Dokumentarna TV drama: Direktan prenos (2)
Šekspir

Lako ćemo za tog Šekspira: On nije član našeg udruženja

Photo: www.biography.com

A Šekspir? Koliko bi on dobio poena?

XVII

HIPIČIĆEV GLAS SE JEDVA ČUJE.

S VREMENA NA VREME RAZAZNA

SE PO NEKA PROSTOPROŠIRENA

REČENICA

HIPIČIĆ: Ljudi, braćo, ja već treći put                                                                                             
predlažem jednu te istu stvar. Ali me niste                                                                                        
saslušali do kraja pa ću ponovo ponovit ono                                                                                     
što sam na prošlom a i na ovom sastanku                                                                                                
kazao. Ja se zalažem za principijelna                                                                       
rešenja... Da li možemo prvo da izglasamo                                                                                        
da je ovo sastanak...?

Spisateljska dilema: Da li je demokratski povinovati se bezumnoj većini?KURJAKOVIĆ: Da glasamo da li imamo                                                                                        
demokratsku većinu!

CRNKOVIĆ: Da li će naše večerašnje                                                                                              
odluke biti jedine i punovažne?

STALNO PO NEKA RUKA LEBDI U

VAZDUHU. UVEK PO NEKO MISLI DA

SE GLASA I DIŽE ŠAKU UVIS.

HIPIČIĆ: Ja stavljam jedan ključni problem na glasanje:
da li je demokratski povinovati se većini?
Bezumnoj većini!

PREDSEDNIK USTAJE I MRMLJAJUĆI.

BROJI PRISUTNE U SALI. SVI SE PITAJU

ŠTA ON TO BROJI.

PREDSEDNIK: Molim te Nadmeniću, otidi i                                                                                  
kaži kelnerici da donese trideset i dve kafe.

U SALI SMEH I APLAUZ. RASPOLOŽENJE

SE NAGLO MENJA. PISCI OTVARAJU

PROZORE I PROVETRAVAJU SALU.

Mračna raspoloženja u Francuskoj 7: Crna kafa je jedina svetla tačka u ovoj noćiTRŠIĆ: Posle kafe možete nam poručiti i                                                                                          
žene.               

VINJAKOVIĆ: Ne pijem kafu bez vinjaka!

JEŽIĆ: (uplašeno) A na čiji je to račun?

PREDSEDNIK: Crna kafa je jedina svetla                                                                                       
tačka u ovoj noći.

CRNKOVIĆ: (udvarački) Divno, divno ste                                                                                     
se setili.

PLATNO NA KOJEM JE NASLIKANA

KIČERSKA MUZA KLATI SE NA PROMAJI.

________________________________________________________________________

XVIII

SMIRENJE JE. TRENUTAK ODUŠKA.

MEDAKOVIĆ POKUŠAVA DA

ISKORISTI POVOLJNU SITUACIJU.

MEDAKOVIĆ: Opet smo se udljili od teme.                                                                                   
Došli smo da podelimo stanove.

KURJAKOVIĆ: Ma kakve stanove. Ja sam                                                                                     
to društvenom knjigovodstvu... nema                                                                                                 
nikakvih stanova.
Slobodno se raziđimo, žene nas i deca                                                                                               
čekaju. Ko hoće može da svrati i u Klub.

Troknjižeje: Ako usvojimo predlog da odnos knjiga-dete budu fifti fiftiTRŠIĆ: Drugovi, vi to verovatno ne znate, ja                                                                                   
sam izašao do WC-a i čuo sam jednu groznu                                                                                    
stvar. To nisu nikakvi stanovi. To su samo                                                                                        
šupe bez klozeta, bez sporednih prostorija, a                                                                                     
možda i bez glavnih prostorija. Neću vam                                                                                           
kazati ko mi je to rekao, ali verujte da je to                                                                                               
istina. To je sramota. Pisce u šupe bez                                                                                               
klozeta. Svi stariji pisci, u ovoj zemlji, imaju i
višak prostora. I sve ono nepokriveno, pod                                                                                       
vedrim nebom: balkone, terase...

MEDAKOVIĆ JE SVE VREME POKUŠAVAO

DA SKRENE PAŽNJU NA SEBE. ČESTO

SE BACAO NA PLATNO NA KOJEM

JE KIČERSKA MUZA DA GA SMIRI.

