Hrvatsko-slovenski odnosi pred teškim izazovom
Dvoboj3

Photo: www.politicalgarbagechute.com

Obračun u Piranskom zaljevu

Slovenija:Hrvatska - 0:0 u utakmici za pobjednički trofej u graničnom nedmetanju u Savudrijskoj vali/Piranskom zaljevu. Obje državne vrste zloslutno ukopane u svojim šesnaestercima, i samo se čeka sučev zvižduk (arbitražno sudište u Haagu) da bez ikakvih skrupula jurnu jedna na drugu. Ne obazirući se na moguće ni žute niti crvene kartone. To se više nego zloslutno potvrdilo izjavama slovenskog šefa države Boruta Pahora i hrvatske mu kolegice Kolinde Grabar-Kitarović u subotu na Brdu kod Kranja, gdje su bili domaćini godišnjeg summita lidera šest zemalja jugoistočne Europe, uključenih u proces Brdo - Brijuni, što su ga 2013. inicirale Hrvatska i Slovenija radi „jačanja suradnje i povjerenja u regiji te bržeg uključivanja u EU država tog područja“.

Pahor i Grabar-Kitarović su prvi put spomenuli „moguće incidente“ između Slovenije i Hrvatske kad Arbitražni sud objavi već donesenu odluku o njihovoj graničnoj crti u spornom zaljevu, ali su odmah „moguće incidente“ omekšali time da se „nadaju kako do njih ipak neće doći“. Ako ih ne spriječi zajednički gazda u Bruxellesu ili čak i njegov gazda u SAD/NATO-u, kako je bio prisiljen energično učiniti kad je Slovenija blokirala ulazak RH u Uniju, ozbiljni incidenti nisu isključeni. Službena Ljubljana ne kani milimetra odstupiti od primjene arbitražne odluke, za koju navodno zna da joj ide u prilog, a službeni Zagreb više ne želi čuti ni za Arbitražni sud, kompromitiran tajnim slovenskim utjecanjem na francuskog predsjednika suda Gilberta Guillaumea (koji je navodno bio na vezi sa slovenskim ministarstvom vanjskih poslova), niti za bilo kakvu njegovu odluku. Hrvatska je službeno napustila arbitražni postupak.

Prema nekim nepotvrđenim spoznajama, arbitražni se prvorijek o Savudrijskoj vali - a bit će dostupan javnosti u prosincu - temelji na parafiranom sporazumu Ivice Račana i Janeza Drnovšeka iz 2000. godine, koji su pravni stručnjaci već tada ocijenili nepovoljnim za Hrvatsku, jer predviđa da dvije trećine zaljeva pripadne Sloveniji. Plus tzv. junction (spoj) ili dimnjak kroz hrvatski akvatorij za dodir Slovenije s otvorenim morem. Kad je procijenio da parafirani papir neće proći na ratifikaciji u Hrvatskom saboru, Ivica Račan je odustao od sporazuma s Drnovšekom, kojim je s „par kanti morske vode u savudrijskoj kadi“ bio nakanio riješiti niz otvorenih pitanja s Deželom: nuklearku u Krškom, dug Ljubljanske banke, ostale granične sporove, itsl. Sve su te brige ostale i danas. Osobito problem „na nož“ u Savudrijskoj vali.

Incidenta (ne)će biti

Dežela tvrdi da Hrvaško - i da hoće - ne smije, po međunarodnim uzusima, izaći iz arbitraže i oglušiti se o sudski pravorijek, a RH se poziva na Bečku konvenciju po kojoj postupak prestaje kad jedna strana prekrši pravila. Slovenija je to učinila te ju je RH, prema čl. 60, notificirao 30. srpnja 2015. u tom smislu da RH pokreće „postupak prestanka sudjelovanja u arbitraži“. Sud u Haagu se oglušio o traženje službenog Zagreba da se raspusti, jer „bez Hrvatske njegov rad više nema smisla“, a iz EU-a je između redaka upućen prijekor Hrvatskoj.

