Interview: David Blažević aka dr. Smeđi Šećer, crate digger
Seker 02 S

Photo: Funk konferencija

Plastika se pretvara u znoj i endorfine

Party u toku: Dr. Smeđi šećer na radnom mjestuUhvatili smo ga u završnoj fazi prelaska iz undergrounda u mainstream. Kao i brojne mu kolege, dr. Smeđi Šećer godinama je entuzijastično postavljao svoje muzičke iskope na internetske servise poput youtubea i soundclouda, paralelno gradeći ime na lokalnoj i regionalnoj sceni, kao DJ specijaliziran za funk groove. S kolegom Višeslavom Labošom, dr. Smeđi Šećer, međutim, za koji mjesec izbacuje prvu službenu kompilaciju s pečatom Croatia Recordsa. Jugoton Funk pridružit će se uskoro nizu sličnih tematskih kompilacija iz drugih zemalja, kao novi dokaz o globalnoj rasprostranjenosti povijesnog funky zvuka.

*U svojim razgovorima s crate diggerima otkrio sam mnoštvo različitih karaktera. Ima tu tajanstvenih kolekcionara, nezavisnih diskografa, običnih zaljubljenika u vinilni medij, glazbenih znalaca i vrhunskih disk džokeja. Ti si sve to, ali i nešto više. Prije par godina promovirao si svoje DJ ime iz gdin. Smeđi Šećer u dr. Smeđi Šećer kao odraz napretka u akademskoj karijeri, koju si u međuvremenu stavio na čekanje, dok si strast pretvorio u profesiju.

Da, paralelno s prvim iskustvima u realnom sektoru, 2008. sam upisao doktorat iz strojarstva u Rijeci kojeg sam završio 2014. A tad već opasno radim i u imaginarnom sektoru DJ-inga, izgaram i teglim ploče i gramofone okolo: radio-emisija, žurke i cementiranje opsesivno-kompulzivnog poremećaja vezanog uz pronalaženje i sakupljanje ploča. Dao sam otkaz na faksu i sad, evo, puštam ploče.

Dr Smeđi Šećer: Prva manična ljubav bio je hip-hop

*Za nekog tko glasi za jednog od glavnih ex-yu funk DJ-a, imaš osebujnu glazbenu prošlost. No, po svojim si muzičkim počecima zapravo pravi primjer autohtone tradicije hip-hop diggera. Objasni nam malo vezu.

U školi sam slušao svu popularnu glazbu, ali moja prva manična ljubav bio je hip-hop. Sakupljao sam i slušao beskonačne gigabajte hip-hopa. Tražeći otkud dolaze svi ti sampleovi, uronio sam postupno u svijet glazbene prošlosti, u dio ogromne scene o kojoj nisam ništa znao, a koja je izvirala sve više i više. Tako sam otkrio najprije funk. Tada nisam imao pojma da ću biti DJ, niti da ću sakupljati ploče. To mi je bilo nedostupno, nisam imao para, bio sam još klinac.

*Hip-hop je bio kriv i za tvoj zaokret ka lokalnom ex-yu naslijeđu koji se dogodio uslijed neočekivanog poticaja.

Prijelomni trenutak kada se okrećem yu zvuku bio je kad sam slušajući funky breaks pjesmu Color Climaxa, engleskog producentskog dvojca sakupljača ploča i breakova za b-boyeve, čuo vokal na hrvatskom: 'Kad želim ti reć, draaaagi ja volim te!ʼ Ostao sam osupnut. Slušao sam to beskonačno, dugo sam tražio da otkrijem otkud dolazi.

 Uskoro sam saznao da su sampleirali 'Telepatiju' Tihomira Popa Asanovića s njegovog prvog solo albuma. Došao sam do te ploče i otvorio novu dimenziju digginga. Sva imena s kojima možeš krenuti u istraživanje imaginarne jugo funk scene nalaze se na tom albumu, a muzika je nevjerojatna uzimajući u obzir zemlju iz koje dolazi i vrijeme. Dotad zapravo nisam skoro ništa znao o yu grooveu. Popovu ploču poslušao sam milijardu puta i krenuo istraživati sve što ima bilo kakvu primisao na sličan zvuk u ex-yu. [I tako je pomalo krenula cijela ta priča. Počeo sam tražiti ploče, ali polako jer nisam znao ništa o tome. Tražio sam po antikvarijatima, komunicirao s vinil dućanima u Zagrebu, ali sve mekano.]

