste, već kako bi se željelo da bude. Takva je zona daleke prošlosti, udaljenih neistraženih krajeva, mračnih kutaka, a takav je i prostor ciganske mahale. Nisu sve legende o Šabanu Bajramoviću tačne, ali neko je jednom rekao „značajno je i ono što se o nekome da izmisliti“. Kočije koje će obići svijet krenule su iz Niša 1936. godine. Priče sa Golog otoka, koncerti na belom konju, kockanje u zlatan zub – nešto je tačno, nešto pridodano, nešto izmišljeno, ali ono gdje nije trebalo dodavati ništa jesu Šabanove pjesme. Golem je to opus koji se kretao od onih prvih, skoro lajv singlica sa tradicionalnim romskim pjesmama, preko kantautorskog rada i saradnje sa ansamblom Zorana Pejkovića i sastavom Crne mambe, pojavljivanja u kultnim domaćim filmovima, pa do koketiranja sa džez standardima u posljednjoj fazi karijere.

Mnogo je napisano o Bajramovićevoj posebnosti, ali ono što se sažeto i sa sigurnošću mogu navesti kao njena dva glavna uporišta su muzikalnost i autentičnost. Prvo je jasno, prirodan dar kakvom nije potrebna muzička naobrazba da bi vokal dao to što treba. Istina, Bajramovićev repertoar je zbog toga bio sužen i on nije mogao pjevati druge žanrove, ali ga to nije ni zanimalo. On je pripadao svijetu pjevača tuge, kakvi su, svaki na svoj način, bili Zaim Imamović, Toma Zdravković, Kvaka... U tome je suština autentičnosti, odsustvo laži: podudarnost onoga što nastaje sa onim iz čega nastaje. Emocija može nastati iz nekog događaja, slike, priče, ali kad nastaje iz doživljaja, dakle iz ličnog, tada je dublja i istinitija.

Pravi sok od cjeđenje narandže nastaje cijeđenjem narandže, a ne dodavanjem raznih aroma i emulgatora, lažnih sastojaka koji (mu) kvare suštinu. Tako i ovdje, tužna pjesma ne može doći  u raskošnoj vili i novom Mercedesu. Može, ali je lažna. Uz to, Bajramović je pisao i komponovao svoje pjesme, a ko može pjesmu osjetiti bolje od samog autora? Valjda zato Loše vino, Zagrli me, ili Noćas mi srce pati, i pored Ćolićeve i Silvanine uspješnice, zvuče življe i uvjerljivije u izvođenjima Arsena Dedića i Tome Zdravkovića. Nije bilo lako iz tako bogatog opusa izdvojiti svega nekoliko pjesama; svako izdvajanje nužno nosi svoje manjkavosti, ali mislim da će ovi prijevodi poslužiti kao adekvatna ilustracija komentara u prvom dijelu teksta. Jasno da muzičke kompozicije već svojom melodijom i ritmom, izborom instrumenata, bude i pokreću emocije i dojmove, ali se tek dekodiranjem semantičkog sloja postiže potpun ugođaj i doživljaj.


Kamerav                                                                            Sajbija

Cijelu noć ja ne spavam                                                   Žena mi je bolesna
bijelog hljeba ne kušam                                                   i moje malo dijete
Napolje sam izaš'o                                                          lijeka za njih nema
nebu pogled bacio                                                           vidio sam u svom snu
Gledam kako prolaziš                                                      Šta da radi siromah
ali mene ne vidiš                                                             Gdje lijeka da nađem
                                                                                     Šta da radi siromah
Umirem, umirem                                                             Gdje novac da nađem  
umirem djevojko
                                                                                      U snu mi se javila
Sve zbog tebe djevojko                                                     preslatka Sajbija
tvog sam oca ubio                                                            ona mi je rekla
brata nožem ranio                                                            da zakoljem ovna
sve za tebe djevojko                                                         da mu zatim glavu
Zato sada ležim ja                                                           pod kuću zakopam
i o tebi razmišljam
                                                                                      Ja ću sina prodati
U zatvoru ležim ja                                                            da nabavim novac
cijele noći ne spavam                                                       Čuješ li me sine
Moju majku upitam                                                           treba da slavimo
da mi kaže gdje si ti                                                         Nemoj plakat' sine
Moja majka kaže mi                                                         kaže ti tvoj otac
da ćeš drugog uzeti                                                          Godina će proći
                                                                                      ti ćeš kući doći
Umirem, umirem
umirem djevojko

