A Šekspir? Koliko bi on dobio poena?
XVII
HIPIČIĆEV GLAS SE JEDVA ČUJE.
S VREMENA NA VREME RAZAZNA
SE PO NEKA PROSTOPROŠIRENA
REČENICA
HIPIČIĆ: Ljudi, braćo, ja već treći put
predlažem jednu te istu stvar. Ali me niste
saslušali do kraja pa ću ponovo ponovit ono
što sam na prošlom a i na ovom sastanku
kazao. Ja se zalažem za principijelna
rešenja... Da li možemo prvo da izglasamo
da je ovo sastanak...?
KURJAKOVIĆ: Da glasamo da li imamo
demokratsku većinu!
CRNKOVIĆ: Da li će naše večerašnje
odluke biti jedine i punovažne?
STALNO PO NEKA RUKA LEBDI U
VAZDUHU. UVEK PO NEKO MISLI DA
SE GLASA I DIŽE ŠAKU UVIS.
HIPIČIĆ: Ja stavljam jedan ključni problem na glasanje:
da li je demokratski povinovati se većini?
Bezumnoj većini!
PREDSEDNIK USTAJE I MRMLJAJUĆI.
BROJI PRISUTNE U SALI. SVI SE PITAJU
ŠTA ON TO BROJI.
PREDSEDNIK: Molim te Nadmeniću, otidi i
kaži kelnerici da donese trideset i dve kafe.
U SALI SMEH I APLAUZ. RASPOLOŽENJE
SE NAGLO MENJA. PISCI OTVARAJU
PROZORE I PROVETRAVAJU SALU.
TRŠIĆ: Posle kafe možete nam poručiti i
žene.
VINJAKOVIĆ: Ne pijem kafu bez vinjaka!
JEŽIĆ: (uplašeno) A na čiji je to račun?
PREDSEDNIK: Crna kafa je jedina svetla
tačka u ovoj noći.
CRNKOVIĆ: (udvarački) Divno, divno ste
se setili.
PLATNO NA KOJEM JE NASLIKANA
KIČERSKA MUZA KLATI SE NA PROMAJI.
________________________________________________________________________
XVIII
SMIRENJE JE. TRENUTAK ODUŠKA.
MEDAKOVIĆ POKUŠAVA DA
ISKORISTI POVOLJNU SITUACIJU.
MEDAKOVIĆ: Opet smo se udljili od teme.
Došli smo da podelimo stanove.
KURJAKOVIĆ: Ma kakve stanove. Ja sam
to društvenom knjigovodstvu... nema
nikakvih stanova.
Slobodno se raziđimo, žene nas i deca
čekaju. Ko hoće može da svrati i u Klub.
TRŠIĆ: Drugovi, vi to verovatno ne znate, ja
sam izašao do WC-a i čuo sam jednu groznu
stvar. To nisu nikakvi stanovi. To su samo
šupe bez klozeta, bez sporednih prostorija, a
možda i bez glavnih prostorija. Neću vam
kazati ko mi je to rekao, ali verujte da je to
istina. To je sramota. Pisce u šupe bez
klozeta. Svi stariji pisci, u ovoj zemlji, imaju i
višak prostora. I sve ono nepokriveno, pod
vedrim nebom: balkone, terase...
MEDAKOVIĆ JE SVE VREME POKUŠAVAO
DA SKRENE PAŽNJU NA SEBE. ČESTO
SE BACAO NA PLATNO NA KOJEM
JE KIČERSKA MUZA DA GA SMIRI.
MEDAKOVIĆ: (zadihano) Dobro, nije
važno to! Mi moramo da isteramo stvar na
čistac, da ne kažem da uguramo star u
logiku. Dete je važna stvar u životu pisca!
URLIČIĆ: Ma kakvo dete. Čije dete?
MEDAKOVIĆ: Ja predlažem da odnos
knjiga-dete budu fifti fifti. Šta to znači?
NADMENIĆ, VINJAKOVIĆ,
BARJAKTAREVIĆ HORSKI, KAO DA SU
UVEŽBAVALI, NEGODUJU:
To je smešno porediti dete i knjigu.