Tu je internet već bio u punom zamahu, čuo sam za Tetkine radosti, poslušao njihov prvi miks i to me dodatno bacilo u ludilo, nisam mogao vjerovati da su to pjesme iz Jugoslavije. Tada sam, umjesto hip-hopa i druge muzike, po blogovima počeo tražiti ex-yu muziku. Hvala tim ljudima najviše na svijetu na njihovom trudu. Ja sam tu poskidao beskonačne količine albume, singlica, preslušao na youtubeu sve što ima veze s tim. I onda se polako počeo javljati žar za pronalaženjem nečega što drugi nisu čuli, što nemaju. I odjednom mi je golema količina ploča počela biti dostupna jer su jednostavno bile tu, ne moraš plaćati poštarinu, nalaziš ih na tavanima, ljudi ti ih donose. Sada, ako negdje putujem, najprije pogledam da li u gradu ima dućan s pločama, a ako nekog znam u tom gradu, pitam ga da li postoji buvljak. Ekipa koja prodaje ležajeve i dijelove za špine uvijek ima dobre ploče.

*Kako i gdje si kupovao ploče? Preko interneta, oglasnika, na buvljaku? Što ti je bilo bitno kada si krenuo u potragu? Da li si počeo kupovati sve vezano uz ex-yu ili bi te privukla neka stvar na omotu? Kako je išao proces selekcije?

Bilo kako. Omot je naravno pritom od iznimne važnosti. Gledam sve na njemu. Ako ne znam izvođača, pogledat ću naslove pjesama, kakvim su fontom napisani na coveru. Odabir tipografije može otkrivati naklonjenost određenom stilu. Pogledat ću kako je izvođač slikan. Cigareta u ruci može označavati veću razinu opuštenosti izvođača, a bitan je i stil oblačenja, boje korištene u razradi omota. Sve to može upućivati na vrstu glazbe koja bi mogla biti urezana u utore vinila. I kasnije, kada sam izbacivao vlastite mikseve, trudio sam se da omotom nekako zatvorim cjelinu, da zamislim kako bi bilo da ja tako nešto dobijem u ruke i krenem slušati.

*A kada jednom izdvojiš ploču zbog vizualnog aspekta?

Pogledam tko je napisao glazbu, tekst, tko je aranžirao, čiji je orkestar svirao. U tom mi procesu puno pomaže Discogs, to mi je prva stranica svaki dan. Nemam svoj profil jer sam kaotičan i svako dovođenje u red mi uzrokuje bol. Samo sam se uspio organizirati kad sam tražio cigansku muziku pa sam sastavio listu pjesama koje me zanimaju i koje sam htio pronaći, a nisam ih mogao čuti. Glazbeno, pak, glavni polazni element su mi bubnjevi koji mi u pjesmi moraju biti prirodni, hrskavo odsvirani, na tome gradim estetiku. Ili, ako je upbeat pjesma, onda mora biti neki stomping beat, neki drive, što se nadovezuje opet na tu moju zaljubljenost u hip-hop jer su tamo glavni bubnjevi, u biti semplirani breakovi iz funka. Traženje takvih bubnjeva u Jugoslaviji ono je što me privuklo cijeloj priči.

*A cijena?

Cilj digganja nije samo naći nešto lijepo što nitko nije čuo, nego i platiti što manje, to je ime igre. Ako si spremam keširati glave na vinilnim supermarketima interneta, možeš kupiti koju god ploču želiš, a nije uopće zabavno. Zato se i ide po buvljacima, lijepe se oglasi po susjedstvu da li netko prodaje ploče, jer treba pronaći taj raritet kolekcionarske vrijednosti od 200 eura za 5 kuna da ti se na kraju isplati. Našao sam prefinih stvari tako. Prošle godine me prijatelj pozvao u Volovsko, u atelje od pokojnog djeda, i tamo se nalazila kolekcija francuskih izdanja, soul, funk, jazz, Michel Legrand, Serge Gainsbourg Percussions, Nino Ferrer... Odvalio sam, došao kući, oprao ploče i nisam mogao vjerovati što sam pronašao. Sada su u selekciji i u miksu.

Neodoljivi ritam: Ples po uputama dr. Smeđeg ŠećeraNaravno, nekad ćeš i pljunuti keš za ploču, ali to znači da je prošao neki period. Ako je recimo ploča 30 eura, sigurno ću pričekati bar dvije godine da mi odnekud upadne za 50-ak kuna. Ako mi nakon godinu dana treba za nekakav miks, onda ću je kupiti. Obično kada nađem ploču, idem pogledati da li je dostupna kroz moje digitalne kanale i, ako joj je cijena mala, kupit ću je odmah, no ako je visoka, čekam, može proći i po pet godina, već će se naći, ovisno koliko si raširio svoju ribarsku mrežu.

