Agent kaosa na Finskom kolodvoru

U posljednjim danima veljače 1917. godine, imperatorica Aleksandra Fjodorovna je u svojem dnevniku prilično zlobno pretpostavila kako nitko od radnika i vojnika ne bi izašao na ulice da je vrijeme bilo uobičajeno loše. Međutim, malo je vjerojatno da bi radnici tvornice Putilova odgodili štrajk radi loše vremenske prognoze. Radnicima je još jednom prekipjelo radi plaće i radnog vremena – svoj zahtjev za povećanjem plaća su uputili u subotu, 18. veljače (po starom stilu), a radi tvrdoglavosti uprave gotovo postignuti kompromis se sljedećeg ponedjeljka pretvorio u opći štrajk koji je završio lock-out-om oko 36.000 radnika. 23. veljače Petrograd snalazi još jedna nevolja. Radi potreba fronta trpi željeznički prijevoz prema prijestolnici, pšenica sa sela ne stiže do grada na vrijeme te dolazi do nestašice hrane. Ministar unutrašnjih poslova Protopopov piše: „Na moj telefonski upit o tome što se događa, Balk [tadašnji gradonačelnik Petrograda, op.a.] mi je odgovorio da je stvar u tome što uz novinske patke da u glavnom gradu nema brašna danas pekare nisu na vrijeme ispekle kruh; narod je razgrabio kruh za jelo i zalihe i mnogi su ostali svojeg dijela kruha. To je izazvalo velike proteste i štrajk – spontani – bez dogovora i pripreme…“ Iako je večer 23. veljače bila relativno mirna i Protopopov se nadao da će se život u prijestolnici vratiti u normalu, sljedeći dan je pokazao da nemiri postaju sve intenzivniji. U Petrogradu i okolici se u to vrijeme nalazi oko 300.000 vojnika, većinom rezervista koji u prenapučenim vojarnama nervozno čekaju raspored na prve linije fronta. Za uniformiranog ruskog pisca Viktora Šklovskog, „…vojarne su postale ciglenim oborima u koje su neprekidnim nizom zelenih i crvenih papirićima s pozivima nabijana stada ljudskog mesa.“ Reakcija vojske na nemire u početku nalikuje tragičnom scenariju iz 1905. godine. 25. listopada navečer manji vojni odred otvara paljbu na povorku na centralnoj gradskoj aveniji. Sljedećeg dana odred policijske konjice odlučuje paljbom rastjerati demonstrante na Katarininom kanalu (danas kanal Gribojedova). Nenaoružani civili padaju pod noge pripadnika Pavlovske regimente koji su se slučajno zatekli na mjestu demonstracije. Između policije i vojske već neko vrijeme tinja tihi animozitet, jer su djelatnici policije izuzeti iz vojne službe na frontu, radi čega ih vojnici prijezirno nazivaju faraonima. Pavlovska regimenta uzima demonstrante pod zaštitu i odgovara na policijsku vatru sa suprotne strane kanala.

Sukob s policijom predstavlja čin pobune protiv vlasti, pa je pripadnicima Pavlovske regimente u najboljem interesu da stvar ode do kraja. Po povratku u kasarnu, oni započinju agitaciju u susjednim jedinicama. To nije posebno težak zadatak, jer je gotovo sva vojska već na ulicama. Nakon što im je 26. listopada zapovijeđeno da pucaju na demonstrante, vojnici rezervnog bataljona Volinske brigade ubijaju svojeg zapovjednika. Oficiri masovno bježe iz vojarni, njihove funkcije preuzimaju improvizirani vojnički komiteti. Oko 13:00 sati 27. veljače, otprilike 25.000 vojnika petrogradskog garnizona se nalazi u stanju pobune. Car Nikolaj II, koji se u tom trenutku nalazi na fronti, u očajničkom potezu naređuje rasformiranje Dume, ali zastupnici parlamenta ignoriraju naredbu i 27. veljače održavaju neformalnu sjednicu. To možda i nije bila najbolja ideja, jer se sjedište Dume u Tauridskom dvorcu uskoro našlo na putu plime desetina tisuća izmučenih, polugladnih i razdraženih ljudi nad čijim glavama se vijore transparenti i bjelasaju bajuneti. Vrijeme za isprazne fraze i verbalne obračune je prošlo. U salu Tauridskog dvorca u jednom trenutku utrčava zapovjednik straže parlamenta i isprekidanim glasom moli zastupnike za pomoć: u zgradu su provalili „nekakvi vojnici“, ranili njegovog zamjenika, dok je on sam jedva izvukao živu glavu. Vrijeme je za odgovor na prvo prokleto rusko pitanje: što činiti?

