Filmovi za pričanje priča
Aafill 01 S

Photo: IMDb

"1985": Istorija za kreiranje budućnosti

Jedna od takvih priča je i scenario za film „1985“ koji prati dvadesetogodišnjaka (igra ga Cory Michael Smith) koji se vraća u rodni grad nakon što je nekoliko godina proveo u Njujorku. Vraća se kako bi se oprostio sa porodicom koja niti zna da je gej, niti da boluje od AIDS-a, koji je u to vreme značio smrtnu presudu. Film nudi tok radnje koji izgleda istinito, a zbog toga što detalje otkriva postepeno, pa u slučaju da prethodno nismo čitali o filmu, do sredine ne znamo o čemu se radi, već samo pretpostavljamo, a na osnovu zabrinutih pogleda, te osećaja samoće koji obuzima svako biće koje je ikada upoznalo izolaciju.

Moderne generacije sve manje pažnje obraćaju na HIV, budući da se sa tom bolešću danas normalno živi, te u tom procesu brišu čitave narative i generacije koje su uništene epidemijom AIDS-a. Ipak, na 50. godišnjicu od Stonewall pobune ne bi smelo da se zaboravi da je HIV uticao na čak 40 godina od tog perioda. Prvi slučajevi zabeleženi su 1978, ali je tek 1981. bolest prepoznata kao problem, te tom prilikom opisana kao „retki oblik raka.“ Do tog trenutka je već veliki broj gej i biseksualnih muškaraca, te *trans osoba počeo da pokazuje simptome bolesti. Virus se pojavio i među većinskim stanovništvom, ali u daleko manje slučajeva, pa se na njega nije reagovalo zbog moralnih predrasuda, te dehumanizujućih posledica homofobije i transfobije.

Mlađe kvir generacije ne samo da nisu informisane, već pokazuju i manjak empatije, čak i iste predrasude kao većinsko stanovništvo, čime doprinose daljem stigmatizovanju onih koji žive sa HIV-om. Do toga dolazi jer je najlakše ne baviti se stvarima koje su bolne i neprijatne, što dovodi do ponovne smrti onih koji su pali kao žrtve bolesti, a ubijaju ih upravo oni koji o HIV-u i danas govore kao i pre 40 godina.

Lične istorije pripadnika većinske zajednice uglavnom se pamte zahvaljujući deci i unucima, na šta kvir ljudi ne mogu da se oslone. U zemljama u kojima je homofobija i danas izražena problem je pojačan i ostankom u ormaru, pa mlađe generacije ostaju uskraćene za mnoga prethodna iskustva zbog toga što stariji kvir građani ostaju ućutkani strahom i sopstvenim, ali i predrasudama drugih. Zbog toga je film dobar medijum koji može da ispriča i sačuva ove priče, i da sagradi mostove između prošlih i novih generacija. Tako se o trenutnim emotivnim iskustvima uči i na osnovu onih prethodnih, te se pritisci, stigme, internalizovana i auto homofobija objašnjavaju i ilustruju iskustvima iz prethodnih decenija.

AIDS je do sada ubio 35 miliona ljudi, a oko 37 miliona danas živi sa HIV-om, od čega samo 22 miliona prima terapiju. Zbog toga opasnost i dalje traje, i neće proći ako se tišina ne prekine. Kampanje poput #EndAIDS2030 su tu da daju smernice, i da mlađe generacije informišu o borbama koje su vođene i u njihovo ime. Najveći problem je u tome što veliki broj onih koji danas žive sa HIV-om nema pristup lečenju, što se ne događa samo u zemalja u razvoju (Indija, na primer, obezbeđuje besplatne lekove za 2,1 milion državljana koji žive sa HIV-om), već i razvijenih zemalja, budući da 40% onih koji u Sjedinjenim Američkim Državama žive sa HIV-om ne dobija terapiju.

Pričanje priča omogućava da se skrene pažnja na ovaj problem, ali i da se ne zaborave jezive predrasude sa kojima se kvir populacija sretala tokom prethodnih decenija, pa filmovi poput „1985“ tu igraju važnu ulogu. Odbijanje da se ćuti, a uprkos tome što se sa svih strana konstantno poručuje da „ima i većih problema,“ dužnost je svih kvir ljudi, ali i saveznika, koji svojim nečinjenjem doprinose tome da HIV, homofobija, transfobija i diskriminacija ostanu tabu, te razlog za stigmatizovanje čak i danas u 21. veku. Parade ponosa se dešavaju jednom godišnje (dobro, u Srbiji dva puta), a pisana i izgovorena reč dostupne su tokom čitave godine, danju i noću, i uvek je vreme za njih.

Oceni 5