On the road again: Smeđi Šećer spreman za parti, u jugo chic modu i s koferčićem punim 7-inčnih ex-yu singlica*Zbog revalorizacije yu groova još donedavno relativno jeftine ex-yu ploče naglo su poskupjele. Niknuli su i posrednici koji žele zaraditi na fami.

To je strašno. Može se to pratiti po pojedinim pločama. Doslovce, koliko nekoj pjesmi raste gledanost na youtubeu, toliko će im rasti i cijena. Recimo breaky stvar Darka Domijana Zlatokosa, ta singlica je bila megahit, išla je u zlatnu nakladu, u nadoštampavanje. Zbog dostupnosti to mi je možda i najbolja jugo funk stvar, a nju se sada skupo plaća. Jedan Leo Martin sada ide po 30 eura.

*Koliko danas imaš ploča?

Uopće nemam neku veliku kolekciju, 2000 komada, od čega se mislim njih 500 mogu riješiti ovog trena. Sporo kupujem i jako sam selektivan. Ako jedan mjesec kupim deset ploča, sigurno naredni mjesec neću ništa kupovati jer sam nabavio ono što mi je u tom trenutku ludo. Miran sam dok mi se te ploče ne potroše. Kad ih više ne mogu čuti, a slušam ih konstantno, tlačim obitelj, e, onda idem tražiti nešto novo. Znači, od početka digganja do sada, nekakva osnova mi je 1500 ploča od kojih se ne mogu rastati ni pod koju cijenu.

*Da li ti je bitno stanje?

Ne, shvatio sam da nisam kolekcionar u klasičnom smislu jer kolege kolekcionari mi često govore 'a, ne bi ja ispod near minta'. Međutim, ja sam prije svega kolekcionar ludih pjesama, to je ono što mi je bitno. A vinil je jako otporan medij. Sve dok krčkanje i šum ne počnu igrati ulogu solista, sve dok ne preuzmu pjesmu, ja ću je pustiti bez problema. Ta ploča može na žurci izazvati histeriju i čuđenje, a malo krckanja pritom me ne smeta.

*Često na setovima puštaš isključivo s originalnih singlica i ploča.

Neko vrijeme sam vrtio sa Serata. Moje kolege, recimo Tetkine radosti, tu su pravi virtuozi. Ali ja se nisam osjećao ugodno s tim. Moram biti realan, to što ja radim je definitivno s konja na magarca, teglenje toliko kila vinila. Da ne kažem da svakim novim puštanjem uništavam ploče jer radim na različito podešenim gramofonima, različite kvalitete, s različitim iglama i još ih skrečam. Vjerojatno za desetak godina neke ploče više neću moći vrtjeti. Ali imam neku svoju ludu teoriju koja me smiruje: svaki put kad trenjem igle uništavam ploču, ako se ljudi pritom zabavljaju, dio tog uništenog vinila ostaje njima, plastika se pretvara u znoj i endorfine.

U potrazi za vijetnamskim grooveom: Dr. Smeđi Šećer u Hanoju*Većina diggera s kojima sam razgovarao usporedno s arheologijom bave se i DJ-ingom i svoje iskope najprije dijele s ljudima u klupskom ambijentu. Čini mi se da se te dvije aktivnosti nekako prirodno isprepliću.

Ne, začudio bi se. Kada uđeš u tu scenu vinil frikova shvatiš da ima puno više kolekcionara koji nikad nisu DJ-ali, koji kopaju sebi za gušt, da si pronađu nešto vrijedno. Ili možda briju na određeni groove pa žele pronaći što više tog zvuka. Mnogo ljudi pločama puni svoje malene police u stanovima, a da nikad nisu stali na pozornicu. Većinom su to braća mužjaci, vjerojatno neki ostatak nekog lovačkog sakupljačkog nagona, sredstvo identifikacije, ali i sredstvo za drogiranje.

*Kada započinješ s funk partijima u Rijeci? Koja su ključna mjesta i ljudi?

Žurke su krenule 2008. u riječkom Tunelu. Tada sam još mljeo na mikrofon što je ljude zabavljalo pa bi već u 22h klub bio krcat. Tu sam upoznao DJ-a Jopu, čovjeka gumenih zglobova i spartanske želje za usavršavanjem gramofonske tehnike, koji je vještinu mixanja i skreča ispolirao do neslućenih granica. Tada negdje nastaje i žanrovski raznolika ekipa DJ-eva KopajOvo!, okupljena oko hip-hop stila manipuliranja glazbom. S Milom Hundom krenuo sam sa žurkama u Discordiji, u sklopu MileVoliDisko večeri. No, najjači KopajOvo! događaji odvijaju se u klubu Place.