Kerenski u pomoć

Kada je posljednjih dana veljače 1917. godine Petrograd zahvatila revolucija, malo tko je mogao pretpostaviti da će ulična stihija dopustiti jednom čovjeku da je zauzda. Aleksandar Fjodorovič Kerenski, odvjetnik rodom iz Simbirska koji je u svojoj nemirnoj mladosti bio povezan s vojnim krilom stranke Socijalista-revolucionara, a u sastavu IV. saziva parlamenta se našao kao predstavnik stranke koja bi se po usmjerenju mogla nazvati laburističkom, prvi se usudio nazvati revoluciju svršenim činom i bez okolišanja javno demonstrirao spremnost služiti budućem društvenom poretku. 27. veljače, na vrhuncu radničke i vojničke pobune u Petrogradu, Kerenski je ustao sa svoje zastupničke stolice i preuzeo odgovornost koju nitko zdrav ne bi prihvatio. Malo tko bi u trijeznom stanju izašao pred bijesnu, gladnu i naoružanu masu natjeranu u očaj siromaštvom i mogućnošću pogibije na fronti; još manje ljudi bi se u takvim okolnostima primilo provođenja ideje demokracije oko koje su se u Rusiji već više stoljeća lomila koplja, a znalo se i ozbiljno zapucati. Kerenski je u prvim danima revolucije ostavio dojam čovjeka spremnog rizikovati život kako bi spasio što se spasiti da, pa su čak i izlizane fraze poput „samo preko mojeg mrtvog tijela“ iz njegovih ustiju zvučale toliko uvjerljivo da su zaustavljale mase oboružane slijepim bijesom. Kerenski je nastupao u sali punoj razjarenih vojnika Semjonovske regimente, proveo je bivšeg ministra unutarnjih poslova Protopopova kroz divlju gomilu koja ga je bila spremna rastrgati golim rukama, neposredno stavljajući svoj autoritet na kušnju i život na kocku; povukao je nevidljivu liniju pred vojnicima koji su već strgnuli dio odjeće i oznake činova s bivšeg vojnog ministra Suhomlinova – ovaj je bježao po hodnicima Tauridskog dvorca i činilo se da mu je sudbina zapečaćena dok u jednom iz hodnika nije naletio na Kerenskog koji ga je uzeo pod svoju zaštitu. Vojnici su zastali, nisu prestupili preko nevidljive linije. Bila je to čarolija Kerenskog, i u tim danima je on bio jedini koji ju je posjedovao. Da u tom pothvatu nije napravio dva očigledna propusta, povijest bi mu bila prisiljena pripisati upravo mistične moći.

Propust Kerenskog broj 1: dajte ljudima da vladaju sami sobom da se mi ne moramo s tim gnjaviti (osnivanje radničkih i vojničkih savjeta)

U atmosferi na rubu panike, dok na ulicama Petrograda nestaju posljednji tragovi reda i mira, Aleksandar Kerenski izlazi na balkon Tauridskog dvorca i pred tisućama ljudi krikom proglašava dvorac centrom revolucionarnog pokreta, a vojnike ispred dvorca prvom revolucionarnom stražom. Taj časni status je bio kratkog vijeka, jer je vojnike masa jednostavno pomela pred sobom i nagurala u hodnike dvorca. U sali parlamenta neki zastupnici tiho plaču, neki vode žučne rasprave, masa naroda se gura, ulazi i izlazi iz dvorca bez nekog jasnog cilja, dolaze ljudi s važnim ili manje važnim pozicijama u vladi, vojsci i ostalim institucijama, sve se giba nervozno i neodređeno. Nitko od zastupnika nije imao pojma tko bi trebao vladati i zašto, s kojim ciljem i koje su prve izjave i mjere koje će poduzeti. Parlament ishitreno izabire sastav takozvanog „Privremenog komiteta“ s nemogućim mandatom uvođenja reda u glavni grad, nakon čega većina zastupnika pere ruke od odgovornosti za daljnji razvoj situacije. Nakon urlanja pred nervoznim masama i iscrpljujućih rasprava sa zastupnicima u vezi budućih koraka, izmoreni Kerenski oko tri sata popodne sjeda na klupu u hodniku dvorca i naslanja se laktovima na koljena. Dok praznim pogledom bulji pred svoje noge, prilazi mu predsjednik Dume Mihail Rodzjanko i prenosi molbu jednog od zastupnika za oslobađanje jedne prostorije kako bi Petrogradski savjet radnika imao prostor za svoj rad. Rodzjanko je vidljivo zabrinut i nije siguran kakve će to imati posljedice.

Da je u tom trenutku malo bolje promislio, Kerenski bi vjerojatno shvatio kako je prerano da razni neprovjereni tipovi počnu stvarati paralelnu hijerarhiju vlasti u uvjetima kada nema jasnog zakona koji definira njihove ovlasti. Umoran i opijen nepreglednom slobodom koja se odjednom ukazala pred njegovom domovinom, on se gotovo razveselio što su ljudi spremni preuzeti odgovornost za svoju sudbinu. Stoga je odgovorio Rodzjanku da pružanje ruke savjetima nije ništa strašno, jer ionako netko mora upravljati radnicima. Prvi predsjednik Izvršnog komiteta Savjeta je menjševik s postojano preplašenim izrazom lica Nikolaj Čhiidze, a za njegovog zamjenika je izabran Kerenski. Predstavnici boljševika su isprva ignorirali osnivanje Savjeta, ali su mu se do kraja dana ipak pridružili. Već 28. veljače boljševici predlažu da sve vojne jedinice petrogradskog okruga pošalju svoje zastupnike u Savjet, nakon čega dvije trećine Savjeta čine vojnici. Petrogradski savjet uskoro izdaje Naredbu broj 1, prema kojoj kontrola nad naoružanjem jedinica petrogradskog garnizona prelazi u nadležnost izbornih vojnih komiteta. Upitan za mišljenje o ideji vojničkog samoupravljanja, predsjednik Savjeta Čhiidze shrvanim glasom odgovara: „Uopće, sve je propalo. Samo čudo nas može spasiti.“

