Dugo toplo leto u Albaniji
tirana

Photo: Jasna Šamić

Tirana i Tirani

(Uvod u Dnevnik o mom boravku;  jula 2017) 

Sjećam se da je, kad sam bila gimnazijalka, u Poreču, gdje smo provodili cijelo ljeto, i gdje je bilo mnogo Talijana, Nijemaca i Čeha, kolala uzrečica među našim momcima: “Ako uhvatiš Nijemicu, dobiješ pet poena, Talijanku deset, a Čehinju, minus deset”. Drugim riječima, za nas velikane, Jugoslovene, bilo je toliko prirodno prezirati i ismijavati primitivce od Čeha i Bugara, a nadasve “Šokove”, one domaće, jer prave Albance nismo mogli ni u snu vidjeti. Njih smo svrstavali u isti rang  sa Ciganima. Bili smo zaista nedostižni što se visina tiče, a kakvi smo istinski, pokazalo se devedesetih godina prošlog vijeka, od kada smo sve “viši i viši”.  Mi, duboko zaglibljeni u provaliju. 

Mada mislim da nemam predrasuda, u svojoj uobrazilji sam vjerovala da je Tirana jedan sivi, sumorni grad bez, ili s minimum kulture, u svakom slučaju bez one koja meni treba da bih opstala u ovom svijetu “gada i jada”. Drugim riječima, da je to grad, a i zemlja,  gdje su Enver Hoxha (Hodža) i hard komunizam ostavili neizbrisiv trag, da se tu nema šta tražiti  više od nekoliko dana, kad  se taj zatvor za duh i dušu usnimi iznutra, i kad naša zatvorska znatiželja bude zadovoljena. 

Javila sam se, dakle,  sasvim slučajno - kao što se javljam na mnoge konkurse sa kojih sam redovito odbijena – i na ovaj, raspisan za rezidencijalni boravak za pisce u Tirani, ni ne sanjajući da ću biti primljena. Na to me je naveo književnik i prijatelj Jovan Nikolaidis, koji je i sam boravio u Tirani kao rezidencijalni pisac u organizaciji asocijacija, njemačke Traduki, i albanske Poeteka. Njegovim komplimentima kojim je obasipao  Tiranu nije bilo kraja. Naravno da sam bila ubijeđena da pretjeruje. On se odavno povukao među masline, a meni treba Louvre, Grand Palais, Orsay,  trebaju pariške kafane i terase, pa čak i sarajevski festivali i brda… Šta se može u nekom neizbrisivom komunističkom sivilu tako egzaltirano doživjeti ?, govorila sam sebi. Ali tako sam mislila ipak samo donekle. Da sam do kraja u to vjerovala, ne bih nikad ni otišla u Tiranu. Barem ću moći pisati, u osami, nadala sam se ako mi se posreći odlazak.

Stipendiju sam dobila na moje veliko čudo, sigurna da je Jovanova preporuka tu igrala važnu ulogu (budući da znam kako u Čaršiji stojim). I stigla sam u Tiranu prvog jula, šokirana svim onim što sam vidjela i doživjela. Šokirana, u pozitivnom smislu riječi. Tačnije : gotovo ostala bez daha.   

Nešto slično sam, bez obzira na užasnu vrućinu i komarce koji mi nisu dali mira,  dojavila i Jovanu, a on mi je u svakom novom pismu obećavao da ću doživjeti još veća i ljepša iznenađenja.

I da nema ove vreline gdje voda i mozak ključaju u duetu, moj doživljaj bi bio sigurno puniji i ja bila ispunjenija ; ovako je posebno na početku bilo čak neizdrživo u stanu u kome boravim. Mislila sam da ću moći pisati, ali nisam mogla ni slova sročiti. Iz pakla sam bježala u pakao koji je vladao vani i hodala po njemu, potpuno ishavještena. To je pravi bosanski izraz  koji kazuje da bukvalno nisam znala ni gdje sam, ni šta sam, ni kud ću, i čekala kad će me neko pokupiti u rastočenim komadima skupa s istopljenim asfaltom.

