Klerikalno-politikantska kontaminacija Bijedne Naše
Arelig 04 S

Photo: etsystatic.com

Vjerski deterdžent za pranje mozga

Ova zemlja Hrvatska definitivno nema šanse, ako ju neka slučajna „velika koalicija“ - o kojoj se ovih lokalnoizbornih dana svako malo puštaju politikantski baloni - pod hitno ne iznajmi za proistojnu rentu samozatajnim Japancima. Ili tako nekim, ako ih ima, još radišnijim strancima, s klikerom za opće dobro kao uvjet i osobne koristi. U tom bi slučaju Hrvati, obnavljajući koncesijski ugovor npr. svakih sto godina, božanski živjeli od kruha bez motike, sami sa sobom i na nekom jako egzotičnom mjestu meda i mlijeka. Možda čak na novootkrivenom, ekološki još virgo intacta planetu Zemlja 2? Ima takvih nekoliko, koliko se zna, ali je na njih zasad nemoguće doći.

U protivnom, tu zemlju Hrvatsku - za koju kažu da ju je Bog namijenio sebi kad je dijelio svijet, ali ju je ipak dao Hrvatima jer je prilikom podjele na njih zaboravio - pokopat će njezini „domoljubi“ koji, obnevidjeli od blještavila izmišljene mitologije stoljeća sedmog, ne znaju što bi s državom kojom ne znaju vladati samoodrživo i na demokratski, civiliziran način. „Domoljublje“ što ga bučno i militantno utjelovljuju Marko Perković Thompson (na užas državnog vrha RH zabranjen ovih dana i u Sloveniji), pa „hodajuća za život“ i „u ime obitelji“ Željka Markić, ekstremni politički začinjavac Zlatko Hasanbegović i KV pretplatnik na saborsku apanažu Stevo Culej („ja sam za Hrvatsku krvave gaće nos'o po Velebitu“), lustracijsko-ideološko-veteranski egzekutor iole boljeg kućnog odgoja Željko Glasnović, medijska ikona proustaškog agitpropa Velimir Bujanec i buljuk profesionalaca za uporabu svete vode i tamjana podređenih kardinalu Josipu Bozaniću - tempirana je bomba za uništenje Bijedne Naše. Koja uvelike već otkucava.

Ni Huni i Avari, ni Tatari, ni Habsburzi, Ugri i Latini, ni Turci, ni Srbi niti itko s ovog ili onog svijeta nije imao tako moćne paklene naprave za uništiti cijelu jednu zemlju i već očajan narod prepustiti demografskoj eutanaziji kakva je hrvatsko „domoljublje“, kojim „najstariji narod u Europi“ (po istraživačkim nalazima nedvojbeno najvećeg svjetskog forenzičara Dragana Primorca) sada maloumno eksperimentira. Misleći da je to učinkovit deterdžent za čistu i mirisnu budućnost - bez Srba, pedera, komunjara, ateista, itsl. muteža - pod crven-bijelo-plavom zastavom reinkarnirane iluzije „vjera u Boga i hrvatska sloga“. Deterdžent kakav osobno svojim izabranicima isporučuje sv. Josip, zaručnik Marijin i hranitelj Isusov, nebeski zaštitnik hrvatskog naroda.

Dok je praktičnih katolika premijera Andreja Plenkovića u Banskim dvorima, predsjednice RH Kolinde Grabar-Kitrović u bivšim Titovim paviljonima na Pantovčaku i kardinala Josipa Bozanića na zagrebačkom Kaptolu, nema straha od toga da će itko izvan možebitne globalne prirodne kataklizme ili armagedonskog sraza svjetske nuklearne, kemijske, biološke shizofrenije doskora biti u prigodi demontirati kobnu napravu u samom temelju Samostalne, Neovisne i Suverene. Prvi krug lokalnih izbora u Bijednoj Našoj potvrdio je tu spoznaju - Plenković: „Zaplavili smo Hrvatsku HDZ-ovom bojom“ - a drugi krug, prve nedjelje u lipnju, armirat će taj rezultat i rečena tempirana naprava nastavit će otkucavati.

