Frame by Frame

Dinos1

iPhone Photography: Očna veština jednog vlasnika telefona

Iako je sve više onih koji tvrde da savremeni telefoni, te drugi uređaji, uništavaju umetničku fotografiju, mnogi fotografi će se složiti da je kamera ta koja pravi fotografiju, ali da je veština iza objektiva ona koja je čini spektakularnom. Pravi fotograf, sa oštrim okom za boju i kompoziciju, može da napravi sjajnu fotografiju i uz pomoć kamere sa iPhone uređaja, a dokaz za to su pobedničke fotografije sa takmičenja iPhone Photography Awards za 2018. godinu.

Hlmt1

Obezličeno polje ukusa i stila: Doručak kod Kerbera

Helmut Newton spada među najprovokativnije fotografe XX veka, a ono što je stvarao provociralo je, te stimulisalo one društvene tačke na koje su konzervativni pojedinci najosetljiviji. Rođen je u imućnoj jevrejskoj porodici 1920. godine u Berlinu, te je pohađao prestižnu berlinsku američku gimnaziju u koju ga je otac upisao zbog tada aktuelne podele između Jevreja i “arijevaca," a iz koje je, zbog izuzetne lenjosti, izbačen posle samo nekoliko meseci. Prvi foto-aparat kupio je od džeparca kada mu je bilo tek dvanaest godina, a film iz koji je koristio tom prilikom sadržao je osam fotografija, od kojih je samo jedna uspela, pa je mladi fotograf na nju bio naročito ponosan. Sa šesnaest godina počeo je da uči fotografiju u studiju poznate berlinske fotografkinje Elze Simone, a dve godine kasnije oprobao se kao reporter u listu Singapur Strejts Tajms, iz kojeg je već nakon dve sedmice otpušten. Danas već kultne erotske fotografije Helmuta Newtona proslavljaju koncept života kao performansa, u okviru kojeg seks i nasilje, postavljeni kao pozorišna drama, uprkos uzbuđenju koje izazivaju, prevode seksualnost iz oblasti emocija i ljubavi u obezličeno polje ukusa i stila.

Muzički intermeco

Serg 01 S

Jergović: Sergio Endrigo, pjevač, kantautor i komunist

Sergio je odrastao u internatu za izbjeglice iz Julijske krajine i Dalmacije, školovao se, svirao gitaru i pjevao. Želio je postati violinist, ali za takvo što nije bilo novca. Bilo mu je sedamnaest kada je izbačen iz škole. Kafansku slavu stjecao je po plesnjacima u Milanu, kasnije je nastupao u noćnim klubovima Bejruta, da bi tek početkom šezdesetih postao priznati pjevač. U San Remu je prvi put nastupio tek 1966, nakon čega je sve postalo lakše. Tada je, vjerojatno, za njega započeo neki običan građanski život, kakav bi postojao i da nije bio izbjeglica, nego rođeni Talijan

Hamdijj 01 S

Pavlović: Hamdija Čustović zvani Čusta, tigar sa Miljacke

Nježni mladić koji je izgledao grubo kao bilder, ali mekana i osjećajna duša. Pokušali su neki manje ozbiljni muzičari iskvariti njegov senzibilitet, a on opet uzme mikrofon i sve zaboravi. Neuporedivo više je imao raje u koju se nikada nije razočarao. Mi, nešto starija publika, znamo šta je on mogao da je imao ozbiljniju potporu i razumijevanje koje uz to ide. Koliko znam, u Sarajevu niko nije imao jači glas od njegovog, možda u operi

Body & Soul

Gira slavlje

Vinarija Ghira: Malvazija koja vraća mirise djetinjstva

Kad bi Damira Mihelića iz Vinarije Ghira iz Novigrada pitali kako je uopće započeo svoju vinsku priču, odgovor bi mogao biti sve što vam padne na pamet – i tradicijski i slučajno i namjerno i – sve to skupa! Damir voli reći da su i njegov pokojni tata Bruno i mama Marija podrijetlom iz bogatih obitelji koje su svojedobno imale velike stancije na kojima se i poslije Drugog svjetskog rata proizvodilo dosta vina, i do 10 tisuća litara, „što je bilo jako, jako puno u to doba“. Te stancije su bile „Istra u malome“, obrađivalo se 20 hektara zemlje, uzgajala se malvazija, muškat, refošk, hrvatica, plavina, borgonja, nije bilo šanse da se posadi neka internacionalna sorta, a neizostavni su bili boškarini, masline, koze, ovce... I podrum od 200 četvornih metara

