Ni prvi, ali ni posljednji opsjednuti grad
Ratt 02 S

Photo: Patrick Baz/AFP/Getty Images

Sarajevo, svjetski rekord patnje

U istoriji je ratovanja, koje čovječanstvo vodi gotovo od pamtivjeka, opsada logora, utvrđenja, naselja i gradova bivala jedna od najsigurnijih i najgnjusnijih metoda da se protivnik prisili na predaju, baci na koljena, ili uništi. O tome je lako naći svjedočanstva u legendama, spjevovima, sagama, zapisima i dokumentima. Bez obzira jesu li te opsade uspjevale ili ne, opšta njihova karakteristika bila je - patnja opkoljenih i zatočenih, dokrajčivanje života starih, bolesnih, iznemoglih i djece, a uz to se uvijek dodavalo i žena, iako su one najbolje podnosile, ako se to, uopšte, moglo podnijeti.

U novijoj istoriji, da preskočimo tminu davnih vijekova, uspoređivale su se najčešće tri opsade. Za vrijeme američkog građanskog rata u velikoj opsadi Vicksburga, koja je trajala od 18. svibnja do 4. srpnja 1863. u opkoljenom gradu bilo je 4.000 civila i 30.000 vojnika Konfederacije. Tokom opsade život je izgubilo 2.500 ljudi, od toga 119 žena i djece. Koliko je poznato, niko nije umro od gladi. Opkoljeni su jeli konje, pse, mačke, govorilo se - i štakore. Dalje, opsada Pariza trajala je 121 dan, od 19. rujna 1870. do 27 siječnja 1871. Računajući vojsku i civile, Pariz je tada imao oko milijun stanovnika. Među neboračkim stanovništvom bilo je 30.236 smrtnih slučajeva. I Parižani su jeli konje, mazge, pse, mačke i, u nekim slučajevima, štakore. Izvršen je prepad na zoološki vrt. Ubijen je i pojeden - nosorog. Na koncu, najdužu novovremenu opsadu imao je za vrijeme Drugog svjetskog rata Lenjigrad, odnosno Petrovgrad, odnosno Petersburg - devet stotina dana. Stradalo je oko milion građana. Umiralo se od gladi i tomovi knjiga napisani su o tome.

Sarajevo je nadmašilo i taj rekord. Upravo preživljavamo, ko je te sreće ili nesreće da je još živ, žalosni "jubilej" - 1000 dana zatočeništva građana i njihovog grada. To što smo odavna "prevalili" najduže svjetske blokade, ne znači da je s ovom našom gotovo. Nažalost, u ovom morbidnom postavljanju rekorda ne postoji svjetski sudija koji bi digao zastavicu s riječima: "Dosta!" Tako Sarajlije idu dalje, ne bi li posljednji preživjeli ipak ispričali svijetu koliko opsade, uopšte, mogu da traju...

Da bismo pobjegli od statistike kojom bi se mogao potkrijepiti tegoban i čemeran život, o čemu je pisano u izvještajima novinara, političara, socilologa, demografa, istoričara, ljekara i svjetskih plaćenika svih vrsta, a da bismo čitaocu na neki način dočarali šta se sve među Sarajlijama zbivalo u tih hiljadu dana, poslužićemo se izvacima iz dnevnika Lenjigrađana, pod koje se može potpisati devedeset odsto Sarajlija. Jer, sarajevski dnevnici se još pišu. Uz to, priložićemo i nešto iz izjave Sarajke Suzane Rajić, mlade medicinarke, rođene 1972. godine, a o čijem je ratnom životu novinar TV BiH Šukrija Omeragić napravio film koji je ove godine na Berlinskom festivalu dobio specijalnu nagradu uz oduševljen prijem i od kritike i od gledalaca. Naravno, Suzaninu priču iz podruma mogli bi potpisati i preživjeli Lenjigrađani. Iz ta dva uklona, nadamo se, čitalac će sam sebi sklopiti i napraviti film, osjetiti dramu opkoljenog grada u hiljadu dana njegovog zatočeništva.