Vi hoćete u stanovima da gajite decu, a mi hoćemo u
njima da pišemo!
SA STOLICE USTAJE MEŠINIĆ I RUKOM
BLAGO SMIRUJE DO TUČE RAZJARENE
LIRSKE PESNIKE.
MEŠINIĆ: Ja mislim da je najbolje...
SEKRETAR PREKIDA MEŠINIĆA I NE
DIŽUĆI GLAVU PREKOPAVA PO
SPISKOVIMA.
SEKRETAR: Evo ovako smo mi... na
Upravi, ali vi to možete da menjate. Knjiga
– tri poena, nagrada – tri poena, godina staža
– poen, pozorišna drama – tri poena, TV
drama – dva poena, žena – dva poena, dete
– dva poena.
POSLE SVAKOG IZGOVORENOG
POENA ČUJU SE POVICI:
To je malo... Mnogo je... To je beda!
PREDSEDNIK SE DRŽI ZA GLAVU,
NE ZNA ŠTA ĆE SA PISCIMA.
JEŽIĆ: Prevaranti!
NADMENIĆ: Ma kakvo dete dva poena?!
MEDAKOVIĆ: Pobogu ljudi, pa mislite na
sutra.
BARJAKTAREVIĆ: Ovu će zemlju izneti
knjige a ne deca.
HIPIČIĆ: Ma to je nemoralno: TV drama i
dete isto.
BLATIĆ: Ljudi, ko bude na početku ove
liste dobiće stan, shvatate li igru?
NEKI PISCI KREĆU PREMA IZLAZNIM
VRATIMA: HIPIČIĆ, MEDAKOVIĆ,
BLATIĆ, JEŽIĆ. SEKRETAR PRITRČAVA,
HVATA KVAKU, MAŠE LISTAMA I
ZADRŽAVA IH.
SEKRETAR: Sačekajte ljudi, sačekajte! Sve
se to može promeniti. Shvatite da Uprava ne
može ništa bez vas.
PISCI STOJE PRED VRTIMA SA
SEKRETAROM. TRŠIĆ KORISTI
NEDOUMICU I VADI IZ MALOG DŽEPA
HUMOR (ime za časopis) I ŽELI DA ODOBROVOLJI
ONE PRED VRATIMA.
TRŠIĆ: ... Bili Mujo i Haso...
SEKRETAR: Zajebi to.
TRŠIĆ: Pa sigurno da će se promeniti. Ali
niste predvideli: šta ako pisac živi sa taštom?
Šta onda? Da li je to koji poen više ili manje?
________________________________________________________________________
XIX
NADMENIĆ: Ja mislim da je za TV-dramu
mnogo dva poena.
SVI KOJI NE PIŠU TV-DRAME U GLAS: Tako je!
SEKRETAR: (Nadmeniću) Pa predloži
koliko poena.
NADMENIĆ: Ja mislim da je dovoljan
jedan.
SEKRETAR: Da li se slažete da se TV–
drama boduje sa jednim poenom?
NEKI, NAJPRE NADMENIĆ, VIČU: Slažemo!
DRUGI: Malo je!
SEKRETAR: Dobro, onda će se TV-drama
bodovati sa jednim poenom.
________________________________________________________________________
XX
IZ DRUGOG KRAJA SALE.
BLATIĆ: Ljudi, a kako da se boduje moj
život. Ja se potucam od stana do stana.
Nemam ni roditelje kao neki pisci. Mislim da
bi na to trebalo da dobijem neki bod.
U SALI KOMEŠANJE. SLABO SE
RAZAZNAJU POJEDINAČNE ISPOVESTI.
BLATIĆ SE GUBI U OPŠTOJ GRAJI.
________________________________________________________________________
XXI
VINJAKOVIĆ KAO DA SE TRGNE IZ
SNA.
VINJAKOVIĆ: Kakve drame? To uopšte
nije ništa. Smešno. Dramski pisac, pa šta je
to?
KURJAKOVIĆ: A Šekspir? Koliko bi on
dobio poena?
VINJAKOVIĆ: Dobro Šekspir. On nije član
našeg udruženja.