Ali od kako je Arian Leka, koji je moj domaćin – uzgred  rečeno, jedan vrlo simpatičan i inteligentan čovjek i pisac, istančanog ukusa -  nakon više od deset dana mog boravka u Tirani pronašao u mom stanu, na vrhu kredenca pospremljen upravljač  za air-condition, gdje ga je ostavila spisateljica iz Beograda što je mjesec dana prije mene tu boravila, sve je krenulo nabolje.  Ko bi se još, osim neke spisateljice,  dosjetio  da telecommand  spakuje na vrh kredenca, među marmelade, čajeve i vegetu, makar bio i dva metra visok ?! 
Bulevari, aleje, posvuda posađeno drveće, očito ne tako davno, jer su još mnoga stabla prilično patuljasta, ali sve to, kao i kafane na svakom koraku i krasne bašte odaju utisak velegrada, evropsko-mediteranske metropole, u kojoj se odmah mogu sresti mnogi gradovi: i Istanbul, i Beograd,  tačnije Zemun, i Sarajevo, i fragmenti Moskve  i New Yorka. Očito se izgradnji svih dijelova grada, kao i nastojanju da postaneš  integralni dio Evrope, i uopšte Zapada i njegove kulture, posvećuje ogromna pažnja. A istovremeno se čovjek tu osjeća dépaysé,  što mi upravo u ovom trenutku i paše: osjećati se negdje drugdje,  stranac. I ne razumjeti ništa od onog što neznanci  govore.  
Na prvo na što sam naletjela, jeste, svakako, ogromni  trg koji nosi ime njihovog heroja Skenderbega, onog što se borio protiv Turaka i uspio više puta da ih pobijedi. Time je svakako podvučen albanski nacionalizam, koji nije od juče, tačnije njihova želja za neovisnošću od svih stranih elemenata, iako je i ova zemlja tokom svoje istorije, kao i sve na Balkanu, mijenjala raznorazne gospodare. Bez obzira što je ovaj junačina posvuda prisutan, i što ni jedan suvenir ne može bez njega, kao ni bez Majke Tereze, koja je porijeklom Albanka, to nije iritantno, i lako je zanemarivo. Više me čudi što velika internacionalna  knjižara Adrion, na tom glavnom trgu, radi do deset uveče i što u njoj možeš naći, od knjiga na stranim jezicima, maltene isključivo djela Ismaela Kadarea i nikog više. 

Trg Gjergj-a Kastrioti-a Skenderbeu-a, što je pravo ime pomenutog albanskog junaka iz 15. vijeka,  čini mi se u prvi čas nepregledan. On je takav bio i u doba komunizma i svjedočio o Enver Hoxhinoj (Hodžinoj) megalomaniji, i vjerovatno utrci sa Sovjetima, pomislila sam u prvi mah. Ali pogriješila sam, jer je njegova izgradnja počela za vrijeme  kralja Zoga I (1928.-1939.),  nastavila se u doba  talijanske okupacije od 1939, dok je njegovo preuređenje  prepušteno 2003. francuskoj grupi arhitekata, Architecture –Studio, i završeno prije šest mjeseci  - kako mi reče Antoine Hoxha (koji će mi kazati  još mnoge zanimljivosti o Albaniji,  i o čemu imam namjernu opširnije pisati).

