Priče iz komšiluka

žarko gavrilović

Arman Fatić: Prekid predstave „Sveti Sava“ & komentari

Kovačevićev tekst, nakon nepunih devedeset minuta, svima nam je manje više „lego“ baš kao i žitije i historijski tekstovi o Svetom Savi koje smo radili tri sedmice za redom. Za kraj sata profesor Veličković želi provjeriti da li je nešto više od „onog što se da nabubati napamet“ ostalo uz studente. Stoga odlučuje završiti čas pitanjem: Kada bi sada u učionicu došao neko i rekao nam da se u Sarajevu priprema predstava koja bi mogla vrijeđati naša nacionalna ili vjerska uvjerenja, da li bi izašli na ulice bojkotirati je bez prethodnog gledanja ili čitanja predloška. 43 ruke u kabinetu se podižu u zrak

starice

Ante Tomić: Da su meni davali pet stoja za dite…

U podne je bura donijela zvuk crkvenog zvona iz doline. Dvije stare udovice, jedine preostale stanovnice dinarskog sela, onda su se umile, sjele za stol, kratko pomolile Gospodinu i ručale skromno varivo. "Sanaderova je vlada donila jedan obilati poticaj", sjetila se Janja kaciolom puneći tanjur. "Petsto kuna za treće i četvrto dite"

Frame by Frame

Parii 01 S

Skander Khlif: Je t'aime, al' ne umem da iskažem

Foto-beleška iz Pariza, koju je sa nama podelio nemački fotograf Skander Khlif, kao savremeni doživljaj običnog života traži paralele kako u sadašnjosti, tako i u prošlosti , te smo se setili onoga što je Tin Ujević o ovom gradu pisao još početkom XX veka: "Kada sam se u jesen 1913. obreo u Parizu, iznenadila me je najviše vreva svijeta po ulicama i bulevarima. Kada bi pao mrak, uzduž avenija na svakoj klupi sjedila bi barem po dva ljubavna para, s prednje i sa stražnje strane. Svakoga samca to je moglo da zagolica. Ali prvi koji su me susreli pitali su me: - Kako vam se vikne? - Ništa nova. Meni je kao da sam se ovdje rodio. Naročito ovu Našu Gospu, mostove, kejeve, sve to odavna ponesoh u duhu, kao da sam ovdje odrastao. ... Ali prvi restoran u koji smo svratili u Parizu bio je restoran De Balkans, na jednoj strmini brda Svete Zenevjeve, odmah do Pantheona, biblioteke i crkve. Publika je bila od Bugara, Jermena, Srbijanaca i malo prečana. Slučajno, ako je u taj jeftini lokal zabasao i koji ruski Jevrejin, pa čak i Francuz. Gazda sam (mršav, suh Užičanin koji je odavno napustio zemlju, možda još živ, a njegov je brat naglom smrću preminuo 1914, malo pred rat) dobro se sjećao Gustla Matoša i njegova brata Leona. Uopće, tih godina u Parizu uspomena na A. G. Matoša je bila dosta svježa: neki stariji studenti, neka lica koja su stalno živjela na strani, pričala su razne anegdote o njemu, tako da se onda još i bez prepiske i bez njegovih feljtona moglo lako utvrditi u kojem je hotelu stanovao, koje je lokale posjećivao, a tako i lična poznanstva i veze. Tu sam čuo da je Matoš napisao neko članke u Oevreu Gustavea Teryja, žučnoga i prevrtljivoga pamfletarca; tvrdilo se da je učestvovao u redigovanju jednoga Tempsova članka, a njegova suradnja u Revue bleu bila je zabilježena u Vijencu (1902)."

Naro 01 S

Romina Ressia: Za boju nara zakon ne važi

Nezavisna fotografkinja Romina Ressia rođena je u Argentini 1981. godine, te je tamo dugo živela i radila. Najradije se bavi portretima, za koje inspiraciju crpi iz slikarskih dela, što fotografijama daje originalnost koja i najmanje zainteresovanog posmatrača ostavlja bez daha. Ressia je brzo prepoznata kao sjajna fotografkinja, a najviše zahvaljujući društvenim mrežama, pa je na osnovu onoga što je postavljala na socijalne platforme ubrzo počela da dobija narudžbine od prestižnih magazina, što joj je pomoglo da se lakše otisne u svet umetnosti. Vrlo brzo je ušla i u svet mode, a prvo preko fotografije, pa se njene kreacije danas izlažu u Milanu, Buenos Airesu i Njujorku.

Bila jednom jedna SFRJ

Holivudske priče

Aqp4

A quiet place: Horor u kojem jezu uliva zvuk

Izvorno začet kao studentski projekt trojice šulkolega, zamišljen kao srednjobudžetska atrakcija za rub multipleksa, “A Quiet Place” se neočekivano pretvorio u mali hit godine. Film je zaradom višestruko nadmašio budžet, već se sad piše da bi mogao izbaviti iz nevolja glavinjajući studio Paramount, a i kritike su dobre. Taj uspjeh nije nezaslužen

Downsizing4

Downsizing, neuspela filmska satira

Kao i u našem svetu, i u smanjenom će profitirati muljatori, dok će prljave poslove obavljati sirotinja i ilegalni migranti nastanjeni dovoljno daleko da ne bi narušavali sliku idile. Problem je, međutim, to što je film pun potrošenih klišea u smislu mehanike, a istovremeno meandrira kada je reč o temama, dok su mu likovi plošni, karikaturalni ili odveć dosadni da bi držali pažnju i da bi satira uspela