Materina kletva
Ance 01 S

Photo: tumblr.com

Njušim miris anđela

Tog jutra Damira su donijeli u crnoj mrtvačkoj vreći. Pokupili su ga na ulici, dolje kraj Pazara. Otišao je po kruh, i točno ispred pekarnice pala je krmača. Ostao je ležati nasred ceste.

Damir je bio najljepši u razredu. Imao je velike plave oči, bistre kao jezero, duge crne trepavice, kao manekenke iz Playboyevih reklama za ruž, a lice bijelo kao kozji sir. Tada još nisam bio peder i nisam primjećivao dečke na taj način, ali Damir mi je od početka bio mističan. Bili smo najbolji prijatelji, nerazdvojni. On nije puno govorio i uvijek je bio nekako plah, tih, povučen. Volio se smijati mojim ludorijama koje sam s njime izvodio neprekidno i, vidjelo se, iskreno je uživao u mom društvu, kao uostalom i ja u njegovom. Ali  opet, kao da je u isto vrijeme bio i nekako odsutan, dalek, nedokučiv.

Obožavao sam ga! Volio sam njegovu prostodušnost, jednostavnost, neiskvarenost. Upijao sam svaki njegov pokret, trzaj, gestu ... a kod njega je sve to bilo tako spontano, neočekivano, prirodno, lijepo.  Njegov vlaški naglasak, od gorika iza brda, kod njega mi je bio totalno simpatičan. Kada bi se nasmijao, onako od srca, grohotom, moje srce bi se odjednom napunilo neizmjernom toplinom i znao sam da ću tog dečka voljeti zauvijek.

Nikada se nisam pomirio s tom nepravdom! I danas ne priznajem da je Damir mrtav. Priznati smrt značilo bi negirati život, sebe, ono najintimnije u nama. Odonda vjerujem u anđele, u dvostruku igru Svjetla. 

Kada sam se vratio kući, sa TV ekrana beljile su se face jugo-generala. Drske, neprirodne, komično smiješne, ofucane, prazne, daleke i tuđe. Izranjale su jedna za drugom, kao iz mraka kakvog Hitchcockovog filma: Kadijević, Adžić, Mrkšić, Šljivančanin, Karadžić... U pozadini prizori spaljenih sela, razrušene kuće, kolone prognanih ljudi u dronjcima i s vrećicama u ruci, gradovi u plamenu. Jugoslavenska narodna armija izmarširala je iz svojih štabova, komandi, kasarni, katakombi... i umarširala u narod, sijući za sobom smrt, palež, kaos, dim....

Najkomičniji od svih likova bio je Slobodan Milošević. On se uvijek pojavljivao u svečanom civilnom odijelu, kao na svadbi. Okrugle baby face, uvijek pomalo crven u licu kao kakav dudek dok peče rakiju, nakrivio bi svoje molećive teleće oči i onako prijetećim, ultimativnim glasom tumačio vascelom svetu kako zapravo On jedini čuva Jugoslaviju. I što je on više čuvao Jugoslaviju, ona se sve više raspadala, a oni koji su je do tada i doživljavali kao nešto svoje, sve glasnije su se počeli odricati i Jugoslavije i svega onoga što je bilo vezano uz taj pojam. Zapravo, mogao bih matematičkom preciznošću dokazati kako je taj groteskni lik najzaslužniji što Jugoslavije više nema, što su nekad veliki Jugoslaveni preko noći postali veliki Hrvati, pa i što je Srbija na kraju ostala manja nego ikad u svojoj povijesti. Nitko kao on nije tako uspješno i poticajno djelovao na buđenje hrvatske nacionalne svijesti, i da je Božje pravde  hrvatski nacionalisti bi mu trebali podignuti spomenik usred Zagreba, veći nego onaj Banu Jelačiću, jer bez njega nikada ne bi pridobili ni približno toliko mnogo pristaša koliko im ih je on regrutirao.

