Bruce LaBruce: Patrijarhat je sjebao svijet
Brucce 02 S

Scena iz filma The Misandrists

Photo: lolamag.de

Pornografija kao posljednji feministički tabu

Njegov najnoviji film Mizandristice prikazan je u glavnom programu nedavno održanog 20. Motovun Film Festivala. Nakon posljednjih filmova fokusiranih na muške likove, LaBruce se u ovom u potpunosti bavi ženama odnosno lezbijskim separatisticama - ženskom oslobodilačkom vojskom koja planira uvesti novi ženski svjetski poredak. LaBruce je bio i gost ovogodišnjeg MFF-a, što je bila odlična prilika za razgovor s ovim, za neke već kultnim, queer provokatorom.

*Prije deset godina bili ste prvi put u Hrvatskoj. Za ovdašnje organizatore bio je to posjet za pamćenje, cijelo vrijeme ste imali policijsku pratnju.

Da, bilo je to na Queer Zagreb Festivalu i mislim da ni policija nije bila presretna jer su prikazivali moju retrospektivu tako da su me morali pratiti na baš svaku projekciju. Bio je tek 2. Queer Zagreb i stvari su još bile osjetljive.

*Događaju li vam se još uvijek takve stvari?

Ne do takvog ekstrema. 2010. izašao je jedan od mojih najekstremnijih filmova, L.A. Zombie, u kojem zombiji jebanjem vraćaju mrtve u život. Iako se radilo o dosta radikalnom filmu koji je čak bio zabranjen u Australiji, pozvali su me u Rusiju i Kijev. Bilo je to vrijeme nekog optimizma nakon Narančaste revolucije i tik prije nego su u Rusiji uvedeni anti-gej zakoni. Možda sam bio u nekom svom balonu, ali nisam se osjećao nesigurno. Možda upravo zato što je film tako ekstreman zapravo nisu znali reagirati na njega.

*U Motovunu vlada potpuno drugačija, slobodarska atmosfera. Kakav je osjećaj biti među ovakvom publikom?

Zanimljivo, ali imam osjećaj da me u Rusiji i na Balkanu publika razumije više nego bilo gdje drugo. Moja je teorija da se toliko groznih stvari dogodilo u nedavnoj prošlosti ovih prostora da su ljudi jednostavno sve već vidjeli i da ih je jako teško šokirati. Tu je svakako vrlo prisutna i ljubav prema crnom humoru i neko uvažavanje i shvaćanje umjetničkih filmova čega u Americi ima sve manje. Jako volim kod istočne Europe takvu vrstu tradicije. Za razliku od Amerike gdje trenutno vlada veliki anti-intelektualizam, dobio sam dojam da tu ljudi općenito više cijene politički diskurs kao takav. U Americi ljudi jednostavno ništa ne žele više znati.

*Povodom novog filma, Mizandristice, izjavljivali ste u medijima da ste htjeli napraviti film o ženama jer to nikad prije niste radili. Zašto lezbijke i zašto terorizam?

Nikad nisam radio film većinom o ženama ili samo o ženama. Imao sam velike ženske likove, ali ne i ekskluzivno ženske filmove. S druge strane imam dosta ekskluzivno muških filmova pa sam mislio da bi bilo kul napokon napraviti nešto o ženskom, ženskoj seksualnosti. Jako je zanimljivo, ali istovremeno puno zahtjevnije jer sam otprilike šestica na Kinseyjevoj ljestvici, dakle, izrazito sam gej. Ženska seksualnost me ne stimulira doslovno, ali na estetskoj razini jako sam za nju zainteresiran, ali svakako je bilo jako izazovno snimiti ovakav film.

Što se lezbijskog separatizma tiče, 2004. napravio sam film The Raspberry Reich koji je na neki način bio kritika radikalne ljevice. Terorističku skupinu u tom filmu vodila je žena koja je vjerovala da treba doći do seksualne i homoseksualne revolucije da bi bilo kakva vrsta revolucije bila uspješna. Zbog toga je tjerala svoje sljedbenike i svoje dečke da se seksaju jedan s drugim kako bi dokazali svoju revolucionarnu predanost, ali istovremeno sama nije bila lezbijka. Neki od ljudi koji prate moje filmove, pogotovo lezbijke, su se žalile da ih nisam uključio u revoluciju pa sam im obećao da ću napraviti lezbijski film.

*Radilo se zapravo o pritisku?