Trenutno s Mr.S-om radim večer ‘Nacionalna klasa’, posvećenu progresivnoj i raritetnoj ex-yu glazbi. Opet u Tunelu gdje se ponovo poklopila fantastična ekipa i nerealna muzika. Puštamo isključivo vinile od 50-ih do 90-ih, no zato puno istražujemo, pronalazimo nove i još nikad zavrćene 'megahitove'. Od guslara do surf rocka i dark electra, sve može, ako je dovoljno ludo i plesno. Mr.S, s kojim radim, najeklektičniji je kolekcionar ex-yu glazbe kojeg znam. Šta taj čovjek iščupa i pronađe to nije istina – to je ljubav.

Priznabnje: Kada zabrijem na ploču ne mogu prestati o njoj razmišljati

Prije tri godine nazvao me da mi kaže kako je našao nešto strašno.  Došao sam do njega, a on mi je pustio Boom selekciju i sljedećih tjedan dana surfao sam po netu tražeći bilo kakav zapis o njima. Nigdje nije bilo ničeg, ne zna se tko su ti ljudi. Doduše, na jednom muzičkom servisu mogle su se skinuti pjesme. Možda to proizlazi iz moje opsesivne-kompulzivnosti, ali kada zabrijem na ploču ne mogu prestati o njoj razmišljati i tražim sve moguće kanale da je pronađem. Tako sam, desetak dana kasnije, išao na gažu u Beograd s misijom da nađem ploču i zaista sam je našao. Sada, ako imam jugo set, Boom Selekcija ide sa mnom sigurno. Ne znam da li postoji neka druga yu sophisticated funk ploča s bolje odsviranim basom. Ja je bar nisam čuo. Nevjerojatno vješto slapanje. Kad taj bas izađe na razglas, ne moraš se brinuti da li će ljudi plesati.

*Nekako u to vrijeme počinju i tvoje sve češće i šire turneje izvan Rijeke, na kojima dolaziš u kontakt i s drugim ex-yu diggerima?

U Placeu smo imali odličnu sezonu najluđih riječkih funk žurki, gostovali su nam kolege kopači ploča iz Ljubljane, Zagreba, Beograda i Niša. Od tada idemo okolo na vrhunska zezanja, u Ljubljanu sa ekipom Zelenog Sonca (Udo Brenner i Jizah), Bayom (Striktnovinil) i Tetkinim radostima (Borka, Bakto, Woo-D), pa u Niš i Beograd (DJ Funky Junkie, DJ Chile, Prodavač meda). Upravo su Tetkine radosti i Funky Junkie zaslužni za ubrzani razvoj mog opsesivno-kompulzivnog ex-yu groove momenta. To su DJ-evi, kopači A klase i doživotni uzori. DJ Funkie Junky organizira godišnju konferenciju ex-yu vinil diggera, jedan veliki session i druženje s najboljom večericom na svijetu. Poslije nje na tonsku probu dolazi se već ne na ovom svijetu, a  jedno 7-8 ljudi pušta mjuzu, dok je idući dan sajam vinila, dolaze Leila i Yugovinyl, taj hram ex-yu glazbe gdje su police savijaju koliko ploča nose na sebi.

*Jedan si od inicijatora i Hrvatske funk konferencije, projekta koji je nastao uslijed šire revitalizacije funk zvuka, ne samo njegove lokalne varijante?

To je zamišljeno kao platforma za najbolju funk žurku u godini. Ima nas 16 koji godinama radimo nešto na toj imaginarnoj funk sceni: od organiziranja žurki, radio-emisija do stalne potrage za nečim novim, nepoznatim i svježim, makar to bilo i prastaro. Prvi se sastanak dogodio na moju inicijativu, a tu je bila brojna ekipa: D-Gree, Soul Bader, Pips, Werft, Borovich i drugi kojima se moram zahvaliti na pothvatu i organizaciji.

U uvodu prve konferencije imali smo tematski panel. Tomo Ricov, old school groove brijač, svoje je izlaganje o Kulušiću završio prilično depresivno po pitanju domaće funk scene pa je bilo smiješno da, kad je trebao navečer puštati muziku, nije uspio ući u klub od gužve. Svaki delegat imao je po dva seta od 12,5 minuta, izvlačili su se najprivatniji plesni dragulji. Slatki Isuse što je to bilo dobro! I svi smo bili u klubu do šest ujutro. Ja sam hajpao, najavljivao DJ-e, a ljudi su počeli iščekivati što će onaj idući napraviti. Za drugu mi konferenciju pričaju da je isto bila bombastična, ali moje sjećanje seže do 2 ujutro kada sam se samouništio i negdje zaspao. Uskoro ćemo, sredinom sedmog, nastupiti u Tisnom. Tamo gdje se nađe ovakva količina groovy freakova znoj garantirano kapa.