DOK SE NEKI SMEJU VICEVIMA,
CRNKOVIĆ SE INTIMNO POVERAVA.
CRNKOVIĆ: Ljudi, meni je dosta svega
ovoga. Ja ne mogu da pristanem da se
boduje samo ono što pojedincima odgovara.
Ja sam godinama radio u listu saveznog
značaja.
NADMENIĆ: Koji je to list?
CRNKOVIĆ: List Saveza ratnih vojnih
invalida „Crvena zvezda“. Praviš se lud,
nemoj da me provociraš. Tri hiljade stranica,
puta deset hiljada primeraka. Izračunaj
koliko je to poena.
HIPIČIĆ: Ma ti si novinar!
CRNKOVIĆ: Sram te bilo. Ti nepismena
pisma pišeš majci. Stidi se. Ja imam decu,
ali me zapanjilo da neki ovde hoće na to da
dobijaju stanove. Ja zahtevam da se deca
ovde uopšte više ne pominju.
Ako nismo pisci, šta nam vrede deca.
MALI JEŽIĆ SE USTREMLJUJE NA
JOŠ MANJEG CRNKOVIĆA.
CRNKOVIĆ UPLAŠENO PREKIDA
DISKUSIJU I SEDA.
JEŽIĆ: Sedi ti novinarčiću, ko je tebe uopšte
primio u Udruženje. Još jedanput da
pomeneš decu, iščupaću ti muda.
________________________________________________________________________
XXII
ULAZI KELNERICA SA KOLICIMNA NA
KOJOJ SU PORUČENE KAFE.
PISCI SE OTIMAJU O KAFE IAKO IMA
TAČNO ONOLIKO ŠOLJICA KOLIKO
PRISUTNIH PISACA.
SEKRETAR: Smirite se, ispolivaće te se.
CRNKOVIĆ SE POLIJE KAFOM PO
NOVOM ODELU.
CRNKOVIĆ: Ljudi, jesam li vam kazao da
je… to se vi kao ozbiljni pisci, članovi
Udruženja književnika Srbije, a još pri tome
mnogi ste članovi Saveza komunista
Jugoslavije, otimate o kafe. Sramota. Vidite
kako sam se polio po zelenom somotskom
sakou.
________________________________________________________________________
XXIII
PREDSEDNIK: Sada je 23 sata, a ništa
nismo uradili.
KOKOTOVIĆ: Pa šta, ima još vremena.
BLATIĆ SKAČE SA STOLICE I OKREĆE
SE PREDSEDNIKU.
BLATIĆ: Ja više ne mogu i ne želim više da
gubim vreme. Ja ću vam ostaviti moje
podatke, ali pre toga da vas upitam: šta ste
uradili sa mojih sedam knjiga?
SEKRETAR: Izvini, ti imaš samo pet
knjiga!
BLATIĆ: Sedam!
SEKRETAR: Pet.
BLATIĆ: Ti ćeš da mi kažeš pet. Nemoj
zube da ti polomim.
SEKRETAR: Ko ih je objavio? To su tvoja
privatna izdanja.
BLATIĆ: Ne seri, izdao ih je „Kerberno“!
NADMENIĆ: Pa ko ti je sad taj „Kerberno“.
To si ti!
BLATIĆ: To je pljačka. Poništili ste mi dve
knjige.
SEKRETAR: Od kada si u Udruženju?
BLATIĆ: Član sam od 1960. godine. A u
braku sam sedam godina i tri meseca. Žena i
ja radimo ukupno dvadeset i dve godine. To
znači da dvadeset i dve godine uplaćujemo
stambeni doprinos. Ja hoću ili stan ili da
nam vratite naš novac.
BARJAKTAREVIĆ: Mogu li i ja da dam
moje podatke? Prispavalo mi se i proradio
mi je vulkan u stomaku – čir na
dvanaestopalačnom crevu.
BLATIĆ: Mene apsolutno ništa više ne
zanima. Od kako sam sa ženom u braku
imamo pet potvrda o abortusima. Ni jedna
gazdarica nije htela da se u njenom stanu
rodi dete.
