Istorija ljudske gluposti: Čudnovati izumi i naučna otkrića
Balon

Photo: headout.com

Nikad vam taj balon neće poleteti

Jedanaestog ožujka 1878, sastala se francuska Akademija nauka da vidi jednu zanimljivu tehničku demonstraciju. Poznati francuski fizičar Di Monzel demonstrirao je prisutnima fonograf, najnoviji pronalazak američkog izumitelja Edisona. Ovaj je uzvišeni skup bio jako impresioniran kad je ta mala i nezgrapna naprava odjednom progovorila i vjerno ponovila riječi koje je Di Monzel bio izgovorio nekoliko trenutaka prije toga.

A onda je odjednom skočio na noge Žan Bujo, slavni liječnik, osamdeset i dvogodišnji starac, učenjak koji je posvetio čitav život nastojanju da dovede u vezu neke dijelove mozga s određenim tjelesnim funkcijama. Bujo je jurnuo na podij, zgrabio jadnog Di Monzela za grlo i stao ga daviti urlajući na sav glas:

„Bijedniče! Kako se samo usuđujete da nas pokušate varati smiješnim trikovima kojima se služe trbuhozborci!“ Ovaj nemili incident opisat će poslije u svojoj knjizi L’Inconnu slavni francuski astronom Kamij Flamarion, koju mu je prisustvovao. Pobješnjeli stari liječnik ostao je nepovjerljiv prema Edisonovu pronalasku do kraja života.

Tridesetog rujna te iste godine, otprilike šest mjeseci nakon demonstracije fonografa, održao se još jedan sastanak Akademije. Uporni skeptik Bujo zatražio je riječ i izjavio da i nakon dugog i zrelog razmišljanja ostaje pri svojoj prvobitnoj tvrdnji: takozvani fonograf obična je smicalica vještog trbuhozborca. „Nemoguće je zamisliti da bi organe ljudskog govora mogla zamijeniti nedostojna kovina, lišena svakog čula i razuma“, rekao je.

Da ga Flamarion nije učinio besmrtnim, danas bi malo ljudi znalo da je Bujo ikada živio. Međutim, ono što dolazi tiče se jednog člana Francuske akademije koji je doista bio besmrtan. Žozef Žerom le Franse dr Laland bio je astronom svjetskog glasa i upravljao je radom Pariškog opservatorija od 1768. do 1807. godine. U svojoj karijeri uradio je zaista mnogo. Proučavao je zagonetku postanka Sunčevog sistema, usavršio je čuvene Halejeve tablice, „katalogizirao“ više od pedeset tisuća zvijezda i napisao mnoga djela o celestinalnoj navigaciji. Godine 1781. Fransoa Blanšar (pronalazač padobrana) predočio je Akademiji svoj upravljivi „leteći čamac“, a to je, naravno, jako uzbudilo maštu tadašnjih ljudi, pa su stali pričati kako nije daleko vrijeme kad će smioni aeronauti letjeti nebom iznad Pariza. (Godine 1785. Blanšar je preletio balonom Lamanš.) Međutim, Laland je pohitao da polije hladnom vodom skepse sva ta žarka iščekivanja i nade. Osmog svibnja 1782. napisao je u listu Journal de Paris članak kojemu je bila svrha da probuši Blanšarov balon. „Ma iz kojeg kuta razmotrimo ovaj problem, uvijek ćemo doći do jednog, istog zaključka, a taj je da je nemoguće da bi se čovjek ikad digao u zrak i u njemu lebdio“, pisao je Laland: „Da se to postigne, bila bi potrebna krila golemih razmjera koja bi morala mahati brzinom od tri stope u sekundi. Samo luđaci mogu očekivati ostvarenje takve jedne pretpostavke...“

Ni godinu dana poslije toga, 5. lipnja 1783, braća Mongolije izvršila su prvi let balonom.

