Izložba "I Burn in Sun, Moon and Stars" francuske umetnice Margo
Odabrat ćeš, ako još bude štogod na biranje...
New Era: umetnički diskursi o društvenim i klimatskim promenama
"Oppenheimer" potvrdio status favorita
Izložba „Kraj jezika – Još jednom o Vitgenštajnu“
Šestan: Jebeš karanfil, pokušajte preživjeti
Besplatna projekcija filma „El Šat – Nacrt za utopiju“
Surovost ženskog iskustva: Izložba „Brutalna nežnost“
Otvorena izložba rok fotografija “HEROES: Hajsbert Hanekrot i Goranka Matić”
Jesam li dobro?
Nova epizoda XXZ podcasta: Borba bez prestanka
Beastie Boys, posljednji koncert
Lukovićevi dani
Kako me je intervjuisao Bob Geldof
Od kraja sedamdesetih do sredine osamdesetih, moja glavna novinarska preokupacija bila je muzika, bez obzira na poreklo: domaća ili inozemna, svejedno. Posttitovski period nije bio naročito inspirativan što se politike tiče; živelo se lošije nego u vreme Maršala, ali se i dalje masovno išlo na godišnje odmore na Jadran, putovalo se bez problema u inostranstvo, crveni pasoš je otvarao sva vrata, bez viza i dodatnih provera. Tadašnja SFRJ se pomalo klimala, ali niko normalan nije verovao u katastrofalan ishod, naprotiv. Muzika svih boja i žanrova bila je opijum za najšire narodne mase – od Lepe Brene i njenih stadionskih koncerata do grandioznih turneja Zdravka Čolića i Bijelog dugmeta. Trajalo je to sve do fatalne 1987. kad se „dogodio narod“ na čelu sa Slobodanom Miloševićem; muzike više nije bilo, ostali su samo Odjeci i reagovanja. Negde između, Jugoslavija je postala Meka za mnoge svetske bendove; još 1976. u Zagrebu su The Rolling Stones održali spektakularni koncert, da bi se u godinama koje dolaze domaćoj publici predstavili Talking Heads, Gang Of Four, Human League, Dire Straits, Iron Maiden – spisak je neiscrpan. Kako sam u to vreme često putovao u London, dogodilo se da sam imao priliku da vidim i svašta pitam mnoge svetske rock zvezde. Nešto od tih uspomena ostalo je u ličnim foto arhivama koje ćemo otvarati u nekoliko nastavaka. Da se još jednom setimo bolje prošlosti!
Spandau Ballet: Ukradena uspomena
Od kraja sedamdesetih do sredine osamdesetih, moja glavna novinarska preokupacija bila je muzika, bez obzira na poreklo: domaća ili inozemna, svejedno. Posttitovski period nije bio naročito inspirativan što se politike tiče; živelo se lošije nego u vreme Maršala, ali se i dalje masovno išlo na godišnje odmore na Jadran, putovalo se bez problema u inostranstvo, crveni pasoš je otvarao sva vrata, bez viza i dodatnih provera. Tadašnja SFRJ se pomalo klimala, ali niko normalan nije verovao u katastrofalan ishod, naprotiv. Muzika svih boja i žanrova bila je opijum za najšire narodne mase – od Lepe Brene i njenih stadionskih koncerata do grandioznih turneja Zdravka Čolića i Bijelog dugmeta. Trajalo je to sve do fatalne 1987. kad se „dogodio narod“ na čelu sa Slobodanom Miloševićem; muzike više nije bilo, ostali su samo Odjeci i reagovanja. Negde između, Jugoslavija je postala Meka za mnoge svetske bendove; još 1976. u Zagrebu su The Rolling Stones održali spektakularni koncert, da bi se u godinama koje dolaze domaćoj publici predstavili Talking Heads, Gang Of Four, Human League, Dire Straits, Iron Maiden – spisak je neiscrpan. Kako sam u to vreme često putovao u London, dogodilo se da sam imao priliku da vidim i svašta pitam mnoge svetske rock zvezde. Nešto od tih uspomena ostalo je u ličnim foto arhivama koje ćemo otvarati u nekoliko nastavaka. Da se još jednom setimo bolje prošlosti!