*Funk nije uobičajena žanrovska odrednica u literaturi o jugoslavenskoj popularnoj glazbi. Gdje si je čuo prvi puta? Tko ju je prvi puta upotrijebio?

Baš me to netko pitao na funk konferenciji. Stvarno ne znam. Mislim da je to došlo prirodno. Tražiš funk ploče, nailaziš na druge slične kompilacije, Vietnam, Thai, Polish funk, i onda dođe Jugo kao prirodna skraćenica. Ne znam, mislim da bi se tako nešto brzo iskristalizirao u umovima poznavatelja glazbe i žanrovskih idioma.

*Da li je yu funk imaginarni ili realni žanr? Danas postoje brojne žanrovske youtube liste koje yu pjesme svrstavaju u funk. Koliko se tu radi o naknadnoj pameti? Da li je funk stvarno u jednom trenu postao opći trend, ili su to bili nasumični pokušaji i izleti u karijeri?

Mislim da je u drugoj polovici 1970-ih, pogotovo u Srbiji, postojao nekakav funky trend. Događale su se ozbiljne stvari, Boban Petrović je bio tamo, znalo se što je funk. Ali mislim da je to ipak izdvojena priča. Tražeći funk, meni je najinteresantnije naći neku autohtonu skladbu, ne nešto što tek kopira poznati američki funk obrazac, nego nešto što te takne na baznoj razini, nekakav etno element, da ono kažeš, ovo je funk, ali je ludo, to još dosad nisam čuo. E, takvih izvođača koji su snimili kompletne kvalitetne ploče s funk aritmetikom, soul vokalima, protkane finim grooveom s asocijacijama na polet, hašiš, razbibrigu uma, e, takvih izvođača je, nemam pojma, pet. Stavit ćeš da svira cijelu ploču Popa Asanovića, jazz ploču RTB-a, September, Predmestje... Nisam siguran za sophisticated funk produkciju. Kolikogod postojalo finih trenutaka, baš da mi je cijela priča dobra, rijetka situacija.... A najveća masa funka su bili jednokratni izleti mainstream izvođača na B stranama singlica. Toga ima masu.

*U proljeće 2012. napravio si intervju s Tihomirom Popom Asanovićem? Kako si došao do njega?

Pop je bio misteriozna figura te mikro scene jer se od 80-ih o njemu nije mogla pronaći niti jedna poštena informacija. Moja potraga za njim trajala je dugo, neke tri godine. Po pričama je ispadalo da je u zatvoru, u Makedoniji, Njemačkoj, Americi, da nije živ. Pretraživao sam telefonske imenike, tražio mu rodbinu, pričao s vlasnicima antikvarijata. Putem starog znanca, diggera, DJ-a i hip- hop producenta Mr. Dirty Hairya, koji je svašta zanimljivo iskopao u zagrebačkim dućanima ploča, isplivala je informacija vrijedna zlata. Jednom je neformalno spomenuo legendi hrvatske hip-hop scene, DJ Phat Phillieu, kako očajnički pokušavam naći Popa, na što mu je Phillie rekao da mu je Pop prvi susjed. Nakon upoznavanja s legendom, koja se pokazala i kao kul osoba, uspio sam odraditi intervju u Opatiji, na Porinu, upravo kada je grupa Time, čiji je Pop bio član, dobivala nagradu za životno djelo.

*Još prije godinu dana htio si nešto samostalno objaviti?

Zanimaju me jako ploče yu izvođača koje su izlazile u Sovjetskom Savezu. Znam jedno četiri-pet ludih komada, a dvije najjače mi je otkrio DJ Woo-D iz Tetkinih Radosti. Recimo, Angelo Vlatković, ansambl ABC, pionir yu jazza koji je na Radio Novom Sadu pokrenuo emisiju Randevu s muzikom, koja i danas ide. Njegovo se ime pojavljuje na dosta EP-ja i singlica iz 1960-ih, no jedini funk koji su snimili bio je u Rusiji. On je napravio brutalnu garažnu rock verziju 'Ima vremena za ljubav' Vojkana Borisavljevića i Lea Martina, samo što je tu pjeva Vanja Stojković. Tamo se nalazi i meni najpsihodeličnija jugo funk stvar ‘Snovi’. Ludo sranje. Prije dvije godine pokrenuo sam pregovore s Melodijom, htio sam dobiti licencu da štampam tu stvar, ali su me otkantali. Kažu: 'Ono što je izašlo na Melodiji može samo tamo izaći.' Sada im baš objašnjavam da se ta pjesma pušta okolo po svijetu, da je samplirana, da je i ja puštam i da oni ne vide ništa od toga. A ja im dolazim sa živim parama i hoću im ih dati za tu pjesmu, molim vas samo mi potpišite...