Idućeg mjeseca, točnije 11. srpnja 1783, markiz Klod Fransoa Dorote de Žufroa Daban, evropski pionir parobrodarstva, izvršio je na rijeci Saôni prvu plovidbu čamcem što ga je tjerao parni stroj. Daban je poslije toga ponudio svoj pronalazak vladi, a ona je njegov prijedlog proslijedila Akademiji, zatraživši njeno stručno mišljenje. Akademija je odgovorila da spomenutim pokusom nije ništa dokazano i da se u svakom slučaju radi o nečem na što ne vrijedi trošiti novac.

Prve osvajače zraka i mora zapravo su uništili naučni stručnjaci, a nisu baš bolje prošli ni pioniri željezničkog prometa. Službena znanost odbacila ih je s podsmijehom: njeni su predstavnici, na primjer, rekli: čak ako lokomotiva bude i konstruirana, ona se neće moći kretati naprosto zato što će se njeni kotači okretati na mjestu. Kotači lokomotive postupili su vrlo nepristojno i oborili učeno mišljenje učenih stručnjaka: ne samo da se nisu okretali na mjestu nego su čak tjerali lokomotive - i to sve brže. Tada su učenjaci opet izašli na poprište, s novom tezom: da su takve brzine „neprirodne“ i da bi mogle imati za posljedicu „masovne epidemije“. Profesori Kraljevske bavarske visoke medicinske škole (tako se zvao medicinski fakultet Sveučilišta u Minhenu) objavili su naučno stajalište iz kojeg se moglo zaključiti da će onima koji budu putovali vlakom zaprijetiti potres mozga, ali da neće biti izvan opasnosti čak ni oni koji budu samo gledali vlak u pokretu: njih će obuzeti teška vrtoglavica. Pa što da se radi? Učeni profesori medicine zatražili su od vlade da ona, kad se već tako nepromišljeno upustila u ovaj opasni pokus, zaštiti barem one ljude koji se neće voziti vlakom. To može uraditi na taj način da s obje strane pruge podigne ogradu koja bi bila visoka najmanje kao vagoni; tada nitko neće dobiti tešku i opasnu vrtoglavicu, jer neće moći vidjeti vlak u pokretu.

Flamarion i neki drugi autori stavili su u svojim knjigama na stup sramote i mnoge druge „budale sumnje“.

Po čitavoj Evropi ljudi su stoljećima gledali pad meteorita i o tome davali svoja svjedočanstva. Krhotine meteorita čuvale su se u vitrinama mnogih muzeja, i to skupa sa službeno i pod zakletvom danim iskazima očevidaca njihova pada, a ondje je bilo točno naznačeno gdje su pale i kada. Francuska akademija napokon se prenula iz svoje uzvišene letargije i imenovala velikog kemičara Lavoazjea za predsjednika komisije koja je dobila zadatak da sastavi izvještaj o tim projektilima. Lavoazjeova komisija obavila je svoj zadatak i podnijela je Akademiji traženi izvještaj, ali ga je ova odbacila tvrdeći da je ono što se tu iznosi sasvim nevjerojatno i ne može se prihvatiti kao nešto što ima bilo kakve veze sa stvarnošću. Jer, jednostavno ne može biti govora da bi bilo kakvo kamenje ikada palo s neba. Zato preostaje samo jedno moguće objašnjenje postanka “meteorita“: njih je iz Zemljine utrobe izbacila neka erupcija. Bilo bi zanimljivo saznati što bi o tom stavu Francuske akademije kazala jedna stanovnica američke savezne države Ajdaho koja je 1955. godine odležala tri mjeseca u bolnici zato što je veliki meteorit probio krov njene kuće i nju teško ranio u kuk. Da se to dogodilo prije sto i pedeset godina i da se netko s tim u vezi obratio Francuskoj akademiji tražeći njeno mišljenje, ona bi zacijelo preporučila da se usred Ajdaha pokuša kopanjem otkriti podzemni vulkan!

