Na šinama napretka
Avojz 01 S

Photo: Michael Slee

Ko se još sjeća "ćire"?

Devetnaest časova i trideset četiri minuta. Sa Željezničke stanice u Doboju kreće Olimpik ekspres za Sarajevo, sa vezom do mora. Iz Doboja u Kardeljevo za manje od šest sati. Ali, voziće se još i brže. Da ne poredimo to sad sa ''ćirom''. Zaista, ko se još sjeća ''ćire''? Savremenici Olimpika nemaju ni razloga za to. A koliko žaljenja, koliko rasprava u vrijeme ukidanja tog nekad dobrog malog voza! Istina, teško se bilo rastati sa nečim što nam je dotad i te kako služilo. Generacije su vožene tim liliputom, generacije uz njega hljeb zarađivale i penzije sticale. Počev od 101 godinu unazad (od 1879). Ali, sve prolazi i ustupa mjesto naprednijem. Tako je i ''ćiro'' morao da ode zajedno sa petrolejkama, sa blatnjavim drumovima, s kukuruznim hljebom, sa opankom i gunjem. Posljednjim svojim zviždukom prešao je u istoriju.

Smena generacija: Olimpik ekspres umesto ćireU ovo vrijeme elektronike i automatike na željeznici teško je zamisliiti tu malu zadimljenu lokomotivu kako na strminama od Vrhova do Lupljanice jedva vuče svoj teret. Oznojeni ložač ubacivao je tone uglja u njenu užarenu peć. Kao na slici sa Divljeg zapada. Zakašnjeli putnici iz Dervente stizali su ga bržim hodom prijekim putem do Lupljanice. Od Broda do Sarajeva vozilo se deset do dvanaest časova. Duže nego danas od Beograda do Kardeljeva. Samo četrdeset, ili nešto više kilometara na sat. Tada se sporije i živjelo.

Nekad je i samo putovanje bilo događaj. Pred prolazak voza ljudi su izlazili na stanicu da vide ko dolazi, ko odlazi. Pored stanice bilo je i šetalište.  Na peronu: lipe sa cvijećem oko njih. Samo koju desetinu metara dalje podizani su hoteli. Kao hotel ''Bagrem'' u Doboju, ''Motajica'' u Derventi, i kako se sve zvaše u drugim mjestima duž pruge. Vozove su dočekivali nosači, soboizdavači, halvedžije, sladoledžije, bozadžije, salepdžije, popularne Mate s torbicama đinđuva, i drugih sitnica, prodavci peciva, voća, sjemenki, kolporteri…

Poslednji pozdrav: Kako je ćira otišao u penzijuDanas znamo samo za vagone prvog i drugog razreda. Prije rata postojali su još treći i četvrti. Treći je bio lošiji od današnjeg drugog. Četvrti nije imao ni sjedišta. Tim razredom vozili su se oni sa najmanje novaca. Ali, bilo je i meraklija koji su se za četvrti razred odlučivali zbog atrakcije. Takvi bi prostrli ćebe, izvadili pečeno pile i gostili se od Doboja do Sarajeva. Tako je i taj četvrti i neka vrste preteča današnjih vagon restorana. Može se reći: i salona za razgovore.

Meditiranje nam prekida glas spikera: ''Brzi voz za Banjaluku, Prijedor, Bosanski Novi, Zagreb Ljubljanu, Štutgart stoji na prvom kolosijeku. Polazak odmah!''.

(''Glas komuna'', Doboj, 1980)

Oceni 5