Feljton: Knjiga “Bolja prošlost - Prizori iz muzičkog života Jugoslavije 1940-1989”  (13)
Robicc 01 S

Hit nad hitovima: Ivo Robić pjeva Kinelovu uspješnicu - Samo jednom se ljubi

Photo: arhiva/Jugoton

Mario Kinel: “Samo jednom se ljubi”, šlager za sva vremena

Šetnja Zagrebom 1954: Mario Kinel sa suprugom VeromU Kopru se prijavio vojnim vlastima koje su ga, bez objašnjenja, zadržale na prenoćištu. Idućeg jutra, u društvu vozača i pratioca iz UDBE, Kinel je krenuo za Rijeku. Išli su „millecentom" kojim su na pustoj cesti napravili pravi masakr među uplašenim životinjama. Mario i danas pamti da su do Rijeke zgazili dvanaest zečeva i sedam lisica! Kad se već pomirio da mu zatvor ne gine, drugovi iz Bezbednosti ostavili su ga pred vlastitom kućom, uz ljubaznu molbu da se sutra javi miliciji. Tamo nije bilo nikakvih nedoumica: za novu, komunističku vlast - Kinel je bio čist, bez ijedne mrlje u karijeri.

Odmah se zaposlio kao tajnik u planinarskom društvu i nešto kasnije postao dopisnik „Ilustriranog vjesnika", da bi, logičnim sledom stigao do uredničkog mesta na Radio-Rijeci. Obnovio je kontakte sa Ivom Robićem koji je u Opatiji pevao na terasi hotela „Kvarner". Kinel je bio zadužen za reči, Robić za muziku. Iz takvog partnerstva rodile su se prve pesme: ,,Mućaća" i „Senjorita" (koje nikad nisu snimljene), a 1952. i njihov najveći zajednički uspeh - melodija „Samo jednom se ljubi", koja je postala arhetip šlagerskog žanra.

U saradnji sa Beograđaninom Dragomirom Ristićem, Kinel je počeo da objavljuje male knjižice tekstova: prvi i drugi broj prodati su se tako dobro - da su se uplašili od velike zarade i eventualnih neprilika! Zato je Ristić stupio u vezu sa Udruženjem jazz muzičara u Beogradu koje je pod svojim okriljem štampalo knjižice „Metronom" (Kinelov naslov). Mario je često dolazio u glavni grad gde je imao (i ima) masu prijatelja; družio se sa Ilijom Genićem, Vojislavom Simićem, Milanom Kotlićem, Spasom Milutinovićem, Vojinom Popovićem koji je pevao dosta Kinelovih tekstova. Bio je prisutan na audiciji Nade Knežević koja je onda imala šesnaest godina a već bila „prekrasno lijepa žena, retko uzbudljivog glasa".

Ravnopravni dijalog: Kinel i Ksavijer Kugat, septembra 1961. u hotelu Esplanade (Xavier Cugat je izmislio cha cha cha; sa orkestrom nastupio u čuvenom filmu Bal na vodi)Poredeći muzički život u Zagrebu i Beogradu, Kinel je uveren da je centar zabavne muzike pedesetih godina bila - Rijeka. „To je nedavno u jednom intervjuu pomenuo i Pero Gotovac... znajući što je sve uradila Radio-Rijeka na kojoj sam počeo raditi 1. januara 1951. Tamo su već radila dva orkestra, narodni i plesni; srijedom su u ‘Neboderu’ organizovane čajanke koje su služile orkestrima za probu. Mojim dolaskom, oformili smo nove muzičke formacije: Veliki zabavni orkestar, sa štrajhom, kao i niz malih sastava. Istodobno, trudili smo se da radio program bude živ i zanimljiv - uveli smo i želje slušalaca koji su lično dolazili u naše prostorije i pozdravljali rođake i prijatelje... U to doba, Rijeka je imala mnogo pjevača: Zvonka Krkljuša, Bruna Petralija, Radojku Delić, Gitu Šermen - čak su se ploče ‘Jugotona’ snimale kod nas!"