„Odluka Arbitražnog suda bit će obvezujuća i predstavljat će konačno rješenje spora“, priopćenjem za javnost je poručio Stalni arbitražni sud sa sjedištem u Haagu, kojem je hrvatsko-slovenski spor predan 4. studenoga 2009., sporazumom dviju zemalja. I što sada? Jesu li HDZ-ove vlade - ona komedijaška Tihomira Oreškovića 2016. i ova Andreja Plenkovića uistinu postupile dosljedno međunarodnim pravnim propisima te rokovima i procedurama kako bi anulirala moguće vrlo negativne posljedice arbitraže ili će politička nestabilnost 2016.-2017. te raspad ozbiljne oporbe doći na naplatu da će se smrznuti i hrvatska javnost i njezine dokazano nesposobne političke kaste? I sama predsjednica RH Kolinda Grabar-Kitarović, kojoj je više do paradiranja svijetom nego do sudjelovanja u rješavanju ozbiljnih državnih problema.

Sud je po arbitražnom sporazumu imao ovlast odlučiti o morskoj (Savudrijska vala) i kopnenoj granici između Hrvatske i Slovenije, vezi Slovenije s otvorenim morem, režimu uporabe tzv. relevantnih dijelova akvatorija... Prema nekim indicijama, morsko dno u Savudrijskoj vali pokriva iznimno bogata nalazišta nafte i prirodnog plina u čijoj vrijednosti ribe i školjke čine zanemariv dio.

Nije tajna da je Slovenija došla na Arbitražni sud s maksimalističkim zahtjevom - traži cijeli zaljev!? - te svojim, specifičnim tumačenjem značenja engleske riječi junction, koje također vuče na maksimalizam. Slovencima je to „fizički dodir“ terirorijalnih voda s otvorenim morem, a Hrvatima samo „komunikacija (dimnjak)“ između slovenskog akvatorija i međunarodnih voda.

SDP-ovi saborski zastupnici, Joško Klisović i Orsat Miljenić nedavno su, kad se saznalo da je Arbitražni sud donio odluku o Savudrijskoj vali i kani je objaviti, poslali pisani upit vladi o tome što je učinila da se anuliraju moguće štete za RH.

HDZ-ove su vlade bile dužne, tvrdi Peđa Grbin, nastaviti potrebne radnje u skladu s Bečkom konvencijom i međunarodnim pravom, nakon što je SDP-ova vlada aktivirala 30. srpnja 2015. rečeni čl. 60 o notificiranju Slovenije. Dakle, HDZ-ove su vlade 2016. i 2017. godine morale najprije pokrenuti pregovore sa Slovenijom, a ne uspiju li, onda pred glavnim tajnikom UN-a inicirati postupak mirenja. „Jedno i drugo preduvjeti su za raskid arbitražnog sporazuma“, smatra pravnik Peđa Grbin. „HDZ-ove vlade to nisu učinile, nisu ispoštovale odluku Hrvatskog sabora da RH izađe iz arbitražnog postupka te su time dovele Hrvatsku u težak položaj.“

Ministarstvo vanjskih i europskih poslova reagiralo je tvrdnjom da su poduzete „sve potrebne radnje“, da „proces mirenja nije obvezujući“ te da „Hrvatska neće prihvatiti odluku Arbitražnog suda“. Ministar Davor Ivo Stier je to ponovio novinarima i na Brdu kod Kranja, gdje je u sklopu summita razgovarao sa slovenskim kolegom Karlom Erjavcem. U Savudrijskoj vali nastavljaju se svako malo sukobi policijskih plovila jedne i druge države s ribarima „uljezima u naše vode“, policija međusobno, zvecka se i oružjem, medijski i politički nabrijava jedna i druga javnost... Atmosfera koja ne sluti na dobro.