Indikativan znak te pretpostavke upravo je događaj na samu izbornu nedjelju kad je trojac rečenih državno-vjerskih prvaka pohitao - ravno s birališta, gdje je opet glasao svoj za svoga - pribivati „povijesnom“ euharistijskom slavlju u zagrebačkoj katedrali sv. Stjepana. U izravnom prijenosu na Prvom programu, medijska javna kuća HRT je na puni sat, i to u udarnom prijepodnevnom terminu, ugostila biskupa Egidija Ivana Živkovića iz Željeznog/Eisenstadta u Austriji, koji je na jeziku gradišćanskih Hrvata slavio misu u sklopu njihova trodnevnog hodočašća svojih sunarodnjaka iz Austrije, Mađarske i Slovačke. Misa kao misa, sama po sebi ne bi bila vrijedna spomena, pa ni zbog arhaičnog hrvatskog jezika što se prije 500 godina govorio na području oko Krbavskog polja u Lici, ali zbog tri je „koincidencije“ bila znakovita.

Zbog sadržaja biskupove homilije, izbornog dana u RH i nazočnosti na njoj upravo troje najviših državno-vjerskih predstavnika političko-ideološke desnice i pripadajućeg joj svjetonazora. Kao što je okrutna povijesna dinamika uvelike obesmislila davnašnju formulu „Bog i Hrvati“, koja u suvremenim okolnostima demokracije i civilizacijskih stečevina više nema težinu iz prve polovice prošlog stoljeća, tako ni anatemizirajuća homilija gostujućeg hodočasnika nije imala smisla ni sama po sebi u Božjem hramu niti kao bilo kakva smislena poruka na izborni dan u Hrvatskoj, gdje su građani imali pravo/dužnost izabrati lokalne vlasti po svojoj, a ne sufliranoj pameti s oltara. Kojoj drže ideološko-svjetonazorski fenjer Andrej Plenković, Kolinda Grabar-Kitarović i kardinal Josip Bozanić.     

Ekstremisti iz Toronta

Železnanski biskup Živković je osramotio svećenički poziv homilijom iz koje su prštali ideološka mržnja i neistina. Je li biskupovom domaćinu kardinalu Josipu Bozaniću i Katoličkoj crkvi u RH - ionako već izblamiranoj neumjesnim uplitanjem u samu esenciju svjetovnog života ustavno sekularne Hrvatske - trebalo da im gostujući klerik egzaltiranim diskursom terorizira vjernike političkim i povijesnim „istinama“ o kojim oni znaju više od njega? Što se željelo postići, pa baš na izborni dan kada se i SDP nudi za pozicije u lokalnoj/regionalnoj vlasti, dizanjem crkvene kuke i motike na režim koji već 27 godina ne postoji, a cijeli novi naraštaji nemaju pojma - barem ne povijesno točnog - o tome što je bio komunizam/socijalizam u bivšoj SFR Jugoslaviji i tko su mu bili nositelji. Stariji od 45 godina iskusili su ga na vlastitoj koži. Gradišćanski Hrvat u biskupskoj haljini zadnji je pozvan tumačiti vjernicima u RH kako su i zašto živjeli u državnom sustavu, koji biskupu osobno izaziva noćne more.

Autora ovih redaka to podsjeća na neugodnu „razmjenu mišljenja“ ljeti 1978. godine na jednoj emigrantskoj svadbi u Torontu u Kanadi kad mu je prišao za stol navodno „unuk gradonačelnika Zagreba“, kako se predstavio, „u doba kad smo mi Hrvati 10. travnja 1941. napokon uspostavili svoju suverenu državu“. Čučnuo je da bismo valjda bili oči u oči i, nadvikujući se s pjevačicom, pitao s nekim čudnim grčem na licu:

- Gospodine, ne mogu vjerovati da ste, i to kao novinar, mogli izaći iz komunističkog kazamata u slobodni svijet. Kako vam je uspjelo?