Od 1949. do 1955. Kinel je domaćoj zabavnoj muzici ostavio seriju „evergrina" koji ni danas ništa nisu izgubili od svoje prvobitne svežine. Reč je o melodijama „Bijela lađa plovi morem", „Jadran u noći", „Ptičice male", „Primi me majko", „Jedna noć u Kostreni", „Ti si moja pjesma", „Bez tebe", „Valcer o Kostreni".

Razgovor ugodni: Mario Kinel i Iva Zanicchi, novembra 1972. godine

Međutim, ni pisanje tekstova za šlagere nije bilo bezazleno. Na velikom mitingu u Rijeci, narodu se obratio član CK, Karlo Mrazović, rekavši između ostalog da „kod nas ima ljudi koji pišu takve stihove kakve bi i kapitalisti odbacili" i da „jedan od tih, Mario Kinel, omladinu direktno izaziva na nerad i ljenčarenje". Mrazovićeve teze odmah je razradio „Riječki list" koji je reagovao člankom „O nekulturnim pojavama u kulturnom i društvenom životu u gradu":

„... Nedavno je Narodna štamparija izdala pjesmaricu M. Kinela koja je puna takvih stihova koje bi odbacile čak i kapitalističke zemlje. U tim stihovima ima i takvih u kojima se poziva na nerad i ljenčarenje: I upravo autor ove pjesmarice bio je do nedavna urednik kulturne rubrike naše radio-stanice. Zato nije nikakvo čudo da program naše radio-stanice pomaže razvitku ovakovih negativnih pojava. Znači, još jedan slučaj nebudnosti, nevođenja računa o tome tko nam vodi kulturnu rubriku i kulturnu sekciju Kluba kulturnih radnika. U tom razvitku negativnih pojava mnogo pomaže i naša štampa koja kritički ne ocjenjuje takove pojave. Izdavanje tih pjesama i raznih sličnih kompozicija predstavlja našu krajnju nebudnost i neodgovornost. Ako se ovakve stvari štampaju samo iz komercijalnih razloga, onda je to svakako za osudu, jer šteta koja se čini na kulturnom području i odgoju ljudi mnogo je veća od tobožnje dobiti štamparije. Postavlja se kao posebno pitanje odgoj naše omladine: kako i gdje se ona zabavlja? Da li kod dobrog dijela omladine prevladava interes za školom, učenjem zanata, čitanjem knjiga, pohađanjem kazališta, za kulturnu zabavu; ili je omladina prepuštena utjecaju razne klerikalne reakcionarne i druge neprijateljske propagande. Iz napred navedenih pojava vidimo da je omladina prilično prepuštena raznim štetnim utjecajima..." („Riječki list", glasilo Narodnog fronta za riječku oblast, 18. novembra 1951.)

Foto uspomena: Mario Kinel i Bobi Solo, oktobar 1970.

Između ovih fraza, utkana je i jedna neistina: Kinel nije uklonjen sa Radio-Rijeke, kao što se podrazumevalo iz reči „...da je autor (...) bio do nedavna urednik kulturne rubrike"; naprotiv, partijska organizacija kuće uputila je protest Savezu novinara zbog ovakvog ponašanja, poručujući da „Kinela ne daju" i da su optužbe neosnovane.