MEDAKOVIĆ: (zadihano) Dobro, nije                                                                                            
važno to! Mi moramo da isteramo stvar na                                                                                        
čistac, da ne kažem da uguramo star u                                                                                              
logiku. Dete je važna stvar u životu pisca!

URLIČIĆ: Ma kakvo dete. Čije dete?

MEDAKOVIĆ: Ja predlažem da odnos                                                                   
knjiga-dete budu fifti fifti. Šta to znači?

NADMENIĆ, VINJAKOVIĆ,

BARJAKTAREVIĆ HORSKI, KAO DA SU

Književni vapaj: Vi hoćete u stanovima da gajite decu, a mi hoćemo u njima da pišemoUVEŽBAVALI, NEGODUJU:                                    
To je smešno porediti dete i knjigu.
Vi hoćete u stanovima da gajite decu, a mi hoćemo u           
njima da pišemo!

SA STOLICE USTAJE MEŠINIĆ I RUKOM

BLAGO SMIRUJE DO TUČE RAZJARENE

LIRSKE PESNIKE.

MEŠINIĆ: Ja mislim da je najbolje...

SEKRETAR PREKIDA MEŠINIĆA I NE

DIŽUĆI GLAVU PREKOPAVA PO

SPISKOVIMA.

SEKRETAR: Evo ovako smo mi... na                                                                                               
Upravi, ali vi to možete da menjate. Knjiga                                                                                      
– tri poena, nagrada – tri poena, godina staža                                                                                   
– poen, pozorišna drama – tri poena, TV                                                                                              
drama – dva poena, žena – dva poena, dete                                                                                               
– dva poena.

POSLE SVAKOG IZGOVORENOG

POENA ČUJU SE POVICI:                            
To je malo... Mnogo je... To je beda!

PREDSEDNIK SE DRŽI ZA GLAVU,

NE ZNA ŠTA ĆE SA PISCIMA.         

JEŽIĆ: Prevaranti!

NADMENIĆ: Ma kakvo dete dva poena?!

MEDAKOVIĆ: Pobogu ljudi, pa mislite na                                                                                     
sutra.

BARJAKTAREVIĆ: Ovu će zemlju izneti                                                                                       
knjige a ne deca.

Šta ako pisac živi sa taštom: Da li je to koji poen više ili manje?HIPIČIĆ: Ma to je nemoralno: TV drama i                                                                                       
dete isto.

BLATIĆ: Ljudi, ko bude na početku ove                                                                                         
liste dobiće stan, shvatate li igru?

NEKI PISCI KREĆU PREMA IZLAZNIM

VRATIMA: HIPIČIĆ, MEDAKOVIĆ,

BLATIĆ, JEŽIĆ. SEKRETAR PRITRČAVA,

HVATA KVAKU, MAŠE LISTAMA I

ZADRŽAVA IH.

SEKRETAR: Sačekajte ljudi, sačekajte! Sve                                                                                    
se to može promeniti. Shvatite da Uprava ne                                                                                    
može ništa bez vas.

Ja sam pisac: Rečenica koji nosi bar dva poenaPISCI STOJE PRED VRTIMA SA

SEKRETAROM. TRŠIĆ KORISTI

NEDOUMICU I VADI IZ MALOG DŽEPA

HUMOR (ime za časopis) I ŽELI DA ODOBROVOLJI

ONE PRED VRATIMA.

TRŠIĆ: ... Bili Mujo i Haso...

SEKRETAR: Zajebi to.

TRŠIĆ: Pa sigurno da će se promeniti. Ali                                                                                        
niste predvideli: šta ako pisac živi sa taštom?                                                                                    
Šta onda? Da li je to koji poen više ili manje?

________________________________________________________________________

XIX

NADMENIĆ: Ja mislim da je za TV-dramu                                                                                     
mnogo dva poena.

SVI KOJI NE PIŠU TV-DRAME U GLAS: Tako je!

SEKRETAR: (Nadmeniću) Pa predloži                                                                                            
koliko poena.

NADMENIĆ: Ja mislim da je dovoljan                                                                                            
jedan.

