Sve počne da smeta!
Done75

Photo: thequeerfrontier

Abdulah Sidran: Da su meni Kari Šabanovi

Sve rjeđe otvaram kartonske kutije s fotografijama i fascikle s maminim i tatinim pismima. Nemam više snage za jaka osjećanja. Sklanjam se pod krov tuge, u njedra melanholije. Ona grije, ne izgoni iz pluća krikove. Nego vlaži oči i malčice pomuti vid. Ali grije. Melanholija. U sjećanje priziva samo ono što duša može podnijeti. Kakvu mladalačku zgodu, kakav, davno pobjegao, djevojački smiješak. Poneki zaboravljeni stih, kakav starinski katren.

Sjećanje me lakom tugom ovi:
… Veče slazi i miriše lipa.
Kroz sumrak se čuje kolska škripa.
– S puta idu kari Šabanovi.
Mi u susret otrčimo k njima,
a kari nas vrate sretne kući
i sivom se džadom truckajući
o pređenim šapću drumovima.
Mili dani, moji sni nestali,
kao da ste svi u jutro neko
na kare se kradom ukrcali
i otišli od mene daleko.
Zalud uho sad zvukove lovi,
zalud oko daljinama pipa:
davno više ne čuje se škripa,
niti idu kari Šabanovi…

Kari Šabanovi, Leso Ivanović, malo poznat crnogorski pjesnik. Prije nego za njega i njegovu jednostavnu lijepu liriku, čuo sam za njegovoga sina Božidara Bonju Ivanovića, šahovskog velemajstora. Prije nego Lesove pjesme, čitao sam Bonjine šahovske partije. Ne mogu da se sjetim: kad je ono bila 1972. godina? Na velikom turniru u Sarajevu Ivanović protiv Keresa, u španskoj partiji, napada crnu rokadu. Nama, pacerima u publici, činilo se da je plasirao teorijsku novost: manevar topom, a1 – a3 – g3. Ostavio nebranjenog skakača na c4, potom žrtvovao topa na g7! Dugo izgledalo da je veliki Keres gotov, ali se Litvanac odbranio i još uspio pobijediti, u završnici teških figura. Svejedno smo pljeskali Bonji, kao djeca: Bo-nja! Bo-nja! Poslije, mjesec dana, na sarajevskom književnom kružoku analizirali partiju, tražili istinu: da li je bilo direktnog dobitka? Ne umjeli naći. Koliko je godina, u Sarajevu 1972, imao Božidar Bonja Ivanović? Koliko ima sad? Njegov je otac, pjesnik Aleksandar Leso Ivanović, umro iste godine kad i moj otac, Mehmed Sidran, 1965. U bilješci za svoju pjesničku knjigu iz 1950. Leso govori o porodičnim nevoljama koje su ga gurnule u kafanu, poroke i neuredan život. Smatrao je sebe izgubljenim za književnost. Pola stoljeća prošlo i po svemu sudeći – izgleda da se pjesnik prevario.

„Draga Behija,

Izvini što sam vas do sada ostavio bez novaca. Vjeruj mi da nije postojala mogućnost da to prije riješim. Radi toga se nisam ni javljao. Znam kako deveraš ali vjeruj nije ni meni lako. Od kako sam došao sve sam noći prespavao kod Advije samo jednu noć kod Rasima. Večeras sam se dogovorio sa Feridom te odoh Muji (Šidi) tamo ću vjerujem i noćiti.

Sada ti šaljem 10.000 din. Molim te Behija razumno troši znaš da prosto ne vjerujem da ću moći dugo ovako izdržati. Stana nema. Na četiri sam mjesta poslao ponude prema traženjima u oglasima ‘Oslobođenja’. Ali do sada se još niko ne javlja. Pristao bih i Novo Sarajevo samo da je kakav bilo stan, da zajedno živimo. Večeras sam se navratio Zekiji u dućan radi onog štofa i cipela da bi sa ovim pismom zajedno poslao međutim ona kaže da još nije ništa zamijenila i navodno da će ona to poslati.

Kako si ti, djeca, šta mi rade sinovi, slušaju li, kako je Dina, zubi, itd. Pozdravi Ivanku i Hasana. Ja ne vjerujem da ću doći na Novu godinu, neisplati se. Znaš kako je, hiljadu je potreba, ja čuvati ne umijem pa se stalno zadužujem. Kad mi se javiš, pisaću ti. Pozdravi mi djecu puno. Kupi im bombona. Poljubi Dinu za tatu. Pozdrav i voli vas sviju Meho“

Bježim, bježim. Ali rove u mozgu rečenice iz očevih pisama i ne daju da se ikud bježi. Rove, svrdlaju, kao što u uhu do bola rove muzički ušni crvi. Buba u uhu. Novac, kojeg nema, stan kojeg nema, novac, stan, stan, novac, povrh svega još i Behijine stalne optužbe za raskalašen život, bračna nevjerstva i moralne kompromitacije! Ovamo, ovamo, Šabanove kočije! Nema ih, nema! Nema Šabanovih kočija. Imaju, tu su, i svrdlaju pod lobanjom, moždani crvi Mehmedovih rečenica:

„Ja te uvjeravam da niti sam ja niti su moji postupci niti ovdje u Sarajevu, niti u Zvorniku bili kako ih ti shvaćaš. Nisu, ja to ponovo ti povlačim, ako treba i kunem ti se časnom riječi. Istina da sam ja komotan, volim tu slobodu, i konačno ja sam takav slobodan u svakom društvu uvijek bio, ti si to tolerisala i ne znam šta ti je sada da to tako naopako shvataš. I ja se slažem da sam posebno u Zvorniku nešto više pio, svakako je to za osudu. Konačno ja to uviđam i ako hoćeš da znaš trsim se koliko god mogu da se toga potpuno okanim. Život je u Sarajevu skuplji i ako hoću za ovo vrijeme odsustva da i tebi šaljem 15.000 din. i ja da živim najskromnije, vjeruj Behija nije ni moguće ni trošiti ni piti…

Za stan činim što mogu više, nema koga sve nisam angažovao. U onaj stan u Titovoj čovjek se uselio, koji je na njega imao rješenje. Da si mi ti bila ovdje sa djecom pa da sam uselio, vjeruj čini mi se ne bi nas lako izbacili. Odmah na početku Koševa u potkrovlju ima prazan stan od sobe i kuhinje. U njemu drži neka žena svoje stvari, ima malo dijete te sa mužem stanuje kod svoje majke. Nedavno je iznajmila taj stan nekoj ženi koja je stajala dva mjeseca i sada je stan opet prazan. Predsjednik kućnog savjeta, koji je stalno u zajednici stambenoj kaže da bi odmah dao ključ samo da pronađem tu ženu pa da je pitam, i to ću ovih dana učiniti. Neki slastičar malo podaleko, između bolnice Jagomir i Pionirske doline izdaje stan od sobe i kuhinje a mogle bi biti i dvije sobe, to i reče ovaj predsjednik kućnog savjeta pa ću ovih dana i njega potražiti. Jedan drug koji radi sa mnom ima kuću u Butmiru, nekako blizu Kotorskog. Nudi mi da ja na svoj trošak stan uredim u njegovoj kući više njegovog stana, valjda potkrovlje ali navodno vrlo komotno, pa da džaba stanujem…“

Prošla godina dana, na početku tatinog pisma majka Behija svojom rukom upisala datum:

27. VI. 1955.

„Draga Behija,

U subotu sam ti telegrafski poslao 3.000. din. Vjeruj više nisam mogao. Ekrem je došao i samo se malo sa mnom vidio i nestao je. Tek sutradan sam ga vidio kod Partizan kina i kada sam ga pitao gdje je reče mi pa ja sam kaže u Koševi u šatorima sa djecom iz Zvornika do nedelje pa ću onda biti s vama. Avdo mi je došao u subotu i stalno je sa mnom. Spavamo zajedno, jedemo i hodamo. Pametan je i svašta mi priča. Esed mi takođe priča da je Dina uredu…

Nekidan sam ti pisao, sada ti ponovo pišem, molim te niskim ništa ne govori, naplati to što imaš od žena i odmah poslije prvoga kuću propisno zaključaj i dođi u Sarajevo. Ako hoće neka to poslije obiju, neka useljavaju, neka rade šta hoće, ti nikome ništa ne daj, nikome ništa ne obećaji, nikome nikakvoga pristanka ne daj u vezi stana. Spremi se i obavezno dođi sa djecom a kuću propisno zaključaj i ništa se ne sikiraj, neka oni rade šta hoće. Nas dvoje ovdje ćemo svakako nešta rješiti da se više i ne vraćate nego jedino po stvari a dotle mi nikome ne damo stana, nikoga ne puštamo, bez obzira šta oni pričali, smišljali, nagovarali, htjeli, itd. U Sarajevu ima sada stotine praznih stanova, zaključanih zbog odsutnosti stanara pa niko nema prava da ga obije i useli. Zato te molim…

Pozdrav svima i dođite što prije

Vaš T A T A“

Sve češće čujem sebe kako po kući psujem: Jebem ti starost! O trunku na podu zapne papuča. Cio mi svijet izgleda ko izvrnuta rukavica. Sve mi naopako. Nit mogu s ljudima, nit mogu sam. Onaj mi priča preglasno, onoga opet ništa ne čujem. Sve mi smeta.

Pa mi lijepi stihovi odnekud sađoše na usne:

Kad je čovjek sazrio
za Onoga svijeta?
Onda kad mu na Ovome
Sve počne da smeta!

*Prenosimo s portala Radio Gornji grad

Oceni 5