Čitava gužva, u stvari, krenula je od teksta kompozicije „Manjana": reč je o Meksikancu koji lenjo uživa na suncu, razmišljajući da sutra ima vremena da uradi ono što je propustio danas. Očigledno, ideološka jeres prvog reda! “U svim tim napadajima, večito se ista stvar događala. Napadaju moje tekstove i navode da ih je pisao Mario Kinel. Kao kontraprimer opet navode moje tekstove, ali mi ne pominju ime! Uvijek su me kritizirali na sastancima kojim nisam prisustvovao. Čim se pojavim, drugovi - šute!  Ali, satisfakciju sam dobio nekoliko godina kasnije, kad su mi se svi ti ljudi ispričali i objasnili da je ‘takvo bilo vrijeme’ i da nisu mislili ono što su govorili... Jedna od osoba koje su me najviše napadale bila je Ema Derossi-Bjelajac. Nakon mnogo godina, došla je kod mene s velikim buketom cveća za moju suprugu i bila sretna kad sam joj poklonio ploču".

Hotel Esplanada, 11. jun 1966:  Vera i Mario Kinel, Klaudio Vila i Tino Vailati (pokojni italijanski pjevač)

Po dolasku u Zagreb, u koji se preselio sredinom pedesetih, Kinela su nastavili da prate problemi. Mada je bio neprikosnoveni tekstopisac u zemlji, ljudi s Radio-Zagreba činili su sve da dokažu suprotno: menjali su mu tekstove, odbijali da ih emituju, kritikovali ga u štampi. Ali, istrajno tvrdoglav, radom i kvalitetom Kinel je od neprijatelja stvarao poštovaoce, boreći se argumentima koji su mu večito bih najjače oružje. Iz bezbrojnih polemika gotovo uvek izlazio je kao pobednik, jer mu na terenu činjenica i dokumenata - nema ravnog.

Istorijat domaće zabavne glazbe Kinel drži u malom prstu. Poput kompjutera, sipa podatke čija je epska širina građa za potencijalni roman: učestvovao je sa 91 pesmom na bezbrojnim festivalima, sarađivao u filmovima Veljka Bulajića („Končarevci", „Atentat u Sarajevu"), Rajka Grlića („Samo jednom se ljubi", „Bravo maestro"), Lordana Zafranovića („Okupacija u 26 slika"), Krste Papića („Izbavitelj"), Nikole Babića („Ludi dani"), radio za televiziju u TV filmovima, dramama i serijama; oko 1200 enigmatskih radova objavio u Rijeci, Osijeku, Zagrebu, Novom Sadu i Bjelovaru ; uredio nekoliko značajnih albuma - „Lada Kos: Šansone", „Hrvatske rodoljubne pjesme", „Vlaho Paljetak i njegove pjesme", „Istrijo moja - NelloMilotti", „Zabavne melodije u Hrvatskoj 1945-1975", „100 najpopularnijih starogradskih pesama i romansi" - i sve vreme neumorno pisao tekstove i muziku, baveći se paralelno prevodilaštvom. Na italijanski je preveo „Jamu" (,,La Fossa") Ivana Gorana Kovačića i „16 pjesama" („16 Poesie") Miroslava Krleže.

Paralelno je prošetao kroz mnoge društvene funkcije. Bio je pročelnik Kulturne sekcije Društva novinara u Rijeci, odbornik Saveza lake muzike Jugoslavije, predsjednik „Estrade" Udruženja muzičara Zagreb, direktor arhivskog centra „Croatia Concerta", član Savjeta Zajednice umjetnika Hrvatske, urednik časopisa „Prevoditelj" i „Biltena Društva skladatelja Hrvatske" ... ali, to je tek mali deo iz neverovatne Kinelove karijere koju su obeležile njegove najpoznatije pesme: ,,A Cosy Corner On A Rainy Day" (na hrvatskom „Sniježi"), „Bez tebe", „Bijela lađa plovi morem", „Davni refren", „Enigmatska himna", ,,Jadran u noći", ,,Jedna noć u Kostreni", „Ko divan san", „Prenos nogometne utakmice", „San o ljetovanju", „Slušaj more", „Takav je život naš", ,,U mom srcu", „Veseli ribolovac", „Vječno", „Zagrebačke priče".