Paralelno s glasnim stupanjem Petrogradskog savjeta na političku scenu, odvijala se teško objašnjiva kapitulacija parlamenta. Zakonodavno tijelo koje se godinama deklarativno zauzimalo za proširenje svojih ovlasti je u trenutku pada monarhije bacilo ručnik u ring i bojažljivo delegiralo svoje ovlasti Privremenoj vladi koja je 1. ožujka formirana na osnovi sastava Privremenog komiteta. Izglasavanje sastava Privremene vlade u parlamentu je predstavljalo klasičan slučaj prebacivanja političke odgovornosti u trenutku kada je pozicija parlamentarnog zastupnika prestala biti ugodnom sinekurom. U tom smislu posebno ironičnim zvuči naslov u dnevnim novinama „Jutro Rusije“ koji je pozdravio revoluciju riječima „Živjela oslobođena Rusija – živjelo narodno predstavništvo“ (današnjeg čitatelja bi iznenadilo kako je velika površina perogradskih naslovnica iz tog vremena bez obzira na dramatična zbivanja bila posvećena reklamama). Bez stalne podrške parlamentarne većine, Privremena vlada se našla u tek nešto boljem položaju nego kabinet carskih ministara, koji su se nakon posljednje sjednice održane u večer 27. veljače rezignirano razišli kućama. Zastupnici su potrošili znatne volumene zraka i tinte na filozofiranje o istinskoj odgovornosti Dume, pa su tako neki monarhisti došli do kukavičkog zaključka kako parlament u Ruskoj imperiji ima tek ulogu „zakonopisca“ koja nije usporediva sa standardima parlamentarnih demokracija zapadne Europe te se sukladno tome od nje ne može očekivati da preuzme odgovornost za izvršnu vlast. Moglo se čuti i mišljenje kako partije u Rusiji nikada nisu bile zamišljene kao sredstvo za dolazak na vlast, već kao instituti za podržavanje određene ideološke platforme. Bilo kako bilo, nakon izbora prve ruske vlade koja se s određenom rezervom mogla nazvati demokratskom, ruski parlament se oprostio od političke aktivnosti. Za Premijera vlade je izabran glomazni knez Lvov, redoviti dumski zastupnik blizak stranci Kadeta, predsjednik Glavnog komiteta zemskih i gradskih saveza za opskrbu armije čiji su humanitarni rad, gusti brkovi i brada zahtijevali poštovanje. Kerenskom je dodijeljen portfelj Ministra pravosuđa. Imenovanje Lvova na mjesto Premijera pokazuje kako je dinamika Februarske revolucije u parlamentu bila sasvim drugačija od one na ulici: Lvov je bio progresivni, ali svejedno tipični predstavnik veleposjedničke klase kojemu je u Imperiji dvaput nuđeno ministarsko mjesto – jednom u vladi Premijera Vittea, a drugi put u Stolipinovom kabinetu. Međutim, tolerancija prema režimskim političarima ni u kojem slučaju ne znači da će se u novom poretku pronaći mjesto za imperatora Nikolaja.

Nježno nagovaranje cara na abdikaciju

Nakon primitka vijesti o demonstraciji u glavnom gradu koja je izmakla kontroli, Nikolaj II. napušta glavni štab armije i upućuje se prema Petrogradu. Nikolaj ima tek maglovitu predodžbu o razmjerima katastrofe u prijestolnici, ali stvari postaju jasnije kada je njegov vlak zaustavljen oko dvjesto kilometara od glavnog grada jer su pobunjenici zauzeli dvije stanice na putu prema Carskom selu, boravištu imperatorske obitelji pored Petrograda. Proboj nije moguć te car naređuje povratak u Pskov, gdje se nalazi vojni štab sjevernog fronta. Tamo se putem telefona savjetuje s generalima i predsjednikom Dume Rodzjankom. Ovi iznose neke komplicirane teorije o mogućnosti da car ostane u svojoj fotelji, ali da preda izvršnu vlast ministrima. Nikolaj u razgovoru jasno daje do znanja da ne razumije koncept vlasti u kojem bi on formalno bio car, a ministri bi upravljali zemljom. On je „odgovoran pred Bogom i Rusijom i za sve što će se dogoditi nije bitno jesu li ministri odgovorni Dumi ili ne.“ Nikolaj je proročanski upozorio: „Ti ljudi, koji će ući u prvu narodnu vladu, nemaju nikakvog iskustva u vladanju te se pod težinom vlasti neće moći nositi sa svojim zadatkom.“ Među generalima koji uvjeravaju Nikolaja da je došlo vrijeme za abdikaciju su i ranije spomenuti general Aleksej Brusilov te zapovjednik sjevernog fronta general Nikolaj Ruzski. Prema nekim svjedočanstvima, Ruzski je čak fizički prisiljavao Nikolaja da potpiše abdikaciju. Ukoliko je to točno, njegova smrt od boljševičkog noža nakon što je 1918. godine odbio prijeći u redove Crvene armije je obojana nježnim tonom ironije.

Nikolaj Aleksandrovič Romanov se odrekao krune ruskog imperatora. Posljednji zapis u njegovom dnevniku za taj dan je glasio: „Posvuda je izdaja, kukavičluk i prevara“

Uslijedila je nova runda savjetovanja s generalima na fronti i pratećim osobljem te je na kraju Nikolaj odlučio abdicirati u korist svojeg sina. Pripremljena su dva telegrama koja su o tome imala obavijestiti predsjednika Dume Rodzjanka i vrhovnog zapovjednika armije generala Aleksejeva, ali ta dva telegrama nikad nisu poslana jer je Nikolaj obaviješten da stižu predstavnici Dume Vasilij Šuljgin i Aleksandar Gučkov, koji su tajno napustili Petrograd radi pregovora s carem o abdikaciji. Čekajući njihov dolazak, Nikolaj se konzultira s doktorom o zdravlju svojeg sina te saznaje da Aleksej radi hemofilije vjerojatno neće doživjeti punoljetnost. Stižu Šuljgin i Gučkov, s knedlama u grlu recitiraju svoj izvještaj o stanju u Petrogradu, širenju nemira i prelasku vojske na stranu Privremene vlade. Nikolaj ih iznenađuje izjavom da se odriče krune u korist svojeg brata, velikog kneza Mihaila Aleksandroviča. Iako zakon nije predviđao takvu mogućnost, predstavnici Dume prihvaćaju prijedlog i zajedno s carem sastavljaju tekst abdikacije. 2. ožujka 1917. godine u 23 sata i 40 minuta, Nikolaj Aleksandrovič Romanov se odrekao krune ruskog imperatora. Posljednji zapis u njegovom dnevniku za taj dan je glasio: „Posvuda je izdaja, kukavičluk i prevara.“