Bolja prošlost
Opasna američka muzika: radile makaze, padali šamari
Tradicionalno sumnjičavo prema jazzu - koji je tretiran kao leglo zapadnjačke zavere u kojuje prste umešala CIA – socijalističko društvo je, teoretski i praktično, pokušavalo da drži uzde nad ovom vrstom muzike, služeći se stavovima i ideološkim platformama za čije su provođenje u život bili odgovorni napredni i poslušni omladinci. Često su ugledni muzičari iz Udruženja bili pozivani na sastanke raznih ideoloških komisija gde je sa njima raspravljano o uticaju džeza na mase i mogućnosti da se on uključi u nov socijalistički život: „Obično je to značilo da prihvatamo šablone koje su nam nudili. Predlagali su nam da pravimo šlagere sa soc-realističkim temama, o traktoru, radnicima u fabrici, zadrugama. Nudili su nam, recimo, Zogovićeve tekstove na koje bismo trebali da kalemimo popularne melodije. Apsurdno!”
Bojan Adamič, buntovnik bez saksofona
Prva publika bili su partizani. Bojan Adamič „zarazio''je džezom prekaljeno ratno-političko rukovodstvo, svesno i ponosno da ima vrlo dobar vojni orkestar. Između dve ofanzive, srećnici su mogli da slušaju i džez. Posle rata, UDBA je hapsila džez-publiku. „Svinjska muzika", reče jedan. „Buržoaski mamac", reče treći. Svirao se valcer, ruska pesma, polka... Kad je sa Rusima puklo, prešlo se na „evergrin" i narodni melos. ,,E, sviraću džez makar me poslali u Albaniju", zakleo se Adamič. U Albaniji je takođe pokušao da svira džez. Komesar Sovjetskog Saveza dozvolio mu je i rok-en-rol. „Davaj rok! Davaj rokenroler!", vikala je vaspitana ruska omladina. Bojan Adamič je toliko voleo taj džez, da je zbog njega otišao u partizane, a danas, kao pravi Slovenac pluralističkog duha, kaže: „Zašto bi svi pevači morali da imaju lep glas?" I ništa mu ne mogu… (P.S. Ovo je uvod iz knjige “Bolja prošlost” za priču o Bojanu Adamiču. Razgovor sa Adamičom autor je uradio 1989. godine; Bojan Adamič je umro 3. novembra 1995. godine)
Tako je govorio Luković
XXZ podcast: Godine raspada - Hall of Fame
Nakon "Bolje prošlosti" na red dolaze, sasvim logično, "Godine raspada", još jedna Lukovićeva knjiga, potpuno drukčija od prethodnih. U današnjoj epizodi razgovaramo o tome kako je nastala, ko su njeni junaci i šta je Lukovića iz dana u dan navodilo da se sa njima obračunava, ismeva ih, neretko čak i pišući iz njihove perspektive
XXZ podcast: Dnevnik jedne ljubavi
Ove godine obeležava se pola veka od izlaska "Dnevnika jedne ljubavi" Josipe Lisac, kultnog albuma jugoslovenske diskografije. "Dnevnik jedne ljubavi" objavljen je 28. februara 1973, a i 50 godina kasnije zvuči inovativno i moderno
Ćorava kutija
Iz "Ćorave kutije": Karadžićeve mape za ceo svijet
Septembra 1993. objavljena je knjiga „Ćorava kutija“, zbirka Lukovićevih kolumni iz nedeljnika „Vreme“, u izdanju „Vremena knjige“. Nakon 26 godina od pojavljivanja ove knjige, mnogo toga je danas ostalo isto: jezik mržnje, političko ponašanje, propaganda, obračuni i kampanje, mentalni narativ, opsednutost teritorijama a ne ljudima, rusofilstvo i busanje u nacionalna prsa. Budući da se knjiga pojavila usred rata, mnogi van Srbije nikad nisu ni čuli za nju; u našem XXZ magazinu ćemo je lagano feljtonizovati, uz podsećanje na glavne junake/ludake od kojih smo mnoge, nažalost, zaboravili
Sarajevski mjuzikl: "Kutak za raketni trenutak"
Septembra 1993. objavljena je knjiga „Ćorava kutija“, zbirka Lukovićevih kolumni iz nedeljnika „Vreme“, u izdanju „Vremena knjige“. Nakon 26 godina od pojavljivanja ove knjige, mnogo toga je danas ostalo isto: jezik mržnje, političko ponašanje, propaganda, obračuni i kampanje, mentalni narativ, opsednutost teritorijama a ne ljudima, rusofilstvo i busanje u nacionalna prsa. Budući da se knjiga pojavila usred rata, mnogi van Srbije nikad nisu ni čuli za nju; u našem XXZ magazinu ćemo je lagano feljtonizovati, uz podsećanje na glavne junake/ludake od kojih smo mnoge, nažalost, zaboravili