Velike zvezde s početka šezdesetih: Zdenka Vučković i Marko Novosel

Kad je 24. travnja 1988. u dvorani „Lisinski" u Zagrebu slavio pedesetu obljetnicu umjetničkog rada, došli su mu svi pozvani gosti: Ivo Robić, Arsen Dedić, Ivica Šerfezi, Mirko Cetinski, Đuka Čaić, Lado Leskovar, Bojan Kodrič, Nano Prša, Mario Filipi, Tereza Kesovija, Gabi Novak, Višnja Korbar, Elvira Voća, Zdenka Vučković, Lada Kos, Ljiljana Petrović, „Duo s Kvarnera", Ljiljana Budičin-Manestar.

Svima njima Kinel je bio ili učitelj, ili saradnik, ili savetnik, ili kompozitor - ali, uvek, veliki prijatelj. Oko toga, nikad nije bilo dilema. Baš kao što niko ne sumnja u Kinelov nepresušni entuzijazam i idealizam, neprimeren surovim vremenima u kojima je poštenje odavno u offu.

- Svašta mi možete zameriti - kritičan je Mario Kinel. - I da sam brbljiv, i opširan... ali mi ne možete priznati da nisam pošten. U doba stopostotne pokvarenosti osjećam se kao izolirano ostrvo, ali se zato mogu smatrati zadovoljnim čovjekom. U smislu potrošačkog društva verovatno da nisam srećan: televizor mi je star i gotovo da ne radi; nemam gotovo ništa od modernih sprava i aparata; nemam čak ni novaca... ali mi ništa ne fali! Posla imam, zaokružujem penziju, imam prijatelje, a što je najljepše, od hobija sam napravio nekoliko profesija, u kojima uživam. Radoznalog duha, osjećam se svež kao na početku karijere! Za tipa kao što sam ja, više nego dovoljno!

+++

Kinelova lista: 30 najpoznatijih saradnika (kompozitora ili autora tekstova)

Saradnja sa Kinelom: Bojan AdamičADAMIČ BOJAN: „Imirzada"

BERETTA LUCIANO: „La Fiamma"

BIRO MIROSLAV: „Žuti leptir"

BOGLIUNI MARIO: „Zauvijek ostaj sa mnom"

BRITVIĆ DRAGO: „Zagrebačke priče"

BUBANOVIĆ ALEKSANDAR: „Ricordi di gioventu"

BUTINA ROMAN: „Uvijek sa mnom"

DEDIĆ ARSEN: „I tako umire ljeto"

DIKLIĆ DRAGO: „Ancora stasera"

ĐONOVIĆ VOJISLAV: „Zašto je prazan prozor tvoj"

GOLOB ZVONIMIR: „Litanije"

GOTOVAC PERO: „Vizija"

JOVANOVIĆ-ŠTULE MIODRAG: „Najljepši bajon"

JUSIĆ ĐELO: „Insegnami ad amare"

KOTLIĆ MILAN: „U zimsko jutro"

KRAJAČ IVICA: „Com'é nato ili twist"

KRALJIĆ DARKO: „Cercando te"

KRKLJUŠ ZVONIMIR: „Samo čas"

KUNTARIĆ LJUBO: „Uzalud plačeš"

NEĆAK ALEKSANDAR: „Kalipso o ptičici"

PETROVIĆ ACA: „Reci mi ti"

POMYKALO FERDO: „Che bel che bel"

RISTIĆ DRAGOMIR: „Suze i ljubav"

ROBIĆ IVO: „Samo jednom se ljubi"

SIMOVIĆ TOMICA: „Il mio diavolo"

STAMAĆ IVICA: „Potpuno sama"

OLDI OTTO: „Festa dei fiori a Taormina"

VIDAK DUŠAN: „Gior ate di sole"

VUČER ALFONS: „Za našu ljubav to je kraj"

ŽIVANOVIĆ MIHAILO: „Ja neću plakati”

(Nastaviće se)

Oceni 5