Nermina Kurspahić, sarajevska dramaturškinja i hroničarka Opsade
Asrat 02 B

Photo: arhiva/oslobodjenje.ba

U Sarajevu smo živeli kao u logoru

Nermina Kurspahić, sarajevska i bosanskohercegovačka intelektualka, beskompromisna hroničarka života opsednutog grada, bila je tokom rata urednica književno-teorijskog časopisa Odjek, ispisivala je kolumnu u Oslobođenju, beležila ponašanje ljudi koji, na momente, žive psećim životom, ostavljeni u civilizacijskom mraku, brojeći žrtve paljanskih ubica. "Da, naši prijatelji , intelektualci i umjetnici svijeta; demokracija, ljudska prava i slobode, ne stanuju više među vama na Zapadu. Možda oni ne žive ni na onom Istoku koga se tako ksenofobično plašite, ali kada je BiH u pitanju, srpski fašistički naredbodavci, ili simpatizeri, su među vama", zabeležiće suočena sa mnoštvom civilizacijskih apsurda, u eseju pod naslovom Krvave rubne mahane.

Razgovaramo u njenom stanu na Marijin dvoru, a povod je četvrt veka od početka rata u Bosni i Hercegovini. Sagovornica XXZ magazine zabeležila je i ono što se čini nezaboravnim: "Dan koji počinje u Sarajevu jeste za svakog njegovog stanovnika neizvjestan. Da li ću preživjeti? Da li će jedna od hiljadu granata koje svakodnevno padaju po gradu pasti blizu mene? A to je dovoljno. Jedan mali djelić užarenog metala koji velikom brzinom pogađa živo meso, ono koje ubojica Mladić savjetuje svojim 'borcima' da pronalaze i gađaju, dovoljan je jedan da vas ubije ili osakati. Granata čiji zvižduk osluškujete dok vam prelazi preko glave završava i u stanovima onih koji, ako prežive, postaju beskućnici. Granata, čiji zvuk u svojim pomerenim igramaoponašaju i sarajevska djeca, izaziva požare u gradu u kojem je voda dragocjenost. Hodati po Sarajevu je igranje ruskog ruleta. I ne samo hodanje. Snajperski hici prašte po ulicama, ali ulaze i u stanove i tamo pronalaze svoje žrtve", piše Nermina Kurspahić.

Dobri ljudi su bili najbolji, loši ljudi su bili najgori: Nermina KurspahićOna konstatuje da se veliki broj ljudi trudio da nešto radi u granicama sopstvenih moći i kompetencija. "Izlazilo je Oslobođenje; i bilo jako zapaženo. Moj brat Kemal Kurspahić bio je glavni urednik, radili su u nemogućim uvjetima, i za taj trud dobili su vrhunsku međunarodnu nagradu. Jedna od aktivnosti za održanje mentalnog zdravlja bila mi je kolumna u Oslobođenju; a na poticaj nekoliko profesora iz Sarajeva pokušala sam i da održim Odjek, časopis za umjetnost, kulturu i društvena pitanja, gdje sam prije rata bila zamjenica glavnog urednika. To je zahtjevalo mnogo napora, da bi se ostvarilo, od pribavljanja autorskih tekstova, prijevoda, do materijalne osnove, papira i slično. Postojala je ovdje jedna francuska jedinica zadužena za podršku kulturi, pa sam preko njih nabavljala kvalitetan papir, uglavnom bolji nego prije rata”.

*Šta biste izdvojili iz zbirke eseja “Sarajevski ratni pogledi”?

To su bila zapažanja iz tadašnjih vremena, uvijek je bio neki detalj koji je provocirao dubinsku analizu. Razmišljanja, produbljivanja, neka bizarnost, ponašanje domaćih vlasti, stranih faktora, ma što to bilo, svakodnevni napadi na grad, dakle introspekcija kojoj sam pokušavala dati neki smisao, osvijetljujući ga pod reflektorima razuma.

*Šta ste videli i zabeležili, kako je grad tada disao, funkcionisao, ne kao komunalna samouprava, nego kakvo je bilo ponašanje ljudi, da li se pod granatama menjao njihov mentalni sklop?

Mentalno zdravlje ljudi u kriznim vremenima, to su i psiholozi već utvrdili na sličnim primjerima, mnogo je bolje nego u mirnodopskim okolnostima. Valjda pod uticajem adrenalina, dobri ljudi su bili najbolji, loši ljudi su bili najgori. Tako da je to zaista bio jedan crno-bijeli svijet. Svako ko je imao dozu dobrote, ispoljavao ju je do maksimuma. I obrnuto, ratni profiteri, današnji bogatuni, bogatili su se na šećeru i ulju, cigaretama zarađivali ogromne količine novca.