Večna metafizička dilema: Da li TV-drama nosi jedan ili dva poena?SEKRETAR: Da li se slažete da se TV–                                                                                           
drama boduje sa jednim poenom?

NEKI, NAJPRE NADMENIĆ, VIČU: Slažemo!

DRUGI: Malo je!

SEKRETAR: Dobro, onda će se TV-drama                                                                                      
bodovati sa jednim poenom.

________________________________________________________________________

XX

IZ DRUGOG KRAJA SALE.                          

BLATIĆ: Ljudi, a kako da se boduje moj                                                                                         
život. Ja se potucam od stana do stana.                                                                                             
Nemam ni roditelje kao neki pisci. Mislim da                                                                                    
bi na to trebalo da dobijem neki bod.

Roditelji kao otežavajuća okolnost: Ako pisac nije siroče, ništa od bodovaU SALI KOMEŠANJE. SLABO SE

RAZAZNAJU POJEDINAČNE ISPOVESTI.

BLATIĆ SE GUBI U OPŠTOJ GRAJI.

________________________________________________________________________

XXI

VINJAKOVIĆ KAO DA SE TRGNE IZ

SNA.

VINJAKOVIĆ: Kakve drame? To uopšte                                                                                        
nije ništa. Smešno. Dramski pisac, pa šta je                                                                                       
to?

KURJAKOVIĆ: A Šekspir? Koliko bi on                                                                                        
dobio poena?

VINJAKOVIĆ: Dobro Šekspir. On nije član                                                                                    
našeg udruženja.

DOK SE NEKI SMEJU VICEVIMA,

CRNKOVIĆ SE INTIMNO POVERAVA.

Mletački trgovac, bez poena: Šekspir ipak nije član udruženjaCRNKOVIĆ: Ljudi, meni je dosta svega                                                                                         
ovoga. Ja ne mogu da pristanem da se                                                                                               
boduje samo ono što pojedincima odgovara.                                                                                     
Ja sam godinama radio u listu saveznog                                                                                                
značaja.

NADMENIĆ: Koji je to list?

CRNKOVIĆ: List Saveza ratnih vojnih                                                                                            
invalida „Crvena zvezda“. Praviš se lud,                                                                                           
nemoj da me provociraš. Tri hiljade stranica,                                                                         
puta deset hiljada primeraka. Izračunaj                                                                                       
koliko je to poena.

HIPIČIĆ: Ma ti si novinar!

CRNKOVIĆ: Sram te bilo. Ti nepismena                                                                                         
pisma pišeš majci. Stidi se. Ja imam decu,                                                                                         
ali me zapanjilo da neki ovde hoće na to da                                                                                      
dobijaju stanove. Ja zahtevam da se deca                                                                                          
ovde uopšte više ne pominju.          
Ako nismo pisci, šta nam vrede deca.

Ako nismo pisci, šta nam vrede decaMALI JEŽIĆ SE USTREMLJUJE NA

JOŠ MANJEG CRNKOVIĆA.

CRNKOVIĆ UPLAŠENO PREKIDA

DISKUSIJU I SEDA.

JEŽIĆ: Sedi ti novinarčiću, ko je tebe uopšte
primio u Udruženje. Još jedanput da                                                                                                 
pomeneš decu, iščupaću ti muda.

________________________________________________________________________

 XXII

ULAZI KELNERICA SA KOLICIMNA NA

KOJOJ SU PORUČENE KAFE.

PISCI SE OTIMAJU O KAFE IAKO IMA

TAČNO ONOLIKO ŠOLJICA KOLIKO

PRISUTNIH PISACA.

SEKRETAR: Smirite se, ispolivaće te se.

CRNKOVIĆ SE POLIJE KAFOM PO

NOVOM ODELU.

Sramota je da se pisci, pritom i članovi Saveza komunista Jugoslavije, otimaju o kafuCRNKOVIĆ: Ljudi, jesam li vam kazao da                                                                                      
je… to se vi kao ozbiljni pisci, članovi                                                                                               
Udruženja književnika Srbije, a još pri tome                                                                                     
mnogi ste članovi Saveza komunista                                                                                                 
Jugoslavije, otimate o kafe. Sramota. Vidite                                                                                             
kako sam se polio po zelenom somotskom                                                                                       
sakou.