Trg, dakle, nije sve do nedavno bio ovako sređen, sa fontanama koje,  raznobojne u noći, izviru  iz raznih dijelova  uglačanog kamena, kojim povremeno u ovim paklenim danima teče i fini, gotovo nevidljiv, mlaz vode i rashlađuje turiste, ali i autohtone stanovnike koji tu svraćaju uveče da prošetaju. Ili da voze bicikle u svim pravcima, samo što te ne pometu. Ili dođu da slušaju jedan od koncerata, od rocka do klasične muzike, besplatno, čime ih časti gotovo svaku noć  gradonačelnik. Jesam li ovolike trgove vidjela barem  u Moskvi, pitam se i prisjećam da će mi neko svakako odgovoriti : Ali ti nisi bila u Kini ! I Concorde je velik, ali nije za pješake kao ovaj, čija površina, skupa sa cijelom okolinom, iznosi  40.000 kvadratnih metara,  što čitam na Internetu, ali ne znam kolika je sama površina Trga.  On je okružen građevinama iz perioda talijanske okupacije i onih iz komunističkog doba, a obnovu je  izgleda finansirao Kuvajt. (I ovdje su oni stigli, ali ipak ona blaža bogata beduinska varijanta, nego u Bosni.)  Arhitekti koji su dali davno urbanistički plan grada bili su, podsjetimo se, Floretano Di Fausto i Armando Brasini,  i to u neorenesansnom stilu. Te stare talijanske zgrade, uz koje su i one druge koje opasavaju trg iz komunističkog vakta, kao što su Opera,  Nacionalna Biblioteka,  Istorijski muzej, i internacionalna knjižara Adrion ..., obojene su u prilično jarke boje, tako da ornementi dolaze do izražaja i ubijaju sivilo koje je nesumnjivo vladalo u doba „despotskog kralja“ Enver Hodže. Za sadašnji izgled  grada najzaslužniji  ipak sadašnji Premijer, Edi Rama, i sam slikar, suflira mi takođe Antoine. „Bivši slikar, reći će zli jezici“, dodaće potom moj sagovornik,  uz tvrdnju da se narod buni što glavni trg nije ostao i dalje vrsta kružnog  toka za automobile, koji su i ovdje važniji od ljudi.

Pored novogradnji na sve strane, i modernih i luksuznih hotela, tu su i stračare. Ali taj spoj novog, naglančanog i svuda viđenog,  i onog starog, oronulog, ili oblajhanog,  uopšte mi ne bode oči, dapače, meni se čini romantičnim i uveseljava me. Pošto ne živim ovdje – a najbolje je negdje ne ostajati predugo jer razočarenje stiže kad-tad -  mogu samo pretpostaviti da i ovdje, kao i drugdje, a posebno na poznatom mi Balkanu, ima korupcije. Inače je općenito domaća balkanska, kao i posebice albanska mafija nadaleko čuvena u svijetu.  
I u još jednom sam se prevarila. Mislila sam da sam izgubila  strast  da upoznajem nove  gradove i zemlje. Moje osjećanje je bilo u stvari dvojako: da je Tirana sumorni  socio-realistički grad, takve i arhitekture, „u kome se nema šta raditi osim raditi“, kako mi napisa i jedan poznanik iz Zagreba, i da je globalizacija ostavila i ovdje svoj dosadni, istovjetan pečat koji nam je već svima poznat i zbog koga ne vrijedi čekati tri sata na pariškom aerodromu, koliko se čeka na pasoškoj kontroli od kako je proglašeno vanredno stanje zbog terorizma, pa nas teroristi sad na taj način istinski terorišu. Nekad mi se čini da je lakše da pucaju u mene, nego ovo maltretiranje na granicama. 
Sve što sam gore već rekla donekle je istina, ali ono što dominira u Tirani, to je dinamizam, građanstvo, susret s pravim evropskim, mediteranskim gradom, gdje djeca trče usred noći kao  usred dana, gdje su radnje otvorene do deset uveče, a pijaca u centru  radi do ponoći. Uz to, kad malo bolje prodreš u njegovo jezgro,  i otkriješ njegov kulturni život, mada je on prilično zamro u julu, doživiš  vrlo prijatnu atmosferu, kao rijetko gdje, a koja me  je podsjetila  i na moj posljednji boravak u New Yorku. Tačnije, one njegove umjetničke dijelove, koji će najvjerovatnije iščeznuti s dolaskom najvulgarnijeg od svih američkih voždova na čelo države. 

