Šta ostaje nakon raskida
Muzej prekinutih veza

Photo: Mare Milin/Muzej prekinutih veza press kit

U Muzeju prekinutih veza

Ono što za nama ostaje

Ja sam svoju malu putnu torbu gotovo bez problema spakovao. U nju je stalo svega nekoliko stvari.. rezervne farmerke, tri košulje, tri majice kratkih rukava, deblja kožna jakna, cipele, nekoliko pari gaća i čarapa, jedan džemper, notes, pasoš, punjač za telefon i dokumentacija o studiju. Gramofon, ploče i kolekciju magazina i knjiga sam bez razmišljanja ostavio za sobom. Čuvarkuća koju sam svojom rukom posadio svega nekoliko mjeseci ranije, u ručno oslikanu šolju koju sam dobio od prijateljice Mervane za 23 rođendan, također sam morao ostaviti za sobom. U kutiju s uspomenama sam zavirio, još jednom preletio preko svih akreditacija, putnih karti, narukvica s muzičkih festivala, fotografija, i sličnih sitnica prije nego sam je odložio. Zatim sam pokušao spakovati svoj Instax foto aparat, ali nije išlo. Za njega nije bilo mjesta. Jedina uspomena koju sam želio imati bio je foto-aparat s kojim bi stvarao nove uspomene. To mi nije pošlo za rukom…

Prekinuti vezu s ljudima je teško, ali imam dojam da je još teže prekinuti vezu sa stvarima, koje nas podsjećaju na određene ljude. Jer kada su ljudi u pitanju u većini slučajeva dovoljno je reći ok, to je to, ne želim te više vidjeti. S druge strane, riješiti se starih predmeta je gotovo nemoguće, jer oni su postali dio naše svakodnevice. Desi se, sjediš, piješ čaj pa se sjetiš odkud ti ta šolja na prvom mjestu. Tražiš šta ćeš čitati i s police izvučeš knjigu o kojoj znaš samo da je nisi kupio/la. Otvoriš prvu stranicu knjige, a tamo te dočeka poruka koju nikada nisi pročitao…

Prekinuti sa drugima

Umjetnost propale ljubavi je jedna od najvećih atrakcija grada Zagreba, a ime koje nosi je „Muzej prekinutih veza“. Fizičke manifestacije prekida svoje finalno počivalište pronašle su svega petnaestak minuta od trga Bana Jelačića na adresi Ćirilometodska 2. Da bi došli do muzeja potrebno je da se uputite s Trga niz Ilicu, te nakon nekih pet minuta hoda skrenete desno u Tomićevu ulicu, gdje se nalazi Uspinjača (još jedna od Zagrebačkih atrakcija). Ipak savjetujem da ne koristite Uspinjaču, putovanje koje je pred vama ne treba biti brzo i jednostavno, koristite stepenice, uživajte u kratkoj avanturi, te predivnom pogledu na grad koji će vas dočekati.

Koncept muzeja razvili su Olinka Vištica i Dražen Grubišić, dvoje zagrebačkih umjetnika nakon njihovog prekida. Dvojac je odlučio ostavštinu svoje veze pretvoriti u jedinstvenu izložbu, koja je veoma brzo rasla jer su kolekciju potpomogli njihovi prijatelji koji su željeli da raskrste s nekim dijelom svoje prošlosti zauvijek. Izložba je ubrzo krenula na putovanje, dobila svoj zagrebački dom a potom još jedan u Los Angelesu.

Ono što je iza njih ostalo

Muzej prekinutih veza krase poprilično obični predmeti i njihove potpuno jedinstvene priče. Bitno je naglasiti da je ovo mjesto koje okuplja mnogo više od raspadnute romantične prošlosti. Na prvu sve se ovo može doimati kao nezdrava glorifikacija ljubavne mizerije, ali autori projekta ipak tvrde da Muzej, u koji danas svatko može donirati eksponat svoje prekinute veze, donosi jedinstveno, katarzično iskustvo. Donimarnim predmetima, vlasnici se odvajaju od svoga bolnog iskustva,  pronalaze pomirenje sa svojom prošlosti, svojom obitelji, poslom, domovinom, te nastavljaju dalje sa svojim životima…Ovo su samo neki od natpisa koji prate izložene muzejske komade.

“Čekao sam skoro 40 godina da naučim značenje riječi ljubavi. Nažalost, intenzitet naših emocija nas je nosio iz jednog ekstrema u drugi. Kada smo se voljeli, ljubili smo se bez prestanka. Kad smo se borili, borili smo se do bola. Zahvaljujući njoj, prvi put sam se popeo na stablo, a to sam učinio u vrijeme kada su naša djeca penjala na drveće. Uživali smo u ostvarivanju zajedničkih snova. Svaki ispunjeni san je bila radost za oboje. Znala je da sam od djetinjstva želio auto sa pedalima. Ali nikad ga nisam imao. Imao sam preko četrdeset godina kada mi ga je poklonila. Šetala je sa svojom sestrom i pronašla, pored kontejnera za smeće. Vratili su ga u stan, stavili u kadu i oprali. One su ga ukrasile cvjetovima i napisale moje ime, njihove nadimke i datum na točkovima. Ovaj automobil predstavlja našu ljubav. Pokazuje da kada se dvoje ljudi stvarno vole, nijedan san nije neostvariv.”

Bodljikava žica je pripadala mojem ocu. Skupljao je otpad, te posjedovao bodljikavu žicu koja se prostirala garažom moje kuće u Coniferu. To je bio jedini predmet koji je ostavio. Nikada se nije ponašao kao otac. Nikada nije pružao pažnju ili sudjelovao u životu mene i moje braće i sestara. Nisam sa njim razgovarala od 2007. godine kada su se moji roditelji rastali. Nemam želju kontaktirati ga u budućnosti, i želim se prestati osjećati kao jadna slomljena djevojka koja nikada nije imala konekciju sa ocem.“

“Govorio si mi o ljubavi i svaki dan poklanjao male poklone: ovo je samo jedan od njih. Ključ od srca. Zaludio si me, samo nisi htio spavati sa mnom. Shvatila sam koliko si me volio tek kada si umro od AIDS- a”

Zanimljivo je gledati u taj pregršt nekadašnjih materijalnih svojina koje ti ništa ne znače i o njima otkrivati bolne sudbine vlasnika. Neizrecivo je i nepojmljivo… Tko nije na svojoj koži iskusio ljubav i prekide, nije sposoban da razumije ovaj Muzej. Tko nije posjetio ovaj Muzej, nije sposoban da razumije šta su sve drugi ljudi prebolovali…

Prekinuti sa sobom

Za one koji se možda pitaju, Muzej prekinutih veza neće biti obogaćen nekim mojim eksponatom. Ja sam pokupio malu crnu torbu sa svojom garderobom, prekinuo sa svojom prošlosti, gradom koji mi je značio sve i svim malim kompleksnim vezama koje su me usporavale te naprosto otišao bez želje da se osvrnem i vidim šta za mnom ostaje.

*Tekst prenosimo sa portala Karike.ba

Oceni 5