Ratni dnevnik: Lijepo gore klasici marksizma (11)
Sarajevo

Photo: bybylc.com

A kako si ti mogao ozgo pucati na nas?

Dragi Gorane,

Ne znam ni koliko je sati, ne znam ni koji je sledeći sat, i ne znam zašto to ne znam?!

Dešava se nešto u meni. To osećanje mi nije tuđe, ali prvi put izlazi u mojoj svesti sa svim svojim sjajem i oblikom. NIŠTA, to je to nešto u meni koje mi ne da spokojstva... Nemam motivacije, nemam iluzija. Nisam sposobna kao nekada svakodnevno da ih umnožavam. Ja sam čovek čija psihološka i duhovna konstitucija permanentno daje i traži, odnosno više daje nego što traži ljubav. Ljubav je prva i poslednja potreba moga duha, ona je omotač od metafizičkog straha i studenila. Preko te energije života ja sebi produžavam život. Bez ljubavi prema čoveku i sve(mu) što ga okružuje, moj život gubi svaki smisao.

(...) Kuga je zahvatila našu zemlju. Umesto ljubavi toliko mržnje je poraslo na ovom našem malom tlu, a u mene se uvukla takođe mržnja, iracionalna i racionalna, kao strano telo i ne da mi spokojstva.

Svaka pomisao na narod boli me. Svaka pomisao na pojedinca raduje me

Šta to mrzim? …taj negativni naboj koji je sposoban u svojoj strasti da uništi sve. Ko sam, ko si, ko su? Zna li iko za nas?! Gde to piše, u kojoj je istoriji zapisano naše stablo, geneologija Nacije? Ko je posejao prvo seme? Čiji sam ja rezultat, ko su pradedovi naših pradedova? Ima alternativa, ali nijedna nije…

Indoktrinacija, karcinom patriotizma. Koliko je ljudi ginulo zarad tog iracionalnog osećanja? Vođama su uvek bile potrebne žrtve. Vladari su bedni ljudi siromašni duhom. Ne umeju sobom da vladaju. Kada bi to umeli, ne bi nikada bili vladari. (…) gospodariti tuđim životima. Kako je to strašno! Kako nijednog trenutka ne posumnjaju u sebe, kako mogu živeti bez sumnje u sebe? Kakva li je njihova struktura svesti? Hoće svoje narode da izbave iz zla gurajući ih u još veće zlo. Nema opšteg bez posebnog.

Čudno je kako je stado u svim vremenima lišeno evolucije i kako su pastiri oduvek sisali mleko stada. Nikuda nismo otišli dalje no što smo bili.

Dragi moj prijatelju, moje nepisanje nikada ne znači ćutanje. Nemoj se ljutiti. Preokupirana sam svojim ništavilom. Ja sam čovek koji ne veruje u kolektivnu sreću i blagostanje. Svaka pomisao na narod boli me. Svaka pomisao na pojedinca raduje me.

Ti pripadaš mojoj radosti.

Konča

(Pismo moje skopske prijateljice, istoričarke umjetnosti, koju sam upoznao na Struškim večerima poezije koncem osamdesetih godina. Na njega sam sasvim slučajno “natrapao” prilikom prekopavanja po starim papirima u polumraku naše sobe i po, za jedne od mirnijih ratnih nedjelja. Bilo je u jednoj kutiji, po rubovima nagriženo vlagom i memom podruma. A pisano, zamislite, 1986. godine! Neka mjesta su nečitka, jer su slova razlivena. Da je znala gdje ću ga opet čitati, pismo sigurno ne bi pisala naliv-perom, op. a.)

PODRUM. BUĐENJE

Jutro uvijek počinje pogledom na sat. U totalnom mraku. Palim stonu lampu, i pogledom šaram po fotografijama, neuredno poredanim uzduž neomalterisanih zidova.

Jutros sestra ima prekrasan osmijeh tužne ruže.