Da, svaki dan se mogu iznenađivati. I obični Albanci, s ulice, iako većinom krajnje primitivni, poput onih domaćih s poznatih mi dijelova bivše Juge, ljubazni su ljudi, ali nisu dosadni poput Turaka. Jedan od „šokova“  (ne mislim naravno na Šokove – Šok je drug na albanskom, nego na iznenađenje), bilo je saznanje da su gotovo u potpunosti pometeni tragovi Enver Hodže (Hoxhe). U Istorijskom muzeju sam otkrila samo jednu jedinu njegovu sliku, na grupnoj fotografiji, gdje je skupa sa desetak drugova, antifašističkih boraca. Ali nigdje ni njegove biste, ni najmanjeg portreta, ništa od toga, čak ni onog fantomatskog, dok je velik prostor dat mnogim drugim, manje važnim istorijskim ličnostima, intelektualcima, pjesnicima, pa i ženama umjetnicama ... Istina, cijeli jedan sprat je posvećen tom periodu, nazvanom nacizam i komunizam, prikazan slikovito skulpturom bijelih figurina ljudi i žena koji hodaju pognuti, bez glava, ali nema Hodže, glavnog Tiranina  i kreatora albanskog tiranizma i totalitarizma, i svjetski unikatnog  izolacionizma. Mislila sam, naivno, da u Piramidi u centru grada još uvijek postoji njegov muzej, ali Piramida je polusrušena, tačnije ,  svim i svačim išarana ruina, zapečećena sa sedam pečata. Inače je skorijeg datuma, izgrađena 1988, s ciljem da bude Muzej   Tiranina. Nije bila dugog vijeka. Oko Piramide danas izgledaju živi samo ogromni borovi, palme,  i olanderi  koje vidimo na tom velikom bulevaru, glavnom u gradu, po imenu Bulevardi Dëshmorët e Kombit. 

U Umjetničkoj nacionalnoj galeriji su ipak ostale netaknute slike i skulpture iz komunističkog doba. Bilo je krajnje uzbudljivo susresti se s njima. Gledajući ih u tolikom broju, imaš dojam da potječu iz praistorije. Ili sa neke druge planete. Kao da je Albancima i preistorijski period danas mnogo bliži, uz to što im je svakako mnogo draži, od perioda vladavine Enver Hodže (Hoxhe ), koji je tiranisao zemlju punih 45 godina. (A ne pominju se - barem sam ja stekla taj dojam - ni Iliri,  čiji su Albanci potomci, kako piše u svim istorijama.)
Znatiželjna  još više jer je postao fantom  -  što je najzad  bila za nas i cijela zemlja sve do prije dvije decenije - potražila sam i našla Hoxhina djela na francuskom na Internetu, i čitala sa velikim zanimanjem njegova sjećanja na gimnazijsko doba, gdje se pokazuje kao veliki romantik, lirik, i nadasve humanista, enfant précoce, kako bi rekli Francuzi, opsjednut francuskom književnošću „koju je naprosto gutao“. 

Ali to i dalje ne utoljava  do kraja moju radoznalost, i nikako da zaboravim na zvaničnog  Tiranina, Enver Hoxhu,  jer je postao kao bektašijska tajna, i o kome bih željela nešto više saznati  kao i o zemlji za vrijeme njegove vladavine . (Često mislimo da sve znamo i o staljinizmu i svim totalitarizmima, kao i o nacizmu, a otkrije se uvijek još ponešto stravično, nezamislivo stravično o tome). Ali biće sve uzalud, sve dok ne nađem u Francuskoj njegova sabrana djela, jer su sva prevedena na taj jezik (mislim ipak da se šalim).