- Kako to mislite, ne razumijem? - rekoh, a „unuk“ se uozbilji; sredovječno društvo za stolom otkud je došao prodorno je zurilo prema nama, ne mareći za pristojnost.

- Komunisti drže strogo zatvorene granice. Željezna zavjesa je to... Hrvati ne smiju putovati na Zapad...

Bilo je odmah jasno da razgovor nema smisla, ali neka mješavina zatečenosti i valjda profesionalne znatiželje isprovocirala je malo podsmješljivog inata:

- Ne znam koliko ste upućeni, ali bez ikakvih problema sam dobio kanadsku vizu i JAT-ovim DC-10 odletio sa zagrebačkog Plesa ravno u Toronto. Nikakve željezne zavjese nisam primijetio...

„Unuk“ je sumnjičavo vrtio glavom i naglo promijenio temu:

- Recite, što Zagreb drži o tome koliko naš narod još može trpjeti komunistički teror, koji je doveo do toga da kolone gladnih i nesretnih iz Dalmacije, Istre, Like, Slavonije, Međimurja... svakodnevno dolaze u hrvatsku metropolu?

- Kolone gladnih Hrvata? - podigoh obrve. - Otkud vam to? Netko se s vama gadno našalio. Jedine kolone koje se mogu vidjeti one su subotom ujutro na Autobusnom ili Glavnom kolodvoru na linijama za Trst, kada i Hrvati i ostali građani masovnije hrle u shopping, trošiti dinare i njemačke marke na jeftiniju tehničku i robu široke potrošnje, autodijelove, obavezne ukrasne gondole s plesačicom što se okreće, itsl.

- Gospodine novinar, vi nemate pojma o tome kako se živi u potlačenoj Hrvatskoj ili ste jednostavno udbaški špijun, ciljano poslan među Hrvate u Kanadi!

Energično je skočio iz čučnja i bez pozdrava odbrzao natrag u društvo za svojim stolom. Ljutit i vidljivo razočaran. Dva dana kasnije, za objedom na brodu-restoranu „Jadran“ hrvatskog iseljenika u Torontu, kolega s Televizije Zagreb i poznati redatelj Ivan Hetrich mi je spomenuo i neka svoja slična iskustva s pripadnicima ekstremne emigracije u tom gradu. Kaže, čim se pojavi netko iz Hrvatske - u posjetu rodbini kao ja ili poslovno kao on - zaskoče ga svojim propagandističkim politikantstvom protiv „titoističkog totalitarizma“ i umivenim endehazijskim sentimentima.

Nakon preokreta 1990-ih godina u bivšoj SFR Jugoslaviji i Tuđman-Šuškovih širom otvorenih vrata RH tim elementima, osobito kanadskom dijelu iz Toronta i okolnih mjesta koji su odmah zasjeli na najviše pozicije u Bijednoj Našoj, revizija povijesti i posvemašnja, dubinska klerikalizacija društva službeno su stekli pravo građnstva. I sada, kome god padne na pamet, pa i takvima kao železnanski biskup Egidije Ivan Živković može besramno srati po svemu što je Hrvatska bila od 1945. do 1990., po razdoblju u kojem Hrvati i Hrvatska „nisu bili slobodni“ ni „svoji na svome“.

Nema veze, jelte, što je Hrvatska u „komunističkom kazamatu“ bila na znatno višoj razini industrijskog razvoja, socijalnog položaja i radnih uvjeta građana, mirovina dostojnih čovjeka, ljudskih prava i sloboda, nego što je danas. Bila je jugoslavenska republika u rangu srednjerazvijenih europskih zemalja, a danas Rumunjskoj gleda u leđa i doskora će Bugarskoj. Tada nije bilo pučkih kuhinja i socijalnih samoposluga, a kolone gladnih bile su tek propagandistička tlapnja ekstremne emigracije. Danas su te kolone gladnih dnevna zbilja Bijedne Naše u kojoj je operacionalizirana ideologija „svoga na svome“. Samo što, doslovno, kolone gladnih beznadno tapkaju na mjestu.