 „Slovenski građani su naši prijatelji i dragi gosti, masovno dolaze ljetovati na naše more, u RH imaju svoje businesse i nekretnine“, kazao je nedavno potpredsjednik SDP-a Peđa Grbin Aleksandru Stankoviću, uredniku i voditelju kultnog HTV-ovog formata Nedjeljom u dva, u povodu nevjerojatnih uskrsnih gužvi i zastoja na graničnim prijelazima, što je diglo tlak hrvatskim političarima i još više široj javnosti. „Slovenske građane ne treba poistovjećivati s njihovim političarima, koji huškački pogoršavaju odnose s Hrvatskom.“ Neki redikulozno poput svojedobno nacionalnog hermafrodita Joška Jorasa uz granični prijelaz Plovaniju („Tukaj je Slovenija“) u Istri ili pak zaboravljenog ultranacionalističkog cirkusanta Zmage Jelinčiča, koji je pozivao na rat protiv RH. Problem je očito veći, složeniji i opasniji, nego se javno priznaje.  

Ne samo kao realna prijetnja predstojećoj turističkoj sezoni od koje državni proračun RH ubire oko 18 posto BDP-a na godinu, nego i kao smetnja boljim dobrosusjedskim odnosima, političkim i gospodarskim vezama dviju zemalja članica EU-a. Hoće li koncem godine eksplodirati nabrekla količina neriješenih problema? „Ne tiče nas se što će Hrvaško priznati, a što neće“, grozi se službena Ljubljana, „ali Dežela će do zadnjeg slova i zareza primijeniti odluku Arbitražnog suda.“ Kako? Silom? Kojom silom, zaboga? Hoće li u Savudrijskoj vali slovenska ratna mornarica s onih pet-šest lako naoružanih gumenjaka s Tomosovim motorima napasti hrvatsku raketnu topovnjaču „Petar Krešimir IV.“ i, pošto ju potope ili otjeraju, zabosti nacionalni barjak s Triglavom koji milimetar od kopna, u istarskom plićaku? Drukčije neće ići s arbitražnom odlukom.

Slovenija je tijekom godina po izlasku iz zajedničke države SFR Jugoslavije na cijeloj graničnoj crti s RH već učinila više iritantnih presedana. Osobito na Svetoj Geri ili, po slovenskom, Trdinovom vrhu u Žumberačkom gorju, gdje i dan-danas drži pod oružjem vojarnu bivše JNA na dijelu hrvatskog državnog teritorija. Nakon smiješnog 13-dnevnog rata s „gušterima“, a ne elitnom vojskom JNA, ušla u tu vojarnu lipnja 1991. pošto se vojska JNA strateški premjestila u BiH. To je kao privremeno dopustio Slovencima predsjednik RH Franjo Tuđman dogovorom sa slovenskim Milanom Kučnom. Bilo jeto iz puke vojno-strateške nužde, jer je Tuđman već imao krvavu ratnu uvertiru na svom teritoriju. A spremao se Vukovar, itsl.

I od tada se slovenska vojska više ne dâ van, baš kao da je Sveta Gera neko brdo u Kranjskoj gori, a ne u hrvatskom Žumberačkom gorju uz hrvatsko-slovensku među. Što jest, jest - ni hrvatska se mainstream politika u prošlih 26 godina nije uzbuđivala, pa ni sada ne traži svoje natrag niti spominje činjenicu da je to jedini komdić ozemlja u Europi, gdje jedna država članica EU-a drži pod okupacijom dio državnog teritorija druge članice EU-a. Slovenska politika i šira društvena javnost, baš kao i hrvatska, grohotom se smijala studenoga 2003. kada je alter ego bana Josipa Jelačića, Slaven Letica - tada nositelj liste HSP-a u prvoj izbornoj jedinici - u odori slavnog bana i na bijelom konju dojahao na Svetu Geru. Zvao je slovenske vojnike da odu iz  vojarne i zatražio demilitarizaciju tog područja. Malo morgen.