HercKuća

Hercegovačka kuća: Kad jaganjci utihnu, prelazi se na vino

Ne znam zašto, ali Hercegovačka kuća u Mosku, selu na magistralnoj cesti između Trebinja i Bileće, neopravdano se zaobilazi u svim gastronomadskim „prebrojavanjima“ bosanskohercegovačkih ugostiteljskih objekata „od formata“ koji su svoju prepoznatljivost zaslužili kvalitetom pečene janjetine

Priče iz susjedstva

Krpo 44 S

Goran Sarić: Prasak što cijepa utrobu

Goran Sarić proveo je rat u Konjicu, sve vreme ispisujući zapise u svoj ratni, odnosno antiratni dnevnik. Te zapise sabrao je i objavio u knjizi “Lijepo gore klasici marksizma” 2014. godine. U recenziji Sarićeve knjige Amer Tikveša je pribeležio: “Dnevnik Gorana Sarića izvanredno je svjedočanstvo o njegovom i mom gradu Konjicu za vrijeme posljednjeg bosanskog rata, što se kao paradigma može uzeti i za prikaz rata na cjelokupnoj teritoriji BiH pod kontrolom Armije RBiH. Sarić gotovo do samog kraja rata ostaje u gradu zapisujući ratnu svakodnevnicu iz perspektive višestrukog marginalca i autsajdera. Osim što je u percepciji dijela svojih sugrađana Srbin, “potencijalni izvor zla”, on ima umanjenu fizičku sposobnost zbog koje nije služio Jugoslovensku narodnu armiju, pa tako u ratu nijednoj strani nije bio podoban kao vojnik. Po struci je bibliotekar, čuvar na jednom mjestu sabranog znanja, što u vrijeme spaljivanja knjiga i brisanja i prekrajanja istorije također znači marginalca. Bavi se humanitarnim radom kada humanost na sve strane gubi. I upravo zbog te perspektive višestrukog marginalca njegovo svjedočanstvo je autentično jer on nije pisao kao PR ili pobornik bilo koje ideologije zla i rata, on je pisao kao jedinka koja se našla u neobranom grožđu, pisao je sebi, vodio dijalog sa sobom da lakše podnese život u svijetu okrenutom naglavačke. On je istovremeno pisao o zlu koje srpska i hrvatska vojska nanosile njegovom gradu, ali i o zlu koje su mu nanosili njegovi branitelji pod nazivom Armija Republike Bosne i Hercegovine. Ne dvoji Sarić nijednog trena o tome da bez srpskog ne bi bilo ni hrvatskog ni bošnjačkog zla, kao što ne dvoji da se Hrvatsko vijeće obrane priključilo srpskoj vojsci i postalo razarač grada kojeg je do jučer branilo, kao i ubica života u njemu. No, zbog toga ne relativizira i ne pravda zlo “branitelja” grada i navodnih branitelja multietničke BiH”. Sarićev ratni dnevnik donosimo u vidu feljtona

Dekolti1

Ante Tomić: Smisao života za 16.000 kuna tjedno

Sve je na svijetu Ivi Todorić, na krstarenju što ga je organizirala njezina životna trenerica, postalo nekako jasno, razumno i skladno. Smisao života koji je dobila bio je prvorazredan. Smisao života s pet zvjezdica. S punom opremom. Platila ga je, istina, mnogo, šesnaest tisuća kuna tjedno, po prilici četiri mjesečne plaće njezinih nekadašnjih zaposlenika u samoposluživanjima, ali vrijedio je svakog novčića. Pa vjerojatno i ne može drukčije, razmišljala je. U raj puštaju samo s Guccijevom torbom. Bog, tko god On bio, ustvari mrzi siromašne