Biskup Živković nije na svojoj koži stekao spoznaje o vjerskim (ne)slobodama u Hrvatskoj kao federalnoj jedinici bivše SFR Jugoslavije niti ima pojma o tome što vremešniji vjernici drže o tom sustavu, kakvoći svog života, nacionalnim i vjerskim (ne)slobodama u četiri i pol desetljeća komunizma/socijalizma. Grubo je zanemario činjenicu da katolički puk - inovjerce, agnostike i ateiste ostavimo po strani - ne dijeli u cjelini čak ni biskupovo i mainstream stajalište tzv. Crkve u Hrvata o endehazijskoj ulozi i postendehazijskom „mučeništvu“ danas blaženog kardinala Alojzija Stepinca. Ni sam papa Jorge Mario Bergoglio nije načisto s tim, pa koči kanonizaciju.

Indoktrinacijska Živkovićeva homilija u zagrebačkoj katedrali surogat je animacijsko-mobilizacijske partijske „homilije“ s ozbiljnijeg sastanka članova Saveza komunista, dijametralno suprotnog ideološkog predznaka. Primjerenog vremenu kad su Crkva i država bili odvojeni u svojim društvenim zadaćama, a vjera privatna stvar pojedinca, vjernika. Što i pristoji sekularnoj državi. Kakva Hrvatska nije, iako u Ustavu piše da mora biti. Gradišćanskog su biskupa janjećih pogleda i tko zna kakvih misli u glavama ponizno slušali premijer Andrej Plenković, predsjednica RH Kolinda Grabar-Kitarović sa suprugom Jakovom, ministar vanjskih i europskih poslova Davor Ivo Stier, nesuđeni „gradonačelnik Hrvatske“ Milan Bandić i još neki iz javnog života kojima je jako stalo da ih tv-oko i novinarsko pero uhvate na misi - baš kao praktične katolike - u „državničkoj“ blizini.

Smrt i pljačka u ime Krista

Danas je karijerno/životno jednako važno biti viđen na misi, ako ne i važnije, kao u 45-godišnjem razdoblju „komunističkog/socijalističkog mraka“ ne biti na misi i posjedovati člansku „crvenu knjižicu“ SKJ/SKH. Dio vremešnijih sa Živkovićeve mise, tada još „prisilno“ u Partiji i „neobraćeni“, možda još u potaji čuvaju svoje „crvene knjižice“? Ha, nikad se ne zna... Stari Latini su to davnih dana saželi u onoj: O tempora, o mores. I bit će tako dok je svijeta i vijeka, jer ljudi su najkvarljivija roba u svemirskom beskonačju. Zašto i jedan biskup ne bi mogao biti moralno kvarljiv? I on je samo čovjek, bez obzira u kakvu se haljinu oblači i kakve mu kapice ceremonijalno mijenjaju na glavi. I može svjesno griješiti, jer mu vjera jamči oprost.

Mučno je slušati kad u svjetovnim pitanjima moralizira predstavnik vjerske družbe, koja je u dvomilenijskoj povijesti kršćanstva nanijela i toliko zla ljudskom rodu da se to ne da pojmiti. Čak izravnom krivnjom samih rimskih papa, iznimno kvarljivih namjesnika sv. Petra na zemlji. Od Urbana II. što je započeo prvi (1095.) od devet križarskih ratova, radi pljačke i osvajanja muslimanskih zemalja te prouzročio oceane krvi i patnje nedužnih, do pape Grgura IX., koji je iz pljačkaških i genocidnih poriva utemeljio (1231., bula Ille humni generis) Papinsku ikviziciju što je u idućih više od 500 godina najgorim zvjerstvima zatrla trećinu „heretičke“ Europe. Ili pape Pija XII., zvanog i „Hitlerov papa“, koji nije slova prozborio protiv Holokausta,  nacističkog genocida u Drugom svjetskom ratu nad više od šest milijuna Židova i Führerove osobne krivnje za 60 milijuna žrtava u povijesnom smaknuću ljudskosti.

