Ako sam ja leš, zašto vi smrdite

Slušalište sipa
bodlje pitanja,
Trudi se
da zbuni
sa zapisničarskom revnošću.
(„Najbolji stih")

Politehnički u opsadi. Meteži na redu. Pucaju barijere. Gužva skida sa zidova oglase. Organizator je uzmakao. Ćelava kukavica je kliznula iza zalupnu- tog prozorčeta. Milicija moli da se očisti vestibil.
Zvone stakla. Ječe šarke vratiju. Galama. .. Majakovski sam ne može dospjeti na svoje veče. Postaje talac kod opsađivača. Od njega traže otkup, pedeset ulaznica.. . no, onda dvadeset - tada će ga pustiti. Ali on je razdao juče, danas, večeras, desetine ulaznica. Više nema. Nestale su.

I Majakovski, prodire ka ulazu. Počinje da probija kao stara sprava za rušenje bedema, skreće, razdvaja, kao zatrpani moćni ledolomac. Zatim on odjednom prolazi lako kroz gomilu.
Sala prepuna. Sjede u prolazima, na stepenicama, na kraju pozornice, na koljenima jedan drugom. Samo se još u prvim redovima vide prazna mjesta, ostavljena za lica koja administracija osobito uvažava i koja potcjenjivački zakašnjavaju.
Majakovski je zapremio malu sobicu iza kulisa. Odliježe od njegovog koraka. Sobica je tijesna Majakovskome. Vladimir Vladimirovič skuplja široka ramena. U uglu usta cigareta. Izgrižena kao đem. Na stepenicama se diže buka opsade:
Ma... ja... kov... ski... pro... pu... sti... te?

Vladimir Vladimirovič, gotovo zbunjen, govori meni. — Molim vas, Kasiljčić, opustite se do administratora — mene je sram. Pa tamo su došli komsomolci, iz kružoka. Nek propuste pet ljudi, recite posljednjim... No, dobro, svega osam... Jednom riječju, deset. I udrite se u grudi, čupajte kosu, izvadite srce, kunite se, da su posljednji. Verovaće ... Devet puta je već vjerovao.
U međuvremenu nestrpljiva sala već tapka nogama od nestrpljenja.

I eto, ulazi Majakovski. Njegova pojava na pozornici unosi u kotlinu sale veselu i pozdravljajuću grudu pljesaka. Drugovi i saradnici prate pjesnika. U jednoj ruci Majakovskog tašna, u drugoj — čaša čaja.

On zatresa koracima pod pozornice. Pomjera sto. Tutnje stolice. Redom se odlažu knjižice, stihovi, papiri, sat. Glasno zvoni kašičica u čaši. Majakovski lagano, metodično miješa kašičicom čaj. Već se. on obiknuo. Osmotren je i osmotrio je. S mračnom ironijom zagleda on prve redove i podiže glavu. Sada / gleda gore, na balkon. Tvrdo zagrižen, utisnut u sam ugao ustiju, opušak se najednom pokrenuo u širokom osmijehu.
- Galerija! — viče Majakovski grmećim glasom. — Studenti ovamo.
I gestom, najubjedljivijim po svom razmahu i jednostavnosti, on poziva veselo naselje galerije da zauzme neprikosnovena pusta mjesta u parteru. Studenti se svaljuju dolje. Izgubljeni razvodnici su smeteni.
— Planinski žitelji silaze u dolinu, poluglasno komentariše Majakovski.

Pet minuta buke, topota, veselih preporiječanja, gurnjave i eto od samih nogu Majakovskog, od kraja govornice, na stepenicama, u prolazima, na ulaznim stepenicama, zbijeno do zadnjeg zida auditorije sve se ispunjava gorućeglavom, svjetlolikom omladinom. I ogromne oči Majakovskoga, koje obično poražavaju svojim dubokim, mračnim i gordim bljeskom, postaju toplije. Raširivši krajeve kaputa, on zatiče dlanove za pas. Gotovo sportska poza.