Lezbijke su uvijek bile zapostavljene i na drugom mjestu unutar LGBT pokreta tako da me takva vrsta kritike uopće nije iznenadila, ali bilo mi je zanimljivo da su upravo tako nešto istaknuli. Odrastao sam u generaciji queer punk radikala unutar kojeg smo stalno pokušavali pomicati granice i istovremeno zadržati i gej i lezbijke unutar istog pokreta. I danas pokušavam ostati vjeran toj tradiciji.

*Dok sam gledala film bila sam pomalo iznenađena kako je sve prepuno referenci na drugi val feminizma?

To je kritika drugog vala feminizma, zato je radnja postavljena u 1999. godinu.

*Razumijem. No, kako to da ste 2017. napravili film koji je kritika drugog vala feminizma?

Istovremeno je i kritika i slavljenje i podržavanje nekih ideja drugog vala feminizma. Većinu inspiracije dobio sam čitajući Drugi spol Simone de Beauvoir i zbirke kolumni Ulrike Meinhof pod nazivom Neki ljudi govore o vremenskoj prognozi, ali mi ne. Ne slažem se sa svim sto je proizašlo iz feminiz(a)ma, a ono čim se svakako ne slažem s drugim valom feminizma je taj snažni antipornografski stav. Feministkinje su često nerealne oko seksa, vide ga jako opasnim, moćnim, misterioznim. Ne možeš ljudima uskraćivati da se seksualno izražavaju, ne može se kontrolirati želja i požuda.

*Pornografija, dakle, kao posljednji feministički tabu?

Na neki način da. Zato i Velika majka u filmu prepoznaje potentnost pornografije. Kaže nešto poput ovog - pornografija izražava intenciju ponašanja suprotnog dominantnom poretku i pravilima društva. U tom smislu pornografija je i vrlo moćna propaganda. Većina ljudi gleda poprijeko na pornografiju ali istovremeno većina ljudi gleda pornografiju.

*Pornografija može imati emancipatorski potencijal, vaš rad je dokaz tome. Zašto mislite da je toliko važno inkorporirati pornografiju u svoj rad?

Jer je inherentno u opoziciji s dominantnim poretkom i ljudskim očekivanjima oko seksualnosti i kako bi se trebali osjećati u vezi s njom. Zapravo sam vrlo iznenađen zašto više ljudi ne koristi pornografiju kao sredstvo propagande jer je to nešto što svi gledaju i to je medij koji privlači, hipnotizira i koncentrira ljude. Pričanje priča i stvaranje propagande na taj način bila bi vrlo moćna stvar. Ovako ostaje samo prljava tajna čije postojanje nitko ne želi priznati.

*Mizandristice su miš-maš pornografije, terorizma i lezbijskog separatizma... Zašto ta tri glavna sastojka?

Terorizam je trenutno u trendu, ali ne radi puno ljudi filmove na tu temu. U Mizandristicama Isis ((ISIL) je vrhovna božica i božica moći i iscjeljenja i smiješno je da se ime jedne od povijesno najpotentnijih i najmoćnijih božica danas ispervertiralo kroz tu ekstremističku fundamentalističku organizaciju. Oduvijek su me zanimali terorizam i radikalna ljevica jer se često mogu složiti s onim za što se zalažu, ali načini na koji pokušavaju doći do ostvarenja svojih ciljeva često ih tjeraju u kontradikciju i izdaju vlastitih ideala.

*U tom smislu bi i suvremenom feminizmu trebalo više radikalnosti?

Da, jer ne vidim smisla u participiranju unutar korumpiranog sistema. Sama ideja esencijalističkog feminizma je da je nešto inherentno drugačije u ženama što bi im omogućilo da vladaju svijetom s potpuno drugačijim setom ideja i vrijednosti baziranih na ciklusima prirode, poštovanja majke zemlje, manje autoritarnosti, više empatije i sl. Možda to sve jesu klišeji koji se vezuju uz navodnu žensku prirodu, ali možda nije loše imati takvu vrstu ideala. Ne znam zašto se ljudi toliko tome protive. U svakom slučaju, smatram da je patrijarhat sjebao svijet i da bi ženama trebalo dati priliku da ga unište, ali samo ako se ne asimiliraju i prilagode kapitalističkom, neoliberalnom statusu quo.

*Da li je onda i film način vraćanja idejama na kojima se zasnivao drugi val feminizma?