Vidim još samo Svenkove punačke usne, mirne kao na fresci.

AKO JE SUĐENO

U suludoj i apsurdnoj situaciji stalne životne opasnosti većina ljudi postane pomalo sujevjerna. Zapravo ne poznajem doslovno nikoga ko za sve ovo vrijeme jalovog vojevanja bar jednom nije ponovio otrcanu misao: “Ako je tako suđeno…”

Čak i doskorašnji okorjeli ateisti smiruju se tom “lakom drogom” lažnog proviđenja.

Nada?

U situaciji kad čovjek nigdje, ali doslovno nigdje nije siguran, tom krhkom, u-sebe-zaljubljenom “razumnom” biću kao da i ostaje samo to: Proviđenje. Kismet.

Žena koja je preživjela opsadu Vukovara, vlasnica ogromnog imanja, kuće i okućnice, priča mi nedavno da je zadnje mjesece prije izbjega provela ne u podrumu, nego doslovno U TRAPU za krompir, mračnoj četvorini dva puta dva metra.

“Ako je suđeno”, uzvikuju ljekari, trgovci, sveučilišni profesori, mljekarice, drugarice, fine dame i paorke...

U čije ruke dolaziš, posljednja falsifikovana novčanice?!

ČISTI KORTASAR

Danas sam nosio bukove cjepanice u podrum. U svoj nužnoljubljeni osmišljeni suteren.

“Molim te, Suhodolac, ne uzmi mene. Ona druga je veća. I ona tamo, i ona! Pa nisam valjda ja na redu?!”

Na terasi kuće čija je fasada prošarana brzorđajućim gelerima, koliko li su samo puta njihova mala, drvena srca, porijeklom iz mrke listopadnice, ta unakažena, usitnjena, za plam i pepeo odavno spremna sićušna srca zadrhtala od praskova i strašnih detonacija iznad i ispod kuće?

Ma jeb’o vatru! Barem je jutros neću ložiti.

POSTMODERNO DOBA

Sretne zemlje, Luterove, pate od manjka senzacija.

Treba im buka u uredu,

skandal na berzi,

krtica u vrtu,

podšišanom.

 

Za nas,

iz klisure,

prepune gadosti,

dobro je i sotto voce, nota u pô glasa,

ponoćni cool jazz

na tek odškrinutom potenciometru radioaparata.

 

Ko jednom slušaše granatu,

strelovit fijuk smrti,

preveć mu je i šušanj lišća kroz šumu,

hrastovu,

s kasne,

s mračne jeseni.

PODMETANJE

Mama se počela tresti već nekoliko dana prije mog polaska na pregovore sa Srbima, u Bijelu. Mada, moja uloga u njima je bila beznačajna: zamjenjivao sam odsutnog predsjednika Crvenog krsta, i u tom svojstvu trebao odnijeti poštu za Borčane i preuzeti onu njihovu, za rodbinu i prijatelje u Konjicu. Glavna tema razgovora, kao i u proteklih mjesec i po dana, bila je razmjena zarobljenika, to jest – puštanje onih osamdesetak jadnika iz sale, koji tamo čame evo već gotovo dvije godine. Niti im se sudi, niti im ko govori koliko dugo još treba da ispaštaju “istočni grijeh” pripadanja SDS-u.

Možda je čudno, ali uopšte me nije bilo strah. Ne zato što je cijelu operaciju pokrivao UNPROFOR – ionako se “plavci” u ovakvim zadacima nisu baš proslavili – nego vjerovatno zbog toga što sam osjećao da se nemam čega stidjeti. Savjest mi je mirna u pogledu svega što sam radio za vrijeme rata. Mislim da niko nema razloga da me ubije. Nikad se nisam slagao sa Miloševićem & Co., ali mi nije draga nijedna od (sve)vladajućih nacio-partija. U svom ovom belaju najvažnije mi je da, ako mogu, pomognem nekom ko je u još gorem položaju od mene, a takvih je ovdje mnogo. Da ostanem pri pameti, ne pomahnitam...

