Abdulah Sidran: Noćni čas u tužnom domu

Ti još plačeš, a već je dugo noć, sestro moja.
Nad tvojim čelom bdije strah-ptica,
pucketa stari namještaj
i duh našeg oca, eno, šeće tužnim sobama.

Eno, uzima knjigu sa stola!
Eno, miluje stolicu na kojoj je sjedio!
Eno, pred zidom, okreće listine kalendara!

Koji je ovo dan?
Čiji je ovo dom?
Koji je ovo svijet?

Pa sklopi oči, ne gledaj, sestro,
strašan se dažd sručuje
na užasnuto lice tvoga brata, strašan dažd,
prejaka kiša mudrih udaraca s neba…

Treba,
sjećaš li se?
na prstima koračati
dok otac spava.