Moju radoznalost o ovom periodu najviše će u stvari zadovoljiti  naknadno Antoine, s kojim sam se upoznala na proslavi Hamingwayevog rođendana,  a s kojim sam se nedavno ponovo vidjela uz čašu ledenog pića u bašti Kinema Millenium, gdje će mi ispričati vrlo zanimljivu i krajnje dirljivu povijest svoje porodice, djeda Albanca i bake Belgijanke, o čemu imam namjeru kasnije opširnije pisati.     

Jedno od najšarmantnijih mjesta u Tirani, koje mi je otkrio moj domaćin  Arian, jeste upravo  Hemingwayev bar. On se nalazi nedaleko od Placa Skenderbeg, u jednoj uličici, s niskim kućicama, od kojih neke djeluju i polusrušene. Otkud takav bar u Tirani?  Zašto Hemingway, a ne Chateaubriand, na primjer ? Arian mi na to pitanje odgovora da to nije opšti stav o ovom piscu u Tirani, nego lični, osnivača i vlasnika bara. Bar me podsjetio svakako na onaj pravi, Hemingway bar u Havani, gdje sam imala priliku da idem kada niko tamo nije išao, početkom osamdesetih godina prošlog vijeka. Ali podsjeća me i na neke „moje“ njujorške barove na Manhattanu. U Havani je sasvim prirodno da je čak i u Castrovo doba taj bar ostao autentičan, netaknut, jer je Hemingway  nastavio da dolazi na Kubu, prijateljujući s Castrom i kad je ovaj postao  „kralj“. Podrazumijeva se da je išao i u svoj bar. 

Hemingwayev bar su u Tirani, u stvari, otvorila trojica braće, što ću saznati kasnije, nakon smrti njihovog oca, u znak sjećanja na njega, jer je on obožavao Hemingwaya. Svakog  21. jula zato slave tu piščev rođendan, sa probranim gostima, na stotine njih, uz piće i jazz muziku. A ovaj put su tu bili i argentinski pjevač i plesni par koji je na bini izveo nekoliko svojih muzičkih, egzotičnih numera, uz vrisku oduševljenja pristutnih. Stigli su tu na Jazz festival, koji se upravo održava u Tirani, u predivnoj bašti luksuznog i šarmantnog hotela Rogner, koji se nalazi na pomenutom bulevaru,  Bulevardi Dëshmorët e Kombit. I tu sam išla.

Tiranin izvjesno kod nas nije izraz koji se koristi za žitelje Tirane (ja i ne znam kako je izvedenica za stanovnika tog grada), iako podvlačim da je to jedan od epiteta kojim časte Albance u većem dijelu bivše nam domovine. Lica koja srećem su, pak, često drukčija od onih domaćih Albanaca iz Sarajeva, a nadasve dručkija od lika košpicara, varalice koji je uzurpirao, bez nadoknade - to se podrazumijeva - dio naše zgrade u Sarajevu. 

Mlade žene Tirane su ljepuškaske, „ko da su sad izašle iz žurnala“, ali muškarci nisu lijepi. Jedini mi  šarmantno djeluje najstariji brat iz Hemingway bara, koji mi je rekao na svom nespretnom, pola talijanskom, pola engleskom jeziku, da su porijeklom iz Mostara, ali da su morali zaboraviti naš  jezik jer je bilo zabranjeno govoriti njime u doba socijalističkog „procvata“ , za koji je zaslužan glavni  Tiranin.   
Ono što se meni kao ženi naročito dopada u Tirani, to je ipak činjenica da saudijsko-vehabijski dukati nisu još poklopili sve dijelove svijeta i da se, barem za sada, Albanija njima opire. Srela sam tu samo dvije, tri žene, očito ruralnog porijekla,  „zamotanih glava“ po posljednjoj islamističkoj modi. Pravi odmor  od istanbulskog aerodroma na kome sam morala provesti cijeli dan čekajući avion za Tiranu, i potucati se između crnih aveti u nikabima i zabuljenih spodoba. Što je takođe bio šok u odnosu na Istanbul koji sam ranije poznavala. Odmor i od sarajevskih ulica, gdje su crne sablasti u nikabima ovog ljeta preplavile centar grada. 