BLATIĆ POTIŠTENO IZLAZI IZ SALE.
RAZNEŽEN JE, HOĆE DA ZAPLAČE.
PISCI SAOSEĆAJU I ĆUTE.
SEKRETAR: Drugovi, mi mu možemo
samo zapisati podatke, ali mi mu ne
možemo ništa obećati.
HIPIČIĆ: Ali mi još ništa nismo izglasali.
Mi još ne znamo da li je sve ovo punovažno.
NIKO NE OBRAĆA PAŽNJU NA HIPIČIĆA.
NI ZAPISNIČARKA NIŠTA NE ZAPISUJE.
________________________________________________________________________
XXIV
KRITIČAR MEŠINIĆ USTAJE. GOVORI
TIHO I POSTOJANO KAO KLISURINA.
MEŠINIĆ: Dobro razmislite o svakoj mojoj
reči dvostruko. Ja nisam oženjen, pa prema
tome nemam dece. Čak mislim da te dve
stvari nije trebalo bodovati. To je moje lično
opredeljenje. Kada se osvrnem – ja imam
nešto – to su moje knjige. Ja sam kritičar: tri
poena na kritiku.
HIPIČIĆ I NADMENIĆ SE BUNE:
Kakva tri poena na kritiku?
MEŠINIĆ: Molim vas polako... Ja još nisam
objavio knjigu kritika, ali je poznato da na tome
radim. Knjige kritika se najteže objavljuju. Neće niko
da ih čita osim onih pisaca o čijem delu je napisana
kritika.
MEDAKOVIĆ: Nikakve neobjavljene
knjige ne treba priznavati, kao ni još
nerođenu decu koja su još u stomaku. A šta
ako su blizanci?
TRŠIĆ: Ja mislim da bi njemu trebalo
priznati tri poena iz razloga što je on jedan
od najboljih mlađih posmatrača naše
književnosti.
SEKRETAR: Dajte drugovi, da glasamo!
KOMEŠANJE. OPŠTI NERED I GALAMA.
PREDSEDNIK UMIRUJE RAZUZDANE
PISCE KOJI SA PUNO ELANA PRAVE
NERED KAO DA SU NA POČETKU
SEDNICE.
SEKRETAR: (više za sebe) Tri poena za
kritiku.
MEŠINIĆ: Knjiga eseja „Tiganj“. To je
knjiga...
SEKRETAR: Tri poena.
MEŠINIĆ: Zbirka pesama...
SEKRETAR: Tri poena.
KOKOTOVIĆ: To je koještarija, on ne zna
da rimuje.
MEŠINIĆ NE OBRAĆA PAŽNJU NA
DOBACIVANJE.
MEŠINIĆ: Izbor „Trinaest pesama“.
SEKRETAR: Tri poena.
HIPIČIĆ: (Sekretaru) Je li te platio da mu
zbrajaš? Drugovi, meni je Mešo veliki
prijatelj, ali ja sumnjam u taj izbor iz
gimnazijskih dana. To je za provincijske
priredbe.
MEŠINIĆ: Ja neću da vam objašnjavam.
Drugovi, ali ako hoćete svratite u
Bibliografski zavod. Tamo ćete sve videti.
Tamo je sve zapisano.
MEŠINIĆ POKAZUJE RASPON PALCEM
I KAŽIPRSTOM U DUŽINI OKO 5 CM:
Ovolika notica. Skoro pola šlajfne.
MEŠINIĆ SE OSVRĆE OKO SEBE KAO
DA JE PRISUTNE UBEDIO U ISTINITOST
SVOJIH REČI I NASTAVLJA SA
BEZOBZIRNIM NABRAJANJEM:
To, naravno, nije sve.
TRŠIĆ PREKIDA MEŠINIĆA. VUČE GA
ZA RAME.
TRŠIĆ: Ljudi, ja sam tu knjigu slučajno
video. Ne znam da li je u njoj bilo trinaest
pesnika, ali pesnik manje... pesnik više... to
je urađeno sigurnom rukom. Uostalom,
Mešonja je urednik jednog ozbiljnog
književnog lista. Mnogi će od nas još tamo
objavljivati. Ja te, prijatelju, potpuno
shvatam. Ljudi su zavidni. (svima) Treba
stvarati, treba stvarati.