*Kakva je tvoja politika u vezi razotkrivanja iskopa, traka koje pronalaziš?

Pa imaš tu englesku/američku školu gdje DJ-evi čuvaju nazive pjesama, brišu ih markerima s ploča, kako bi jedini mogli zavrtjeti te breakove i imati nekakav ekskluzivitet na pjesmu koju je netko drugo smislio, aranžirao i izveo. Recimo, ako proučavaš rare groove mikseve često nećeš naći popis pjesama. Ja pripadam drugoj struji, nazvao bih to školom ljubavi i respekta prema izvođaču i slušatelju. Ja nisam napravio te pjesme i ne mogu prihvatiti da ljudi ne znaju autora. Istina, tako otkrivam hrpu stvari i netko to onda može skinuti s bloga i vrtjeti sa Serata. Opet, mogu zvat Smeđeg Šećera da im to vrti s oriđiđija. Bože moj, ne vidim u čemu je problem.

*Godine 2013. izbacio si svoj prvi ex-yu miks 'Šta je, tu je', 100% vinilni miks jugo melankoličnih dragulja iz 60-ih i 70-ih? 

Taj je kolaž spontano nastajao kroz šest godina potrage za izgubljenim jugo draguljima. Od antikvarijata do buvljaka, od ebaya do discogsa, od sajmova i oglasnika do kolekcionara, neke sam ploče morao naći dok su neke nalazile mene. Nalazio sam ih bez omota, dolazile su mi iz svih krajeva ex-yu i drugdje, ali zajednički su im bili utori urezani u njih, duboki i bezvremenski, sjetni i sretni u isto vrijeme. Iskrene, neiskvarene i jednostavne riječi pjesama umotane su u debeli pokrivač vrhunski odsviranog jazza, funka, soula, tex-mexa i latina. Mazio sam i hendlao te pločice puno puta, a ta melankolična infuzija nastajala je i nestajala nekoliko puta uživo na MKII-ojkama da bi se jedne večeri inkarnirala u ovom finalnom izdanju čistog zadovoljstva, bez postprodukcije.

*To je otprilike i vrijeme kada si počeo širiti svoj istraživački interes i izvan funka, na nešto u čemu si vidio lokalni odraz istog duha.

Kroz slušanje gomile jugo mjuze više nisam mogao kategorički tvrditi da je loše sve osim funka jer sam pronašao toliko prekrasnih pjesama, neke volim samo zbog progresivnog teksta. Zapravo, tražim momente lude iskrenosti u studiju, to mi je glavna stvar. A tu nema pravila, možeš izvući nešto što ti izgleda kao najgluplja ploča za koju bi rekao neki narodnjak, nije ti poznato nijedno ime, a, evo ga, jugo funk. Takva ti je situacija sa singlicom Velja Marcikić i ansambl Bogdana Dimitrijevića koju mi je otkrio Udo Brenner. To zvuči kao ono kafanske starogradske pjesme, a kad gore drugi snimljeni jugo funk. Dotad sam se pri ekskavatorskim ekspedicijama koncentrirao na pronalazak zaboravljenih i nepoznatih 'groovy' jazz, funk, beat, latino, prog-rock, surf, soul i disco dragulja. Prije četiri godine pronašao sam, međutim, jednu ex-yu cigansku pjesmu koja je proširila moj muzički svemir za više redova galaksija. Iduće dvije sam opsesivno kopao i pokušavao razotkriti lokalnu 'groovy' orijentalnu i cigansku glazbu, prebacujući preko ruku stotine ploča koje mirišu na nešto interesantno.

*Ta glazba predmet je i tvog dosad najzapaženijeg miksa 'Igrajte se Cigani - Kolaž duboke ex-yu ciganske psihodelije i orijentalnih brejkova (1969-1987) za 'sitne sate i sitne čaše'' .

Otkrio sam da je ta glazba originalni oblik balkanskog funka, da ima sve elemente koji se nalaze i u afro-američkom funku, ali u drugačijem, originalnom obliku: postojani hipnotički groove, teško sinkopirane ritmove, bubnjarske solo-dionice, psihodeliju, živu komunikaciju solista i benda, opipljive veze sa jazzom i latinom, kao i brdo poremećenih solaži. Jedini problem je što su te ploče izlazile u ograničenoj nakladi od 500, 1000 komada i većina ih se smatra raritetom. Miks je mislim dokaz drevne i autentične prisutnosti funk groovea na Balkanu, proizašlog iz romske zajednice. Pokušao sam uloviti i naglasiti dugačke i hipnotičke instrumentalne dionice, prve eksperimente sa sintesajzerima i električnim harmonikama u ex-yu ciganskoj glazbi, njoj svojstvenu duboku melankoliju koja ide od razine samoubilačke depresije do ekstremne sreće i to unutar iste pjesme ili trenu slušanja. Pri uživanju u tim vanplanetarnim glazbenim ostvarenjima, toplo preporučam upotrebljavati malene čaše i visoko gradirani prozirni alkohol.