Previše ih je i ovdje, kaže mi Aida, koja je dobila ime po čuvenoj operi, i koja je albanski izdavač. Upoznala sam je u Hemingway baru, kad i šarmantnu Amantiju, koja je prevodilac i živi u Parizu, tačnije u jednom vrlo skupocenom predgrađu, gdje je živjela i porodica Sušić, St. Germain-en-Laye .  
- Vidjela sam ovdje samo nekoliko „pokrivenih“ žena, domečem Aidi, na što će mi ona opet: 
- I to je za nas previše! 

Jedan od posebnih doživljaja za mene je bio odlazak u Bektašijsku tekiju i susret sa Baba Edmond-dedeom, duhovnim vođom tekije i svih Bektašija. Oni su poseban sufijski mistički red, i računaju se u posebnu religiju u Albaniji.  (O tome sam već objavila poduži članak na www.portalplima.me)

Treba li posebno isticati poznatu činjenicu da su sve konfesionalne grupe u Albaniji Albanci, za razliku od Bosanaca kojih je sve manje, i gotovo uopšte ih više nema u Bosni? Biti Bosanac nije postalo nešto gadljivo samo za Dodika, kako se on od prilike veoma pesnički  i epski nedavno izrazi, nego za skoro sve tamošnje stanovnike. Nikad neću dovoljno živjeti da bih razumjela zašto je Bosna fenomen i u tom smislu: ljudi tu kubure (bolje je to reći, nego kazati da žive) zajedno stoljećima, da ne kažemo hiljadama godina,  imali su i kraljevinu, veću nego mnoge što su bile na Balkanu, ali nikad nisu postali jedan narod. Za razliku od država sastavljenih od čistih stranaca, ponosnih na svoju naciju. 

Dokle će se naši Balkanci mrzjeti? ne mogu a da se ne pitam posmatrajući  tiranske  „primitivce“ i „tirane“  (čime Albance krsti  veliki dio ex-Jugoslovena). Otkud njima, ex-Jugoslovenima tolika energija za rušilaštvo, podvale, niskosti, laži, krađe, kakva se rijetko sreće u vascijelom svijetu? Koju imaju u ovom času još jedino džihadisti! Ali oni su dobro plaćeni za to, a naši mrze džabe. Nemoguće a ne pitati se to, gledajući ove ljude u Tirani, koji su „gospoda“  u poređenju s onim koji ih nazivaju raznoraznim pogrdnim imenima, koji su sigurno daleko od toga da se svi vole i obožavaju jedni druge, ali ne prave slučaj od toga  što se neki krste u crkvi, a drugi padaju ničice u džamiji. Kad smo već o džamiji, vidjela sam samo jednu, onu drevnu kraj trga Sheshi Skënderbej: to je džamija Ethem Bej  - iako ih ima tu i tamo još po koja – , ali nigdje saudijskih nakaradnih bogomolja za bradonje i kratkopantalonaše.  I opet  će Antoine pokušati  da me razuvjeri pominjući jednu nedavno izgrađenu beduinskim dukatima.  

Ipak odmor za oči i od Pariza gdje je skrivanje ženske kose odavno u modi i odavno razlog političkih trvenja. Najviše zahvaljujući ljevici zvanoj „kaviar“ (gauche caviar), koja brani ono u što nikad sama nije ni vjerovala, niti će vjerovati. 