3. ožujka u šest sati ujutro, Ministar pravosuđa Kerenski okreće broj rezidencije kneza Putjatina u centru grada, gdje je boravio veliki knez Mihail Aleksandrovič. Kerenski najavljuje dolazak ministara Privremene vlade radi diskusije o nasljeđivanju krune, koja počinje oko deset sati ujutro. Mihail Aleksandrovič pristupa pitanju analitički i uskoro upada u beskonačnu petlju: smatrajući kako čin abdikacije Nikolaja nije zakonit, on ne može niti prihvatiti niti odbaciti krunu. Na kraju trosatnog savjetovanja, Mihail odluku o svojoj ulozi prebacuje na buduću ustavotvornu skupštinu. Sastavljen je odgovarajući manifest s pozivom građanima da podrže Privremenu vladu, kojeg Mihail potpisuje kao privatna osoba. Krajnje je nezahvalno čitati tuđe misli, ali Kerenski je u tom trenutku vjerojatno bio siguran kako Rusija više nikada neće iskusiti autoritarnu vlast.

Dobrodošlica za agente kaosa

U veljači 1917. godine, kao i mnogo godina prije toga, Lenjin je umoran i ozlovoljen. Kopa po literaturi u knjižnici u Zürichu i živi život prognanog emigranta i političkog teoretičara osrednje važnosti. Njegov dom izgleda poput brloga; njegova supruga Nadježda Krupskaja nije naročito vična održavanju reda u kući. Lenjin moli švicarske vlasti da mu produže boravišnu dozvolu i u međuvremenu vjerno pohađa razne skupove socijalista poput fanatičnog sljedbenika neke opskurne religije. Frustracija izbija na površinu kada nekoliko tjedana prije februarskih zbivanja u Petrogradu izjavljuje kako njegova generacija najvjerojatnije neće svjedočiti socijalističkoj revoluciji. Vijest o abdikaciji cara ga je potpuno zatekla. Lenjin bi se vrlo rado ubacio u petrogradski festival govornika, ali države oko Švicarske su aktivne učesnice u ratu protiv Rusije te je put prema Petrogradu otežan. U pomoć stiže njemačka vlada, kojoj je u interesu dodatno zakomplicirati stanje u Rusiji ubacivanjem radikalnih političkih elemenata. Počinje se odvijati scenarij političke diverzije zamišljen još početkom rata, kada su njemački veleposlanik u Turskoj Hans Freiherr von Wangenheim (poznat po javno izraženom razumijevanju za turski masakr nad Armencima) i suradnik njemačkog ministarstva unutarnjih poslova Aleksander Parvus (koji je stekao bogatstvo na trgovini oružjem za vrijeme Balkanskog rata te je vodio uhodane trgovinske poslove s Rusijom) objasnili njemačkim vlastima tko je Lenjin (jer on, za razliku od više navedene gospode, nije imao apsolutno nikakve reference) i zašto ga treba poslati u Rusiju. Nakon primitka vijesti o padu ruske monarhije, njemačko Ministarstvo vanjskih poslova uz suglasnost samog cara Wilhelma odlučuje prebaciti ruske revolucionare iz Švicarske u Petrograd zajedno s novčanom donacijom za vođenje antiratne propagande. Eksplozivni teret je dostavljen u Petrograd preko Finske, u vagonu koji je proglašen ekstra-teritorijalnim kako bi osigurao sterilizirani prolazak građana države s kojom je Njemačka u ratu preko njenog teritorija. Radi točnog iznošenja činjenica, nije se radilo o jednom, već o dva vlaka sa statusom diplomatske pošte, s ukupno 159 revolucionara od kojih nisu svi bili boljševici. Sponzorsvo se nije sastojalo samo od jednokratne isplate, već i od tri milijuna njemačkih maraka u zlatu za svaki mjesec podrivačke aktivnosti. Nijemcima nije bilo bitno radi li se tu o boljševicima, menjševicima, lijevim Eserima ili samom crnom đavolu.

Nakon deset godina života u emigraciji, Lenjin 3. travnja 1917. godine stiže na Finski kolodvor u Petrogradu. Ugledavši počasnu stražu na peronu, Lenjin se preplašio da će odmah po izlasku iz vagona biti uhapšen. Općenito, taj čovjek je često umišljao da će ga uhapsiti, objesiti ili prebiti: dijelom se radilo o njegovom intimnom strahu od nasilja, a dijelom o umišljenoj važnosti svojeg lika i djela. Nakon što je shvatio da se radi o prijateljskom dočeku, Lenjin istog časa prilično nezahvalno počinje s urlanjem o tome kako će imperijalistički rat prerasti u građanski rat u čitavoj Europi. Po izlasku iz kolodvora, Lenjin se penje na oklopno vozilo i nastavlja s bijesnom retorikom. Zapovjednik prisutnog mornaričkog odreda Maksimov, koji je pozvao Lenjina da se popne na oklopno vozilo i održi govor, sljedećeg dana saznaje za njemačku podršku Lenjinu te u ime mornara Baltičke flote upućuje ispriku sljedećeg sadržaja: „…izražavamo duboko žaljenje radi njegovog dočeka u Petrogradu. Da smo znali, umjesto ura bismo rekli marš odavde, vraćajte se u zemlju kroz koju ste prošli.“ Ovdje je potrebno objasniti radi čega je doček jednog relativno beznačajnog igrača iz drugog reda političkih aktivista bio tako masovan: većina ljudi pred Finskim kolodvorom u Petrogradu nije došla da bi slušala Lenjina, već da bi konzumirala besplatno pivo koje se tom prilikom nudilo prisutnima. Ideja svečanog dočeka boljševika je nastala u glavi menjševika Nikolaja Čhiidzea, prvog predsjednika Petrogradskog savjeta radničkih i vojnih deputata, koji je smatrao kako bi u kritičnom trenutku za naciju bilo lijepo demonstrirati jedinstvo svih demokratskih stranaka. Jedinstvo političkih stranaka je ideja koja stoji u direktnoj suprotnosti s boljševizmom.

