A mogao je to biti naš posljednji koncert...

Dva dana prije Božića, 1994., Laufer je angažiran nastupiti zajedno s još nekim domaćim rock izvođačima na spektakularnom koncertu u zadarskoj dvorani. Autobus, navigan vodičem, i našim onodobnim menadžerom Tomislavom Šunjićem, krenuo je iz Zagreba negdje ujutro, i dvojim da im je kroz prozore dopirala jasna dnevna svjetlost ili da su se iza tankih zastora kroz Gorski kotar ptice radosno zabijale u stakla cvrkućući od veselja što vide neočekivane putnike prema najvećem primorskom gradu.

Hladno pivo, Anesthesia, Vještice, Hard time - jurili su, dakle prema jugu, jer tamo ih čekaju još Let3, En Face i nas četvorica iz onog trećeg mjesnog vokalno instrumentalnog sastava. Ovakve grupne svirke nisu bile neuobičajene niti za ono ratno razdoblje.

Tada sam bio u statusu podstanara i to u samom centru grada, što je predmnijevalo opušteno buđenje između 9 i 10 sati, bauljanje po stanu u pidžami prije negoli se odlučim zaviriti u kupaonicu da utvrdim činjenično stanje jesam li potpuno sam ili se cimer – zapravo vlasnik stana – još uvijek nije uputio prema izvršenju dnevnih radnih zadataka. Njemu ni traga. Pa, nije loše. Pogledao sam kroz prozor, bura je vješala prigodne novogodišnje rekvizite dekorirajući grane stabala žutim, rijetko tek crvenim, a najviše bijelim ukrasima. Najlon vrećice očito nisu imale namjeru olako se predati pred udarima vjetra koji se spuštao u refulima niz moju ulicu, kroz Banska vrata.

Čitava se zgrada doimala puno tišom i hladnijom od pogleda prema van.

Brrrrrr, stresao sam se i pristavio kafetjeru pod plinski štednjak. Ne posebno uznemiren činjenicom da će me kroz otprilike pola sata skupiti ekspedicija rokera, nastavio sam se vrzmati po kući, čisteći kuhinju od tragova jučerašnjeg ručka, usisavajući dnevni boravak. Ribanje zahodske školjke je izostalo. Takva vrsta aktivnosti me i danas neopisivo opušta i riješava stresa. Ili tako barem vjerujem. U svakom slučaju, volim remetiti spokoj vlastitog tihog utočišta. Konačno, sati je bilo dovoljno da stavim Gibsona u ruku i uputim se prema zbornom mjestu.

Bus je već čekao, a društvo se, nepotrebno je isticati u kolikim postocima – jer za promile je još bilo prerano - veselo, razišlo po toplim oštarijskim prostorima u potrazi za kakvim okrepljujućim napitkom. Ne stigneš se sa svima pozdraviti iako ama baš svakog poimence poznaš, mahneš, dobaciš kakvu lošu foru i zauzmeš prednje sjedište, budući su ona posljednja bila rezervirana i zauzeta purgerskim huncutima. Sa šoferima sam, dvojica su bila zadužena tim najvišim vozačkim funkcijama,  utanačio pažljivo postavljanje Vox AC30 pojačala u bunker 'jer znate to vam je lampaš', na što su spremno i s nerazumijevanjem otklimali glavom gurnuvši ga dublje u slobodni prostor. Pričekao sam malko još vani uz bus, Tomo je već počeo objavljivati skori polazak, jer valjalo nam je još svima odraditi dosadnu i dugu tonsku probu u Zadru. A i s pontonskim mostom na Maslenici nikad nisi znao hoće li se dati prijeći u mirnodopskim ili onim suprotnim uvjetima.

