Suđenje pučistima u Podgorici
pravda

Photo: Stanford Law School

Šibicarske ujdurme

Postoji onaj američki crnjak u kome se pita kakva je razlika između zgaženog psa i zgaženog advokata? Odgovor je – ispred zgaženog psa postoje tragovi kočenja. Ne pada mi na pamet da dijelim mišljenje kako su svi advokati ljudi bez moralnih skurpula, tim prije što jednog advokata, koji već duže vrijeme, nažalost, nije među živima, Srđu Popovića, smatram i danas moralnom savješću države u kojoj živim i naroda kojem je on pripadao. Ono što me podśetilo na ovaj američki vic je moralni, obrazovni, profesionalni i svakvi drugi sunovrat advokatske profesije u sudskom postupku optuženima za pokušaj terorizma na izborni dan 16.10.2016. godine pred Višim sudom u Podgorici. 

Ako je suština odbrane optuženih u ovom procesu odugovlačenje, opstrukcija i psihološko mrcvarenje svjedoka saradnika, Saše Sinđelića, pokušavajući na taj način da ga kroz bjesomučno postavljanje sličnih pitanja i insistiranjem na sitnicama i potpuno nebitnim stvarima, ne za sudski proces, nego za bilo čije životno ponašanje, dovedu u bilo koju vrstu kontradiktornosti, onda to samo pokazuje očigledan strah od regularnog dokazivanja vinosti i nevinosti u ovom postupku. Opšti je utisak da se advokati svojski trude, ne da ubijede sudsko vijeće, koje će jedino odlučivati o nečijoj vinosti i nevinosti, već da teatralnim ispadima, svako malo iznošenjem konstatacija, napadima na sudsko vijeće i njenog predśedavajućeg, omalovažavanjem, pa čak i vrijeđanjem svjedoka saradnika, stvore utisak pred javnim mnjenjem kako se radi o montiranom procesu. Zato se javno prenošenje putem Javnog servisa, RTCG, može smatrati kontraproduktivnim po sam proces, iako je bilo veoma važno da sam postupak suđenja bude pred očima javnosti, zbog mogućih političkih reperkusija i zloupotreba. 

Na njihovu žalost, konzinstentnost u odgovorima na hiljade sličnih pitanja odbrane, pokušaje da trik pitanjima i pogrešnim navođenjem da je nešto izjavio što nije, zbuni svjedok saradnik, traženjem besmislenih detalja na kojima insistira više advokata odbrane, a koje nemaju veze ni sa poredmetom optužnice, niti se događaju u vremenu koje tretira optužnica, samo je ostavilo svakoga, ko nije unaprijed donio stav o procesu, u uvjerenju da svjedok saradnik apsolutno govori istinu. Śetimo se samo pokušaja Miroja Jovanovića, advokata odbrane, da imputira kako je svjedok saradnik ranije rekao kodno ime za organizovanje prevrata „revolucija“, a da to u tom trenutku negira.

Trijumfalistički, kao da se radi o nečemu sličnom Kolumbovom otkriću Novog svijeta, najavio je da će śutradan to dokazati stenogramom, da bi śutradan izbjegao da to uopšte pomene. Tužno i otužno je kad advokat Bulatović, inače doktor nauka i bivši sudija, govori o naučenom tekstu svjedoka saradnika, a sam nije u stanju da zapamti ime aerodroma, pa miješa Šeremetjevo, koji je moderan aerodrom sa terminalima, i Domadjedovo, koji zauzima ogroman prostor i na kome se putuje autobusima do aviona.

Ono što vri od potrebe za odgovorom je - što je suština takvog ponašanja: imaju li optuženi i advokati odbrane plan da odugovlačenjem sačekaju nekakve političke promjene u Crnoj Gori, koje će suspendovati ovaj sudski proces? Ili, žele li advokati da podgrijevaju kod običnog puka, koji više funkcioniše po propagandnim ispiranjima mozga, negoli objektivnim promišljanjem stvarnosti, ośećanje montiranog sudskog procesa u režiji „antisrpskog, nedemokratskog režima Mila Đukanovića“, sa željom da ulica presuđuje u ovom sporu? Ili rade po instrukcijama onoga ko ih plaća, pošto mirnoća kojom se prihvataju kazne zbog procesnog kršenja discipline, koje je brojno i svakodnevno, i sam obrazac odugovlačenja i opstrukcije očito pokazuje da se radi o moćnim finansijerima. 

U želji da se meritorno bavim svime u čemu iznosim svoje stavove, redovno sam pratio sudske procese pred Tribunalom za ratne zločine u Hagu za zločine počinjene na tlu bivše Jugoslavije. Ono što je karakterisalo ta suđenja jeste pokušaj optuženih da se umjesto svojom ličnom odgovornošću, bave svjetskom politikom i ponašanjem tzv. svjetskih sila i njihovih lidera, pokušavajući da sebe predstave kao žrtvu. Naravno, u svojoj iskrivljenoj i bolesnoj vizuri. U procesu pred Višim sudom u Podgorici svo vrijeme se ima ośećaj da advokati ne zastupaju optužene i bave njihovom ulogom u događajima koje su predmet optužbe, već pokušavaju da ospore uopšte postojanje „pokušaja terorizma“? Kao da svi zastupaju DF, ili Rusku federaciju, ili neki treći entitet, umjesto onoga ko ih je nominalno angažovao?