Ne znam što je bio Damir. Iskreno, ne znam ni što sam bio ja. Do toga dana o tome uopće nikada, ali ama baš nikada, nisam ni razmišljao. Ali tog popodneva, želio sam više nego ikada biti Hrvat. Iz bijesa! Iz inata! I to dvostruko, za sebe i za Damira!

Kada se na kraju Izvanrednih vijesti na malom ekranu pojavio Franjo Tuđman, onako zgužvan, u maskirnoj uniformi, nakrivljenih usta, s naočalama od socijalnog, rekao sam samom sebi, ajme Bože i ugasio TV. Nikada mi nije sjeo taj nadrkani starčić. Po svemu je bio identičan škvadri iz Generalštaba JNA. Njegova zahrđala željezna logika, generalske geste, partizanska patetika – sve mi je to bilo odbojno, izvještačeno i odvratno. Djelovao mi je kao vjerski fanatik, konvertit, čovjek koji je do jučer bio na suprotnoj strani, a onda preko noći postao najveći protivnik onoga što je do jučer propovijedao. Ali to prošlo, još je uvijek živjelo u njemu. Odavale su ga geste, mimika, stav. Samo je dogmatika imala drugi,  suprotan sadržaj.

U kuhinji, mater je spremala večeru. A onda se začulo TO!

- Pozdravi je pozdravi, volim je ko pre.... – kreštalo je iz kazetofona na sav glas, a ona, onako pjevušeći i ne sluteći što se događa u kući, još poveća ton.

Ono «pre»,  u tom trenutku rasparalo mi je uši, moždane, utrobu... sve! Makinalno sam otrčao u spremu, dohvatio čekić, dojurio u kuhinju, izvadio kazetu iz kazetofona i razlupao je u tisuću komadića.

- Ma kakvo «pre» jebem ti mater četničku! Da ti jebem sve po spisku! – vikao sam samom sebi u bradu i lupao svaki komadić one plastike, dok se i posljednji nije razmrskao do zadnjeg grumena.

Mater me gledala razrogačenih očiju, isprva u šoku, još nikad me nije vidjela tako sumanutog, bijesnog, podivljalog. A onda je krenula kuhačom prema meni: - Ej, eej, eeej! Što ti je? Što si poludio? To mi je najbolja kazeta koju imam! Ostavi to! Alo! Budalo! Glupane!

Istrgnuo sam se iz njenog nasrtaja i odjurio van! Već sam bio tri kata niže, dok je cijelim neboderom odzvanjala jeka njenog glasa: DABOGDA TE DOPALA SRPKINJAAAAA!

Nije me dopala Srpkinja. Dopalo me nešto još mnogo bolje!

Bila je zima i puhala je bura. Taj dan trajekti nisu isplovljavali ni za Vis, ni za Hvar. Na rivi nije bilo ni žive duše, a ono malo skitnica što se uvijek motaju po luci zabilo se u kafiće, vireći kroz zamagljena stakla. On je trebao doći u deset navečer, a ja sam već u devet bio na kolodvoru. Sklonio sam se iza zida da me bura ne odnese, podignuo sam kragnu od jakne, cupkao iz noge na nogu i palio cigaru za cigarom. Tad sam već bio peder, nisam ni slutio koliki - bio je to moj prvi pravi muški spoj! Tih sat vremena činilo mi se je kao vječnost.

A onda – taj prizor neću zaboraviti nikada! – vlak je stigao, i iz njega je napokon iskočio On. 

