Ekskluzivno: Iz knjige „Sve bio je ritam“ Borisa Leinera (2)
Leiner 03 S

Photo: Jasna Leiner

Ako je zatrebalo, uz Johnnyja se i ginulo

Početkom osamdesetih: Boris LeinerKAKO JE JNA ZAUSTAVILA AZRU

Azra je bila na vrhuncu slave te nesretne 1982. godine kad mi je stigla čestitka od JNA. Umjesto da odemo u Ameriku, gdje nas je pozvala kazališna trupa Ljubiše Ristića za predstavu Oslobođenje Skoplja, završio sam u Rumi – maloj prašinarskoj varoši u Vojvodini, kao artiljerac topograf. A Mišo Hrnjak je zaglavio u Leskovcu. Kakav debakl!  Pao sam u duboki očaj dok su škare vojnog brice kasapile moju dugu, njegovanu kosu. Tužno je bilo gledati kako vojnička čizma po podu gazi moje plave uvojke.

Postojala su dva puta da se izvučem iz depresije: da pobjegnem pod prijetnjom zatvora ili da sve okrenem na zajebanciju. Izabrao sam ovo drugo. Vele iskusni vojnici, tvz. džombe, da pravi vojnik postaneš tek kad se posereš u klozetu kasarne. Meni se govno stisnulo sedam dana. Nakon olakšavajućeg istovara, musavo siva kasarna izgledala je veselije. U to vrijeme sam nosio jače brkove.

Da se našalim, potkresao sam ih u stilu a la Hitler. Već sutradan sam bio na raportu kod kapetana. "Je li, vojniče Leiner, kakva je to provokacija sa brkovima kakve je nosila omražena istorijska ličnost?" "Ne razumijem, druže kapetane, ja nosim brkove a la Charlie Chaplin, svjetski poznati komičar s početka stoljeća", pravdao sam se ja. "Nemoj da se zevzečiš sa mnom, vojniče Leiner, ima smesta da ih obriješ!" ljutio se kapetan. "Razumijem, druže kapetane!" salutirao sam. "Ništa ti ne razumeš!" "Razumijem, druže kapetane!"

Vojska je imala veliki Dom JNA u centru grada, gdje su se vikendom održavali plesnjaci. Na prostranoj bini svirao je vojnički orkestar dvanaeste vojne oblasti. Mene, kao popularnu jugoslavensku facu postavili su za vođu. Mojim dolaskom proširili smo repertoar na rokerski, pa su na svirke počeli dolaziti i mlađi i moderniji Rumljani. Sklon šali kakav već jesam, haha, preimenovao sam ime orkestra u Nikad robom, po nazivu omiljenog partizanskog stripa o junačkim dječacima Mirku i Slavku.

Sutradan sam ponovo bio na raportu kod kapetana. Mrk, iako mu se smijao brk, reče: "Ti se, vojniče Leiner, opet zevzečiš sa nama?" "Ne, naprotiv, svi smo voljeli strip Nikad robom, pa sam iz pijeteta prema hrabrim momcima Mirku i Slavku promijenio ime orkestra." "Ma ti ćeš meni iz pijeteta kopati rovove i forsirati brdo! Jesi li me razumeo?" . "Razumijem, druže kapetane!" "Ništa ti ne razumeš", puhao je kapo. 

Došao u Rumu da posjeti vojnika Borisa Leinera: Branimir Džoni Štulić

Dani su se vukli sporo, presporo... Monotoniju tupavog vojničkog života prekinula bi pokoja uzbuna ili nečija posjeta. A onda je po kasarni pukla vijest da je došao Johnny. Nenadano i nenajavljen stigao je svom ratnom drugu u posjet. Nisam mogao sakriti suze radosnice. Odsjeo je u hotelu. "Super, večeras sviram s orkestrom, pa nam se možeš pridružiti", rekao sam mu. "Ti mene čekaš, a ja te pizdunski varam s drugim bendom." "Hahah", nasmijao se Johnny šali druga Leinera. Žalio sam mu se na učmalost vojničkog života. Hrabrio me je: "Ja sam devet, devet jebenih mjeseci bio na straži. Skrivao sam gitaru u grmlju, pa kad bi ostao sam, vježbao bi i vrijeme je išlo brže." "Wow, kakav si ti car..." Navečer se popeo na binu i s nama odsvirao nekoliko pjesama oduševljenoj mlađariji i strogim licima starješina. Moj drug Johnny....