________________________________________________________________________

XXIII

PREDSEDNIK:  Sada je 23 sata, a ništa                                                                                          
nismo uradili.

KOKOTOVIĆ: Pa šta, ima još vremena.

BLATIĆ SKAČE SA STOLICE I OKREĆE

SE PREDSEDNIKU.

BLATIĆ: Ja više ne mogu i ne želim više da                                                                         
gubim vreme. Ja ću vam ostaviti moje                                                                                               
podatke, ali pre toga da vas upitam: šta ste                                                                                       
uradili sa mojih sedam knjiga?

SEKRETAR: Izvini, ti imaš samo pet                                                                                               
knjiga!

BLATIĆ: Sedam!

SEKRETAR: Pet.

BLATIĆ: Ti ćeš da mi kažeš pet. Nemoj                                                                                           
zube da ti polomim.

Zadatak za komisiju: Koliko knjiga vidite na slici?SEKRETAR: Ko ih je objavio? To su tvoja                                                                                      
privatna izdanja.

BLATIĆ: Ne seri, izdao ih je „Kerberno“!

NADMENIĆ: Pa ko ti je sad taj „Kerberno“.                                                                                   
To si ti!

BLATIĆ: To je pljačka. Poništili ste mi dve                                                                                      
knjige.

SEKRETAR: Od kada si u Udruženju?

BLATIĆ: Član sam od 1960. godine. A u                                                                                        
braku sam sedam godina i tri meseca. Žena i                                                                         
ja radimo ukupno dvadeset i dve godine. To                                                                                                
znači da dvadeset i dve godine uplaćujemo                                                                                      
stambeni doprinos. Ja hoću ili stan ili da                                                                                               
nam vratite naš novac.

BARJAKTAREVIĆ: Mogu li i ja da dam                                                                                        
moje podatke? Prispavalo mi se i proradio                                                                                        
mi je vulkan u  stomaku – čir na                                                                                                         
dvanaestopalačnom crevu.

BLATIĆ: Mene apsolutno ništa više ne                                                                                            
zanima. Od kako sam sa ženom u braku                                                                                            
imamo pet potvrda o abortusima. Ni jedna                                                                                        
gazdarica nije htela da se u njenom stanu                                                                                          
rodi dete.

Pisci u socijalizmu: Pisanje, mukotrpan put do stanaBLATIĆ POTIŠTENO IZLAZI IZ SALE.

RAZNEŽEN JE, HOĆE DA ZAPLAČE.

PISCI SAOSEĆAJU I ĆUTE.

SEKRETAR: Drugovi, mi mu možemo                                                                                            
samo zapisati podatke, ali mi mu ne                                                                                                  
možemo ništa obećati.

HIPIČIĆ: Ali mi još ništa nismo izglasali.                                                                                         
Mi još ne znamo da li je sve ovo punovažno.

NIKO NE OBRAĆA PAŽNJU NA HIPIČIĆA.

NI ZAPISNIČARKA NIŠTA NE ZAPISUJE.

________________________________________________________________________

XXIV

KRITIČAR MEŠINIĆ USTAJE. GOVORI

TIHO I POSTOJANO KAO KLISURINA.

MEŠINIĆ: Dobro razmislite o svakoj mojoj                                                                                     
reči dvostruko. Ja nisam oženjen, pa prema                                                                                       
tome nemam dece. Čak mislim da te dve                                                                                          
stvari nije trebalo bodovati. To je moje lično                                                                         
opredeljenje. Kada se osvrnem – ja imam                                                                                     
nešto – to su moje knjige. Ja sam kritičar: tri                                                                                
poena na kritiku.

HIPIČIĆ I NADMENIĆ SE BUNE:                 
Kakva tri poena na kritiku?

MEŠINIĆ: Molim vas polako... Ja još nisam
objavio knjigu kritika, ali je poznato da na tome       
radim. Knjige kritika se najteže objavljuju. Neće niko         
da ih čita osim onih pisaca o čijem delu je napisana          
kritika.

Knjige kritika se najteže objavljuju: Neće niko da ih čita osim onih pisaca o čijem delu je napisana kritikaMEDAKOVIĆ: Nikakve neobjavljene                                                                                             
knjige ne treba priznavati, kao ni još                                                                                                  
nerođenu decu koja su još u stomaku. A šta                                                                                      
ako su blizanci?