U toj svjetskoj klaonici nadbiskupovao je u Zagrebu kardinal Alojzije Stepinac, koji je prvih dana pozdravio proglašenje marionetske tzv. NDH, pozvao katolički kler svoje dijeceze na odanost ustaškom režimu, a 1942. je prihvatio Papino (Pio XII.) službeno postavljenje na mjesto vojnog vikara marionetskog tzv. NDH. O njegovoj ulozi u prekrštavanju pravoslavnih Srba, pa Židova, Roma... na katoličanstvo i danas postoje oprečni dokazi, ali biskup Živković nije u svojoj homiliji spomenuo ni jednu od tih činjenica. A morao je, ako se predstavlja objektivnim Božjim slugom. Ali ne, on je spočitnuo „kršćanskoj braći s Istoka“ da se „boje istine“, da se protive kanonizaciji, pa su krivi zato što se dobri papa Franjo skanjuje u odluci o bl. Stepincu.

„Došlo je vrijeme razotkrivanja lažnih optužaba protiv Stepinca koji je kroz muku i molitvu dobio veliku hrabrost boriti se protiv montirnih laži zloglasnog i sotonskog komunizma“, kazao je željeznanski biskup Živković. „Ali Stepinac je pokazao svojim mučiteljima što je jače - križ kao znak mučenika ili petokraka kao znak mučitelja.“ U kojem/čijem evanđelju je biskup pročitao zapjenjenu mržnju tipa „zloglasni i sotonski komunizam“ ili to da je „petokraka znak mučitelja“? Učen svećenik, što Egidije Ivan Živković besumnje jest, zna da je kršćanski, preciznije katolički križ u ime Isusa Krista ubio u prošlih 2017. godina neusporedivo više nedužnih ljudi u cijelom svijetu od svih petokraka i komunističkih satrapa zajedno. Najveći dio bogatstva Crkve krvav je plod pljačke i otimačine u ime Isusa Krista. U njegovo su ime istrijebljeni cijeli narodi.

Nije sv. Ivan Pavao II. za svog zemaljskog pontifikata bez razloga i ozbiljne grižnje savjesti pokušao ispričati Rimokatoličku crkvu za počinjene inkvizicijske zločine, u kojima su bez konkurencije prednjačili fratri Dominikanskog reda. Bio je to papinski SS, a sv. Dominik prvi inkvizitor. Najveća/najmasovnija inkvizicijska zvjerstva zbila su se u srednjovjekovnoj, katoličkoj Španjolskoj. U zločinački dio povijesti Rimokatoličke crkve za vječna će vremena ostati uklesano ime i krvavo nedjelo urođenog sadista u dominikanskom habitu, velikog inkvizitora Tomasa de Torquemade.

U tzv. Crkvi u Hrvata, nije tajna, dio klera izrazito napadno druka za proustaštvo, pa se lani dogodilo na Norijadi da su to „prigodnim“ U oznakama na majicama prakticirali maturanti zagrebačke Nadbiskupske gimnazije. Netko od svećenika ili pedagoga im je to dopustio, ako već ne i osmislio „protukomunističko“ divljanje usred Zagreba.  Onaj pak redikulozni svećenik na splitskom skupu HDZ-a nije se libio javno kazati da mu je - baš kao biskupu Živkoviću? - „milija ustaška kapa od partizanske zvijezde petokrake“. Itd., itsl. Nije teško dokučiti što je milije železnanskom biskupu Egidiju Ivanu Živkoviću. Sam je kazao, ali na pogrešnom mjestu. Crkvena propovjedaonica nije poligon za liječenje ideoloških frustracija i osobnih svjetonazorskih kompleksa. Kaptol očito drži suprotno. Ugostio je „pastira“ koji ga je osramotio pred vjernicima.