U vladajućim krugovima se po primitku vijesti o povratku Lenjina mogla osjetiti određena doza nelagode. Vladimir Nabokov u svojim memoarima navodi kako je Ministar vanjskih poslova Privremene vlade Pavel Miljukov izrazio negodovanje radi nesmetanog povratka podrivačkih elemenata kojima suradnja s njemačkim vlastima očigledno nije stvarala nikakve moralne probleme. Ministri Privremene vlade nisu pronašli formalan razlog za zabranu Lenjinovog povratka, tim više što su svi politički prijestupnici amnestirani nakon Februarske revolucije. Stoga je nakon dočeka Lenjin s pratnjom nesmetano produžio do vile balerine Matilde Kšesinske, gdje su nakon Februarske revolucije zasjeli vojnici iz automehaničarske radionice oklopne divizije. Kšesinska je bila poznata po svojim romantičnim odnosima s mladim prijestolonasljednikom Nikolajem II., kao i s još dvojicom članova šire imperatorske obitelji. Njene veze s osobama plemenite krvi su joj omogućile da se okuša u lobiranju za račun proizvođača streljiva u vrijeme rata, što sigurno nije izazvalo simpatije među pripadnicima oklopne divizije koji su je izbacili iz njenog doma u Petrogradu te za sobom uskoro dovukli Centralni komitet boljševičke frakcije partije RSDRP i redakcije novina „Vojnička pravda“ i „Pravda,“ koja se u ožujku 1917. godine nakon pet godina izdavanja u inozemstvu počela štampati u Petrogradu. Živa izdavačka djelatnost je jedan od posrednih dokaza da je boljševicima nakon travnja 1917. godine odnekud počeo stizati priličan novac. „Pravda“ je kao glavni partijski list u ožujku 1917. godine imala tek oko 8 tisuća pretplatnika te je jedva spajala kraj s krajem, a donacija Maksima Gorkog u iznosu od tri tisuće rubalja je gotovo trostruko nadmašila ukupne partijske prihode za dva prethodna mjeseca. Već u travnju boljševici izdaju čak 17 dnevnih novina s ukupnom tiražom od 320 tisuća primjeraka, a do ljeta broj dnevnih novina pod uredničkom palicom boljševika raste do 41. Pored toga, u ljeto 1917. godine se kod boljševika našlo 260.000 rubalja za kupnju tipografije. Tiraža „Pravde“ je udeseterostručena, a boljševička tipografija je uz dnevne novine svakog dana izbacivala i oko 350.000 plakata i pamfleta. Kako bi se medijska moć boljševika stavila u odgovarajuću perspektivu, potrebno je navesti kako je u Ruskoj imperiji u periodu između 1900. i 1916. godine izlazilo više od 14 tisuća štampanih izdanja, od čega je više od šest tisuća otpadalo na Petrograd i Moskvu.

Lenjin će upravo u vili Kšesinske oglasiti svoje „Aprilske teze“ prisutnim boljševicima koji su ostali nemalo iznenađeni njegovim vizijama budućnosti i uznemireni Lenjinovim zajedljivim podbadanjem političkih protivnika. Aprilske teze su pretočene u članak „O zadacima proletarijata u ovoj revoluciji“ objavljen u „Pravdi“ 7. travnja 1917. godine, koji predstavlja klasično djelo žanra političkog horora. Prije nego što se zemlja oporavila od februarskih nereda i pada monarhije, Lenjin poziva na nepovjerenje Privremenoj vladi, predaju vlasti iz ruku buržoazije u ruke proletarijata i seljaka te osnivanje republike Savjeta radničkih i seljačkih predstavnika. Lenjin je protiv pljačkaškog rata, ali nema ništa protiv guranja proletarijata u revolucionarni klasni rat. Sve protuargumente svojih kritičara Lenjin obrađuje dodavanjem zajedljivih primjedbi poput „ma nemojte,“ „pazite ovo:“ ili histerične interpunkcije koja bi trebala istaknuti skandaloznu glupost njegovih protivnika (!!!). Na primjer, Lenjin s afektiranom nevjericom ističe kako mu protivnici pripisuju stav „kao da sam ja protiv što bržeg saziva osnivačke skupštine!!!“ Dok nije jasno da li je Lenjin zaista bio za sazivanje osnivačke skupštine, kasniji razvoj događaja je pokazao kako je u svakom slučaju bio za njeno raspuštanje nakon što je njegova partija dobila tek oko 25 posto glasova na izborima krajem 1917. godine. Lenjin piše kao neurozni cinik, licemjer i slabić. Svoje ideološke protivnike odvlači u duboko more gdje ih povlači za nogavice i davi valovima demagogije i dijalektičkog materijalizma. Njegovi argumenti u najboljem slučaju predstavljaju školski primjer sofistike, a često spadaju u onu fantastičnu kategoriju „čak niti krivo“. Na primjer, evo kako se Lenjin obračunava s ocem ruskog marksizma Plehanovim: „G-din Plehanov je u svojim novinama nazvao moj govor „buncanjem“. Vrlo dobro, gospodine Plehanov! Ali pogledajte kako ste nezgrapni, nespretni i tupi u svojoj polemici. Ako sam ja dva sata buncao, kako su „buncanje“ trpjele stotine slušatelja? Dalje. Zašto su Vaše novine posvetile čitav stupac da bi izložile „buncanje“? Grbavo, sasvim grbavo.“ Nije čudno da se Lenjin okomio na Plehanova, jer je vodeći ruski teoretičar marksizma prilično točno ocijenio njegov karakter. U jednom od „Pisama savjesnim radnicima“ iz 1914. godine, Plehanov karakterizira Lenjina kao nepopravljivog sektanta koji „u prvi plan ne gura ono što njegovu frakciju objedinjuje s drugom frakcijom… već ono što je od nje razdvaja.“ Ono što najviše uznemiruje u Lenjinovim Aprilskim tezama je sitničavost čovjeka koji u popis zadataka proletarijata, sudbonosni dokument za budućnost društva, ubacuje osobni obračun sa svojim neistomišljenicima. Lenjin zna da mu se neće ništa dogoditi. On djeluje u uvjetima potpune slobode govora osigurane od strane privremene Vlade i tadašnjeg Ministra pravosuđa Aleksandra Kerenskog te napada ljude koji istupaju za suzdržanost. Ovdje je interesatno primjetiti da se Lenjin u svojoj karijeri nikada nije otvoreno obrušio na ljude od kojih mu je prijetila istinska opasnost, sve do pisma Staljinu povodom divljačkog bezobrazluka s kojim se budući diktator ponio prema njegovoj supruzi Nadježdi Krupskoj.