Ovo prvo mi je kako-tako uspijevalo. A u drugom? Ah, kad bi lud znao da je, i kada, poludio…

Miran san je “bogovska” stvar.

I dok je transporter lagano milio ka izlazu iz grada, sami od sebe navrli su prizori koji kao da bjehu odživljeni prije hiljadu godina. Koliko smo samo puta pokojni Ješo i ja, uz brujanje stojadina i laganu notu s radija, grabili uz Bijelu, pa na Vrabač, pùt Boraka i bajkovitog Jezera! Koliko sam puta, naročito u maju i oktobru, zastajao na nekoj okuci, parkiravši auto na makadamu kraj puta, opčinjem plamenom lišća, gordom samštinom Lazinih borova, idiličnim prizorom usamljene čobanice koja, kraj stada, plete tozluke!

Kad me je prvi put izvodio, Branko Živak, domaćin pregovora, mu kao u šali dobaci: “Nemoj ovoga na minska polja. Ovo je naš, Srbin!"

A sad, u turobnoj atmosferi, stiješnjen između dvojice mladih Španaca od kojih nijedan zacijelo nije stariji od dvadeset godina, ružnom se oklopnom “žabom” penjem do sela u kome je moja majka učiteljevala još prije trideset i više godina.

Ko nam ga ovo smjesti, ko nas ovo usreći, i zašto?

Autogol?

Kroz puškarnicu ne vidim ni na kom se dijelu puta nalazimo, a kamoli da prepoznam neku kuću, štalu.

Nakon skoro sat vremena vožnje i pređena tri, najviše četiri kilometra, osjetih da transporter lagano usporava. Povici Španaca, sporo i kao ceremonijalno otvaranje teških željeznih vrata. Raste guka u grlu: koji su nam hakurik potrebni ovi strani mlàci, takoreći balavci? Da nas čuvaju? Uče kako da se “obnašamo” jedni prema drugima?!

Na izlasku iz transportera dočekuje me nekoć najšarmantniji konjički konobar Branko Živak zvani Macola. U uniformi je, sa znakom Republike Srpske na reveru.

– Evo nam srpskog pjesnika – ironično procijedi i hladno se rukova sa mnom stasiti ex-ober.

– I jesam srpski pjesnik, ako baš hoćeš da znaš – odgovaram, ali uz osmijeh, ne želeći da se naš dijalog odmah pretvori u svađu. Ako ništa – zbog razmjene onih pisama koje mnogi čekaju k’o ozeb’o sunce.

Drugi i treći “čestitar”, takođe poznata lica gradskog prijeratnog života, sa mnom se pozdravljaju normalno, skoro srdačno. Stisak ruke im je čvrst a nisu izostali ni poljupci u obraze.

Poslije kratkog ćaskanja na ulazu u jednu veliku nedovršenu kuću, svi krenusmo prema vratima. Opet se kraj mene, kao slučajno, nađe “moj” konobar.

– Kako si nas ono prozivao na radiju, a, Sariću?

– Kako? Nikako. A kako si ti mogao ozgo pucati na nas?!

– Ne bi trebalo da se stidiš svoga porijekla.

– A ko kaže da ga se stidim?!

Srećom, već smo na pragu, pa se ovo “prijateljsko ćaskanje” moralo prekinuti.

Poslije su razgovori tekli kako su morali. Točila se kafa i rakija, mezilo se, šteke cigareta letjele sa lijeve, srpske strane stola u torbe armijskih pregovarača. Meni se malo ko obraćao. Sve što je bilo neobavezno, išlo je glatko, ali detalji razmjene ni ovog puta nisu dogovoreni. To je ostavljeno za neku narednu priliku. Onih osamdesetak ljudi u konjičkoj sportskoj dvorani će, znači, još neko vrijeme morati čamiti daleko od svojih najbližih. Tako je i sa zarobljenim Muslimanima u srpskom zatvoru u Batkovićima kod Bijeljine. Oni trebaju biti zamijenjeni za Srbe zarobljene u maju pretprošle godine u napadu na selo Bradina.