Visok kao jablan, krupan, stasit, jak, a opet posve nježan, lepršav, plah, lijep kao slika - doskakutao je u tamno sivom kratkom kaputiću, s dugim modrim šalom oko vrata, kao da je - evo ovaj čas! - iskočio iz stripa Modre laste ili Radosti. Zanijemio sam! Ostao sam bez daha! Zbunjeno sam blenuo u to dražesno stvorenje kao u nešto nestvarno, izvanzemaljsko, nadnaravno, i - odjednom, više mi nije bilo zima. Zapravo, te večeri, više ničega i nije bilo!  Kao da je netko svemoćan i nevidljiv jednim pokretom ruke izbrisao čitav grad, čitav svijet: nestao je vlak, nestao je kolodvor, utihnula je bura. Brodovi, riva, izlozi dućana, svjetla automobila, ulice... sve se to rastopilo u jednu veliku užarenu buktiju, u gorući plamen, u živi vatromet boja, a usred svega, ostali smo samo - On i ja.

On, svečan kao podne! Ja, zadivljen i potpuno zbunjen! Kao kozlić mahao sam glavom, krivio vrat i samo bezumno blejio. Nisam znao kamo s rukama, kuda s pogledom, riječ jednu suvislu i smislenu nisam umio izvaliti preko usana. A tek kad su nam se pogledi sreli, zadrhtalo je tlo pod nogama. Oči! Oči! Gutao sam te oči! – Velike, krupne, iskrene, tople! Godinama sam ih kasnije upijao, satima bi ih gledao, promatrao, utapao se u njima i ponovno izranjao iz njih, i nikada mi ih nije bilo dosta. Uvijek bih izpočeka poželio biti ptica, riba, vjetar, leptir... bilo što, samo da mogu biti, barem još na trenutak, dio te beskrajne i nedokučive čarolije. I dan danas sam ih gladan! Najljepše od svega bile su Njegove oči. - A On? - On se divio moru. Kao veliko razigrano dijete, zastajao bi svaki drugi korak i udisao duboko u nozdrvama miris mora. Udahnuo bi, zadržao dah što duže može, a onda izdahnuo, i na kraju uvijek ponavljao jednu te istu riječ, svečano, čeznutljivo, kao neku magičnu molitvu, kao mantru:  m o r e! 

Živio sam u maloj, skučenoj, podstanarskoj sobici, odmah nasuprot samostana sestara Klarisa. To su one časne sestre koje su se zavjetovale na doživotni dobrovoljni zatvor. Na prozorima su imale velike željezne rešetke, a hranu su im ostavljali u atriju, u predvorju samostana. Kad bi jednom ušla unutra i položila zavjete, ta žena više nikada ne bi izlazila van.

Već je svitalo, a On i ja još smo bili budni. Ležali smo potpuno goli, pripijeni jedan uz drugog, kao Adam i Eva usred Edena prije nego što su ubrali jabuku. Nikada nisam mogao razumjeti kako se ljudi mogu odreći života, svijeta, svih onih sitnih užitaka koji čine život. Tog jutra shvatio sam: tek kad se odreknemo svega onog što omeđuje naš bitak, kad potpuno odbacimo sve nametnute norme, sva izučena pravila, znanja, običaje, instikte, reflekse... kad ostanemo potpuno ogoljeni od svih naslaga konvencionalnog ponašanja, onog svjesnog i onog podsvjesnog, kad postanemo čisti kao eter, tek tad možemo dotaknuti ono najintimnije, najbitnije, ono temeljno, elementarno u sebi. I svijet oko nas odjednom se razlistava. Odjednom postaje drukčiji, čišći, pregledniji, smisleniji. Otvaraju se nova prostranstva i sve stvari oko nas dobivaju sasvim neočekivano značenje, posve druge dimenzije.