OSIJEK: URUŠENA POZORNICA

Cesar je bio manager iz Osijeka, čiji je teritorij djelovanja pokrivao Slavoniju. U svom poslu je bio korektan, pa smo ga angažirali u sklopu Yu-turneje. Sredinom 80-ih je Novi val jenjavao, no Azra je stajala ponosno kano klisurina. Tako smo, barem, mi mislili. Sve do koncerta u Osijeku. U bendu je tada uz Johnnyja i mene svirao Jurica Pađen. A bas je umjesto Miše koji je otišao spasiti svoju dušu svirao Šojat. Ili je to bio Stevo Kipp? Možda obojica – nisam više siguran. S tim basistima uvijek problemi.

Ovako je bilo na svakom Azrinom koncertu: U sisačkom Pionircu 10. rujna 1987.

Karte su bile rasprodane. Cesar je naručio široku i visoku pozornicu s dodatnim podestom za moje bubnjeve. Masivne su zvučne kutije jakog razglasa bile postavljene u kutove bine. Velika rasvjetna rampa s devet raznobojnih svjetala stajala je iza mene, dok su još dvije duguljaste rampe stajale bočno. Sve u svemu, impresivno.

U 19h su otvorena ulazna vrata, i najvatreniji fanovi već su grlili binu. U 20h izašli smo, praćeni gromoglasnim skandiranjem. Sve se treslo. Johnny je kratko pozdravio publiku i krenuo moćnim gitarističkim rifom pjesmu Anđeli. I baš po sredini refrena: “Anđeli kao krv crveni kao znoj opori brutalni anđeli…” sve se oko nas počelo lomiti, ljuljati, propadati i rušiti se… Jaaaooo božee, to je zemljotres, pomislih u panici, dok se čitava bina s bubnjevima urušavala. Kao da je drveni brod koji se raspadao od siline olujnih valova. Svi smo popadali, jedino je Johnny stajao junački i postojano kao pravi kapetan. Sreća u nesreći je da se pozornica rušila prema nazad. Jer da je, nedajbože, pala prema naprijed, zdrobila bi desetke fanova, a mene bi poklopila svjetlosna rampa…

Sećanje na Lisabon: Boris LeinerIspuzali smo iz tog krša i loma, i vidno potreseni otišli u svlačionicu. Bili smo manje-više neozlijeđeni, jedino je Jurici stradalo pojačalo. Kad smo se pribrali, Johnny je naredio da nastavimo svirku, i to na parketu okruženi šokiranim i istodobno razdraganim obožavateljima. Go Johnny go. Sve je to rock’n’roll. Ako je zatrebalo, uz Johnnyja se i ginulo. Sutradan smo od Cesara saznali da je izvršena sabotaža na konstrukciji pozornice, i to od strane lokalnih managera s kojima je bio na ratnoj nozi oko teritorija.

ART TERRORISTS U LISABONU

Labin Art Express na čelu s Dejanom Zahtilom je umjetnička udruga subverzivno-artističkog djelovanja, koja vizualnu estetiku gradi na stiliziranom rudarskom imidžu. Dean me 1998. pozvao da im se pridružim kao bubnjar u projektu pod hrvatskom zastavom na svjetskom velesajmu Expo u Lisabonu. Program se sastojao od polusatnog glazbenog dijela, kojeg je pratila video projekcija. Massimo Savić na gitari i Dean Zahtila na basu.