Nešto manje od šest sati, uz dva stajanja za turistički obilazak sanitarnih čvorova i cigaretu, valjalo se gurati u nedovoljno udobnim sicevima prije negoli smo stigli na odredište. Nakon tonske, unatoč prethodnim dogovorima o ostanku i spavanju u Donatgradu, odlučeno je da se poslije svirke vraćamo u Rijeku, odnosno Zagreb. Pa, dobro, ništa novoga, rezimirali smo, navikli na takav naporni režim i raspored putovanja u smjeru simo-tamo. Osim toga, prognoza je zaprijetila sljedeći dan nevrijeme i žešću buru, a svi su željeli biti na Badnjak doma, u toplom i na sigurnom, pa dal ima neko nešto protiv da se vozimo po noći prema natrag? Jok, svi su bili zabavljeni tamanjenjem obilne večere, pogotovo onim prilogom u obliku tekućeg djela.

Dvorana se lijepo ispunila, svirka je počela. Pamtim je tek po tome da se odnekud pojavio Massimo i nažicao Mikija (Let3) nek mu posudi svoju gitaru jer da će odsvirati s Vješticama stvar, dvije od Dorian Graya. Odgledao sam taj nastup s posebnim guštom, i pitam se zašto češće ne uzme taj instrument u ruke, dovraga.

Finalmente, negdje oko 1.30, iza ponoći podrazumijeva se, potrpali smo se u bus, šoferi su se, dok smo mi izgarali na stejdžu, fino odmorili, Tomo nas je pobrojio, statistika se poklapala s početnim stanjem, vrata su se mogla bešumno zatvoriti. Svo dvoje fanova oduševljeno nam je mahnulo prije negoli ih je bura šibnula u more. Lijevo od mene, Urban se počeškao po glavi, uputio mi osmijeh sa željom vidimo se ujutro. Ljubo i Alen, sjeli su nekoliko sjedišta dalje, bliže onim, još zasada, živahnijim članovima ekspedicije, ćakulajući o životu, upravo skončanoj svirci, budućim planovima benda. Zadovoljan viđenim, oslonio sam se o Gibsona u koferu, i počeo piljiti niz brzoprolazeći krajobraz vidljiv s Jadranske magistrale. San me je preskakao u većini slučajeva na takvim putovanjima pa sam jednostavno nastavio ništa raditi, osim što bih tu i tamo upregnuo preostali dio moždanih vijuga u smjeru nekakvih razmišljanja, no bez ambicija da se ičega konstruktivnog zaista i domislim. Odavna sam naime zaključio da nisam S.Hawking. Što me nije tješilo, ali nije bilo niti osobito deprimirajuće.

Do Senja tek jedno stajanje, uz cestu. Razlozi su dokučivi, zar ne? Dan je počeo nakon nekoliko sati vožnje dobivati konkretne obrise, no Učka se nije nazirala jer je na Vojak navukla standardnu zimsku opremu, gusti neprobojni oblak sve do Veprinca.

S kasetofona je jedva dopirala neidentificirana muzika. Sasvim možda čini mi se da sam čuo zvuk orkestra Glenna Millera. Još je gomila kaseta bila nagurana u pretinac, sve predvidljivi naslovi, uglavnom treš – danke dojčland, mali mrav, ostala si uvijek ista, viva kroacija - zabavnjaci, i bilo mi malko nejasno otkud vozaču ovaj biser u tom neravnopravnom društvu. Učinilo mi se zgodnim razlogom da započnem razgovor, tek tako, možda u njegovom stalno pokretnom svijetu u rano jutro moja pojava ne bude baš potpuno antipatična i iritantna.

Na tren mi ipak pažnju oduzme smjer kretanja autobusa – na drituri šoferove ruke ostaju u položaju od maločas, s blagim okretom nalijevo. Prelazimo najprije na suprotni trak, iz kojeg ne dolazi nikakvo vozilo, rušimo prvi kameni čunj, potom uspješno i drugi, i konačno, onaj finalni plastični, ćo!, rezultat ko u Biserke Perman! Od pristojne brzine, od cca 80 km/h, bus se u jednom trenutku, vrlo kratkom naravno, našao u zraku. Tojest, cesta je nekim čudom, umjesto ispod, ostala iza nas.