Travanjski neredi: kraj medenog mjeseca

Od trenutka kada je Petrogradski savjet radničkih i vojnih deputata 1. ožujka izdao svoju prvu naredbu kojom se vlast u vojnim jedinicama predaje vojnim komitetima, u vojsci vlada kaos. Po gradu jašu, voze se, tumaraju naoružane grupe vojnika, pljačkaju, hapse i ubijaju oficire. Ideja Petrogradskog savjeta je da vojnici sami biraju oficire i glasanjem odlučuju hoće li ići na front ili ne, hoće li krenuti u napad ili se povući. Apsurdna situacija je tim gora iz razloga što petrogradski garnizon radi svojeg nastupa u ratu nosi naziv „petrogradsko bježeće društvo“. Nevolje s vojskom će se zaoštriti tijekom ljeta i jeseni 1917. godine, što će natjerati mnoge da se zapitaju gdje je zapelo s projektom sazivanja ustavotvorne skupštine koja je na osnovi općeg i jednakog biračkog prava trebala postaviti čvrste institucionalne temelje nove republike.

Privremena vlada je 25. ožujka donijela odluku o osnivanju posebnog savjeta za razradu izbornog zakona, ali je stvar zapela na Petrogradskom savjetu radničkih i vojnih deputata koji je otezao s izdavanjem mišljenja o potrebnom broju predstavnika Savjeta iz raznih demokratskih organizacija. Sastavljen od predstavnika proletarijata i nižih činova armije, Petrogradski savjet se prema buržoaskoj vladi Premijera Lvova odnosio s jedva suspregnutim prijezirom. Bacanje otvorenog izazova Privremenoj vladi odmah nakon revolucije bi u javnosti zasigurno bilo protumačeno kao politička svinjarija, pa je petrogradski Savjet prvog dana rada izjavio mlaku podršku Privremenoj vladi „u mjeri u kojoj će ispunjavati oglašeni politički program“. Od tog trenutka je Privremena vlada bila prisiljena plesati nespretan politički ples bez pravila s Petrogradskim savjetom, pritom dobro pazeći da ne stane na prste nestrpljivom partneru. A partner je zaista bio u stanju nekakvog nervnog rastrojstva: Izvršni komitet petrogradskog Savjeta je zasjedao svakodnevno od jednog sata popodne do kasne noći, naprežući živce svojih članova beskonačnim raspravama i konzerviranom hranom posluženom bez pribora za jelo.

U kabinetu Privremene vlade u Marijinskom dvorcu situacija nije bila puno bolja. Vladimir Nabokov, koji je kao pisar prisustvovao svim sjednicama Vlade, prisjećao se kako je Vlada prečesto gubila ogromnu energiju na sitnicama koje su za većinu ministara predstavljale potpunu nepoznanicu te se na sjednicama često moglo uhvatiti iscrpljene ministre na spavanju. Bitnija politička pitanja su bila preteška i za ljude u najboljoj formi. Ministar vanjskih poslova Pavel Miljukov je bio u posebno teškoj situaciji, pošto je na vanjskopolitičkom planu morao pružati garancije ruskog sudjelovanja u ratu na način koji neće razbjesniti razuzdane vojne jedinice u Petrogradu. Istovremeno je osobno smatrao kako bi radi humanitarnih ideala internacionalnog socijalizma bilo glupo odustati od za Rusiju najprivlačnijeg teritorijalnog trofeja, morskih prolaza Bospora i Dardanela. Iako je Privremena vlada još u ožujku obavijestila javnost da planira nastaviti rat do pobjede, nakon što je objavljena informacija da je Miljukov sredinom travnja poslao poruku saveznicima kako Rusija namjerava ispuniti sve obveze iz savezničkog dogovora te nema nikakvu namjeru izaći iz rata, na ulicama Petrograda su ponovno buknuli nasilni protesti. Petrogradski savjet radničkih i vojnih deputata je smatrao kako Ministar vanjskih poslova nije dovoljno naglasio odbijanje bilo kakvih aneksija i kontribucija nakon rata, pa se iz Tauridskog dvorca po petrogradskim vojarnama razmilila masa agitatora koja je na ulice izvela zlokobne mase s plakatima „Mir bez aneksije i kontribucije!“ „Sva vlast Savjetima!“ i „Dolje imperijalisti u Privremenoj vladi!“ Boljševici ruju u pozadini, nastojeći se ne isticati previše za slučaj da neredi završe loše po demonstrante. Njihovi predstavnici u Petrogradskom savjetu su još uvijek u beznadežnoj manjini, ali već razvijaju direktne kanale za agitaciju u vojsci i štampaju pozive na „revolucionarno bratimljenje“ na frontu, što čak i Izvršni komitet Petrogradskog savjeta smatra pretjeranim.