TRŠIĆ: Ja mislim da bi njemu trebalo                                                                                               
priznati tri poena iz razloga što je on jedan                                                                                        
od najboljih mlađih posmatrača naše                                                                                                 
književnosti.

SEKRETAR: Dajte drugovi, da glasamo!

KOMEŠANJE. OPŠTI NERED I GALAMA.

PREDSEDNIK UMIRUJE RAZUZDANE

PISCE KOJI SA PUNO ELANA PRAVE

NERED KAO DA SU NA POČETKU

SEDNICE.

SEKRETAR: (više za sebe) Tri poena za                                                                                           
kritiku.

MEŠINIĆ: Knjiga eseja „Tiganj“. To je                                                                                            
knjiga...

SEKRETAR: Tri poena.

MEŠINIĆ: Zbirka pesama...

SEKRETAR: Tri poena.

KOKOTOVIĆ: To je koještarija, on ne zna                                                                                      
da rimuje.

MEŠINIĆ NE OBRAĆA PAŽNJU NA

DOBACIVANJE.

MEŠINIĆ: Izbor „Trinaest pesama“.

SEKRETAR: Tri poena.

Pesnička tuga: Ako ne umeš da rimuješ, ništa od poenaHIPIČIĆ: (Sekretaru) Je li te platio da mu                                                                                        
zbrajaš? Drugovi, meni je Mešo veliki                                                                                               
prijatelj, ali ja sumnjam u taj izbor iz                                                                                      
gimnazijskih dana. To je za provincijske                                                                                            
priredbe.

MEŠINIĆ: Ja neću da vam objašnjavam.                                                                                          
Drugovi, ali ako hoćete svratite u                                                                                                      
Bibliografski zavod. Tamo ćete sve videti.                                                                                        
Tamo je sve zapisano.

MEŠINIĆ POKAZUJE RASPON PALCEM

I KAŽIPRSTOM U DUŽINI OKO 5 CM:       
Ovolika notica. Skoro pola šlajfne.

MEŠINIĆ SE OSVRĆE OKO SEBE KAO

DA JE PRISUTNE UBEDIO U ISTINITOST

SVOJIH REČI I NASTAVLJA SA

BEZOBZIRNIM NABRAJANJEM:                
To, naravno, nije sve.

TRŠIĆ PREKIDA MEŠINIĆA. VUČE GA

ZA RAME.

Put do bodova: Sve što je zabeležio, proglašava knjigomTRŠIĆ: Ljudi, ja sam tu knjigu slučajno                                                                                            
video. Ne znam da li je u njoj bilo trinaest                                                                                        
pesnika, ali pesnik manje... pesnik više... to                                                                                       
je urađeno sigurnom rukom. Uostalom,                                                                                     
Mešonja je urednik jednog ozbiljnog                                                                                                        
književnog lista. Mnogi će od nas još tamo                                                                                       
objavljivati. Ja te, prijatelju, potpuno                                                                                                 
shvatam. Ljudi su zavidni. (svima) Treba                                                                                          
stvarati, treba stvarati.

NADMENIĆ: Drugovi, pa to je smešno.                                                                                          
Mešonji su nadrealističke bube ušle u dupe.                                                                                      
On sve što je zabeležio, proglašava knjigom.                                                                         
Pa to je sramota. Ne verujem u njega ni u                                                                                           
kritičara, a kamo li u izbor njegovih pesnika.

KRITIČAR I DALJE POSTOJANO STOJI.

NALIK JE MEŠTROVIĆEVOM POBEDNIKU

NA KALEMEGDANU. NE OSVRĆE SE NA

NAPADE. TRŠIĆ GA NEŠTO SAVETUJE,

GOVORI MU NA UVO.

TRŠIĆ: Slušaj, ja ću te podržati ako ti mene
podržiš oko Bugara. Znaš, oni moji prevodi,                                                                                     
zar nisu bili sjajni?

SEKRETAR: Pa dobro, koliko da mu                                                                                               
stavim?

KOKOTOVIĆ: Ništa!

SEKRETAR: Dobro, jedan poen.