Pogledao sam prema moru. Pa, bome, do dolje ima najmanje kilometar, što znači pješke po gromačama, nećemo se zezat otprilike pola sata. Uz preokretanje većeg prijevoznog sredstva, procjenjujem u glavi, stižemo ipak nešto brže, da.

Urban me pogledava izrazom kojim je rječito zborio: jebote! Bio je to iskren, ne previše prestrašen, tek iznenađeni pogled. Kad već letim, ajde da se pridržim, recimo za ovu šipku iznad sebe. Ma, uopće mi nije proletio život u tih nekoliko sekundi kroz glavu, to su gluposti. Prizemljili smo na lijevi bok. Ne mogu reći da je bilo nježno ateriranje, popucala su stakla, šofer šajba je iskočila iz okvira, što je bilo skroz dobro jer je samo malo kasnije poslužilo kao izlaz iz vozila, par je rukskaka poletjelo prema prednjem dijelu, tim-tom-tumb, baš je zvučalo kao braća Boba Rocka. 

Osvježavajući udari bure šibali su nam lica. Svakako smo radije htjeli, a to je jedino što mogu reći sa 100% uvjerenjem i čime bi se svi putnici složili, piti piña coladu (pa, opća je pretpostavka kako je to nešto fancy i jet-set, ne?) uz rub bazena na naprimjer Sejšelima, čitati stupac po stupac predvidljivih novinskih vijesti, ležati potrbuške na kakvoj udobnoj anatomskoj prostirci i biti potpuno, štajaznam, pasivan. Ali, jebiga, valjalo je organizirati spasilačku ekipu, vratiti se u utrobu busa i polako izvlačiti ionako načetog basistu Hard Timea, sa zagipsanom nogom gotovo do kuka.

Iznenađujuće, Orešković se, međutim, odlično snalazi i iz cijelog tog tumbanja izlazi tek s oštećenjima na gipsu u obliku naših parafa. Ipak, jauk sa zadnjih sjedišta upućuje da ipak nije sve prošlo ružičasto ko u holivudskom blokbasteru. Sacher, ali ne neodoljiva austrijska slastica, nego briljantni autor, Srđan, ukazuje na svoj problem kažiprstom prema okrvavljenoj glavi...

U aktualnom metežu, negdje iz udaljenosti čujem 'pa šta je bilo Mirko? Jesi zaspao? Šta je bilo Mirko? Reci', tek nesvjesno razaznajem odgovor 'ne znam, nisam, ne znam, nisam, jebiga, ne znam'. Ne obraćam više pažnju na šofere. Svi putnici s blagom euforijom i kikotanjem u glasu, sjedaju uz potporni zid, ispod magistrale. U 7.45, A.M. kako bi naglasili anglisti, teško da bih ikome preporučio žešći gutljaj konjaka Cezar, koji se nekim neobičnim spletom okolnosti našao neoštećen te u pravim rukama momaka iz Piva, no u ovim se okolnostima pričinja kao omaterijalizirana svjetlost antičkog Maratona koji donosi iznimnu vijest. Nitko ne uživa u čarima okusa, ne, ali svejedno boca ide od ruke do ruke, gerilski se dijele i cigarete, dim ja, dim prvi do mene, i tako do kraja. Neko predlaže, s izvučenim debelim markerom crvene boje, ajmo se potpisati na kamen. U tom ritualu, kojeg nitko nije izignorirao, osim možda basiste Vještica ali iz gore opisanih i posve razboritih razloga, nalazimo predivan oslobađajući trenutak, shvaćamo da smo živi.