*Iz tog projekta dolaze i neki od tvojih najdražih digova?

Najdraži iskop u zadnjih par godina mi je Esmin album naslovljen kao i njena LP kompilacija uz dodatak 'Instrumental'. Ali ovo su potpuno drugi instrumentali, možda najluđi čočeci ikad snimljeni. A Esma se pojavljuje tek na jednoj pjesmi kao MC. To je psihodelično remek djelo Ansambla Teodosievski na kojem se koriste električne harmonike i bas gitara, a s njima tad svira i Ferus Mustafov.

Udo Brenner iz ljubljanskog Zelenog Sonca prvi mi je spomenuo Bokijevo 'Nadmetanje’, kao nešto na što treba obratiti pozornost. Kasnije sam iskopao 'Žal za mladost', doslovno najbolji yu etno jazz album koji mogu slušati danima bez prekida. Veliki beatovi, virtuozni jazz klarinet, najtvrđi narodnjaci i pjesme u kojima ne znaš što bi se iduće moglo dogoditi u prebolesnoj suradnji s Jazz orkestrom RTB-a.

Diganje je uvijek puno iznenađenja. Na Šezaia Bajazitova naletio sam jednom i krenuo ga preslušavati s još desetak drugih ciganskih LP-ja. Kad sam čuo brejk na dijelu trake, odmah sam je skinuo s gramofona pod 'uzimam'. Tek kad sam godinu kasnije slagao miks sjetio sam se da zapravo ne znam ništa o ovoj ploči i na svoje oduševljenje otkrio duuuuge debele orijentalne disko brejkove s praskavom tarabukom i svingajućom baterijom.

*U najsvježijem miksu okrenuo si se opet nečem drugačijem. Sastavio si kompilaciju zaboravljenih ex-yu dječjih pjesama 'Dani, dani'.

To je bilo jako zahtjevno istraživanje. Prvo, dječje ploče su izdavane u malim nakladama, a drugo, u lošem su stanju jer su djeca imala posla s njima. Neke pjesme su mi se svidjele na prvo uho, ali su krckale ili preskakale pa bih morao, od Ljubljane do Leskovca, opet tražiti istu ploču koje naravno nema nigdje, a šansa je da je opet jednako uništena. Tako sam od mase dječjih ploča, prema discogsu, poslušao nekih 20-30%, od čega je golemi dio bio u jako lošem stanju. Da ne kažem da sam par puta prsnuo od smeća koje sam morao provući kroz uši. Najgore su mi bile narodne pjesme s užasnim, nerazumljivim zborskim aranžmanima i nemaštovitom klavirskom pratnjom, kao i masovne pionirske pjesme s lobotomiziranom djecom koja očito nisu htjela biti u studiju. Kompilacija je podijeljena po danima u tjednu, ubacio sam tu i vrhunske jazz aranžmane Kreše Oblaka i Miljenka Prohaske (Ko to ide sad? i Crni mačak), dječje emancipirane stihove (Veliko pitanje i Zašto?), duboka filozofska pitanja o ljudskom pogledu na svijet (Oblak i ljudi), priče o ciklusu života (Pričao mi djeda moj), puno zdrave zajebancije i smijeha (Strah, Izgubljeni slon), ali i beskrajne melankolije i sanjivosti (Kao kucanje čaša, Kako sunce djecu budi?).

*Nakon tri ex-yu miksa uskoro izlazi i tvoje prvo, da tako kažem, službeno izdanje, kompilacija Jugoton Funk u izdanju Croatia Recordsa, koju pripremaš sa kolegom diggerom Višeslavom Labošem.

Da, DJ Labosh me zvao da za Croatia Records na duplom CD-u skupa sastavimo kompilaciju Jugoton Funk. To je jedan prekrasan i zahtjevan projekt koji za cilj ima predstaviti Jugotonove izvođače kroz idiom funka. Prekrasan je jer pjesme koje će se nalaziti na njemu variraju od ozbiljnih zabavnjaka do umno-savijajućih tema, a zahtjevan jer je za sastaviti playlistu bilo potrebno udružiti snage Višeslava i mene u zbroju od preko 15 godina otpuhivanja prašine. Kompilacija će uključivati debele iskope funk, soul i jazz-funk zvuka te poneki etno-jazz-funk dragulj koji smo u dugogodišnjoj arheološkoj potrazi prosijali kroz ogromnu Jugotonovu produkciju. U popratnom ćemo tekstu obraditi i evoluciju funk zvuka u Jugoslaviji. Zasad ne bih puno otkrivao, ali kao teaser mogu reći da će se tu naći dosta nepoznatih numera, čak i od nekih mainstream izvođača poput Zdravka Čolića, ali i nekih diskografski kompletno zanemarenih, poput Kosovskih Božura.