HIPIČIĆ: Ljudi, ali vi ne shvatate da će nas                                                                                     
naš uvaženi Meš, kojem ovako olako                                                                                     
dajemo poene, zajebati i zaobići.

MEŠINIĆ: Hvala za jedan poen, ali da znate                                                                                   
da ste pogrešili. Ja ne znam kako ćete ovo                                                                                        
sada da odmerite. Meni je ova knjiga veoma                                                                                     
draga i ne bih je zamenio ni za jednu tuđu.                                                                                        
To je...

IZVLAČI IZ TAŠNE TANUŠNU SVEŠČICU.

... ustvari izvadak iz časopisa. To je jedna                                                                                         
celina.

URLIČIĆ KOJI JE DO SADA MIROVAO,

SKAČE.

URLIČIĆ: Ja sam napisao pet knjiga a ovaj,                                                                                     
zvani čovek, prodaje nam separate za knjige.

MEŠINIĆ: (poučno) To nije separat. To je                                                                                        
jedna celina.

TRŠIĆ: Nećete verovati ali ja sam brojao.                                                                                         
Ima ravno 227 stihova. A „Santa Marija“                                                                                          
ima samo 140. Međutim, ovo je Mešova                                                                                           
angažovana poema za mir.

MEŠINIĆ MAŠE KNJIŽICOM, NAROČITO

ISPRED SEKRETAROVOG LICA.

MEŠINIĆ: Ljudi, nije to tako malo kao što                                                                                      
vam se čini.

VINJAKOVIĆ: Pa to nema korica.

SEKRETAR: Tri poena.

TRŠIĆ: Drugovi, imajte u vidu da je                                                                                                 
Mešinić težak crevni bolesnik i da mu je                                                                                           
stan neophodan.

________________________________________________________________________

XXV

KOKOTOVIĆ I JEŽIĆ TIHO RAZMENJUJU

MISLI

JEŽIĆ: Vidi, ala je ovo nameštenje. Reci ti                                                                                       
nešto, inače će nas zaobići. Ja ne smem jer                                                                                        
mu radim korekturu u listu.

KOKOTOVIĆ: Ne smem ni ja. Ako                                                                                                 
ustanem, izudaraću nekog.

________________________________________________________________________

XXVI

SEKRETAR: Hajde, bogamu, Kokotoviću,                                                                                      
da radimo.

KOKOTOVIĆ: Ljudi, vi znate šta sam ja                                                                                         
uradio.

BARJAKTAREVIĆ: Ma šta si to uradio?

KOKOTOVIĆ: Dobro, ali daj, slušajte:                                                                                            
Drama „Krilata kobila“.

KURJAKOVIĆ: Šta ti je to?

KOKOTOVIĆ: Zna se, tri poena.

VINJAKOVIĆ: Kako se zna, pa ti to nisi                                                                                         
radio sam. Jedan i po poen.

KOKOTOVIĆ: Dobro, ljudi, ali „Heroj i                                                                                          
junak“ nosi tri poena.

CRNKOVIĆ: To nije originalno.

KOKOTOVIĆ: (molećivo). Ali, ljudi...

Lako je pisati za lutke: Ništa od poenaNADMENIĆ: Jedan i po poen.

KOKOTOVIĆ: Dobro, svi ste se zaverili                                                                                          
protiv mene. „Bomba u Bombaju“.

URLIČIĆ: To je lutka scena.

KOKOTOVIĆ: Ljudi, kada ćete mi nešto                                                                                        
priznati? Za to sam i nagradu dobio.

NADMENIĆ: Da, ali to ne može da se meri                                                                                     
sa jednom knjigom. To ne igraju ljudi već                                                                                         
lutke. Lako je pisati za lutke.

SEKRETAR: Za tebe ćemo zbrojati kasnije.                                                                                     
Ti ionako nemaš šansi...

________________________________________________________________________

XXVII

SALA JE PROMENJENA. U RASULU.

NEKE BISTE PISACA SU NA PODU.

STVORENI SU KRUŽOCI. OPŠTI UMOR

I ZADIMLJENA ATMOSFERA. PREDSEDNIK

VIŠE DREMUCKA NEGO ŠTO SLUŠA.