Gužve na granici

Slovenija je na sve načine i dosad izbjegavala priznati ne samo granicu sredinom Savudrijske vale, jer je bacila oko na cijeli zaljev ili, u najnepovoljnijem scenariju - barem na dvije trećine, nego i međudržavnu crtu na cijelom potezu od mora do rijeke Mure. Sva je sila „spornih“ pitanja, od onih pet sela u Plovaniji, u Jorasovu susjedstvu i meandara rijeke Mirne do Martina na Muri. Što će se od toga i kako riješeno naći u arbitražnoj, vidjet će se uskoro, ali i sada se već dade nešto iščitati po slovenskom oduševljenju - makar i neobjavljenim - prvorijekom iz Haaga te hrvatskoj tihoj misi kad je posrijedi ta odluka. Nema šanse da oba partnera u sporu budu zadovoljna, a budući da ni jedan nije prirodno nadaren za kompromis - incidenti su neizbježni.

Neki već izvlače ilegalno naoružanje iz mraka, nevraćeno poslije Domovinskog rata, i potajno ga podmazuju. Zlu ne trebalo

Stanje se očito zaoštrava. To potvrđuju i dva zabrinjavajuća incidenta, vrlo negativna odjeka u RH. Napetosti su suknule na entu. Ministar vanjskih poslova Karl Erjavec je zaprijetio Hrvatskoj da će, ne priznala li arbitražnu odluku, Slovenija minirati Hrvatima turističku sezonu zaustavljanjem na svojim graničnim prijelazima normalan protok stranih gostiju u RH. Uskršnjih se dana to i obistinilo: Slovenija je „zbog terorističkih prijetnji“ počela doslovno primjenjivati EU-ovu direktivu o schengenskom režimu na granici. Što podrazumijeva strogu kontrolu dokumenata svih putnika, skeniranje u specijalnom uređaju i provjeru identiteta svake osobe. Predviđenih 20 sekundi po putovnici, naravno, pokazalo se čistom iluzijom.

Nezadovoljstvo putnika je eksplodiralo. U kolonama i po 17 kilometara, čekalo se i po šest-sedam sati, bez vode i hrane, s malom djecom u autima, bolesnima, bez sanitarnih čvorova i medicinske pomoći, na nesnosnoj vrućini... Užas. Je li to bila slovenska generalna proba za najavljenu Erjavčevu sabotažu hrvatske turističke sezone? Jer, Uskrs je u RH već tradicionalno početak turističke predsezone. Ili je to samo budalasta slučajnost kao slika nesposobnosti prebirokratizirane administracije EU-a, koja je na malouman način - udarom na stotine tisuća motoriziranih putnika iz praktično svih europskih zemalja - tražila alibi za svoju nedoraslost teroristima? Mo'š mislit' kako će se fanatizirani samoubojice vozikati preko schengenske granice u Sloveniji sa smrtonosnim prslucima na sebi ili punim prtljažnicima eksploziva!

Slovenska generalna proba na granici za Uskrs ili uistinu „antiteroristička“ glupost EU-a, koja se mogla isprobati bilo kojeg drugog dana, dala je misliti Hrvatskoj o tome koliko malo treba da joj neki/nečiji politički inat izbaci turističku sezonu u aut i jako naudi jednoj od najunosnijih gospodarskih grana. Kamiondžija na „državnoj“ dužnosti u Trebinju Božidar Vučurović svojedobno je Hrvatskoj dizao tlak izjavom: „Ja sam hrvatski ministar turizma, jer kad pošaljem granate na Dubrovnik, turisti moraju dobro razmislti hoće li doći na ljetovanje u Dalmaciju“. I nisu dolazili niže od Istre. Erjavčeve granične granate druge su proizvodnje i kalibra, ali učinak može biti jednako razoran. Slovenski uspješan poduzetnik Igor Akrapovič, gostujući u nedjelju u HTV-ovom Nu2 Aleksandra Stankovića, požalio se da je na putu u Zagreb „dugo čekao na slovenskoj granici“. A nije Uskrs ni prava turistička sezona.