NADMENIĆ: Drugovi, pa to je smešno.
Mešonji su nadrealističke bube ušle u dupe.
On sve što je zabeležio, proglašava knjigom.
Pa to je sramota. Ne verujem u njega ni u
kritičara, a kamo li u izbor njegovih pesnika.
KRITIČAR I DALJE POSTOJANO STOJI.
NALIK JE MEŠTROVIĆEVOM POBEDNIKU
NA KALEMEGDANU. NE OSVRĆE SE NA
NAPADE. TRŠIĆ GA NEŠTO SAVETUJE,
GOVORI MU NA UVO.
TRŠIĆ: Slušaj, ja ću te podržati ako ti mene
podržiš oko Bugara. Znaš, oni moji prevodi,
zar nisu bili sjajni?
SEKRETAR: Pa dobro, koliko da mu
stavim?
KOKOTOVIĆ: Ništa!
SEKRETAR: Dobro, jedan poen.
HIPIČIĆ: Ljudi, ali vi ne shvatate da će nas
naš uvaženi Meš, kojem ovako olako
dajemo poene, zajebati i zaobići.
MEŠINIĆ: Hvala za jedan poen, ali da znate
da ste pogrešili. Ja ne znam kako ćete ovo
sada da odmerite. Meni je ova knjiga veoma
draga i ne bih je zamenio ni za jednu tuđu.
To je...
IZVLAČI IZ TAŠNE TANUŠNU SVEŠČICU.
... ustvari izvadak iz časopisa. To je jedna
celina.
URLIČIĆ KOJI JE DO SADA MIROVAO,
SKAČE.
URLIČIĆ: Ja sam napisao pet knjiga a ovaj,
zvani čovek, prodaje nam separate za knjige.
MEŠINIĆ: (poučno) To nije separat. To je
jedna celina.
TRŠIĆ: Nećete verovati ali ja sam brojao.
Ima ravno 227 stihova. A „Santa Marija“
ima samo 140. Međutim, ovo je Mešova
angažovana poema za mir.
MEŠINIĆ MAŠE KNJIŽICOM, NAROČITO
ISPRED SEKRETAROVOG LICA.
MEŠINIĆ: Ljudi, nije to tako malo kao što
vam se čini.
VINJAKOVIĆ: Pa to nema korica.
SEKRETAR: Tri poena.
TRŠIĆ: Drugovi, imajte u vidu da je
Mešinić težak crevni bolesnik i da mu je
stan neophodan.
________________________________________________________________________
XXV
KOKOTOVIĆ I JEŽIĆ TIHO RAZMENJUJU
MISLI
JEŽIĆ: Vidi, ala je ovo nameštenje. Reci ti
nešto, inače će nas zaobići. Ja ne smem jer
mu radim korekturu u listu.
KOKOTOVIĆ: Ne smem ni ja. Ako
ustanem, izudaraću nekog.
________________________________________________________________________
XXVI
SEKRETAR: Hajde, bogamu, Kokotoviću,
da radimo.
KOKOTOVIĆ: Ljudi, vi znate šta sam ja
uradio.
BARJAKTAREVIĆ: Ma šta si to uradio?
KOKOTOVIĆ: Dobro, ali daj, slušajte:
Drama „Krilata kobila“.
KURJAKOVIĆ: Šta ti je to?
KOKOTOVIĆ: Zna se, tri poena.
VINJAKOVIĆ: Kako se zna, pa ti to nisi
radio sam. Jedan i po poen.
KOKOTOVIĆ: Dobro, ljudi, ali „Heroj i
junak“ nosi tri poena.
CRNKOVIĆ: To nije originalno.
KOKOTOVIĆ: (molećivo). Ali, ljudi...
NADMENIĆ: Jedan i po poen.
KOKOTOVIĆ: Dobro, svi ste se zaverili
protiv mene. „Bomba u Bombaju“.
URLIČIĆ: To je lutka scena.