HIPIČIĆ: Ja ne bih želeo da govorim                                                                                               
naslove svojih knjiga jer još nismo raščistili                                                                                       
ono što sam celu noć zahtevao. Pitam ja vas:                                                                                    
da li je ovo zvanični sastanak? Glasajmo!                                                                                      
Ako izglasamo da je ovo zvanični sastanak,                                                                                          
zahtevam da se svako dete boduje sa pet                                                                                                
poena.

Decu treba bodovati sa pet poena, ali pod uslovom da se onda knjige boduju sa sedam poenaVINJAKOVIĆ: Nije ovo obdanište.

BARJAKTAREVIĆ: Na decu ne treba ništa                                                                                                
da se da. Ona se prave iz ličnog                                                                                                         
zadovoljstva.

HIPIČIĆ: Ma ljudi, šta će meni stan? Meni                                                                                      
stan treba zbog dece. Ja mogu da se potucam                                                                                   
po ulicama. Ali gde ću sa decom?

URLIČIĆ: Ma ko jebe decu!

HIPIČIĆ: Ja zahtevam da glasamo: pet                                                                                            
poena za svako dete.

TRŠIĆ: Ja mislim da je drug Hipičić                                                                                                 
potpuno u pravu i da decu treba bodovati sa                                                                                     
pet poena, ali pod uslovom da se onda knjige                                                                                   
boduju sa sedam poena.

SMEH U SALI. NEKI PROTESTVUJU.

SEKRETAR: Ko je za to da se jedno dete                                                                                       
boduje sa pet poena?

RUKE SE DIŽU. MEDAKOVIĆ SKAČE.

MEDAKOVIĆ: Ja ozbiljno sumnjam u                                                                                             
razumnost odluke ovog skupa. Besmisleno                                                                                       
je da dete bodujemo sa pet poena a knjige sa                                                                                    
sedam.

________________________________________________________________________

XXVIII

HIPIČIĆ: Ja ću da dam podatke. Meni avion                                                                                   
poleće u pet izjutra. Već je zora. Imam jednu                                                                                    
knjigu. Imam jedno dete i plus toga žena mi                                                                                     
je ponovo trudna. A u rukopisu imam još                                                                                              
četiri knjige.

NEKO SE SMEJE. ČUJE SE DOBACIVANJE

ALI NE VIDI SE KO TO IZGOVARA.

Moja je žena u šestom mesecu.

VINJAKOVIĆ: Da li da mu se prizna? Pa tu                                                                                   
još nema deteta.

Književni problem: Kako bodovati rukopise i nerođenu decuURLIČIĆ: Ne zna se da li će se roditi živo.

SEKRETAR: Da li imaš potvrdu?

HIPIČIĆ: Lako je za potvrdu.

BARJAKTAREVIĆ: On će dobiti potvrdu                                                                                      
da mu žena u trbuhu ima celo obdanište.

SMEJU SE SVA TRI EPIGONA.        

CRNKOVIĆ: Ljudi, ja sam protiv dece. To                                                                                     
sam rekao. Ali moramo da gajimo osećanja.                                                                                      
Trebalo bi ipak dati kao za pola deteta.

________________________________________________________________________

XXIX

OPŠTA ZAJEBANCIJA I SMEH.

U JEDNOM UGLU JEŽIĆ I NADMENIĆ.

JEŽIĆ: (Medakoviću) Ništa nećemo izvući                                                                                       
na decu. Gledaj, gledaj šta će da dobiju.

JEŽIĆ IZVLAČI DOPOLA PIŠTOLJ IZ DŽEPA.

MEDAKOVIĆ: (uplašeno) Čekaj, polako,                                                                                       
opaliće. Iz tog položaja prvo će tebe pogodit,                                                                                   
raznećeš sebi muda. Nemoj da si lud. Sve se                                                                                     
da prebroditi. Nemoj da pucaš.

________________________________________________________________________

XXX

URLIČIĆ: Prijatelji dragi, ako su deca                                                                                             
ovoliko na ceni ja iz ovih stopa idem da                                                                                            
nađem neku žensku. Za pola sata se vraćam                                                                                      
sa poenima.

HIPIČIĆ: Šta će tebi deca kada si maločas                                                                                       
rekao „Ko jebe decu“.