Romska kultura puna je mitskih elemenata. Taj je svijet, gledano iz racionalnog i logocentričnog ugla, neodrživ, ali on funkcioniše izvan tog konteksta. Magije, rituali, gatanje, krvna osveta, vjerovanje u snove i nadprirodna bića duboko su usađeni u romsku tradiciju. Zato možda i njihova glavna zajednička osobina leži u problemu prilagođavanja. Sa jedne strane, malo koja etnička skupina tako brzo i lako usvoji jezik i religiju novog kulturnog prostora u kome se nađe, istovremeno odbijajući svaki vid građanskog integrisanja. Romi običajno pretpostavljaju civilizacijskom i zato je prepreka za prilagođavanje nepremostiva. Magija ciganskog sna i kršenje građanskog zakona čine kontekst kome pripadaju likovi iz Kamerava i Sajbije. Muški kult unutar porodice i tzv. dogovoreni brakovi neodvojivi su iz romske svakodnevnice. Prema tome, u tom svijetu ekstremnih naboja, ustrojenom na principu instikta i emocije, mladić ubija djevojčinog oca i brata, odlazi u zatvor i nastavlja da pati za njom. U drugoj pjesmi junak krši društvenu normu tako što prodaje jednog sina koji će prositi u Italiji, kako bi onda tim novcem kupio bijelog ovna čijim će žrtvovanjem spasiti bolesnu ženu i kćerku – Šaban Bajramović te priče zapisuje i donosi snagom svjedoka, a često i sudionika.

Tužna Kamerav prvi put je snimljena 1971. godine u izdanju Diskosa; tada u niškom sa–sa ritmu i skakutavom aranžmanu sa dominantnom dugmetarom, te klarinetom i trubom u prolazima. Ista pjesma pojavljuje se i na albumu Romano raj iz 2006. u usporenom etno-jazz aranžmanu sa klavirom i električnom gitarom Vlatka Stefanovskog. Shodno verzijama i njihovim manirima, respektivno, Bajramović na dva načina daje čežnju, glavnu emociju pjesme. U originalnoj verziji interpetacija je momačka, uzavrela, sa naglašenom afektacijom na ivici plača, i specifičnim, kratkim i uskim, Bajramovićev(sk)im trilerima. Jednu od takvih majstorija, brzi triler naniže, često je čuvao za sam kraj fraze: kada slušalac pomisli da je dobio sve, pjevač iznenadi pa pribode ton koji nastavi da treperi i nakon završetka pjesme. Na obradi iz 2006. pjevanje je ravnije, tonalitet niži, pa samim tim i emocija, koja dolazi iz glasa zrelijeg čovjeka, pretvara bunt u prihvatanje, a zapomoganje u melanholiju. Balada Sajbija, napisana i otpjevana za Paskaljevićev film Anđeo Čuvar, jedna je od najpoznatijih (pa i najljepših) Bajramovićevih pjesama. Priča je to o dječaku Šajinu i nastojanjima novinara (Ljubiša Samardžić) da ga izbavi iz surovog života u cigan ma(ha)li. Izvedena u rubatu, sa nježnim jednoipominutnim introm i promuklim vokalom prepunim ukrasa i derta, Sajbija ne samo da je obilježila kultni film, nego je snagom svoje melodije i interpretacije nadrasla granice medija i trajno se uselila u kolektivno pamćenje. Prema svemu navedenom, opšta crta Bajramovićevog kantautorstva može se sažeti u stilogen lelek bakra: egzotični, potisnuti vapaj jedne marginalne društvene skupine.

Taj jedinstveni zvučni biser koristili su producenti i aranžeri sa različitim uspjesima. Diego Maradona jeste bio dio tima i taktike, ali igrač takvog kalibra i dara može jednim potezom igru odvesti u neočekivanom smjeru, a svoju ekipu do pobjede. Tako je i sa vrhunskim solistima kakav je bio Šaban Bajramović. To je dobro znao Zoran Pejković, koji je pravio jednostavne, akustične aranžmane, zaslađene taman koliko treba, i podredio ih pjevačevom temperamentu i spontanom fraziranju. Zato Kamerav (Umirem), I Barval pudela (Kiša pada devojko), Sila kale bal  (Crnu kosu ima) i druge sa početka karijere zvuče tako ugodno i pitko, za razliku od nekih obrada sa albuma na kraju karijere gdje su aranžmani bili suviše „pristojni“, anemični, bez safta i prepoznatljivog šabanovskog baroka. Bilo je tu nekog pomodnog i usiljenog vezivanja za džez, pa je sve ispadalo pomalo nategnuto i nakrcano pretencioznim rješenjima. Ipak, mostarski producent Dragi Šestić (i njegov Mostar sevdah reunion) znao je odvojiti žito od kukolja i prepustiti žongleru da vodi šou. Takav je album Gipsy Legend iz 2001.

Pjesmu Kari Šabanovi napisao je crnogorski pjesnik Aleksandar Leso Ivanović, a na svom albumu otpjevao Toma Zdravković, pojava po mnogo čemu slična Bajramoviću. Autorski, ali i po neraskidivoj vezi muzike i života. Ako je jedan odjenuo bluz u ciganski ogrtač, drugi je novokomponovanoj muzici navukao odijelo šansone. Sjedili su jedne prilike u beogradskom hotelu Interkontinental i razgovarali, razumije se, uz čašicu. Toma špricer, Šaban viski. Tada se Bajramović našalio na račun prijateljeve (loše) dikcije: „Je li, što ne kažeš lepo reči, ja sam Ciganin, meni ne zamere“,  „I ja sam, samo beli“, odgovorio je Zdravković. Nisu sve priče i anegdote o Šabanu Bajramoviću tačne, ova jeste.

Oceni 5