Biskup na hodočašću u RH bi morao biti svjestan toga da je uvrijedio mnoge vjernike svojom homilijom nekoga tko hrvatsku zbilju gleda sa strane, iz raskoši i socijalne neosjetljivosti zbog kakve je teolog Martin Luther u predvečerje Svih svetih 1517. godine pribio svojih 95 teza Disputatio pro declaratione virtutis indulgentiarum na vrata crkve u Wittenbergu i protestantskom reformom zauvijek promijenio svijet. Ti klerici što izvana dolaze ne(vjero)dostojno sirotinji soliti pamet drže da su vjernici i danas neuko srednjovjekovno stado koje se plaši „autoriteta“, sluša, moli i plaća po župnom cjeniku - nisu glas Crkve trećeg milenija.

Kakva je razlika između komunističke/socijalističke indoktrinacije u SRH i današnje indoktrinacije katoličkim podaništvom od dječjih jaslica i vrtića do staračkih domova i bolničkih kreveta za umiruće? „Komunizam“ 1983. godine, kada je željeznanski sjemeništarac počeo studirati na zagrebačkoj Bogosloviji, nije ni približno bio kakvim ga je ocrnio u svojopj homiliji. Praktičan je vjernik tada, u doba već izdišućeg socijalizma, mogao biti i „niži“ član SKJ/SKH, i učitelj u školi i direktor državnog poduzeća. Neka danas netko pokaže viđenijeg političara čak u SDP-u ili kojoj drugoj tzv. lijevoj opciji, učitelja u školi, direktora državnog poduzeća koji će bez straha od društvenog izopćenja priznati da nije vjernik. I da mu se živo fućka i za Boga i za njegovu crkvu. To se ne usudi kazati ni bivši predsjednik RH Ivo Josipović, ugledni sveučilišni profesor, znanstvenik, skladatelj ozbiljne glazbe i političar, nego se skriva iza kukavičkog uvjerenja - agnostik. Ma nemoj! Ili vjeruješ ili ne vjeruješ, a nikako da ne znaš je li vjeruješ.

Ne postoji svećenik ili časna sestra učlanjena u SDP, koji sudjeluju u „komunjarskim“ prosvjedima ili javno simpatiziraju, odnosno imaju razumijevanja za taj svjetonazor To je danas nenormalno u RH, ravno ozbiljnom psihičkom poremećaju. Ali itekako jest „normalno“ da se svećenici i časne sestre dnevno motaju po skupovima koji ne bi smjeli imati nikakve veze s vjerskom zauzetošću. Što/kome službeno kostimirani žele dokazati na tzv. konzervativno-desničarskim performansima „za obitelj“, hodajući „za život“, mrmljanjem očenaše pred bolničkim ginekologijama (za zabranu pobačaja i kontracepcije), guranjem u škole i bolnice, dolazeći pred kazališta (Split, Rijeka...) anatemizirati umjetnička viđenja i samog Olivera Frljića, itsl.?

Zašto ne osnuju političku stranku i isprse se pred biračima-vjernicima? Možda prođu. Pa što sami ne prave i ne hrane djecu kad im je do nje stalo? Celibat? Ma, dajte. Toliki su primjeri svećenika koji javno/potajno prave djecu, a slave mise i žive s „kuharicama“. Ili kako se već formalno zovu te žene po župnim dvorima. Savjesniji odu iz svećeništva ili sestrinstva. Nije o glavu ni biti Božjom zaručnicom u kakvom samostanu niti trpjeti celibat protiv vlastite prirode. Ni o tome biskup Živković ni abera u zagrebačkoj katedrali, ali sotonizirati komunizam i sekularizam, pa baš pred HDZ-ovim državnim trojstvom (Plenković, Grabar-Kitarović i Stier) - eee, to da. Za čiji račun, vrag će znati, na korist Crkve sigurno ne.

Kolindi Grabar-Kitarović je primjetno godilo biskupovo „kao što nas sve mudro opominje hrvatska predsjednica“. On možda nije znao da je predsjedničina „mudrost“ u drastičnom i sve većem raskoraku s njezinim političkim rejtingom među građanima. Sramotno nižim od rejtinga bilo kojeg njezinog prethodnika na Pantovčaku. Osobito Stjepana Mesića i Ive Josipovića, koje inače ne može smisliti. Vjerojatno ne zna ni to da 74 posto građana - među njima više od tri četvrtine katolika - drži da Plenkovićeva vlada vodi RH u pogrešnom smjeru. I to uvjerenje raste iz mjeseca u mjesec.