General Lavr Kornilov, tadašnji zapovijednik Petrogradskog vojnog okruga, nailazi na demonstrativni neposluh prilikom izdavanja zapovijedi za rasčišćavanje ulica, ali drugog dana prosvjeda broj vojnih jedinica na strani Privremene vlade ipak nadmašuje broj neodlučnih protestanata te dolazi do nelagodnog primirja. Petrogradski savjet odlučuje oprostiti gaf Miljukova, što ne smanjuje napetost u petrogradskom garnizonu. Kerenski smatra da je problem u tome što su socijalisti nepravedno nezastupljeni u redovima Privremene vlade te da bi dodjeljivanje nekoliko ministarskih portfelja predstavnicima Petrogradskog savjeta spriječilo sukobe između ove dvije institucije. Petrogradski savjet u početku odbija ideju formiranja koalicijske vlade, jer je uloga opozicije u državi gdje se usred svjetskog rata dogodila revolucija svakako ugodnija od preuzimanja odgovornosti za izvršnu vlast. Izvršni komitet Savjeta na kraju ipak odobrava ulazak svojih članova u Vladu glasanjem s rezultatom 44:19, pri čemu svi glasovi protiv dolaze od predstavnika menjševičke i boljševičke frakcije. Ideja koalicije građanskih stranaka sa socijalistima nije pretjerano popularna niti u kabinetu Privremene vlade. Ministar vanjskih poslova Pavel Miljukov objašnjava Premijeru Lvovu kako je jedina alternativa ovoj lijepo upakiranoj kapitulaciji Privremene vlade pred Petrogradskim savjetom vladanje čvršćom rukom, što uključuje i vojni sukob ukoliko to bude potrebno. Nakon što je prevladala ideja mirnog sporazuma sa Savjetom, vojni ministar Aleksandar Gučkov utvrđuje da je Rusija postala „neupravljivom“ i daje ostavku, a s njim odlazi i Miljukov. Formira se prva koalicijska vlada u kojoj su pored tehnokrata iz redova industrijalaca našli mjesto dva menjševika, jedan predstavnik umjereno lijeve stranke narodnih socijalista i dva Esera (Kerenski i predsjednik stranke Viktor Černov).

Travanjski neredi su bili relativno skromni po neslavnim petrogradskim standardima, ali su pokazali uznemirujuću nesposobnost Privremene vlade da upravlja vojnim jedinicama u gradu. Spoznaja da vojni garnizon u Petrogradu živi neovisno od institucija izvršne vlasti je neke ljude ostavila na pragu beznađa. Čak niti Kerenski u vrijeme pregovora sa Savjetom nije zvučao pretjerano optimistično: „Žao mi je što nisam umro prije dva mjeseca: umro bih s velikom maštom da se jednom zauvijek u Rusiji zapalio novi život, da smo se u stanju bez biča i palice međusobno poštovati i upravljati svojom državom drugačije nego što su to činili prethodni despoti.“  Kerenski je pretjerao s dramatiziranjem, jer je Privremena vlada Lvova još uvijek raspolagala mandatom na obavljanje funkcija izvršne vlasti. Međutim, teško se oteti dojmu da je taj mandat mogla bolje iskoristiti.

Lipanjska ofenziva i prvi pokušaj državnog udara

Ljetna vojna ofenziva je planirana još u imperatorskom glavnom štabu u sklopu obaveza koje je Ruska imperija preuzela prema saveznicima. Glavni zapovjednik ruskih oružanih snaga general Mihail Aleksejev je u pismu vojnom ministru Privremene vlade Aleksandru Gučkovu 12. ožujka obrazložio prirodu savezničkih dogovora o zajedničkom vojnom djelovanju: „Te obaveze se svode na sljedeće: ruske armije se obavezuju da će napasti protivnika ne kasnije od tri tjedna nakon početka ofenzive saveznika…“ Prema Aleksejevu, svako odgađanje može dovesti Rusiju u još težu situaciju, jer zemlja u velikoj mjeri ovisi o materijalnoj i financijskoj pomoći članica Antante. Zapovjednik zapadnog fronta general Anton Denikin je ljetnu rusku ofenzivu smatrao nužnom radi podizanja morala u vojsci, jer „u pasivnom stanju, lišena impulsa i poticaja na vojne akcije, ruska armija bi nesumnjivo i brzo konačno istrulila, dok bi napad, uz sretne okolnosti, mogao podići i ozdraviti raspoloženje…“ Nitko u ruskoj političkoj i vojnoj eliti nije smatrao kako je prelazak na demokratsko društveno uređenje već sam po sebi dovoljno ostvarenje, već se od republike u nastajanju očekivalo da dokaže svoju vrijednost na bojnom polju.