— Danas, počinje on, ja ću.. .
Saopštava program večeri.
— Poslije referata — prekid, radi mog odmora i radi izražavanja vašeg oduševljenja.
— A kada će biti stihovi? — prenemaže se neka djevica.
— A vi bi htjeli da interesantno počne ranije? — takođe prenemažući se basira Majakovski.

Prvi prolom zaglušujućeg hohota. U sali se gomila za sad još sakriveno ushićenje i negodovanje. I eto Majakovski počinje sa svojim referatom.
Stvarno, to nije referat nego blještava besjeda, i ubjedljiva priča, zapaljivi govor, burni monolog. Najinteresantnija saopštenja, fakti, svirepa traženja, uzbunjenost, kurioziteti, aforizmi, smjela tvrđenja, parodije, epigrami, oštre misli i šale, upečatljivi primjeri, vatreni ispadi, izoštrene formulacije. Na kose i ćele vitezova malograđanske umjetnosti padaju ubistveno precizne definicije i zajedljive šale.

Majakovski razgovara. Glavat, širokoust, on na momente izgleda sličan upravo zagrizajućem ekskavatoru.
Eto, uhvatio je neki redak iz podlog članka kritičara, pronio ga iznad glava slušalaca i izbacio iz široko rastvorenih ustiju, uvalivši ga u gomilu smijeha, uzvika i aplauza. Stenografkinje tako i zapisuju u izvještaj — „smijeh", „aplauzi", „opšti smijeh". Na sto slijeću zapisi iz svih uglova sale. Uvrijeđeni buče. Na njih šiču. Uvrijeđeni se ljute. „Buka u sali" — pišu stenografi.

— Ne budite nestašni, govori Majakovski.
On uopšte ne napreže glas, ali grmljavina njegovog basa lako prekriva buku čitave sale.
— Ne budite nestašni... Ako sam počeo da govorim, znači da ću završiti. Još se nije rodio takav junak, koji bi me nadgovorio. Vi tamo, u trećem redu, ne razmahujte tako grozno zlatnim zubom. Sjedite. A vi ostavite odmah svoje novine ili idite napolje iz sale, ovo nije čitaonica, ovdje slušaju mene, a ne čitaju! Šta? Nije vam interesantno? Evo vam trorublja za kartu. Idite, ja vas ne zadržavam. .. A vi tamo takođe zaklopite se. Šta ste se širom otvorili. Vi kao da nijeste čovjek, nego orman.

On korača po pozornici kao kapetan na svom mostiću, uvjerljivo vodeći razgovor po kursu koji je sam izabrao. On lako, bez napora, komanduje salom.
Postaje toplo, on skida kaput, uredno ga slaže. Ostavlja na sto. Priteže pantalone.

— Ja ovdje radim. Vruće mi je. Imam li pravo da poboljšam uslove rada? Bezuslovno!
Neka šokirana dama skoro histerično kriči:
— Majakovski, što pritežete pantalone? To se protivi dobrom ukusu.
— A ako mi one spanu? — učtivo se interesuje on.
Munjonosni odgovori režu one koji gore za tim da ubodu pjesnika.
— Šta? No, vi se, drug, izražavate kao da voz rađate... A vi, vidim, baš ništa nijeste razumjeli. Skupština je odlučila da vas smatra za odsutnog.

— Do moga razumijevanja vaše šale ne dostižu, kočoperi se ovaj što ne razumije.
— Vi ste žirafa — uzvikuje Majakovski. — Samo žirafa može da skvasi noge u ponedeljak, a prehladu da osjeti tek u subotu.
Protivnici se savijaju. Stenografi stavljaju zagrade koje označavaju hohot čitave sale, aplauze.