Francuski Fizičar Žak Babine proglasio je smiješnom zamisao podmorskog kabla. Filipu Lebonu, francuskom kemičaru, koji je inače bio jedan od pionira upotrebe rasvjetnog plina, stručnjaci su kategorički odgovorili kako jednostavno ne može biti ni govora o tome da bi bilo kakva svjetiljka gorjela bez fitilja. Kad je Vilijam Harvi objavio otkriće krvotoka, njegove kolege liječnici tako su ga žestoko i žučljivo napali da su ga neko vrijeme napustili svi njegovi pacijenti.

Možda je ipak najslavniji slučaj Galileja, koji, kao što znamo, umalo nije završio tragično. Svojim golemim astronomskim otkrićima Galilej je drsko pogodio u sam živac tadašnju znanost. Na Sveučilištu Sorbone naučavali su aristotelovsku astronomiju još krajem XVIII stoljeća i njeni su profesori zatražili nekoliko puta da ih Parlementzaštiti od „bezbožničkih inovatora“. Godine 1624. iz Pariza su protjerani sljedbenici Kopernika i Galileja, a oni koji su ostali morali su pod prijetnjom smrti obećati da „neće naučavati ništa što bi se razlikovalo od učenja starih i priznatih autoriteta“.

Na Sveučilištu u Bolonji kolege Luiđija Galvanija okrunili su ga harlekinskom krunom. Izrugivali su mu se i prišili su mu nadimak „žablji učitelj plesa“.

Godine 1840. Francuska akademija je naposljetku odlučila da pokloni svoju dičnu pažnju čudnim pojavama što su tada nosile zajedničke nazive „animalni magnetizam“ i „somnambulizam“, a danas ih zovemo hipnoza. Izučivši ove pojave, ovo dično tijelo je odlučilo da više ne trati vrijeme - i novac — za bilo kakve pokuse i istraživanja o tome.

Spomenimo i slučaj Ignacija Semelvajsa, čovjeka koji je otkrio uzrok babinje groznice i tako spasio od smrti milijune rodilja. Njegova duga i tragična borba koju je vodio da bi njegovo otkriće bilo prihvaćeno (borba zbog koje je, s potpuno slomljenim duhom, završio u ludnici) opisana je u mnogim knjigama i nema smisla da je ovdje opisujemo.

Edvard Džener, jedan je od najvećih velikana u povijesti britanske medicine, umalo da nije doživio sličnu sudbinu. Kad je prvi put objavio svoje otkriće o upotrebi kravljih boginja da bi se dobilo cjepivo protiv velikih boginja, njegove su ga kolege napale s gotovo neljudskim bijesom. Iz londonskih i drugih tiskara potekla je prava bujica traktata i brošura protiv Dženera, a iz svake je curila otrovna mržnja. Neki dr Mosli ispalio je protiv Dženera proročanski plotun: „Tko može unaprijed znati kakve će se posljedice pojaviti poslije mnogo godina na čovjeku u čiji organizam ubrizgavamo životinjske sokove?! Kakve će se misli rađati u mozgu ljudi zaraženih životinjskom groznicom? Kakav će utjecaj vršiti fluidi četvoronožaca na ljudski karakter?“ Ove su slogane odmah dohvatili drugi i onda ih prilagodili vlastitim potrebama. Neki dr Rouli ukrasio je naslovnu stranu svog pamfleta drvorezom na kojem se vidio dječak s volovskom glavom, a neki dr Smit dodao je svojoj profesionalnoj srdžbi obilatu dozu čistih laži, pa je tako među tim izmišljotinama naveo potpuno izmišljen „tragični slučaj“ nekog dječaka koji je bio cijepljen kravljim cjepivom, pa je prestao ići na dvije noge i kretao se samo četvoronoške, a uopće nije govorio, nego je samo mukao.