U Sarajevu mi jedan od urednika na čuvenoj katarskoj televiziji nedavno reče da sam ja „kao sve Parižanke, protiv hidžaba“. Odgovorila sam mu: 
- Ne, nego kao Teheranke !  One su sve od reda protiv „mahrame“,  kao i bogate Saudijke, koje se poskidaju maltene gole čim uđu u avion za Pariz (kod nas dolazi saudijska fukara, koja nas može ipak kupiti uzduž i porijeko svojom sićom od dukata). Nisam kao Parižanke, jer su one za skrivanje ženske kose, koja je  postala neprijateljem broj jedan u islamu“. 

I sad moram da ponovim, jer me na to tjera ovo prilično normalno albansko društvo i žene kojima ne pada napamet da se prodaju nepismenim mizogenim beduinima: Mahrama je znak pokornosti muškarcu a ne Bogu. Nedavno je i najveći autoritet u svijetu, Al-Azharski univerzitet iz Kaira, ozvaničio da mahrama nije obaveza u islamu, ali bez obzira na to, ja još uvijek  primam „ljubavna“ pisma u kojima mi novokomponovani muslimani prijete i obećavaju mi da će me „raščerečiti javno“, ispred Ajflove kule, ili drugdje, mogu izabrati trg  – plemeniti su ti domaći islamisti! -  kao što su radili nekad sa sufijama-misticima na javnim trgovima. 

Bektašije, koji su mene i Ariana divno ugostili i ponudli odmah rakijom kad smo im stigli u posjetu, živi su primjer da se može biti musliman, a da ne moraš biti munafik i saudijsko-katarska prostitutka.  

Najgore od svega u ovom gradu su za mene vozači automobila. Ko pređe ulicu bezbolno treba da dobije orden časti i herojstva. U vožnji automobilima, i šoferi malih vozila i kamiondžije mogu se mirno takmičiti sa bosanskim, kojima je najdraže da nalegnu na  gas, u gradu, usred noći, kad se nadaju da ljudi mirno spavaju.  

Pored automobila i vreline  pravi tirani u Tirani za mene su tiranski komarci koji me napadaju bjesomučno i na koje sam alergična, kao i crne misli koje me saleću i sjećanja na razne užasne pojave koje potresaju Planetu. Napose su zabrinjavajuće vijesti koje stižu iz Bosne. Ma kako to izgledalo krajnje patetično i neuvjerljivo.  

Kako ono reče u jednom svom tekstu Jovan, koji tu opisa i moje stanje (Jovan Nikolaidis je inače napisao odličnu knjigu „Albanci i ja“ koja uskoro treba da izađe)? 
Evo, ovako : „Iza umrlog dana demoni čekaju moj uznemireni duh. Pse lutalice, koje čujem u gluvo doba, uobrazilja pretvara u bijesne policijske vučjake. Cika nepoznate ptice podno prozora dodiruje mi nerve kao žeravica. Od zvona oko vrata krava-lutalica meni se pričine zaglušujući zvuci sa velegradskih katedrala.“  

I u Tirani  ima pasa lutalica, ali mnogo manje nego u Sarajevu, pa se moraš i sažaliti na njih, jer oni nisu postali, kao tamo, neprijateljska vojska. A ptica ima ujutro, i lijepo se vole uz pjesmu, dok se zrikavci oglašavaju u noći. Umjesto zvona na katedrali, koje moj prijatelj čuje, meni se pričinja  grmljavina što se razliježe sa škripavih zvučnika sarajevskih munara, i koja me budi samo što me san okrzne. Nekad je to bio diskretan i prekrasan poziv na molitvu mujezina sa vrha džamije, kao najljepše ptice pjev. Ni toga više nema.
Albanci su zbrisali sve tragove komunizma, a mi ga ne možemo prežaliti.  

I da u ovom svom uvodu za boravak u Tirani, o kome imam namjeru još da pišem, zaključim: izgleda da sve zemlje – pa i  „prezrena Albanija i njeni Tirani“ -  idu naprijed, samo Bosna „korača“ unazad. U  bezdan.  „A provalija  uvijek žedna!“  

Oceni 5