Lijepa neošišana kosa grobova
Volt Vitmen

Photo: poetryfoundation.org

Najmanja travka dokazuje da u zbilji nema smrti

Jedno dijete reče: "Šta je to trava?", donoseći mi je u

punim rukama; kako sam mogao odgovoriti djetetu?

Ja to ne znam ništa više od njega.

Ja slutim da to mora biti zastava mojega srca,

istkana od zelenila nade, jer je slutim da je to rubac Gospodnji.

Mirisav dar ili spomen namjerno spušten koji negdje u uglovima nosi ime vlasnika,

da ga mi vidimo, opazimo i reknemo: "čiji?"

Ili ja slutim da je trava samo dijete, porođeno djetence raslinstva. Ili ja slutim da je ona jednoličan hijeroglif, a znači:

"Ja ničem tako i u širokim i u uskim pojasima, rastem među crncima kao i među bijelcima,

Kanuck, Tuckahoe, član kongresa, bokser,

ja ih podjednako darivam, ja ih podjednako primam."

A sada mi se čini: to je lijepa neošišana kosa grobova.

Ja ću te nježno dirati, kovrčava travo, možda ti poničeš iz grudi mladića, možda bi njih volio da sam ih poznavao,

možda je od staraca ili od dojenčadi rano otete iz zagrljaja majki, te si ti ovdje majčin naručaj.

Ova je trava pretamna da bude od bijelih glava starih majki,

tamnija od bezbojnih staračkih brada,

tamna kao da dolazi ispod blijedocrvenoga nepca.

O na kraju opažam toliko rječitih jezika i vidim da ne dolaze uzalud od nepca usta!

O da bih mogao razjasniti naznake o mrtvim mladićima i ženama, i naznake o starcima i majkama i dojenčadi istrgnutoj iz njinoga skuta.

Šta misliš, šta se dogodilo od mladića i staraca?

I šta misliš, šta se dogodilo od žena i djece?

Oni negdje žive i zdravo se osjećaju,

najmanja travka dokazuje da u zbilji nema smrti;

a kada bi je i bilo, ona vodi naprijed život, a ne stoji na kraju da ga zaustavi,

te prestaje u času kada se život javi.

Sve ide dalje i vani, ništa se ne gubi,

a umrijeti je nešto drugo nego je čovjek mislio, i to sretnije.


*Iz “Pjesama o sebi”, preveo s engleskog Tin Ujević

Oceni 5