Rock bilježnica
Woodstock

Photo: Dan Garson

50 godina od Woodstocka

I taj treći razred srednje je okončan! Svi smo se razbježali tijekom ljeta, ne brodovima prema sjeveru, a još manje avionima ka zapadu, već svatko prema svom najbližem morskom pristaništu. Kiša nije pljuštala gotovo dva mjeseca, a onda je krajem kolovoza počela riječka svakodnevica. S telefonske govornice u Krku, gdje je ljetovala, kolegica Danica me je obavijestila da je u lokalnoj robnoj kući spazila onaj album koji nisam stigao kupiti jer se tih deset pristiglih komada u naš grad rasprodalo dok sam pojeo keks na marendi.

U mom je džepu bila oseka, jer upravo sam investirao dosta novaca u falšog stratocastera iz Mengeša, ali dovraga rekao sam, kupuj! Hiljadu dinara ti dođe, upozori me. Znam, vratim ti čim se vidimo prvi dan u školi.

Intenzivne kapi kiše nastavile su šibati po staklu, udarajući nepravilne ritmove po površini. Na gramofon sam postavio kompilaciju Goin' Home. Čarobni zvuci napete brze gitarske svirke su ispunili sobu.

Napokon je došlo vrijeme za povratak u klupe. Novčanik je bio pun, želio sam što prije Danici vratiti uloženo, a još više imati u rukama trostruki koncertni album Woodstock. Školu su ispunili krici savane, kišobrani i kabanice. Torbe nismo nosili prvi dan, jasno, ta maturanti smo. Skljokao sam se u stolicu pozdravljajući redom poznata, uglavnom preplanula lica. Uzdahnuo sam kad sam ugledao Danicu, čovjek bi pomislio da sam bio zateleban u nju. Ali jok, sam pogled na četvrtastu vrećicu bio je dovoljan da skočim do lustera i zadržim se ondje nekoliko minuta.

Većinu sam kolega samo onako pozdravio, odmahujući rukom kao frajerski, ali nju, nju sam morao zagrliti i zasliniti joj oba obraza. Svakako oblik vladanja koji se rijetko viđao u mene, no nije pokazala odbojnost prema gesti, ta znala je da sam poput njezinog dečka zaljubljen u te, njezinim riječima, blesave okrugle plastike. U minutama koje su uslijedile buljio sam opčinjen u omot koji se triput rastvara, svi likovi koji su se našli na fotografijama nalikovali su jedni drugima, s dugim kosama s nešto ili ništa odjeće na sebi. Nastojao sam paziti na upute koje nam je razrednica govorila, ali njezine su se riječi rasplinule dok sam kradomice čitao stražnju stranu omota.

Odjednom, našao sam se tamo, u toj polumilijunskoj gužvi, okupan blatom, žedan, gladan, ali u krajoliku s puno zelenila i ogromnom binom ispred mene. Nisam razaznao tko je upravo taj čas svirao, ali nešto zvuka je dolazilo kroz jeku pa sam se ljuljuškao amo-tamo. Malo dalje sam uočio i naherenu kućicu na farmi koju je ustupio hipicima Max Yasgur, dobričina nesvjestan količine ljudi koja će mu izgaziti privatno ogromno imanje. Ondje su neki stariji stanovnici, vjerojatno iz devetnaestog stoljeća, rukama zaklanjali sunce da bolje vide užas koji ih je snašao. Takve slike ne pamti niti jedna generacija, a uskoro će to postati mit koji će se prenositi s koljena na koljeno.

Woodstock. Tri dana ljubavi i muzike. Cijeli su život proveli ovdje mirni, nedirnuti, utonuli u tišinu, pripadajući sasvim drugom vremenu i svjetonazoru i cijeli taj koncept im je bio i ostao neshvatljiv, što li ti silni mladci ovdje rade? Svi su bili povezani nekim iracionalnim pozivom, pristigli iz cijele Amerike, kao da nisu imali izbora već su se morali pojaviti upravo ovdje na toj nevjerojatnoj svečanosti rokenrola. Nitko se ne ističe, svi se razumiju - zar je ovdje započela nova era Babilona? - povezanost s mjestom, jezikom i vremenom bila je čvrsta kao stijena. Hard as a rock.

Kad sam otvorio oči, razrednica, vrlo tolerantne naravi i sličnih nazora kao i vudstokovci, stajala je nada mnom i upitala me a jesu svirali Kinksi na tom koncertu? Nisam joj mogao lagati pa sam rekao ne. Šteta, njih baš volim. Produžila je dalje po učionici mrmljajući, a ja sam se otarasio dnevnog sanjarenja, smijući se u sebi od sreće.

Nisam gubio ni časka pa sam si pod nos stavio kartonski ovitak. Ah, to je taj miris! Ogladnio sam od njega. Zaželio sam se noninih njoki s gulašom. Uskoro sam bio na putu prema doma. Pokušao sam najprije ignorirati ploče, kao nešto čačkajući po gitari, ali onda sam se polegao na krevet, a srce mi je lupalo.

Nemiran, spustio sam se po škripavim stepenicama dolje, roditelji su brbljali o nebitnim stvarima, red politike pa domaća problematika, nikad nisam s njima nalazio slične, zajedničke teme. Ili nisam niti izdaleka mogao sagledati život u cijelosti.

Odšuljao sam se natrag u svoja četiri zida, položio zakletvu sam sebi da ću ostati zastupnik istinitosti i neobmanjivanju, a ironiju koristiti samo u slučaju prepredenosti i prijetvornosti! Oh, kako je lako bilo imati osamnaest i uvijek u sebi držati proljeće u cičoj zimi... John Sebastian je skupljao note po akustičnoj gitari i pjevušio u pozadini, I Had a Dream.

* Tekst objavljen na portalu Moja Rijeka prenosimo sa dozvolom autora

 

Oceni 5