Ako ste hrabri, pročitajte ovaj roman

Vrelina od 35 stupnjeva Celzijevih u drugoj polovici juna/lipnja uzima svoj danak pa sve nešto ne mogu.

Potres otprije, skoro će biti šest mjeseci, uzeo je svoj dugoročni i trajni danak, pa se pitam što je bitno, mora li se išta uopće, ne mora, svejedno ne znam što nas čeka sljedeće minute.

Zašto se uzaludno mučiti, raditi, znojiti se od rada i uza sve to još i potrošiti novac koji može imati znatno korisniju putanju, usmjerenu, recimo, prema nekom izdavaču koji bi mi, uz moju financijsku podršku, štampao zbirku od pedeset kratkih priča. Veliki i priznati književnik koji je prije deset mjeseci pogledao rukopis napisao je: Mislim da biste ove priče mirne duše i samouvjereno mogli ponuditi izdavačima. Duša i samouvjerenost me ne muče, ali izdavače muči mnoštvo rukopisa koji stižu na njihov stol.

I tako, u vremenu koje volim nazvati „prostor međuoblaka“, zaključujem kako ništa ne mogu.

Djelomično na odluku o nemoći utječe i knjiga „Redovnik koji je prodao svoj Ferrari“ koju mi je prije mjesec dana poklonila prijateljica iz Maribora. Robin Sharma piše o otkrivanju hrabrosti, ravnoteže, obilja i radosti. Poodavno sam pročitala i Bhagavad Gitu, pjesničko djelo u 18 pjevanja sa 700 strofa, autora Dvaipayana Vyasaija i nisam neznalica o dosezima misli i poruka upućenih s duhovnih visina prema običnim smrtnicima kojima dan uvijek i jedino ima dvadeset i četiri sata.

Šta da radim kad svejedno ne mogu podignuti dvije stotine kilograma, ni stotinu, pa ni pedeset; možda bi tijelo izdržalo nekih 20 bez većih posljedica, ali, tko mi garantira da drugi dan neću uočiti iščašen prst ili za mjesec dana neće iskočiti bruh.

Što ne mogu-ne mogu, prihvaćam i usvajam vlastitu poruku.

Onda uđem u Knjižnicu i čitaonicu gradića u kome živim, baš to prijepodne stigle nove knjige, još su u najlonu, čekaju otvaranje i naljepnice i pečate koji određuju da su od toga dana vlasništvo baš te Knjižnice. Međutim, hvatam se jedne, poznat mi je autor, kolegica na brzinu udara pečate na više stranica, mene zadužuje, knjiga stoji dan-dva, ne mogu samo tako nešto uzeti čitati a da mi ne odgovara mjesto, vrijeme, okolni uvjeti i psihičko stanje.

I okrene mi ta knjiga stvarnost za 180 stupnjeva!U cijelom svijetu omiljeni humanitarac i govornik Sharma savjetuje kako naći mir i smisao života u uvjetima koje si ne mogu a i ne želim priuštiti. Dakle, da sve ostavim, posao, dom, porodicu, prijatelje, odem živjeti među duhovno osviještene ljude koji nemaju nikakav konkretan zadatak nego sebi priskrbiti hranu a drugim ljudima razne oblike psihološke pomoći prodiranjem njih samih u njihovo unutrašnje i jedino sigurno Ja u kome su odgovori na sva pitanja. Ipak, ostaje neodgovoreno kako naći mir i spas kad nemaš stalni posao, a imaš porodicu, djecu, stare i bolesne roditelje, hrpu računa, obaveze koje ne možeš otpustiti odlukom ili pozitivnim razmišljanjem. Zato mi oduvijek nedostaje duhovni učitelj iz podneblja u kome živim, u kome slično živimo, i on i ja.

I odjednom ga nalazim u romanu Maratonac, a budući da je svojevrsni autobiografski zapis, pošteno je reći: nalazim ga u Nebojši Lujanoviću.

Škola za život, lekcija o željama i mogućnostima, slika čovjeka, karikatura onoga koji te ne razumije. Kad mi se odjednom učini da bih mogla podignuti tih nesretnih dvije stotine kilograma.

