Kink naš svagdašnji
Kondd 02 S

Photo: Giuseppe Lo Schiavo, Proserpina – Still life with condom, 2015

Ako se rastajemo na duže vrijeme

Nedavno sam sreo prijateljicu koja je komentirala moj prošli tekst o monogamiji i spremnost da javno pišem o intimnim detaljima svog ljubavnog života s frazom „iznositi svoj veš“. Bila je dobronamjerna, pa nije rekla “prljavi”. Ali da je, ne bih je ispravljao. Svaka čast čistom vešu i svježini koju unosi u naše stanove, ali iznošeno donje rublje mojih ljubavnika za mene je afrodizijak.

Ako se rastajemo na duže vrijeme često ih tražim da mi ostave majicu, potkošulju ili gaće natopljene znojem i sokovima seksa, kako bi ga mogao mirišati i trljati po licu dok drkam. Pamtim specifični miris svakog muškarca koji je ostavio erotski trag u mom životu, jednako kao što mogu posegnuti za brojnim slikama koje me i danas uzbuđuju. Tijelom mi prođu žmarci kad se sjetim vragolastog smiješka jednog inače introvertiranog dečka koji mu se rascvjetao na licu kad mi je otkrio G točku – tamo gdje se prepucij spaja s glavićem. Dok me ljubio po kurcu gledao me ravno u oči, i to tako samopouzdano, pa čak i pomalo tašto, sav sretan što me ima cijelog – i to na vrhu svog jezika“ Nikad mi nije bio tako lijep, sav musav od sline i precuma, sa smiješkom od uha do uha.

Sušta suprotnost licu koje uživa je grimasa gađenja. Gađenjem krutimo facijalne mišiće u retoričke svrhe, prije svega kako bismo etablirali svoju nadmoć, stavljajući se u poziciju da odlučujemo što je vrijedno prijezira. Onaj tko se suprotstavi riskira da ga se poveže s onime što se ogađuje. A biti meta gađenja, to boli oštro i intenzivno.

*

Neku večer zatekao sam se u muškom gej društvu, što poznanika, što prijatelja, što onih koje sam tek upoznao. Atmosfera je bila ležerna i ubrzo smo počeli pričati o seksu i razmjenjivati anegdote. Jedan moj poznanik spomenuo je bivšeg partnera koji se palio na bondage, tj. da ga se veže, ali se na kraju njihov seksualni odnos naglo zaustavio jer je to bilo, kako je rekao, „samo vrh ledenog brijega“. A što je bilo ispod površine, pitao sam? „Ne želiš znati, vjeruj mi“. Inzistirao sam. „Piss i scat“, izustio je lica iskrivljena od gađenja. A gađanje mu je izazvala seksualna praksa u kojoj se pališ na to da netko sere i piša po tebi, ti po njemu ili da samo promatraš. Nijansi je bezbroj, ali suština je ista: igra dominacije i submisivnosti, kao i u bilo kojem BDSM scenariju.

„Rađe bi da me netko zalije sumpornom kiselinom“, cerekao se, a da mu pri tome nije palo na pamet da je u prostoriji sa skupinom ljudi o čijim seksualnim životima zna malo do ništa. U svojoj isključivosti nije ni pomislio da „takvi ljudi“ mogu biti među nama. Osjećao sam kao da me svi gledaju, ali istovremeno i kao da nisam prisutan. Zapravo sam izgarao od srama. Ali ono što me najviše peklo nisu nepromišljeni komentari i kink šejmanje, koliko nedostatak hrabrosti da se zauzmem za sebe. I kad već tako otvoreno pričamo o seksu, da imam muda reći – da, pali me biti u nečijoj milosti i nemilosti, želim da me se tretira kao jebeni pisoar, da mi se nabije lice u prljavo dupe i da svršim kao nezasitna drolja – i Amen!

Ali progutao me sram, pa nisam rekao ništa.  I što sam duže šutio, to sam se osjećao sve slabije i slabije, dok me tišina nije svela na onog uplašenog malog pedera koji mora slušati i trpjeti školske kolege kako ogađuju analni seks između dva muškarca, kako im se okreću želuci od „dlakave muške guzice“, kako je to nešto „bolesno“, „prljavo“, „gadno“, „gnjusno“, „nastrano“ „odvratno“ … Ti epiteti su kao geleri koje sam godinama mukotrpno morao izvlačiti iz svog tijela. A to nema smisla raditi pincetom.

Budimo realni, homofobi ne mrze nas gej muškarce zato što se volimo, nego zato što se jebemo u dupe. Homofobija i mizoginija su dvije strane iste medalje: za mizoginiste je nedopustivo da se muškarac nađe u seksualnoj ulozi žene. Za njih je primiti kurac nešto degradirajuće, a seks je izraz prezira prema ženama. Zato i mogu tako nonšalantno uživati u seksualnom zlostavljanju i silovanju.