Ali odjednom skače živo mlad čovjek bez ličnih biljega.
— Majakovski, izazivajuće viče mladi čovjek.
— Šta vi, pretpostavljate da smo mi svi idioti?
— Ali šta vi to? — krotko se čudi Majakovski.
— Zašto svi, kad ja pred sobom vidim samo jednoga.

Neko sa naočarima iz kornjačine kože i nezagasitom kravatom uspinje se na pozornicu i prihvata se vatreno, bespogovorno da dokazuje da je „Majakovski već leš i od njega više u poeziji nema se šta očekivati".

Sala je zbunjena, govornik, ne zbunjujući se, produžuje da umrtvljuje Majakovskoga.
— Zaista je čudno, odjednom zamišljeno kaže Majakovski, leš sam ja, a smrdi on.

I govornik je gotov... Kad se hohot stišao, u jednom iz uglova sale opet počinju nešto da bobonje nezadovoljni.
— Ako vi budete bučili, opamećuje ih Majakovski, biće vam gore, ja ću pustiti na vas prethodnog govornika.
Mali debeli čovjek, gurajući se, pentra se na pozornicu. On lijepi za Majakovskoga gigantomaniju.

— Ja moram pomenuti drugu Majakovskome, raspaljuje se mališa, staru istinu koja je bila poznata još Napoleonu — od velikog do smiješnog samo je jedan korak...
Majakovski odmah, izmjerivši rastojanje koje ga dijeli od govornika, izražava svoju saglasnost.
— Od velikog do smiješnog — jedan je korak, kaže on i pokazuje na sebe i kratkog govornika.
A sala prska od smijeha.

Počinje, kao i uvijek, razgovor o klasicima, njihovom kritičkom izučavanju. Majakovski se s poštovanjem odazva da govori o Puškinu, Ljermontovu, Tolstoju, govori da su novom vremenu potrebni novi literarni načini, novi pjesnički rječnik. Tu on još jednom govori o tome da je Puškin za svoje vrijeme | bio najveći.
Nekakav kričavi oponent, koji se sve vrijeme pokušavao naoštriti, praveći buku na mjestu i tražeći riječ, neočekivano je dobija. Ali ispada da se on „predomislio, nije čak ni kanio".

Majakovski svečano naglašava:
— U slučaju vlažnog vremena vatromet se otkazuje.
Malena, krhka naizgled pjesnikinja penje se na govornicu i počinje da raspravlja sa Majakovskim povodom jednog stiha koji je on kritikovao.
Majakovski vrlo tiho, gotovo bezvučno mičući usnama, odgovara njoj.
— Jače, ne čuje se, jače — viču iz sale.

— Bojim se, govori Majakovski prikrivajući usta i očima pokazujući na pjesnikinju, bojim se da ću je oduvati.
Zatim Vladimir Vladimirovič čita svoje stihove. I pristalice i neprijatelji hlade se u pažljivoj, napregnutoj tišini. Sala s vrha do dna diše zanesenom pokornošću. Sa majstorstvom i moćnom jednostavnošću čita Majakovski. Njegov sveobuhvatni glas je zvučan, dobar, iskren. Svi uglovi Politehničkog čvrsto su ispunjeni njime. Ukočili su se i razvodnici koji su mnogo toga čuli u svom životu. Dežurni milicioner i vatrogasac otvorili su usta. Riječ — tako velika i obimna, da, izgleda, svakog će časa razdrijeti uglove razjapljenih ustiju, riječ nesalomljive bodrosti, riječ elastična, riječ koja podiže, mjerljiva, gruba, vidljiva, riječ radosna, hrapava i oštra ljulja zaustavljeni vazduh sale.

I život dobar,

I živjeti je dobro.

Grmi uzbuđena sala. Evo već je spala prva vatra zanosa, ali ona opet pljeska, riče, topće.
Još čita Majakovski. Opet je zanijemila sala. Ali tu se iz drugog reda bučno i teretno podiže oblačni i vrlo bradati čika. On tapka kroz salu ka izlazu. Široka i velelepna brada leži na ogromnom njegovom trbuhu, kao na poslužavniku. On se staloženo izvlači iz redova koji ga ućutkuju.