Sloboda za mix pultom: Dr. Smeđi šećer

*Znači, akademska karijera je do daljnjega još uvijek na čekanju?

Ima jedan veliki dio svakodnevne, sveraširene priče tu među svim zanimanjima. Zašto radimo to što radimo? Egzistencija, ego, pripadnost... Ali nešto što nitko ne govori, je samodrogiranje vlastitim mozgom. Ja radim dobre žurke da mi mozak proizvede, moj osobni, body-made, amfetaminski koktel. Mnogostruko bolji od nekog praha. Meni moj moždani mdma dolazi iz toga sto jako volim tu slobodu koju sam si omogućio kad stanem za mix pult. Nikad ne znam kako će to izgledati, ali se okružim ludim sastojcima.

*A što bi se dogodilo kada bi ostao bez te svoje droge, bez svojih ploča?

Uh, bilo je jednom tih 10 minuta psihodeličnog pakla. DJ Borovich i ja smo se probudili u Braunschweigu, nakon lude gaže. Pozdravili smo se s domaćinima, ostavili im golemi masni cvijet marihuane koju smo dobili na poklon, a da je nismo ni probali. Zamotao sam jedan mikro joint kao za ugodniju vožnju vlakom do aerodroma. Stojimo na peronu, dok se okolo šeću njemački inspektor Rex policajci s dva belgijska ovčara, vlak kreće za tri minute i to je sad ili nikad. Brzinski razmijenimo tu šaljivu cigaretu, ne znajući da je ta marihuana bila sorte 'čista ljubav'. Iduća tri sata umiremo u suzama od smijeha, naručujemo u restoran vagonu sljedove jela i općenito se zabavljamo preko svake moguće mjere. Stiže vlak na aerodrom u Frankfurt, i onako pomalo melankolični silazimo, i penjemo se prema check inu. Borovich odluči potražiti neko egzotično zrno kave u Starbucksu, a ja stojim ispred caklenih okica i čekam kolegu. Sad nastupa drama.

Ja sam bio zadužen za dva naša kofera s LP-ima, a Borovich za kofere sa singlicama. Gledam ga kako čeka u redu, ne vidim kofer sa singlicama nigdje, gledam oko sebe, vidim samo kofere s LP-ima koje budno pratim. Raste mi grozna nelagoda, pojačana paranoičnim efektom THC-a, i viknem Borovichu dok je na kasi, 'Ej Nenade, gdje su singlice!?'. Istog je trenutka pozelenio. Pomalo usahnuo, počeo se manično okretati okolo, pa trčati prema meni sa kavom koju još nije ni platio. Napušena bagra. Pustio je singlice u vlaku, i to njemačkom, koji je iste sekunde kad smo izašli eksplodirao sa 300 km/h u suprotnom smjeru – s našim pločama. Kreće deset životno definirajućih minuta mog života zbog kojih sam drastično promijenio odnos prema ovome što radim, a da dotad nisam ni znao kojim sam se umnim lancima vezao uz fizičke predmete obožavanja – tih 150 singlova koje sam skupljao 8 godina i neprocjenjivi su meni osobno kao cjelina i sad putuju u negdje 300km/h. Sva sreća to se dogodilo u Njemačkoj pa smo dobili ploče nazad za 45 min, a i Nenad je obavijestio cijeli Frankfurt da smo izgubili ploče, pa se za nas otvorila posebna security check traka, i stjuardesa nas je pitala kad smo znojni i zadihani došli nakon 2km staza na aerodromu: "Gospodo da li ste pronašli vaše ploče?". Tih 10 minuta dok nismo imali odgovora gdje su i da li ih je netko prigrlio, ja sam čvrsto odustao od DJ-inga, rekao sam Borovichu da više to ne mogu raditi, da je sve uništeno i morao sam sebi govoriti: 'JA NISAM MOJE STVARI'. Čista bolest, a ploča ima milijarde, i još dodatne milijarde pjesama koje nitko nije stavio u pravi kontekst i dao im šansu. Pogledajte potresni dokumentarac Vinyl od Alana Zweiga iz 2000te, sve će vam biti jasno.

Oceni 4