Nakon što je od indisponiranog Gučkova preuzeo portfelj vojnog ministra, Kerenski se uputio na govorničku turneju po frontu kako bi „prodao“ ideju ljetne ofenzive. To je vrhunac njegove karijere: Kerenski nailazi na gromoglasno odobravanje vojne publike koja ga nosi na rukama kao rock-zvijezdu, obasipa cvijećem i krvavo zarađenim vojnim medaljama. Prema pisanju svjedoka, Kerenski je govornički vulkan, ciklon koji podiže publiku u vrtoglave emocionalne visine i izaziva egzaltirane izljeve obožavanja popraćene sretnim suzama. Nakon njegovog odlaska entuzijazam splašnjava jednako brzo kao što je podignut. Na pitanje vojnika čemu ginuti upravo u trenutku kada se u pozadini rađa novi život Kerenski ne može ponuditi razuman odgovor i raspoloženje na fronti pred planiranu lipanjsku ofenzivu ostaje bezvoljno. U petrogradskim vojarnama je situacija daleko gora. Raspoloženje vojske u glavnom gradu je takvo da boljševici procjenjuju kako je došlo vrijeme za prvi pokušaj državnog udara.

Ponašanje boljševika u tim danima jasno govori o njihovom odnosu prema predstavničkim institucijama bilo kakve vrste. U Petrogradu 3. lipnja počinje prvi Sve-ruski kongres Savjeta radničkih i vojnih deputata s predstavnicima savjeta iz čitave zemlje, na kojem boljševici imaju svega 105 od ukupno 1090 delegata. Njihov udio je mogao biti i manji da je prošla ideja ujedinjenja radničkih, vojnih i seljačkih deputata, jer su među seljacima apsolutni primat u popularnosti imali Socijalisti-revolucionari. Zastupnici sa sela su bili za ujedinjenje izvršnih tijela dvaju savjeta pod uvjetom da se u zajedničkom Centralnom izvršnom komitetu nađe mjesto za sve članove seljačkog Centralnog izvršnog komiteta, što se menjševicima i boljševicima nije svidjelo upravo radi prevage koju bi u tom slučaju ostvarili Socijalisti-revolucionari. Na kraju je odlučeno da Centralni izvršni komiteti (CIK)  dvaju Savjeta ostanu odvojeni, što je manjinsku delegaciju boljševika spasilo od utapanja u moru zastupnika sa sela. Od 300 članova CIK-a Savjeta radničkih i vojnih deputata, 200 ostaje stalno prisutno u Petrogradu, dok njih stotinu obavljaju funkciju opunomoćenih predstavnika CIK-a u svojim regijama. Boljševike te upravno-matematičke operacije ne zanimaju, jer su zauzeti tihim planiranjem „spontanog“ pohoda oko 40.000 vojnika prema sjedištu Privremene vlade u Marijinskom dvorcu, gdje je trebalo doći do jednako „spontanog“ hapšenja zatečenih ministara. Plan nije išao puno dalje od toga, već je uključivao improvizaciju u ovisnosti od reakcije snaga lojalnih Privremenoj vladi. Boljševici zadržavaju potpunu konspiraciju do 9. lipnja, kada njihovi agitatori kreću u vojarne, a „Vojnička pravda“ pruža medijsku podršku pozivom na „rat protiv kapitalista do pobjede.“

Koristeći neupućenost zastupnika na Kongresu u njihove planove, boljševici pokušavaju pripremiti teren za legitimizaciju državnog udara predlaganjem rezolucije o odnosu prema Privremenoj vladi u kojoj se konstatiralo kako je politika „suglasja s kapitalistima“ doživjela potpuni krah, u skladu s čime je Kongres trebao priznati predaju vlasti Sve-ruskom savjetu jedinim izlazom. Tijekom rasprave menjševik Cereteli ustvrđuje kako u Rusiji trenutno nema partije koja je spremna preuzeti vlast u svoje ruke. Lenjin dolazi na govornicu i u inače nepovezanom govoru (za takvog demagoga petnaest minuta predviđenih reglamentom Kongresa nije dovoljno niti za zagrijavanje) opovrgava naivnog Ceretelija: u Rusiji postoji takva partija, štoviše, niti jedna partija ne može odbiti preuzimanje vlasti, sve partije se bore i dužne su se boriti za vlast, pa tako niti boljševička partija ne odustaje od te borbe i u svakom trenutku je spremna u potpunosti preuzeti vlast. Nije poznato koliko delegata na Kongresu je registriralo da se ovdje radi o prilično značajnom odstupanju od uobičajenog boljševičkog poziva „Sva vlast savjetima.“ Ovdje Lenjin prvi puta u svjetlu povijesti govori da sva vlast treba pripadati jednoj partiji, da boljševici nisu tu da bi činili dio nekakvog parlamenta te da nije predviđen nikakav predah u borbi za vlast bez obzira na okolnosti. Nakon Lenjina ustaje i Kerenski i odgovara jednim od točnijih proročanstava u zabilježenoj ljudskoj povijesti: „Kada nas uspijete ukloniti, pripremit ćete mjesto za diktatora.“ Osjećaji u sali su podijeljeni, kroz more uznemirenih krikova se probija i rijedak pljesak. Na kraju prevladava razum i rezolucija boljševika se odbacuje.

Sve-ruski kongres savjeta je osupnut primitkom izvještaja o boljševičkoj agitaciji u vojarnama i smjesta šalje svoje izaslanike kako bi spriječio izlazak vojske na ulice. Iraklij Cereteli bijesni i zahtijeva od Kongresa da razoruža boljševike, koji u dvorani sjede s obješenim nosevima te na kraju licemjerno glasaju za otkazivanje svoje demonstracije. Bilo je za očekivati da će se boljševici nakon ovog provlačenja kroz iglene uši urazumiti, ali kada je Petrogradski savjet najavio miting podrške Privremenoj vladi, boljševička „Pravda“ je pozvala svoju publiku na sudjelovanje pod „revolucionarnim“ parolama, što je unijelo nervozu u inače mirnu demonstraciju i izazvalo manje nerede na ulicama 18. lipnja.

(Nastaviće se)