Ko mari za sve njih?

Na kraju ulazim u transporter bez ijedne kutije cigareta u džepu. Za Konjic su, uz nešto pošte i paketa, povežena tijela majke i sestre konjičkog ljekara Seje Buturovića, hirurga koji je za vrijeme rata spasio masu ranjenika ne gledajući na njihovo ime i prezime.

Ove dvije žene, koje su se na početku rata zatekle na Boračkom jezeru, ubijene su u njihovoj vikendici kraj Jezera. Naravno, “od strane nepoznatih počinilaca”.

Toliko, Macola, o tome ko je koga, šta izdao.

Poslije izvjesnog vremena sam u istom svojstvu otišao na pregovore sa lokalnim Srbima. Isto mjesto, ista tema, ista nespremnost da se napravi bilo kakav značajniji dogovor. Samo, ovog puta je na drugoj strani glavni bio komandant borčanskih Srba, Nevesinjac Boro Antelj. On je nekad radio u konjičkoj fabrici “Igman”. Tada sam, u njegovoj gardi, vidio prave četnike. Čupavce i bradonje koji kao da su netom pobjegli sa snimanja Bulajićeve “Bitke na Neretvi”.

Iako nisam nikakav hrabriša – naprotiv! – tada se nisam uplašio. Mada, nakon svakog gutljaja rakije, moradoh ići da pišam. Pregovarali smo u novogradnji, bez klozeta, pa sam svako malo morao izaći napolje, “na meraju”. Pratio me mladi srpski vojnik koji mi se učinio odnekud poznat. Uredno ošišan i obrijan, očito nije pripadao Anteljevoj gardi.

Kad me je prvi put izvodio, Branko Živak, domaćin pregovora, mu kao u šali dobaci: “Nemoj ovoga na minska polja. Ovo je naš, Srbin!”

Anteljev četnik, koji je stajao pred vratima i – to neću nikada zaboraviti – kamom čistio nokte, podiže pogled s alata, i pogleda me sitnim mišjim očima. Otkud ovaj naš među balijama?!

– Ma pusti ti Branka – šapne mi mladić dok smo se udaljavali od kuće.

– Znamo mi koliko ste Kiso (pokojni Nedjeljko Neđo Stojanović. U ratu predstavnik i “katica za sve” Srba koji su ostali na teritoriji pod kontrolom Armije Bosne i Hercegovine, op. a.) i ti pomogli narodu dolje. I tutnu mi u ruku pisamce za njegovu majku.

Kasnije, kad su u jednom trenutku moje kolege iz našeg Crvenog krsta izašle vani da prekontrolišu utovar a Kiso i ja ostali sami s Anteljom, ovaj nam se tiho obrati:

– Što ne izađete, svi Srbi, jeb’o te? Sravnićemo grad do temelja!

Pokušao sam mu objasniti da mnogi od nas ne vide razloga, niti žele da izađu iz grada. A oni koji bi to možda i htjeli – ne mogu. Svuda su “posijana” minska polja i postavljene straže. “Baš sinoć je, u pokušaju da izađu iz grada, na minskom polju poginula cijela porodica: muž, žena i dvoje djece”, završih.

– Da, znam. Ali, to su bili Hrvati – hladno odvrati komandant.

Kao da me neko poli vrelom vodom.

Na časak sam oklijevao, bili smo sami, na njegovoj teritoriji, mogao me je ucmekati k’o džukelu. A onda ipak skupih ono malo snage, duboko udahnuh i rekoh mu:

– Da, gospodine, u pravu ste. To nisu bili vaši. To su bila djeca.

Oceni 5