Viza za Rio Grande

„Mi u Europi dobro znamo s kim ste i kako ste vi ovdje u staroj domovini živjeli okovani željeznim vratima komunizma, a znamo i sada s čim se nosite, jer Berlinski zid još nije pao u glavama nekih ljudi...“, žestio se biskup Egidije Ivan Živković. Tu je neistinu povezao s podjednako problematičnom tvrdnjom da je gotovo cijelu 1983. morao prijavljivati privremeni boravak u Zagrebu te je „skoro više vremena bio u policiji, nego na Bogosloviji“. Sic. Hrvati su - kao i ostalih oko 20 milijuna žitelja SFR Jugoslavije - za vrijeme Berlinskog zida i „željeznih vrata komunizma“ mogli bez vize putovati u 168 zemalja na svim kontinentima. Do rijeke Rio Grande, granice Meksika i SAD-a. Imali su devizne račune u bankama i bez problema putovali na Zapad. Ne samo u Trst, Leibnitz, Graz... po zapadnu robu široke potrošnje. Državljani zemalja s istočne strane Berlinskog zida na to nisu smjeli ni pomisliti. 

Zid je srušen, „željeznih vrata komunizma“ više nema, a Hrvati više ne mogu bez vize putovati ni u upola manje zemalja. Kamoli do rijeke Rio Grande s meksičke strane. SAD već punih 27 godina niti ne pomišlja ukinuti vize „lideru/lokomotivi/partneru“ s Balkana, Hrvatskoj, a predsjednica Grabar-Kitarović mora se slikati s Djedom Mrazom uz ogradu Bijele kuće kako bi porezni obveznici imali dokaz da je bila u Washingtonu. Kazala je službeno, ali - nitko joj ozbiljan nije vjerovao. Bijedno u svakom slučaju. Još bjednije i od njezinog - medijski globalno ismijanog - iskakanja na pozornicu HNK u Zagrebu oteti slavu (i cvijeće) baletnom ansamblu „Labuđeg jezera“ ili sačekuše američkom potpredsjednika Mikeu Penceu (osam sekundi!?) u Münchenu svakako je sramotno laktašenje/probijanje prema američkom predsjedniku Donaldu Trumpu u četvrtak u Bruxellesu radi zajedničkog fotografiranja s europskim državnicima uoči summita NATO-a.

Nova TV je donijela cijeli video njezina krajnje nepristojnog, nasilnog proguravanja u prvi red do Trumpa, neukusnog usputnog cerekanja i dijeljenja prepotentnih osmijeha u tv-kamere, pogledavanja Trumpu u oči i glumatanja važnosti, iako nitko na nju nije obraćao pozornost niti ju je tko išta pitao. Tako se nikad nije ponašao ni pravi vlasnik paviljona na Pantovčaku iz čijeg je predvorja po svom useljenju izbacila njegovu bistu (Tita je tamo postavio osobno Franjo Tuđman), a Maršal je ipak bio svjetski državnik kojem su se klanjale i okrunjene glave. Ona mu neće biti ni do gležnja da joj je deset mandata, kao što ni Bijedna Naša u međunarodnoj politici neće značiti pet promila od uvažavanja Jožine Juge, koju železnanski biskup ne može smisliti.

Biskup Egidije Ivan Živković iz Željeznog u Austriji prolazna je pojava, kao i njegova homilija. Kao uostalom i puna sebe Kolinda Grabar-Kitarović zajedno s „mudrošću“ što su mudrom vide valjda samo njih dvoje. Vjernici i nevjernici još će se nagledati i naslušati takvih. Ponajviše od domaćih katoličkih prelata, koji ni dosad nisu štedjeli truda zdušno politikantstvom dugoročno raditi u korist - vlastite štete.

Oceni 5