Review: The National - Sleep Well Beast [4AD, 2017]
The National

Photo: The National @ Alexandra Palace

Suptilni bijeg od samih sebe

“Sleep Well Beast” predstavlja album na kojem su The National napokon odlučili protresti svoju glazbenu formulu. No, krajnji rezultat nije brutalni raskid s prošlošću, nego aranžersko preslagivanje koje – možda očekivano, a možda i paradoksalno – otkriva nove slojeve melankolije unutar opusa ionako prepunog iste. Prethodnik “Trouble Will Find Me” doveo je njihov prigušeni chamber pop do logičkog zasićenja i bend ovdje nije ni imao drugog izbora doli otvoriti zvuk. Umorni, pospani bariton Matta Berningera i dalje je centar cijele zvučne slike, no umjesto poslovičnog oslanjanja na kombinaciju propulzivnih bubnjeva i prostranih gitara, The National koriste dosad uglavnom zauzdani klasicistički pedigre braće Dessner.

Zvuk “Sleep Well Beast” teško se može opisati kao eksperimentalan, no njegova naglašena teksturalnost, posvećenost širokim, filmskim aranžmanima i veliki udio elektroničkih intervencija novost je kod ovog benda. Pojedine pjesme od ovog pristupa jako profitiraju. Tako je, primjerice, singl “The System Only Dreams in Total Darkness” istodobno i jedna od njihovih najizravnijih i najdetaljnijih pjesama. Rastrgana između zaraznog refrena, saharinske pozadine i abrazivnog gitarskog riffa, stvar nudi za standarde današnjeg indie rocka rijetko viđen stupanj nepredvidljivosti.

Ostatak albuma slično je raskošan, ipak, u skladu s bendovim uobičajenim modusom operandi, znatno prigušeniji. Na pjesmama poput “Born to Beg” Berningerov vokal postavljen je gotovo neugodno blizu slušatelja, dok istrzana glazbena pozadina oko njega stvara sugestivni osjećaj nemira.

Naslovna pjesma strateški je smještena na sam kraj i sa svojih šest minuta prigušene šuškave sjete predstavlja prigodnu pseudoambijentalnu odjavu. Jedina pjesma koja potpuno odudara od ostatka neobično je žustra “Turtleneck”, koja zvuči kao da je pobjegla s projekta Grinderman Nicka Cavea i time možda i namjerno remeti gusti, sanjivi zvuk ovog albuma.

Ukratko: Suptilni bijeg od samih sebe.

*Tekst Karla Rafanelija prenosimo sa prijateljskog, glazbenog bloga Lake note, sa dozvolom uredništva

Oceni 5