Lenjingradski dnevnik

"S plavim zavežljajem Saša je krenuo na posao i usput u pekaru da pokuša nabaviti hljeb. Sreo je ljude s puškama. Pozvali su ga da im se pridruži objasnivši mu da su krenuli braniti grad. - Kako da branim, ni puške nemam? - Pođi s nama, naći ćemo pušku, a i kakvo odijelce. Saša je krenuo s njima kroz maglovito i hladno jutro. Dva dana kasnije sahranili su ga, pogođen je krhotinom granate. Plavi zavežljaj stavili su mu kao uzglavlje."

"Kompozitor Dimitrij Šostakovič govorio je na radiju: Bez obzira na ratne opasnosti radim brzo da završim dva stavka velike simfonije. Zašto vam govorim o tome? Govorim zato da oni koji me slušaju osjete da se život u gradu odvija normalno, unatoč tome što svi obavljamo svoje vojničke dužnosti. - Poslije toga Šostakovič je otišao na dužnost pripadnika protupožarne ekipe u ulicu Skorohod."

"Ana Ahmatova, poznata pjesnikinja, čiji su stihovi prožeti emocijama, ženstveni i intimni, savjesno je obavljala dužnost dežurnog u ekipi civilne zaštite, šila je vreće za pijesak, čuvala krovove i pisala stihove, borila se za svoj grad."

"Zinina kćerkica neprestano je plakala. Bila je gladna. Za sto grama šećera moglo se dobiti pola kilograma ‘jestivog’ pamučnog sjemena. Mačke su brzo nestajale, vrane i vrapci također. Profesor Z. joj je objasnio: Mi ih hvatamo i jedemo!"

"Pred malom prodavnicom formirao se ogromni red. Sirene su dale znak za uzbunu. Ljudi su i dalje strpljivo čekali. - Čekam od četiri ujutro, ne mogu kući praznih ruku. Cijeli dan nisam ništa okusio - govori jedan sugrađanin. Pored reda pala je granata. Ljudi padaju mrtvi i ranjeni. Neki su se razbježali. Pola sata kasnije preživjeli su ponovo stajali u redu i strpljivo čekali na kamion kruha."

"Snijeg se gomilao na ulicama. Iscrpljeni ljudi kreću se polako - mračne sjene na ulicama. Iz dana u dan sve je više ljesova od grubo tesane daske koje na sankama vuku, posrćući se i klizajući, ispijeni rođaci. Ali, najgore od svega su mrak… glad... hladnoća i mrak..."

"Naše rezerve vode - pola čajnika (stalno ga držimo na peći), pola lonca za umivanje i četvrt litra u jednoj boci za sutra. Prvi put sam plakala od jada i ogorčenja. Prevrnula sam kasu koja se grijala na peći. Ilija je pojeo nekoliko žlica kase pomješane s pepelom. Kruh još nije stigao."

"Za kruh se moglo kupiti sve, od ženskog tijela do ljudskog života. Ljudi su na tržnicu donosili zlatne satove, krznene bunde, dijamantno prstenje. Te dragocjenosti davali su za koricu kruha. Špekulanti za 200 grama kruha uzimaju 60 rubalja. Ljudi su na zidove stavljali oglase da mijenjaju mahagonijski namještaj i klavire za kruh."

"Sada smo mi srce Evrope. Mi smo nosioci njenih tradicija, u nama živi njena smjelost, mi smo njeni graditelji, njeni pjesnici... - poručuje Ilija Erenburg iz opkoljenog Lenjingrada, nadajući se da će to svijet shvatiti i da je njegov grad branilac zapadne kulture".

Sarajevski dnevnik

Poruke poput Ilijine svakodnevno se i iz Sarajeva šalju svijetu. Lenjingradske slike patnje i užasa ponavljaju se u Sarajevu. Čini se da ni nakon Sarajeva svijet neće ništa naučiti. Da li će Suzaninu priču iz sarajevskog podruma najbolje razumjeti stanovnici nekog trećeg evropskog grada koji će za godinu, dvije ili čak i prije pisati svoje dnevnike iz opkoljenog pakla?