Čitava konzervativna priča o zaštiti obitelji i djece retorička je fasada iza koje se krije opsjednutost mentalnom slikom kurca u dlakavom muškom šupku. Da živimo u aseksualnim istospolnim zajednicama, nitko u nama ne bi vidio problem. Uostalom, i katolička crkva tvrdi – licemjerno kako samo ona umije – da „ne osuđuje čovjeka, već samo grijeh“. Na istovjetan način, transfobija je strah od skalpela u blizini vlastitog spolovila, a taj strah je proizvod seksističkog društva u kojem je naš identitet primarno utemeljen na genitalijama. U tome je sva banalnost homofobnog i transfobnog zla. 

Aktivizam koji priča isključivo suhoparnim legalističkim žargonom dok prekriva seks srcedrapajućim apelima ljubavi ne samo da promašuje bit, nego kapitulira internaliziranom sramu, dopuštajući da naša tijela pate u mraku autocenzure. To škodi svim ljudima, bez obzira na spol, rod i seksualnu orijentaciju, a izrazito je destruktivno po LGBT zajednicu čija seksualnost je duboko oblikovana homofobnim nasiljem, sramom i samoprezirom. Tišina = smrt. Baš zato apeliram na to da počnemo otvoreno dijeliti što nas pali, zašto nas to pali, kako da se nosimo s tim, kako da ne osuđujemo jedni druge i kako, u konačnici, da se usprkos svemu tome dobro zabavimo, jer nakon svega što smo prošli zaslužujemo da nam seksualni život bude jebeni karneval. Ako treba – i burleska.

*

Dan nakon tog nesretnog druženja javio sam se prijatelju i rekao mu točno zašto su me njegovi komentari povrijedili. Ostao je zatečen vlastitim predrasudama. Otkrio je o sebi neke stvari koje mu se ne sviđaju – i to je dobro. Na kraju se iskreno ispričao. Za mene, pak, čitava večer nije bila više od trenutka slabosti, ali samo zato jer sam odavno pripremio teren, otvarajući se svojim prijateljima, dečkima i ljubavnicima. Ono najteže je uvijek bio otpor da to napravim, a ne sam čin verbaliziranja. Pokazati sram i dopustiti sebi biti ranjiv pred nekim tko te voli i prihvaća transformativno je iskustvo u kojem uz pomoć ljubavi suštinski mijenjamo vlastitu sliku o sebi. A kod mnogih LGBT ljudi ta slika je unakažena sramom – i to prvenstveno seksualnim sramom.

Licemjerje svijeta tjera nas da od sebe stvorimo višestruku ličnost. Jednu za posao, drugu za prijatelje, treću za roditelje, četvrtu za javnost, i tako dalje, i dalje, i dalje, dok se u potpunosti ne izgubimo u labirintu pretvaranja. Upravo je zato outanje najveći doprinos LGBT ljudi ljudskoj civilizaciji. Outanje nije samo iskaz istine o sebi, to je otpor jedne krhke individue nadmoćnim društvenim silama upregnutim da bi suzbile njenu prirodu. A priroda koja uspije prkositi takvoj sili dobiti će nevjerojatnu snagu i zamah. Outamo se da bismo prestali biti rascjepkani i neautentični te da postanemo cjeloviti i jedinstveni.

I to treba raditi stalno. Outanje nije jedan hrabar čin, već cjeloživotni proces u kojem neprekidno stremimo oslobođenju. Strah nije samo prepreka, već i putokaz. Sram je naš kompas. Ljubav i samoprihvaćanje vjetar su u naša jedra. Pa što onda čekamo – podignimo ih s ponosom!

*

Moje iskustvo je ograničeno. Upravo zato vas potičem – bez obzira na vaš spol, rod i seksualnu orijentaciju – da napravite iskorak u onoj mjeri u kojoj smatrate da možete i iskoristite ovu kolumnu da biste podijelili neku svoju priču, postavili pitanje ili predložili temu iz područja seksa i međuljudskih odnosa. Na prvom mjestu radi sebe samih, jer čin iskrene artikulacije svoje žudnje – kao i svega što joj stoji na putu – prvi je korak na putu k emancipaciji. A na drugom, radi svih onih koji možda imaju slična iskustva i probleme, a misle da su u njima usamljeni ili misle – a to je takva psihološka šteta – da s njima nešto ne valja. Ja nemam odgovore na sva pitanja, ali trudit ću se biti vam potpora i na temelju vaših iskustva započeti iskren i empatičan razgovor o seksu.

*Prenosimo s portala VoxFeminae

Oceni 5