Rešetke nisu na prozorima. Naš um je naš zatvor ili naša sloboda, a mi držimo ključeve njegovih vrata. Materija je bezvrijedna ako joj mi ne damo svoj duh. Ovaj ormar u kutu nije bio ormar, bio je stablo. Netko ga je ubrao, ispilio drvo, iskovao čavle, posložio daske, lakirao ih i on je sad tu. Isto tako ovaj stol, krevet, cijela kuća, čitav grad. U početku postojala je samo misao, želja, potreba, ideja. Čisti duh! Danas je navika. I ne razmišljamo kako je nastala. I tko onda može reći da one žene preko puta nisu u pravu? Tko se usudi tvrditi da njihov svijet nema smisla? Možda su one slobodnije od svih nas, okovanih u naše navike, tako mnogobrojne, sveprisutne, svakodnevne, bez kojih nam se svijet čini nemoguć i nezamisliv. A svijet je postojao i prije nas, kao što je i stablo postojalo prije nego što ga je netko odlučio ubrati i od njega napraviti ormar. Tko može prkositi prostranstvima duha i tvrditi da je baš njegova misao jedino ispravna, jedino vrijedna i jedino moguća. Samo neznalica. Samo čovjek bez duha. Samo budala!

Njegova je koža bila meka, glatka kao baršun, kao svila, a tijelo toplo kao kruh. Ležao je okrenut leđima. Vrhom kažiprsta klizio sam duž Njegove kralježnice. Htio sam dotaknuti svaki pregib, pomilovati svaku udubinu. Spuštao sam se od vrha vrata, kao niz proplanak, polako, sasvim polako, pažljivo, nježno, osluškujući unutarnjim glasom pucketanje pora, tihu melodiju disanja tijela, osjećao sam svaki milimetar kože kako se topi u dodiru, kako treperi, kako podrhtava u trenju - sve do trtice.  A onda bi se, kao razigrani dječak, vraćao nazad i ponovno penjao uzbrdo, sve do vrha. Tisuću rijeka razlijevalo se u toj bajci, tisuću potoka, na brežuljcima su meketale ovce, slapovi su žuborili, u daljini se čula strašna rika snažnih bivola i plaho zapomaganje krhkih jelena, kao u prašumi, ptice su pjevale istodobno tisuću raznovrsnih melodija, mirisalo je cvijeće, zmije su rzale, šišmiši su lupali krilima i stabla su šumorila.  I što je bajka bivala sve realnija, sve stvarnija, to je moje tijelo postajalo sve lakše, sve odsutnije, dok posve ne bi iščezlo i postalo beztežinsko. Lebdio sam nad Njim kao duh, kao vilenjak. Čitav moj bitak prometnuo se u misao, čistu misao, i toplu, u lahor jutarnji. Bdio sam nad Njegovim tijelom kao što su apostoli bdjeli nad tijelom Kristovim. Niti jedne pogane slutnje, niti jedne grešne primisli nije bilo u meni. Samo uzdah udivljenja, samo čista energija najplemenitijih eteričnih sila, samo brisani prostor u kojem nestaje ego, u kojem nema moje - tvoje, jer sve što obitava u toj magičnoj oazi uma postaje igrom jednog te istog Svjetla,  jedne te iste Želje, Misli, moći spoznaje i bivanja.

Htio sam znati sve o Njemu. Upijao sam svaku Njegovu riječ. Prve zrake sunca već su se počele probijati kroz grilje na prozorima. On je pričao o svom djetinjstvu, odrastanju, prvim ljubavima. Pričao je sporo, tiho, polako, nepovezano, kao da čita ulomke iz Davidovih psalama.

U okolici Siska je to selo. Tamo su živjeli kad je počeo rat. Između njih i onih koji su pucali na njih bila je baza UN-a, čuvao ih je UNPROFOR. Dva crnca su često svraćala u njihovu kuću. A onda su morali u progonstvo. Kuću su im uništili i odnijeli sve iz nje. Ali ne oni s druge strane - četnici, koji su pucali na njih, nego prvi susjedi, Hrvati, s kojima su cijelo vrijeme živjeli. Netko je rekao da su oni Srbi i to je bilo dovoljno da ostanu bez ičega. On je pitao: mama, zašto smo mi Srbi? Mama nije znala odgovor. Ali znao je vjeroučitelj, kada je Ana, njegova sestra, jednog dana na kraju školske godine došla kući sva uplakana. U školi je bilo natjecanje, a nagrada je bila da najbolji učenici idu na izlet u Vatikan. I Ana je pobijedila, bila je uvjerljivo najbolja. Ali nagradu nije dobila, jednostavno je preskočena, jer je vjeroučitelj rekao da ona ne može na izlet, zato što nije naše vjere.