— Kakva je to osoba koja izlazi, grozno pita Majakovski.
Ali onaj neceremonijalno i u isto vrijeme ceremonijalno nosi svoju bradu k vratima. I odjednom Majakovski sa apsolutno ozbiljnom uvjerenošću i kao da ga izvinjava, kaže:
— Ide da se obrije...

Sala puca od smijeha. Brada obeshrabreno i negodujuće iščezava za vratima. Sada, položivši pisaljke, pljeskaju i stenografkinje. Vatrogasac sija jarkije od svojih boja. Razvodnici učtivo sakrivaju dlanom usta koja se šire u smijeh.

Zatim Majakovski odgovara na bilješke. On uvlači ruke u veliku grudu papirića i pravi izgled kao da čeprka po njima.
— Čitajte redom, šta tamo tražite? — već viču iz sale.
— Šta tražim? Tražim u toj gomili biserna zrna...
Sa nepoštednom, neiscrpnom dovitljivošću odgovara Majakovski na zajedljiva pitanja protivnika, na pitanja radoznalih građana i na zapise literarnih gospođica.
„Majakovski, koliko ćete para dobiti za ovu veče?"
— A šta vi radite? Vama, zna se, ni kopejke neće kapnuti. Ne spremam se da dijelim ni s kim. No, dalje...
„Kako vam je pravo prezime?"
Majakovski se s tajanstvenim izgledom naklanja:
— Da kažem? Puškin!

„Može li se u Meksiku, da kažemo, javiti novi Majakovski?".
— Hm? Zašto ne? Baš ću poći još koji put onuda, oženiću se tamo, možda. Eto, i potpuno je vjerovatno da se može pojaviti tamo drugi Majakovski.
„Vaši su stihovi tek aktuelni. Oni će sjutra umrijeti. Vas samog će zaboraviti. Besmrtnost — nije vaša sudbina..."
— A vi naiđite kroz hiljadu godina, porazgovaraćemo...

„Vaša je posljednja pjesma malo duga..."
— A vi skratite. Na nekim odrescima možete sebi ime stvoriti.
„Majakovski, zašto vi sebe toliko hvalite?"
— Moj drug iz gimnazije Šekspir uvijek je savjetovao: Govori o sebi samo dobro, loše će o tebi reći tvoji drugovi.
— To ste već govorili u Harkovu, viče neko iz partera.
— Eto vidite, spokojno odgovara Majakovski, drug potvrđuje. A ja i ne znam da se vi svuda za mnom vučete.
Produžava da čeprka po pitanjima.
„Kako se odnosite prema Bezimenskom?"
— Vrlo dobro, samo eto, on je nedavno napisao lošu pjesmu. Tamo se kod njega rimuje „zvižduk — srp i čekić". Bezimenski hajde pročitajte, ne snebivajte se!
U sali se poslušno diže Bezimenski i čita pjesmu.

— No, eto, molim, — govori Majakovski. — Zar se može tako pisati? A ako bi tamo bila rima na „top", sljedeći bi se stih sigurno završavao na „čekić i srp?"
„Majakovski, vi ste rekli da morate s vremena na vrijeme da sperete sa sebe tradicije i navike koje se nalijepe, a ako treba da se umivate, znači da ste prljavi..