U novije vrijeme žrtvom upravo fantastične kampanje kleveta bio je postao profesor Feragati, pronalazač i konstruktor automobila tjeranog plinom koji se dobiva od koksa. Njegov pronalazak bio je vrlo koristan Italiji, koja ima malo vlastitih nalazišta nafte, pa je zato bila naročito teško pogođena kad se u Drugome svjetskom ratu više nije mogla opskrbljivati benzinom. Feragati je tvrdio da njegovo pogonsko gorivo nije samo jeftinije od benzina (čak za 95 posto), nego je od njega bolje i sigurnije. Naravno, naftne kompanije i razne druge kojima to nije bilo u interesu povele su pravi rat protiv Feragatijeva pronalaska ne birajući pri tome sredstva. Optužili su ga, na primjer, da je izvršio lažne pokuse i da je podmitio državne funkcionare i stručnjake. Trebalo je da prođe deset godina da bi se, napokon, ipak prihvatio njegov pronalazak, a posve je sigurno da ga je slabo moglo utješiti ono što mu je bio rekao Markoni: „Morate uvijek računati s tim da ćete se sukobiti s najvećim poteškoćama, ali ako ste pravi, rođeni pronalazač, ako imate pravu žicu pronalazača, na kraju ćete pobijediti baš kao što sam i ja pobijedio u borbi protiv svih oblika gluposti što postoje i protiv jednog koji je od svih najstrašniji - a to je glupost sumnje.“

Godine 1911 - deset godina pošto je Markoni uspio poslati bežične signale iz Kornvala do Njufaundlenda, dakle preko Atlantika - jedan od vodećih austrijskih fizičara napisao je dug podrugljiv članak protiv Nikole Tesle, pronalazača koji se rodio u Hrvatskoj. Taj je članak vrlo zanimljiv i vrijedi ga citirati, jer nam pokazuje kako se tjesnogrudni eksperti lako prevare i kako ponekad ne vjeruju čak ni takvim argumentima koji bodu oči:

Herr Tesla obećava nam da će izmijeniti svijet. Njegov pronalazak zove se ‘električni svjetski poredak’. Taj nam čovjek bezobrazno tvrdi da bi mogao konstruirati takvu aparaturu pomoću koje bi se mogli na svaku daljinu prenositi ljudski govor i tiskana ili pisana riječ - pa, na primjer, ako netko bude na nekoj točki zemaljske kugle nešto diktirao ili napisao, faksimil toga pojavit će se u gotovo istom trenutku na nekoj drugoj točki zemaljske kugle. Herr Tesla ide i dalje, pa tvrdi da bi se mogao napraviti uređaj za prenošenje glazbe pomoću električnih valova, da ćemo jednom udobno sjediti u naslonjaču držeći u ruci mali prijemni aparat, i kad ga budemo uključili, čut ćemo u istom času operu koju netko pjeva negdje neizmjerno daleko! To nam jasno pokazuje kako je zapravo nestvaran i čak opasan sanjar ovaj takozvani i samozvani učenjak. I takav čovjek ima smjelosti da se smatra kandidatom za Nobelovu nagradu!“

Ovo je tipičan primjer nečeg što je list New Yorker nazvao „zamagljenom kristalnom kuglom“.

Pronalazač prvog stroja za pravljenje leda dr Džon Gori, španjolski doseljenik u Sjedinjene Države, umro je u krajnjoj bijedi, ponižen, razočaran i pun gorčine, zato što mu nije pošlo za rukom pronaći ljude koji bi financirali lansiranje njegova pronalaska, iako je njegova prva demonstracija na Floridi, 1850, imala u javnosti veliki uspjeh. Gorijeva nesreća sve je prije nego iznimka. Na svakoga uspjelog pronalazača dolazi ih tisuću koji propadnu, ali to upravo i nije tako važno kao nešto drugo - to jest kao činjenica da bi se gotovo svaki pronalazak za koji znamo bio počeo praktički upotrebljavati mnogo godina ranije samo da se nije morao boriti za priznanje protiv ludosti nevjerovanja i protiv idiotizma što ga rađa sumnja.

*Iz knjige “Istorija ljudske gluposti” (Gradac, 2002), preveo s engleskog Konstantin Mile

Oceni 5