Po nekoj logici, advokatu koji zastupa osobe iz Ravnogorskog pokreta, koje su se uputule  na protest ispred Skupštine, bilo bi važno da svog klijenta oslobodi krivice, što bi po nekom mom saznanju i poimanju stvari, moglo proći možda čak i sa uslovnom kaznom. Umjesto da priznaju da su pozvani „da pomognu braći“ prisustvom na mitingu, a da nijesu znali za bilo kakve planove o oružanom prevratu, optuženi i njihovi advokati se bave osporavanjem postojanja pokušaja oružanog prevrata uopšte, baveći se čak i Rusijom, ličnostima iz ruske književnosti i istorije, dok se optuženi, vjerovatno po instrukcijama odbrane, brane smiješnim tvrdnjama da nijesu znali kako su izbori u Crnoj Gori na dan kad su se uputili u Podgoricu. Još se nije čulo najlogičnije moguće pitanje bilo kojeg advokata upućeno svjedoku saradniku: „Da li imate direktna saznanja da je moj klijent...“? Tako da apsolutno mogu da tvrdim da advokati odbrane hoće da pretvore suđenje iz krivičnog u političko, što može biti legitimno, ali i govori o pozadini njihovog angažovanja.

Sem što je očito da dio domaćih advokata ima elementarni problem sa elokventnošću, što je po njih poražavajuće jer im je to osnovno oružje, primjetno je da glavnu riječ u procesu na strani odbrane vode tzv. beogradski advokati. Radi se, uglavnom, o ljudima iz miljea ultranacionalističke Srbije, što nije teško dokazivo njihovim javnim medijsklm nastupima, učešćem u masovnim okupljanjima i slično, i koji inače imaju odnos prema Crnoj Gori kao mafijaškoj državi Mila Đukanovića, u kojoj ne važe zakoni i u kojoj je na djelu diktatura. Nije ni počelo suđenje, advokat Miroje Jovanović je pokušao marifetlucima da najavi kako će proces biti čak opasan po njegov život. Da nije zaglušujuće medijske propagande i lukrativnog mešetarenja nevladinih organizacija, svaka uporedna analiza između Crne Gore i Srbije pokazaće da je Crna Gora daleko odmakla i u podjeli vlasti, i u nezavisnosti sudstva (u Srbiji su sudije još uvijek na državnom budžetu), medijskim slobodama i mnogo mnogo čemu. Državno tužilaštvo ne želim ni da upoređujem! Ali ta bezočno lažna slika se i dalje produkuje, pa je to dio ponašanja i u ovom sudskom procesu. 

Ono što brine sve one koji poštuju državu Crnu Goru jeste ponašanje „beogradskih advokata“ u samome sudskom procesu. Očito je da oni ne mogu da izbjegnu omalovažavajući odnos prema Crnoj Gori, te da svojim fakinskim i šibicarskim ponašanjem izazivaju gnjev svih koji ne žele da svakodnevno budu predmet ponižavanja gorih od sebe. Vjerujem da bi odstranjivanje dotičnih iz sudskog procesa izazvalo reakcije onih kojima je to jedini način da ospore legitimnost sudskog procesa, takođe sam ubjeđen da novčano kažnjavanje neće imati svrhu zbog izdašnog izvora finansiranja, tako da su javni prenosi suđenja, umjesto da doprinesu razjašnjenju događaja od 16.10.2016.godine, upravo postali sredstvo da se suđenje pretvori u suprotnost i pretvori u rialiti, u kome se ultranacionalisti najbolje snalaze. 

Vjerujem da sudsko vijeće ima veliki problem da ne sklizne u optužbe o pristrasnosti i svim onim glupavim stereotipima o Crnoj Gori, pa i njenom pravosuđu, ali definitivno moraju naći način da spriječe manipulativno i fakinsko ponašanje advokata odbrane i nekih optuženih. Ne smije dozvoliti, što se redovno dešava, da advokati, umjesto da postavljaju pitanja, iznose konstatacije i ocjenjuju iskaze svjedoka saradnika, upotrebljavajući i uvrijedljive termine, nazivajući čak svjedoka saradnika baronom Minhauzenom. Ako su tako vješti advokati, kako očigledno o sebi misle, onda se nečiji iskaz dovodi u sumnju utiskom koje ostavlja ispitivanje, a ne zloupotrebom i iznošenjem svojih mišljenja i zaključaka. Takav način ponašanja samo govori da su u potpunosti doživjeli krah, pa im ostaje samo taj vid uticanja na javnost. Što reći o advokatima odbrane koji postavljaju pitanja: „Znate li ko je bio Taras Buljba“, u namjeri da procjene koliko je autentičana privrženost svjedoka saradnika Rusiji? Ili o pretencioznosti advokata Miroja Jovanovića koji iznese tvrdnju da se od njegovih pitanja trese zgrada suda? A vjerovatno je mislio i sama država Crna Gora. Samo da nije uzrok te nevjerovatne pretecioznosti neki latinični virus, jer, kako sam kaže, krše se njegova prava da dobija materijale na srpskom jeziku i ćiriličnom pismu! Pobrkao je da su Crna Gora i Srbija dvije odvojene države i da se njegova prava ne prenose preko Brodareva.

Oceni 5