Glupiramo se. Naslanjamo se lakonski laktovima na rub asfalta, čekamo ležerno prvi auto. Zaustavlja se. Čini se velikim i praktičnim vjernikom. Zaključujem to ne bez veze već iz njegove sljedeće geste u kojoj prstima desne ruke dotakne čelo, dvanaesterac, srce, bronhije. Gleda u nas, pa u pogrešno parkirani bus, opet u nas, konačno pita 'dečki, jel... vam treba pomoć?'. Ma ne, sve je ok, energično mu odgovara neki šaljivdžija, malo smo samo htjeli protegnut noge. Zajebancija bi se nastavila u nedogled da se neki humaniji um nije konačno sjetio zamoliti prvu pomoć ako slučajno na istu naiđe gospodin koji se tako pristojno zanima za naše zdravlje. Jer da imamo jednog ozlijeđenog, možda i ozbiljno, neko mu dobaci.

I, stvarno, nakon kraćeg protoka vremenskih jedinica, dolazi vozilo s oznakama na crveni križ, preuzimaju ex-Haustora, i onako tek btw priupitaju imamo li još koga za u bolnicu, našto se hardtajmovac sjeti pokazati na Dejana i njegovu nogu i dodaje 'dugo vas nije bilo pa smo je mi sami zagipsali'.

Preostali na 'licu mjesta' koncetrirani kod olupine reguliramo spašavanje opreme. Zovem Klasa da mi da ruku, spuštam se u bunker, počinjem izvlačiti pojačala, gitare, torbe, dodajem mu, svaki komad misteriozno nestaje, organizirala se ekipa. Kad smo i tu aktivnost potpuno potrošili, još se malo naguravamo, igramo zeke-peke, stiže pričuvni bus, trpamo se unutra i odvoze nas dvadesetak kilometara sjevernije, tek do Crikvenice.

Dalje ne može, nitko ne želi snositi troškove prijevoza do Rijeke, kamoli do Zagreba. Ko vas jebe pankeri. Baš dobro, promislim nakon svega, odem šutati na rivu kamenčiće s kopna u more, finim odmjerenim udarcima desnim unutarnjim felšom plasiram ih sve u gol, nijednom ne promašim, široko mi more, već je 23:0 za mene, prepasivan protivnik, jebiga, dosadilo mi ovako, pa kratko provjerim lijevo desno – nitko me ne gleda i unatoč tomu ne prokopam po nosu, tek zasmijuljim se potiho situaciji, dakle tome kako nas je preskočila smrt, uh, kakav bi to rokenrol cirkus bio da smo premješteni na vječna lovišta, istresli bi ondje s nas sva nedjela, loše rifove, istokvalitetne tekstove, a pepeo svih naših pogrešaka i promašaja bi začas popadao na tlo, kao u onoj ' sve ptičice izgore spustile se nadole'. Uspomene bi krenule rikverc pogonom, čak bi nas mogli proglasiti i simpatičnima u tim okolnostima. Ma jok svecima! Kakvi!

Odlučio sam, idem doma. Sjedam na redovnu liniju, Vox pod nogama, s gitarom opet umjesto naslona, do podneva bi mogao već biti istuširan i gladan. Odjednom raspoložen, nesvjesno si zazviždućem 'In the Mood'.

I ostali su također stigli na odredišta, s različitim, međutim, prolaznim vremenom. Nijedno vrijedno spomena. Ni blizu rekorda Pariz – Dakkar. Neki su, nakon svega,  dobili i lijepa kompenzacijska sredstva za pretprljenu fizičku i mentalnu bol, to vam mogu reći. Investiralo se u svašta – second hand vozila, instrumente, nedopuštena stimulativna sredstva, rodbinu, gajbe piva ili vina ovisno o ukusu, oltare, a Mlinka i Pišta, koji negdje u svom podrumu još uvijek čuva spomenuti oboreni plastični crveno bijeli stupić blagoslovljen našim autogramima, su na ljeto s pristiglim novcima, koje su prethodno promijenili u odgovarajuću zelenu valutu, prošli Ameriku uzduže ter poprijeko. Stvarno nikad ne znaš šta ti sutra donosi.

*Sa dozvolom autora priču prenosimo iz njegove knjige „Canzoni d'una volta“