KOKOTOVIĆ: Ljudi, kada ćete mi nešto
priznati? Za to sam i nagradu dobio.
NADMENIĆ: Da, ali to ne može da se meri
sa jednom knjigom. To ne igraju ljudi već
lutke. Lako je pisati za lutke.
SEKRETAR: Za tebe ćemo zbrojati kasnije.
Ti ionako nemaš šansi...
________________________________________________________________________
XXVII
SALA JE PROMENJENA. U RASULU.
NEKE BISTE PISACA SU NA PODU.
STVORENI SU KRUŽOCI. OPŠTI UMOR
I ZADIMLJENA ATMOSFERA. PREDSEDNIK
VIŠE DREMUCKA NEGO ŠTO SLUŠA.
HIPIČIĆ: Ja ne bih želeo da govorim
naslove svojih knjiga jer još nismo raščistili
ono što sam celu noć zahtevao. Pitam ja vas:
da li je ovo zvanični sastanak? Glasajmo!
Ako izglasamo da je ovo zvanični sastanak,
zahtevam da se svako dete boduje sa pet
poena.
VINJAKOVIĆ: Nije ovo obdanište.
BARJAKTAREVIĆ: Na decu ne treba ništa
da se da. Ona se prave iz ličnog
zadovoljstva.
HIPIČIĆ: Ma ljudi, šta će meni stan? Meni
stan treba zbog dece. Ja mogu da se potucam
po ulicama. Ali gde ću sa decom?
URLIČIĆ: Ma ko jebe decu!
HIPIČIĆ: Ja zahtevam da glasamo: pet
poena za svako dete.
TRŠIĆ: Ja mislim da je drug Hipičić
potpuno u pravu i da decu treba bodovati sa
pet poena, ali pod uslovom da se onda knjige
boduju sa sedam poena.
SMEH U SALI. NEKI PROTESTVUJU.
SEKRETAR: Ko je za to da se jedno dete
boduje sa pet poena?
RUKE SE DIŽU. MEDAKOVIĆ SKAČE.
MEDAKOVIĆ: Ja ozbiljno sumnjam u
razumnost odluke ovog skupa. Besmisleno
je da dete bodujemo sa pet poena a knjige sa
sedam.
________________________________________________________________________
XXVIII
HIPIČIĆ: Ja ću da dam podatke. Meni avion
poleće u pet izjutra. Već je zora. Imam jednu
knjigu. Imam jedno dete i plus toga žena mi
je ponovo trudna. A u rukopisu imam još
četiri knjige.
NEKO SE SMEJE. ČUJE SE DOBACIVANJE
ALI NE VIDI SE KO TO IZGOVARA.
Moja je žena u šestom mesecu.
VINJAKOVIĆ: Da li da mu se prizna? Pa tu
još nema deteta.
URLIČIĆ: Ne zna se da li će se roditi živo.
SEKRETAR: Da li imaš potvrdu?
HIPIČIĆ: Lako je za potvrdu.
BARJAKTAREVIĆ: On će dobiti potvrdu
da mu žena u trbuhu ima celo obdanište.
SMEJU SE SVA TRI EPIGONA.
CRNKOVIĆ: Ljudi, ja sam protiv dece. To
sam rekao. Ali moramo da gajimo osećanja.
Trebalo bi ipak dati kao za pola deteta.
________________________________________________________________________
XXIX
OPŠTA ZAJEBANCIJA I SMEH.
U JEDNOM UGLU JEŽIĆ I NADMENIĆ.
JEŽIĆ: (Medakoviću) Ništa nećemo izvući
na decu. Gledaj, gledaj šta će da dobiju.
JEŽIĆ IZVLAČI DOPOLA PIŠTOLJ IZ DŽEPA.
MEDAKOVIĆ: (uplašeno) Čekaj, polako,
opaliće. Iz tog položaja prvo će tebe pogodit,
raznećeš sebi muda. Nemoj da si lud. Sve se
da prebroditi. Nemoj da pucaš.
________________________________________________________________________
XXX
URLIČIĆ: Prijatelji dragi, ako su deca
ovoliko na ceni ja iz ovih stopa idem da
nađem neku žensku. Za pola sata se vraćam
sa poenima.