"Otac mi je bio obućar. Pomagala sam tati prije rata i naučila njegov zanat. Popravljam cipele i starim i novim mušterijama. Radosni su trenuci kad dođe struja. Tada mogu da radim i da za opravku dobijem konzervu, brašno, cigarete. Kada je počelo prvo granatiranje Mejtaša, pogođena je i moja kuća. Poslije toga još je tri puta granatirana. Od tada se nalazim u podrumu i tu živim. Imam 21 godinu, i nije me strah. Imam bombu i pušku da se odbranim..."

"U podrumu živim sama. Psa sam dala. Plašim se pacova. Užasno, stravično. Oni meni ne mogu ništa, ja to znam. Možda samo da me ujedu. Išla sam u mjesnu zajednicu i molila da izvrše deratizaciju, ali oni to nisu htjeli. Evo, imam pušku sa dijabolama. Uzmem dijabolu, stavim malo kukuruznog brašna i čekam pacove. A njih dođe puno. A kad sredim šest-sedam pacova, ostali se povuku."

"Najteže mi je bilo kad mi je jedan drug poginuo. Bio je borac. Zakačila ga granata. Četiri mjeseca bio je nepokretan. U šoku, nije se budio. Kad se probudio prepoznao je majku i brata. Majkama je ovdje najteže. Moj drug je dobio upalu pluća i podlegao dva dana prije nego što je trebao da ode vani na liječenje. Imao je 22 godine, samo godinu više od mene..."

"Gladna sam. Čini mi se mogla bih pojesti tri kilograma kruha! Ali, i nisam toliko gladna koliko sam željna nekih sitnica. Da mi je kupatilo, WC šolja! Željna sam, recimo da sjednem na tepih. Obožavam muziku. Voljela bih puno da plešem. Mogla bih u isto vrijeme i plesati i plakati i smijati se. Voljela bih da pjevam, ali to više liči na plakanje. Nervi!"

"Ljudi su postali dvolični i sebični. To je najveća tragedija u ovom ratu. Na početku je bilo sloge, a sada svako gleda sebe. To me strašno boli. Imam familije vani. Niko mi nije pisao. Nisam tražila da mi nešto pošalju, niti su mi poslali. Trebali su se sjetiti da mi napišu samo to pismo. Kad se završi ovaj rat moja će kuća biti otvorena za prijateljicu koja me se sjeti, a za familiju sigurno neće. To me naučio ovaj rat."

"Zdrava sam i živa. Sretna sam jer hodam. Mogu da ponesem i kanistere sa vodom. Žao mi je naroda. Sva tri naroda! Narod je glupa ovca koju povede jedan zao pastir. Kuda pastir krene - tud idu i ovce."

"Ovaj rat je stvarno besmislen. Zbog nekakvog tamo velikog srpstva, hrvatstva ili šta ja znam čega. Ne vrijedi, ne vrijedi uopšte ratovati. Jadni smo svi mi ljudi, osim političara. Njima je najbolje u ovom ratu, oni se najbolje u tome snalaze. Mi se snalazimo samo da izvučemo živu kožu."

"Izaći ću, ako Bog da, odavde. Udaću se za nekog Njemca. Ma, nije važno za koga samo da nije iz Jugoslavije i neka nije Srbin, Hrvat ili Musliman. Hoće li me iko gledati kao osobu koja nesto znači u ovom životu? U ratu smo svi brojke. Samo brojke!"

Tako govori Suzana iz filma Šukrije Omerovića "Suzana u podrumu". Za film se zainteresovao svijet. Pozivaju ga na festivale, emitovaće ga nacionalne televizije... Film ima budućnost, ali Suzanina je neizvjesna. I ona, kao i ostali njeni sugrađani, već danas može da se pridruži žalosnoj brojci od preko 10.000 poginulih Sarajlija. Naših 1.000 dana zatočeništva protiče bez nade da će se pakao brzo završiti. Svjetski moćnici kritikovaće jedni druge na tužnu obljetnicu Sarajeva zato što se ne prekida opsada grada, no ipak neće učiniti ništa. Kao što nisu ni do sada. Čini se da, nažalost, ni sarajevski ratni dnevnici nisu posljednji u istoriji čovječanstva. Pitanje je samo - ko će pisati sljedeće?

*Alternativna informativna mreža Sarajevo, 17.12.1994. godine

Oceni 5