Ne samo feminističkim vrijednostima nego i ideji ljevice uopće. Ljevica je oduvijek bila vrlo opozicijski pokret protivan statusu quo, u opoziciji ideji nuklearne obitelji, patrijarhatu, vladajućoj klasi, a sad su se svi pretvorili u konformiste. Jednakost koju traže podrazumijeva biti jednak/a unutar korumpiranog sistema. Žele jednaka prava i istu moć kao i ljudi koji upravljaju tim sistemom, žele onu staru priču o tome kako opresirani postaju opresori. Žele biti zastupljeni u vojsci, prakticirati religiju, biti monogamni... Ukratko, žele se uklopiti i biti prihvaćeni kao normalni, a to je sve suprotno onome kako pokušavam misliti i raditi. Sve ovo što se događa danas s ovim pričama o potrebi da se gej i trans ljude uključi u vojsku i sl.; sve me to jako nervira. Dio sam generacije koja je homo seks koristila kao način da izbjegne odlazak u vojsku a ne obrnuto. Sad svi jedva čekaju da uđu u vojsku. Nema više antimilitarističkih glasova. Svi su tako jebeno patrijarhalni, konzervativni i reakcionarni.

*S obzirom na svoj minuli rad koji je otpočetka radikalan, kako biste usporedili svoju radikalnost prije dvadeset godina i danas?

Cijelo vrijeme pokušavam raditi filmove kakve sam oduvijek radio. Danas tehnologija puno olakšava stvari tako da je moguće napraviti niskobudžetni film koji izgleda kao da je koštao milijun dolara. Mizandristice smo tako napravili za „ništa“, za 80 tisuća eura. Jedino kad ljudi žele vidjeti eksplicitni seks u umjetničkim filmovima je kad je prikazan na ružan način i kad je na neki način problematičan, apsurdan ili namjerno pokazuje nešto sto izgleda skoro odbojno, ali kad pokušaš napraviti nešto iznimno erotično i zavodnički jednostavno se odbacuje kao pornografija.

*Rekli ste da mnogi LGBT filmski festivali nisu stavili u svoj program Mizandristice. Zašto?

Ovi glavni, da. Toronto, Los Angeles, San Francisco. Uvijek ista priča, to je potpuno ludo. Kako je riječ o LGBT festivalima, jako se brinu kako promovirati gej i lezbijske filmove. Ako priča nije o nekom ostarjelom gej muškarcu ili o tomboyu koji napokon pronađe sebi sličnu djevojku – nemaju pojma kako plasirati takav film jer se ne uklapa u neku od kategorija na koje su navikli. Također, jako mi teško ide distribucija Mizandristica jer dobivam odgovore da se film ne može nikome prodati jer nitko ne želi gledati lezbijski film gej redatelja ili uopće film o lezbijkama i lezbijskim separatisticama. Svi oni zapravo nisu zainteresirani za film i stavljaju ideologiju ispred kinematografije. Za mene su Mizandristice prije svega umjetničko djelo s brojnim referencama na druge filmove i žanrove s nekim svojim specifičnim stilom. Iz takve perspektive, već to bi trebalo biti dovoljno da barem bude zanimljiv ljudima.

*Da, ali tu je i pitanje publike. Koliki doseg uopće mogu imati ovakvi filmovi?

Radi se o samoispunjavajućem proročanstvu. Kao i sa distributerima koji misle da nitko ne želi gledati takve filmove pa onda i odluče da ih nitko neće vidjeti. Agnieszka Holland je tu u Motovunu pričala o tome. Danas u Europi nije toliko teško snimiti film, ali ga je jako teško distribuirati jer žele samo filmove koje mogu globalno dobro promovirati. To onda znači da moraš izbaciti dosta sadržaja koji smatraju radikalnim ili čak samo političkim, što je opet vrsta samoispunjavajućeg proročanstva i sve zajedno jako frustrirajuće.

*Da li se nekad osjećate zarobljeni unutar granica vlastitog žanra, parodije, radikalizma i pornografije?

Iz tog razloga sam snimio film Gerontophilia, da bih iskoračio iz tog očekivanja da moram napraviti pornografski film, što je zapravo bila radikalna gesta jer sam uspio napraviti film bez eksplicitnog seksa. Slažem se da je teško dobiti etiketu redatelja određene vrste i zapravo bih češće u budućnosti trebao izlaziti iz svojih okvira, ali stvari su postale toliko sjebane, konzervativne i reakcionarne da mi se čini da su filmovi kakve radim danas potrebniji nego ikad. U jednim ruskim novinama su me prozvali nekom vrstom Trumpa pornografije – u smislu da se ne bojim samom sebi upadati u kontradikciju, biti politički nekorektan, da sam protiv političke ortodoksije i da isisavam gej i lezbijsku močvaru. Moram priznati da mi se to svidjelo.

*Tekst prenosimo sa portala VoxFeminae

Oceni 5