I još jedna nevjerovatna stvar se desila, o tome sam mnogo pričala sa Suzan Zontag, a i to je psihološki objašnjivo; obrazac ponašanja ljudi u logoru, a Sarajevo je bilo logor, potpuno zatvoren dok nije profunkcionisao tunel, može se tumačiti kao logorska psihologija (naravno, u Sarajevu ubijanja nisu bila toliko drastična, jer nije bilo sistematskog ubijanja kao u Aušvicu, iako smo bili izloženi opasnosti svakog dana). Jedna karakteristika života pod Opsadom je da se - čudesno - u tim egzistencijalno kriznim vremenima pojavljuje potreba za duhovnim. Za onim što se ranije zvalo nadgradnjom, za kulturom. U Sarajevu je u to vrijeme bilo toliko koncerata klasične muzike, dolazili su ljudi koji ranije nisu, održavale su se predstave, od ničega se stvarala umjetnost. Eto, i Suzan Zontag je došla, sa projektom Godoa. Brojne su bile izložbe, dolazili su francuski umjetnici, sjećam se njihovih zapažanja, neka su bila čak bizarna i uvredljiva, govorili su da mogu intervenirati na svežim ruševinama.

Sarajevo je, dakle, imalo intenzivan kulturni život, istodobno, odvijao se i politički. Čak mislim da su ljudi koji su se vrtjeli na političkoj sceni tada, bili sofisticiraniji nego ovi danas. Naravno, nesposobni da odgovore izazovima, kao što je vrijeme pokazalo. Ali je meni tada najsnažniji utisak ostavila ta potreba da se uči, da se bude aktivan, pristojan, dobar. Naravno, među normalnim ljudima.

Nisam aktivna zato što sam poražena: Nermina Kurspahić*Da li je, četvrt veka kasnije, dovoljno pažnje posvećeno periodu Opsade? U kontekstu pamćenja, ispravnog verifikovanja tog vremena?

Ne. Mislim čak obrnuto. Desile su se strašne promene. U vrijeme rata bili su ovde vrhunski umjetnici i intelektualci, Edgar Moren, bila sam u prepisci, čime se i danas ponosim, sa Bodrijarom, Žak Derida nam je davao podršku. Svi su u Sarajevo gledali - da ne budem previše patetična - kao na mjesto stvaranja novog poretka. Ovdje je bila jedna multikulturna scena, sredina u kojoj su ljudi bez problema funkcionirali. Vidjeli ste, u mojoj zgradi još ima Židova, Srba, Hrvata, Bošnjaka. Suzan Zontag je to poredila sa Španskim građanskim ratom, željom intelektualaca izgubljene generacije da se održi ideal slobode i drugačijeg poretka.

*Postoji li danas u Sarajevu građanin, identitet koji podseća na predratni, kakav god bio tada?

Postoji, ali je strašno marginaliziran. Do uništenja! Pitali su me ljudi zašto nisam više aktivna, jer ranije sam učestvovala u brojnim debatama, na stranim i domaćim televizijama. Nisam aktivna zato što sam poražena. Priznajem poraz, pripadam poraženoj strani i sad se s tim treba izboriti. Na koji način? Trenutno ne vidim smisla.

Stvari su, mislim, otišle predaleko; ljudi koji su u ratu ispoljavali energiju su se istrošili, ja sam se istrošila, znam dosta ljudi koji su se pogubili. Osobno, zdravstveno, mentalno, postali su nevažni. Vrlo brzo su se ovi drugi prestrojili. Postojala je onih dana u Sarajevu maliciozna primjedba o pobjeguljama.

Naravno, nikoga ne osuđujem, imali su prava da odu. Ali, neki su se vratili, sa interesom, proračunato. Preuzeli su stvar u svoje ruke. Došli su Izetbegovići i njegova klika sa vrećama arapskog novca i slični izetbegovići, ne znam ko sve, ne poznajem taj svijet. Čekam da odem u invalidsku penziju i bilo kakvu potvrdu da će se nešto dešavati promijeniti ne mogu dati. Kažu mi prijatelji da bi trebalo nekoga da znam (da mi pomogne) - ja više nikog ne znam. Ovdje sam stranac, osjećam se kao u Kini, nepoznat mi je jezik, nepoznati su mi ljudi. Funkcioniram sa svojom muzikom, družim se sa prijateljima koji navrate, neki su odavde, većina su stranci.

*Kako doživljavate demografske promene, neke od njih vidljive na prvi pogled, naseljavanje muslimana iz arapskog sveta?

To je za mene šokantno, zastrašujuće. U Bosni ima razloga da se bude paranoičan, zato se pitam kakav plan je iza navale silnih arapskih tajkuna, njihovih harema na ovaj komadić zemlje. Neki rezultati toga su već vidljivi od promjene u odjevanju, recepciji svega što predstavlja sadržaje koje ta kultura ne priznaje. Oni su agresivni, ne vole dijalog, vole maloljetnice, i na njih gledaju kao potencijalne seksualne objekte, žene eventualno… tome se ne suprotstavlja, i to je strašno. Kultura i umjetnost u tom svijetu nemaju šansi, ja svoju ne vidim. I zato sam ovdje gdje sam, autsajder na margini.

Oceni 5