— A vi se ne umivate i zato mislite da ste čisti?
„Majakovski, zamolite prednje sa strane da sjednu, ne vidimo vas?"
— No, provrtite u prednjima rupicu i gledajte kroz... A šta je ovo?.. A, poznati rukopis. A ja sam vas stalno čekao. Evo je, dugočekana:
„Vaši su stihovi nerazumljivi masama".
— Znači, opet ste ovdje. Odlično. Dođite ovamo. Ja se već odavno spremam da vam iščupam uši. Dosadili ste mi.
Još smjesta.
— Ja i drug smo čitali vaše stihove i ništa nijesmo razumjeli.
— Treba imati pametne drugove.
— Majakovski, vaši stihovi ne talasaju, ne griju, ne zaražuju.
— Moji stihovi nijesu ni more, ni peć, ni kuga.
— Majakovski zašto nosite prsten na prstu, ne odgovara vašem licu?
— Zato što ne odgovara licu i nosim ga na prstu a ne u nosu.
— Majakovski, vi smatrate sebe proleterskim pjesnikom, kolektivistom, a svuda pišete — ja, ja, ja...
— A šta vi mislite, da li je Nikolaj Drugi bio, kolektivista? A on je svuda pisao — mi, Nikolaj Drugi. I ne može se uvijek u svemu govoriti — mi. Ako vi, dopustite, počnete izjavljivati djevojci ljubav, da li ćete reći — mi vas volimo? Pa ona će vam odgovoriti — a koliko vas ima?
Ali više od svega oni što se vrijeđaju za Puškina. U sali se podiže mršav, vrlo strog po izgledu čovjek u ogrtaču, sličan predavaču stare gimnazije. On popravlja pensne i uzima da čita bukvicu Majakovskome.
— Ne, gospodine, izvinite, ljuti se on. Vi ste izvoljeli u pismenoj formi da tvrdite nešto savršeno nedopustivo o Aleksandru Sergejeviču Puškinu. Izjasnite se! Dajte, gos'n!

Vladimir Vladimirovič brzo se ispravlja, ruke pruža po šavovima, i govori đačkim brzogovorom:  — Op'ostite, op'ostite, neću više!
— Ipak je Puškin bolji od vas — viče neko.
— A, kaže Majakovski, znači vama je interesantno slušati Puškina. Odlično! „Jevgenije Onjegin". Roman u stihovima. Prva glava. '
Moj stric je najčasnijih pravila, Kad nije u šali zanemogao...
I počinje govoriti napamet „Jevgenija Onjegina". Izgovorio je prvu, počinje drugu glavu. U sali se smiju, skaču. Tek tada kad je sala već iznemogla, Majakovski se zaustavlja:
—Izmolili? U redu. Vratimo se Majakovskome..
I koristeći zatišje, on ozbiljno i neumoljivo bori se za borbenu, političku poeziju naših dana.

— Ja volim Puškina! Vjerovatno više od svih vas ja ga volim. „Možda, samo ja stvarno žalim..." — što ga nema među živima danas. Kad mi se glas staloži, kad se umoriš od pune izmorenosti, uzmeš noću „Poltavu" ili „Bakarnog konjanika" — ujutru ustaješ očišćen, i grlo je svježe. I želiš da pišeš sasvim na nov način. Razumijete? Na nov način! A ne prepisivati, ne ponavljati riječi tuđeg strica. Obnavljati stih, riječi prevrtati s korijenom, podići stih do nivoa naših dana. A vrijeme je kod nas ozbiljno, daleko od Puškinskog. Eto zašto se ja derem.
Završilo se veče. Politehnički je istekao. Idemo kući.
Vladimir Vladimirovič se umorio. Pun je utisaka i bilježaka. Bilješke strše iz svih džepova.
— Svejedno se umaraš, kaže on. Sad sam kao , iscijeđen, nemaju se na čemu držati pantalone. Ali je interesantno. Volim. Veoma volim, svejedno, da razgovaram. A publika koje godine, sve mekša: znači usvajaju crte. Onaj rabfakovac odozgo. Zadivljujuće tačno shvata. Prijatno. Dobra djeca. A žestoko sam onoga s bradom, a? ...

*Iz knjige "Vladimir Majakovski u uspomenama savremenika" (Grafički zavod, Titograd, 1965.); preveo Jovan Raonić