- Znaš, ja sam ti Srbin! – okrenuo se prema meni i nasmiješio samom sebi i svojoj važnoj izjavi.

- Znam! – odgovorio sam, odlutajući u mislima negdje na početak ove priče. Sjetio sam se majke i njene kletve.

- Kako znaš? – nije mu bilo jasno, pitao je pomalo zbunjeno.

- Rekla mi je mater! – pokušao sam se našaliti, iako On nije znao o čemu zapravo pričam.

- Mater? – tek sad mu ništa nije bilo jasno.

- E, mater! Rekla mi je da će me dopast Srpkinja. Doduše, nije pogodila sto posto, al nije puno ni falila.

On se slatko nasmijao i nastavio pričati nešto nesuvislo i nepovezano, a ja sam ostao posramljen pred samim sobom. Bilo mi je žao one kazete koju sam razlupao, a koja je materi značila nešto o čemu tada nisam ni razmišljao. Pokušao sam zamisliti malu Anu, djevojčicu koju nisam poznavao i koliko su njene suze bile velike i važne. Prestravio sam se pomisli u koje ludilo čovjeka mogu odvesti površnost, neznanje i bezosjećajnost. U jednom trenutku pred očima mi se prikazao Slobodan Milošević. Više nije bio u civilnom odijelu, sada je bio katolički vjeroučitelj u nekom selu kraj Siska. Onako rumen u licu, nosio je dugu crnu haljinu, u jednoj je ruci držao Bibliju a u drugoj veliki bijeli ljiljan, kao sveti Antun Padovanski na svetim sličicama.  U društvu mu je bio Franjo Tuđman. Franjo je isto bio svećenik, ali pravoslavni. Imao je dugu prosijedu bradu i ogroman križ oko vrata, kao patrijarh Pavle. Njih dvoje su se svađali koje vjere je bio Bog, i je li Duh Sveti bio Hrvat ili Srbin. Franjo je krivio usta i škripao zubima, tumačeći kako je Duh Sveti od stoljeća sedmog lebdio s ovu stranu Drine, a velečasni Slobo mu se otvoreno cerio u facu i zaprijetio mu, ako bude puno srat da će ga križem opalit posred glave pa da će vidjeti svoga Boga Oca.

Kako se završila ta svađa, ne znam. Ali kad sam se probudio, već je bilo prošlo podne i vani se čula galama. Da me netko u tom trenutku kojim slučajem pitao koje sam ja vjere, sigurno bih mu odgovorio:

- Neke druge, svakako!