U doba rata na Kosovu, recimo, osjetno je podbacio turizam u Dalmaciji budući da je stranim gostima - koji nemaju pojma gdje je Kosovo, a na zemljopisnoj karti je svega koji centimetar udaljeno od Splita, Vodica, Makarske, Hvara... - vojne su se operacije vodile u neposrednom susjedstvu, takorekuć iza plota.

Deal „velikih“ država

Premijer Andrej Plenković je za uskršnjeg krkljanca na graničnim prijelazima iz sata u sat bio na vezi sa slovenskim kolegom Mirom Cerarom, ali i s Bruxellesom ne bi li se olabavilo režim na schengenskoj granici tako što će se povremeno primjenjivati režim tzv. ciljane kontrole putnika. To će navodno biti na snazi s obiju strana granice i u punoj sezoni - tvrdi službeni Zagreb - čim se čekanje otegne na više od 15 minuta. Hoće li? Odluka Arbitražnog suda još nije objavljena, a što će biti kad se javno obznani, vrag će znati. Činjenica je, međutim, da će se Plenković i predsjednica RH Grabar-Kitarović naći u neviđenoj gabuli bude li Dežela haaškom odlukom - koju će jamačno priznati međunarodna zajednica - dobila i kap mora više od pola Savudrijske vale, odnosno granične koncesije na kopnenom dijelu međe, gdje RH polaže pravo takorekuć još od prije uspostave slovenske Karantanije.

Pristanu li na takvo što, provest će se tragičnije od Ivice Račana kad je pokušao u Hrvatskom saboru ratificirati svoj sporazum s Janezom Drnovšekom. Ili će morati zaratiti sa Slovenijom - pa kom' opanci, kom' obojci - ili se iseliti iz zemlje nekamo u vražju mater. Takve otprilike poruke već se motaju po društvenim mrežama: „Ne damo Janezima ni pedalj svoje zemlje, ni kapljicu svojih voda!“ Zadnji put se takvo što čulo u RH kada je onih olovnih, ratnih godina smaka svake pameti prvi hrvatski predsjednik i Vrhovnik Franjo Tuđman tajno mešetario sa Slobodanom Miloševićem u velikom dealu razmjene teritorija radi uspostave etnički čistih „velikih“ država. Negdje je uspio (prodao Bosansku Posavinu za dio Hercegovine, npr.), a negdje nije (npr. u dubrovačkom zaleđu). Toga više neće biti ni sa Slovenijom.

Na društvenim je mrežama, recimo, reinkarnirana ona Titova „Tuđe nećemo, svoje ne damo“, pa i po cijenu rata s Deželom. Neki već izvlače ilegalno naoružanje iz mraka, nevraćeno poslije Domovinskog rata, i potajno ga podmazuju. Zlu ne trebalo. „Kakva nam je vlast, možda zatreba“, kažu. Mala šala, kao i ona degenerativna ironija, malo paprenija poruka s FB-a: „Probleme s Deželoma jednom će zauvijek riješiti dva tenka T-55 i stotina pijanih lovaca“.

Bez obzira na pokazivanje mišića i s jedne i druge strane granice, politička jeguljanja u kojima se podalpski sujedi primjetno bolje snalaze, jest činjenica da se odnosi dviju susjednih i jedna na drugu povijesno upućenih zemalja, k tome članica EU-a, nalaze pred najtežim izazovom dosad. Jesu li dorasle razumno riješiti sporove i time učiniti uslugu budućim naraštajima? Tako da oni tenkovi nikad ne izađu iz muzeja, a lovci u podgašenom stanju nikad ne uzimaju puške u ruke.

Oceni 5