URLIČIĆ BESNO USTAJE SA STOLICE

I NASRĆE NA HIPIČIĆA. NA VIDIKU JE

OPŠTA TUČA. BARJAKTAREVIĆ I

VINJAKOVIĆ SU SPREMNI DA

POMOGNU URLIČIĆU.

URLIČIĆ: Šta deca, šta deca? Rasipate                                                                                           
poene na decu. Dajete poene na nerođenu                                                                                         
decu. Vi ste protiv mojih knjiga? Mrzim vas.                                                                                    
Ja ću da se ubijem. Skočiću u Dunav ili                                                                                     
Savu. Vi hoćete da mi uzmete ono što mi je                                                                                      
najsvetije posle literature. Hoćete da kažete                                                                                     
da nisam čovek.

Miting: Masovno okupljanje poena na jednom mestuURLIČIĆ KROZ PLAČ PRILAZI PRVO DO

PREDSEDNIKA UDRUŽENJA, RAZDRLJI

KOŠULJU BRZIM I SNAŽNIM CIMOM.

DUGMIĆE POLETEŠE PREMA

PREDSEDNIKU. NEKI MU SE ZAPLETOŠE

U NJEGOVU BRADU.

PREDSEDNIK: Pre sam te opomenuo i                                                                                           
kazao sam nemoj da te zadavim kao Herkul                                                                                      
Nemejskog lava. Stvarno ću te zadavit.

POSLE OVE REČENICE ZEVNU,                                                                 

VIDNO UMORAN.

URLIČIĆ: Ponavljaš se, Herkule. To si mi                                                                                       
jednom već kazao.

PREDSEDNIK: (smeška se) Dobro, onda ću                                                                                   
tobom počistiti Augijeve štale.

URLIČIĆ UPLAŠEN PREDSEDNIKOVOM

REAKCIJOM PRILAZI DO DOSITEJEVE

BISTE I SNAŽNO LUPI GLAVOM O

NJU. BISTA JEKNU A URLIČIĆ SE

RASKRVAVLJEN STROVALI  NA PATOS.

________________________________________________________________________

XXXI

STVORILE SU SE DVE VEĆE GRUPE.

SVI SU NA NOGAMA. STOLICE SU

RAZBACANE. GARDEROBERKA ULAZI

I ČISTI SALU, SKUPLJA PEPELJARE.

KELNERICA SKUPLJA ŠOLJICE.

I POSLEDNJI GOSTI IZ KLUBA ODAVNO

SU OTIŠLI SVOJIM KUĆAMA. CRVENKASTO

SUNCE IZRANJA IZA DRVOREDA LIPA U

FRANCUSKOJ ULICI. PISCI RASPRAVLJAJU

MEĐU SOBOM.

MEDAKOVIĆ: Ovo je sve neregularno.

NADMENIĆ: Kako neregularno?

MEDAKOVIĆ: Nema kvoruma. Nema                                                                                            
zapisnika. Nema demokratije.

HIPIČIĆ: Ništa nije izglasano.

BARJAKTAREVIĆ: Kako nije izglasano?

VINJAKOVIĆ: Pa izglasano je, brate.

URLIČIĆ: (pri slaboj svetlosti                                                                                                           
Barjaktareviću i Vinjakoviću
) Ma pusti njih,                                                                                      
oni su ubice.

Avion mi je pobegao, stan nisam dobio: Osećam se kao ispražnjen akumulatorBARJAKTAREVIĆU, URLIČIĆU I

VINJAKOVIĆU PRILAZI KAFEDŽIĆ

SA CIGARETOM NA KRAJU USTA.

ODJEDNOM ZAGRLI SVU TROJICU.

POSEBNO ČESTITA SVAKOM. ONI MU

ODGOVARAJU NA ZAHVALJIVANJE

GLASOM ISTIM KAO ŠTO JE NJEGOV.

KAFEDŽIĆ: Bravo braćo. Tako se treba                                                                                          
boriti. Ako decu nemate, bar ćete imati                                                                                             
stanove.

HIPIČIĆ STOJI USAMLJEN. DOVIKUJE

MEDAKOVIĆU.

HIPIČIĆ: Avion mi je pobegao. Stan nisam                                                                                     
dobio. Osećam se kao ispražnjen akumulator.

ZAVESA I KRAJ

PREKUCANO MARTA 2019.

Oceni 5