Poslali su mi materijal, pregledao sam ga, i ništa mi tu nije bilo subverzivno. Hmmm, čudno... Imali smo plaćeni noćni let. Kroz sat vremena je avion već nisko kružio nad Lisabonom. Grad je izgledao kao veliki, rasvijetljeni, raznobojni lunapark, a i travica je bila dobra. Čim smo se smjestili, istrčali smo u toploljetnu noć. S Atlantika je mirisala sol. Lisabon je svjetska luka, pa mi je bilo logično da uz luku svoje čari prodaju i nude žene sumnjiva morala. Krenuo sam u potragu. Nakon pola sata uzaludnog traženja sam se pitao: pa gdje su te prodavačice ljubavi?! Nailazio sam na pripite mornare, zavirivao u krčme – ništa. Čak ni sex shopova nije bilo! Pitao sam jednog šankera da mi objasni. Nasmijao se: "To je nemoralno u našoj katoličkoj zemlji!" Rekoh, "fala". Mi Hrvati jesmo rigidni, ali vama skidam kapu! A smjelo se klati južnoameričke domorodce? Ha, koji licemjeri! Znači štanga... A noć je bila opojno topla... Buraz, drkica pod tušem mi ne gine. Sutradan sam sreo Massima na doručku, koji je u vrijeme dok sam ja tragao za lakim ženama, bio na lokaciji gdje sutra nastupamo.

Umjetnički terorista; Boris Leiner, bubnjar u projektu Labin Art Express

Oduševljeno je pričao o ogromnom Sonijevom ekranu, promjera 25 metara, koji se povišen iznad bine vidi do samog centra Lisabona. Da je pozornica velebna i okružena grozdovima zvučnika, da me čeka dupla baterija Ludwig bubnjeva sa šest tomova... "Čovječe, bomba!" govorio je , a i travica je bila dobra... Popodne sam se popeo do Deanove hotelske sobe da prođemo neke dijelove programa. Pokucao sam. Otvorio mi je Massimo. Vani je bilo sunčano, a soba je bila zamračena i ispunjena čudnim mirisima. Dean je vježbao bas gitaru i zapinjao... Massimo ga je hrabrio, a ovaj se čudio: "Ma kako, kako to?!" pitao se ljutito.

Sljedeće je jutro opet osvanulo sunčano. Nadobudno sam uzeo kupaće i pravac Atlantik. Pržilo je nemilo, ali kad sam izbio na obalu, nitko se nije kupao! Pomislio sam, ovaj Portugal je pun neugodnih iznenađenja! Skinuo sam se i hrabro zatrčao u ocean. Presjekla me oštra studen. Brrrr, hladno kao gorsko jezero. Atlantik ljeti ima 17°C. Ništa, onda šetnja... Hranit ću galebove. Na EXPO smo došli oko 20 h da se pripremimo. Nastupamo u ponoć. Nacionalna TV prenosi uživo. Massimo je na tonskoj probi bio u elegantnoj crnini, dok se Dean odlučio za pičkasti sado-mazo triko. A ja sam imao crveni nos od atlantskog sunca... Sve je prošlo u redu, TV ekipa je dobila VHS kazetu s videom. Točno u ponoć smo krenuli s programom.

Sve najbolje uspomene sabrane na jednom mestu: Boris Leiner, autor knjige 'Sve bio je ritam'

Zvuk i slika su bili impresivni. Skupila se hrpa ljudi. Ja sam bio nadahnut – letio sam po tomovima, rasturao po duplom kompletu bubnjeva i činela, tako da se Deanovo falširanje nije ni čulo. Najveći ekran na svijetu je iza mene bljeskao. Vidio sam majke s djecom kako gledaju zgranuto i otvorenih usta. Mislio sam da gledaju mene pa sam još glasnije i luđe udarao i sve više i više ljudi otvorenih usta je gledalo... Ali ne mene, nego usta žene na ekranu koja su gutala petnaestmetarski kurac. Pa su onda prljavi rudari jebali djevojčice. Ja to nisam vidio, čuo, ni znao!

Massimo je vikao: "We are art terrorists!!!" Ništa mi nije bilo jasno. Tehničari su brže-bolje ištekali struju. Do nas je vičući dotrčao direktor programa, a Dean i Massimo su i dalje vikali: "We are art terrorists!" pa sam onda vikao i ja. Trčali smo, oni su nas lovili, dok je čitava jebena katolička nacija doma na TV-u gledala teroriste na djelu uz direktan prijenos! Hahahaah. Sutradan je službeni Lisabon odmah uputio protestnu notu našem veleposlanstvu. Svirka u dva portugalska grada je slavno propala. I ne znajući, bio sam epizodni art terorist.

(KRAJ)

* Delove knjige „Sve bio je ritam“ objavljujemo sa dozvolom Borisa Leinera i izdavača „Nove poetike

Oceni 5