HIPIČIĆ: Šta će tebi deca kada si maločas
rekao „Ko jebe decu“.
URLIČIĆ BESNO USTAJE SA STOLICE
I NASRĆE NA HIPIČIĆA. NA VIDIKU JE
OPŠTA TUČA. BARJAKTAREVIĆ I
VINJAKOVIĆ SU SPREMNI DA
POMOGNU URLIČIĆU.
URLIČIĆ: Šta deca, šta deca? Rasipate
poene na decu. Dajete poene na nerođenu
decu. Vi ste protiv mojih knjiga? Mrzim vas.
Ja ću da se ubijem. Skočiću u Dunav ili
Savu. Vi hoćete da mi uzmete ono što mi je
najsvetije posle literature. Hoćete da kažete
da nisam čovek.
URLIČIĆ KROZ PLAČ PRILAZI PRVO DO
PREDSEDNIKA UDRUŽENJA, RAZDRLJI
KOŠULJU BRZIM I SNAŽNIM CIMOM.
DUGMIĆE POLETEŠE PREMA
PREDSEDNIKU. NEKI MU SE ZAPLETOŠE
U NJEGOVU BRADU.
PREDSEDNIK: Pre sam te opomenuo i
kazao sam nemoj da te zadavim kao Herkul
Nemejskog lava. Stvarno ću te zadavit.
POSLE OVE REČENICE ZEVNU,
VIDNO UMORAN.
URLIČIĆ: Ponavljaš se, Herkule. To si mi
jednom već kazao.
PREDSEDNIK: (smeška se) Dobro, onda ću
tobom počistiti Augijeve štale.
URLIČIĆ UPLAŠEN PREDSEDNIKOVOM
REAKCIJOM PRILAZI DO DOSITEJEVE
BISTE I SNAŽNO LUPI GLAVOM O
NJU. BISTA JEKNU A URLIČIĆ SE
RASKRVAVLJEN STROVALI NA PATOS.
________________________________________________________________________
XXXI
STVORILE SU SE DVE VEĆE GRUPE.
SVI SU NA NOGAMA. STOLICE SU
RAZBACANE. GARDEROBERKA ULAZI
I ČISTI SALU, SKUPLJA PEPELJARE.
KELNERICA SKUPLJA ŠOLJICE.
I POSLEDNJI GOSTI IZ KLUBA ODAVNO
SU OTIŠLI SVOJIM KUĆAMA. CRVENKASTO
SUNCE IZRANJA IZA DRVOREDA LIPA U
FRANCUSKOJ ULICI. PISCI RASPRAVLJAJU
MEĐU SOBOM.
MEDAKOVIĆ: Ovo je sve neregularno.
NADMENIĆ: Kako neregularno?
MEDAKOVIĆ: Nema kvoruma. Nema
zapisnika. Nema demokratije.
HIPIČIĆ: Ništa nije izglasano.
BARJAKTAREVIĆ: Kako nije izglasano?
VINJAKOVIĆ: Pa izglasano je, brate.
URLIČIĆ: (pri slaboj svetlosti
Barjaktareviću i Vinjakoviću) Ma pusti njih,
oni su ubice.
BARJAKTAREVIĆU, URLIČIĆU I
VINJAKOVIĆU PRILAZI KAFEDŽIĆ
SA CIGARETOM NA KRAJU USTA.
ODJEDNOM ZAGRLI SVU TROJICU.
POSEBNO ČESTITA SVAKOM. ONI MU
ODGOVARAJU NA ZAHVALJIVANJE
GLASOM ISTIM KAO ŠTO JE NJEGOV.
KAFEDŽIĆ: Bravo braćo. Tako se treba
boriti. Ako decu nemate, bar ćete imati
stanove.
HIPIČIĆ STOJI USAMLJEN. DOVIKUJE
MEDAKOVIĆU.
HIPIČIĆ: Avion mi je pobegao. Stan nisam
dobio. Osećam se kao ispražnjen akumulator.
ZAVESA I KRAJ
PREKUCANO MARTA 2019.