Dokumentarni film „Flee“ (2021)
Flee 02 S

Photo: IMDb

Ako ne postojiš, niko ne može da te ubije

Dokumentarni film najčešće povezujemo s realizmom – snimcima koji su stvarni, otrgnuti iz života. Waltz With Bashir je još 2008. godine na ovo polje uneo i animaciju, što se tada smatralo revolucionarnim. Junak Bashir nam priča o potisnutim sećanjima i naporu izraelskih vojnika da protumače zašto sanjaju strahote. Animacija je tu korisna, budući da omogućava da se prikaže i ono što se dešava u glavama aktera, pa nas autori zahvaljujući tome lakše vode do masakra iz 1982, u vreme kada je sve počelo.

Flee radi nešto slično, ali animacija ima još jednu ulogu – da sačuva identitete onih koji s nama dele svoju priču. Reditelj Jonas Poher Rasmussen je dopustio da se crteži sudare sa scenama iz stvarnog sveta, a iz tog velikog praska nikla je još veća priča – o stradanju, gubitku, ali i o ljubavi i podršci. Amin Nawabi (pseudonim) nam priča o svom velikom putu, stradanju koje može da se uporedi s najsurovijim bajkama – ne onim pričama koje je zašećerio Disney, već onim prastarim, mračnim, nemilosrdnim.

Iako najvećim delom nacrtan, film izgleda kao pravi dokumentarac, budući da je snimljena građa kasnije animirana. Zahvaljujući tome ostali su i sitni trzaji, greške do kojih valjda dolazi tokom montiranja. Čak se i junak namešta kao da se radi o pravom snimku, te nas centriranje kadra na samom početku automatski uvlači u priču o mnogim životima jednog jedinog čoveka.

„Šta za tebe znači reč ’dom’?“, pitanje je koje se postavlja još pre nego što vidimo glavnog junaka. Njegov odgovor je jednostavan, a upravo je u tome ogromna moć – „Mesto gde si bezbedan. Mesto na kojem možeš da ostaneš i da znaš da ne moraš da se seliš. To nije neko privremeno mesto“. Odmah potom vidimo dečaka u haljinici koji trčkara Kabulom. Ostalim građanima takva odeća ne smeta, pa nam je od početka jasno da je to neki drugi Avganistan.

Amin će nam kasnije objasniti da „homoseksualci u Avganistanu ne postoje, da ne postoji čak ni reč za njih“. Svaki dan u kojem neko živi bez imena je dan koji nije smeo da osvane, ali se to ipak dešava širom sveta – nevidljivost guta tuđu decu. Ipak, situacija je strašnija kad ti pored toga preti i surova smrt – nakon pada Kabula pre nekoliko meseci mogle su da se čuju priče o pogubljenjima homoseksualaca, a svedoci kažu da ih najčešće ubijaju tako što puste da na njih padne zid visok tri metra. Ako ne postojiš, niko ne može da te ubije.

Sumrak je do Amina stigao brzo, s ekstremistima koji ne mogu bez šerijatskih zakona. Dečak je svukao haljinicu i obukao pantalone, ali nema te odeće koja u takvim okolnostima može da ti sačuva život. I nije u opasnosti jedino Amin – ugrožen je i brat koji mora u rat, sestre koje bi mogli na silu da udaju, majka koja bi sve to morala da gleda. Otac je već ubijen.

Početak traume je i početak puta koji će potrajati nekoliko decenija. Kad iz Avganistana nekako stignu do Moskve, nailaze na novu nesreću. Početak je devedesetih, stanovništvo gladuje nakon raspada zemlje. Policija je korumpirana, izbeglice su najlakša meta. Pljačke i pretnje postaju sastavni deo njihovih života, a svaki izlazak na ulicu je ravan šetnji po minskom polju.

Lakše nam je možda samo zbog toga što vrlo brzo saznajemo da je Amin na sigurnom, te da danas živi u Danskoj s partnerom. Između kuće u Kopenhagenu, Kabula i Moskve, cela je jedna istorija – lična, ali kolektivna. Vesti o izbeglicama su najčešće mehanička iščitavanja teksta, pa se lako zaboravi da oni koji beže od rata imaju majke, braću, ljubavnike, snove i planove. Ekstremni desničari ih koriste da dalje propagiraju sopstvenu glupost, a narod ko narod – jedva čeka da poveruje da je neko drugi kriv.

Scena u kojoj Aminova porodica pokušava da pobegne iz Rusije na brodiću koji je slabiji od strašnog mora, jedna je od najsnažnijih u filmu. Kad im put prepreči norveški kruzer, izbeglice mašu i raduju se, onako kako bi ljudi trebalo da se raduju drugim ljudima. S velikog broda sevaju blicevi, za bogate putnike oni su samo atrakcija, ili tužna vest, post za mnogo lajkova. Umesto da ih prihvati, norveški kapetan će pozvati policiju da ih vrati odakle su došli. Krstarenje ne sme da čeka.

Prebrodiće i uzburkano more, kao što se obično savlada sve u životu. Posle Baltičkog doći će i druga, s manje vode, ali s istim čudovištima. To što monstrumi imaju ljudska lica, ne znači da je u njima ostalo mnogo od čoveka. Usred tog mraka Amin brine i o svom privatnom – želi da izleči homoseksualnost, jer strahuje da bi mogla da ga odvoji od porodice koja mu je jedino ostala. Srećom, niko ga nije podržao u toj želji.

Od porodice će ga odvojiti nešto drugo – krijumčari, zakoni, policija i borba da se stigne do neke od zemalja u kojima je život moguć. Razneće ih ta želja po celom svetu, kao vetar. Dečak Amin ostaje potpuno sam, prinuđen da laže da mu je cela porodica mrtva, jer bi ga u suprotnom vratili u Avganistan. Tako se njegova patnja uvećava, proporcionalno bolu koji nanose te izmišljene smrti. Da bi ti poverovali, potrebno je da i sam veruješ u ono što govoriš.

Junak ipak raste i iz takvog života – „Morao sam da uspem“, kaže, „Jer je porodica toliko učinila za mene“. Taj uspeh je dugo značio i nestanak homoseksualnosti, ali kao što to obično biva s pravim ljubavima – oni koji te vole, vole te bez ali… Kad bratu i sestrama kaže da ne voli devojke, stariji rođaci reaguju onako kako se očekuje. Brat mu kaže „Hajde sa mnom“, pa nam se čini da ga vodi u bordel na „lečenje“. To opšte mesto bi značilo potpuni poraz, pa kad dođu do kluba iznad čijeg je ulaza neonska ruža, svaki pristojan gledalac je skrhan.

Brat mu pruža nekoliko novčanica i kaže mu „Idi provedi se“, te dodaje „Uvek smo znali“. Lokal s ružom nije bordel, već gej klub, a u tom potezu je čitav smisao porodice – porodica je baš ta ruža i taj svežanj novčanica, podrška s kojom je sve moguće.

Amin je preživeo zahvaljujući sopstvenoj hrabrosti, ali i ljubavi koja je klica iz koje život jedino i može da proklija. Ljubav daje ljubav, najpre zbog toga što oni koji su je osetili znaju kako da je pruže. Ovo je neverovatna priča o preživljavanju, koje nije parče hleba i krov nad glavom, već je mnogo više od toga – punoća u kojoj se ima pravo na sve, jer jedino se tako stvarno živi.

Flee je za svakoga, a ponajviše za one kojima je bar jednom u životu palo na pamet da napišu nešto poput Stop migrantima! Ili Smrt pederima!

Oceni 5