Ni danas ne znam koje sam ja vjere. Neke čudne jesam. Ove koje su svi, ja nisam! Ono Božje u meni i suviše je intimno da bih to mogao poistovjetiti s ičim kolektivnim. Ali jedno je sigurno. Otkako sam peder skoro pa svi moji dečki bili su Srbi. A tek kad čujem ono e – pogotovo ono dugo, beogradsko! – uh, rastopim se kao pičkica! Odmah mi dođe da pišem stihove na ekavici, kao nekoć ponajbolji hrvatski pjesnici Tin Ujević ili Antun Gustav Matoš. Neki sunarodnjaci će mi sigurno zamjeriti, i reći da sam postao srbofil. I priznajem, jesam! Sve je više Srba u mom životu koje naprosto obožavam. Svaki put kad odem s onu stranu Drine, u tu mitsku zemlju čudesa, upoznam sve više mladih, pametnih i neopterećenih ljudi. A svaki – lep ko greh! I ja ovakav kakav jesam, nadahnut i pun milosti Božje, sve bi ih odreda odveo doma. Ma kakvi Talijani, ma kakvi Englezi, Francuzi, Nijemci... dok njima objasniš što ti je na srcu, ode sve, kako bi to braća Srbi rekli, onako pučki, iskreno - u tri lepe pičke materine! Mora da ima nešto magično u tom općenju između Srba i Hrvata, inače zašto bi se toliko jebavali kroz sva ova stoljeća naše i vaše historije. Kod mene ne znam je li to na djelu materina kletva, ili grizodušje prema onoj kazeti, ili i jedno i drugo zajedno?! Neka vradžbina postoji, u to sam posve siguran. Za svaki slučaj, zadnji put kada sam bio u Beogradu, kupio sam materi cijelu kolekciju CD-ova Slavuja iz Mrčajevaca. Jer tko zna kakve bi sve nove kletve mogla bacit na mene. Ali, razočarala me! Ne pale je više ždralovi (kad budete leteli iznad njenog grada, recite joj da se njoj jedan čovek nada...), i rijetko kad posegne za mojim poklonom. Sad je voze neke druge melodije, a meni baš fali ono «pozdravi je, pozdravi, volim je ko pre...», i onda, ponekad - u zadnje vrijeme sve češće! - pustim samom sebi: pa neka je pozdravlja!

Jednom dok smo sjedili u kafiću i bistrili opću teoriju politike i filozofije, prijatelj Jino mi je ispričao jednu fascinantnu priču: u Hitlerovoj vojsci postojala je izričita zapovijed da se s neprijateljem ne smije uopće upuštat u bilo kakav osobni kontakt. I to ne samo s vojnicima, nego općenito, s nikim tko je s druge strane. Jer, čim dođeš u bilo kakav kontakt s konkretnom osobom, odjednom prestaješ biti vojnik i u tebi proradi ono ljudsko – vidiš da neprijatelj i nije baš tako strašan kao u priči, vidiš da ima oči, ruke, noge... da je isto kao i ti. Da plače, da se smije, da osjeća. Da su i njemu iso tako ispričali neke velike i važne priče, zbog kojih je vrijedno umrijeti. I gotovo je! Ako si čovjek, najeba si. Izdat ćeš Domovinu dok si rekao keks.

- Nije osobita dika pripadat ni jednom narodu! – napisao je negdje Tin Ujević. Zapamtio sam tu rečenicu, iako mi nije bila baš posve jasna kad sam je pročitao. Ali ju je Tin napisao! A on je previše vina popio da mu ne bi povjerovao. Da ju je Krleža napisao, okrenuo bih ju par puta prije nego što bi je prožvakao. Pomislio bi, možda, onako patriotski, prodala se kurva za bečki odrezak i vojnu paradu na pogrebu. Danas znam koliko istine ima u njoj. A i otkako sam peder, bolje gledam ljude. Temeljitije! Više pazim na detalje. I znam iz vlastitog iskustva da jedno slatko malo dupence može čovjeka prosvijetliti više nego sve religije svijeta. Uz to, ako naletiš i na biće koje je sposobno razmijeniti i poneku emociju, onda tek shvatiš koliko na ovom svijetu zapravo ima malo Ljudi – toliko malo, jedva da bi preživio, a kamo li da bi se igrao nacija, mitova i religija.

Doduše, nikada mi vojnici nisu bili napeti. Oduvijek sam zazirao od uniformi bilo koje vrste – vojničke, policijske, doktorske, poštarske, popovske - svejedno koje. Možda je u tome kvaka?! No, razumijem da svatko ima neki svoj fetiš. Čak mislim i da je to suvereno pravo svakog pojedinca, sve dok dotični tim svojim fetišem ne počne maltretirati i lupati po glavi sve druge ljude oko sebe.

Mene, otkako sam peder, sve više pali miris čiste ljudske kože. U njoj njušim miris anđela i ćutim kako prst Božji dotiče zemlju.

(Komiža, 03. lipnja 2009)

* Kratka priča iz neobjavljene zbirke „Miris anđela“

Oceni 5