Čak i da je sve izmišljeno, bilo bi poučno, korisno i poticajno, djelovalo bi, utjecalo na tok misli a one bi možda pokrenule aktvnost. Ali, mojbože, sve je u romanu istinito, od prve rečenice: Sve je protiv tebe, do posljednje: Sam. Kao potpuno novi čovjek. Iskrenost do nevjerovanja da čovjek tako piše sam o sebi, ne želeći zatajiti nijedan strah, umanjiti značaj tjeskobi, poreći neuspjeh. On se, kao što kaže na početku romana, bori protiv života koji mu sam želi sve otežati, ali mu, u suštini, ništa ne može, jer je on, Nebojša Lujanović, odlučio da će sam sebi otežati život na puno gori i maštovitiji način, poručujući: ništa mi ne možeš, ipak sam, moj Živote, jači od tebe. I dokazuje to ne ispisivanjem mudrosti proizašlih iz mašte ili onih koje je možda čuo od starih produhovljenih učitelja, a ne, on to ne priznaje, on ima svoj put, svoje učenje, svoje pobjede i gubitke. Ostvarene najprije odlukom da počne trčati maraton, a onda i istrčavanjem tih famoznih 41.195 metara uglavnom za tri, tri i pol sata, i stizanjem na cilj, u stanju polusvijesti, kad na cilju dugo povraća „samo ljepljivu slinu koja ne silazi s usana“.

U romanu nalazimo Nebojšin doživljaj šest maratona: Plitvice; Ljubljana; Beč; Rim; München i Moskva. Ne saznajemo o kojim je godinama riječ, ali nas upoznaje s vremenskim uvjetim u tom i tom mjesecu, s terenom kroz koji se protrčava, kao i s brojem učesnika maratona a koji se kreće od 330 na Plitvičkom do 13 000 trkača na Moskovskom.

„S druge strane, na koju dospijevaju oni koji su išli do kraja, osjetit ćeš nešto jedinstveno. Bit ćeš sam s bogovima. Imat ćeš sve, iako će ti se činiti da nemaš ništa. Noći će gorjeti u vatri od slavlja. Njihova svjetlost i toplina slit će se u jedinstven trenutak. Nigdje nema ničega sličnog, nitko drugi ne može ništa takvo ni zamisliti. Taj trenutak …

To je jedina nagrada.

Kaže dobri stari Bukowski.“

Ima Nebojša Lujanović samo 40 godina i istrčanih petnaest i neki plus maraton. Između: obitelj, supruga, djeca, prije toga kojekakvi fizički poslovi, nakon završena dva fakulteta, još prije odlazak iz jednog i dolazak u drugi grad, pa u treći; unutar: prijatelji maratonci, različite i ni po čemu vidljive ljudske sudbine sve dok na neki način ne probiju na površinu, od uspjeha, teških bolesti, do konačnog kraja nekih s kojima se susreće, upoznaje, sprijateljuje.

Ne trči Lujanović maratone. On trči etape svoga života, onoga za koji kaže: Utrka će još biti. Lako za to. Ali, neće biti više dodatnih života.

Čovjek je stvoren da stvara, nepokolebljiv je životni credo ovoga čovjeka koji svoj Život vodi na uzici od kada trči maratone. To je jedina religija koju Lujanović priznaje i u tome je velik. Zato što ne zaziva nijednog od postojećih priznatih i novostvorenih božanstava, ne traži spas u klečanju i ljubljenu nijednog oltara, pravo je čudo i uživanje pročitati roman u kome nema mjesta ni zgusnutoj ni razvodnjenoj religiji, kad se ne spominju sveci ni jedne vjere koji će donijeti prosvjetljenje. Rijetkost je danas naići na suvremeni roman, priču ili pjesmu, na govornom prostoru koji međusobno razumijemo bez obzira kako ga politički nazivamo, a da nisu posvećeni nekoj svetoj osobi, stvarnoj ili izmišljenoj, tko bi to mogao tvrditi nakon više stoljeća njegovog eventualnog prohoda po zemaljskim prostranstvima. Da li je sveti taj i taj trčao maraton? I da li je uopće postojao?

Lujanović sebi ne dozvoljava bijeg u snishodljivost i slabost vjere i religije. To nije njegova trka. On hrabro podastire svoj život pred nepoznatog čitaoca, sve, od loma u samo jednoj rečenici, na početku sjećanja na Ljubljanski maraton: Neka ta kopilad piša po nečijem tuđem krevetu. … Tako su rekli kada su došli po ključ. … Prva zagrebačka adresa nakon što ste izbjegli iz Bosne bila je ona tetkina i njene obitelji. Bili su tvoji. A nisu. I tu nema više ni razočaranja. Svatko je uvijek sam. Nema tvojih. …

Ako ste hrabri, pročitajte roman Maratonac! Upoznajte Nebojšu Lujanovića! Bit će vam bliske njegove životne bitke. Sve odreda okončane sa jedan-nula za njega. Nešto ćete naučiti! Neće vam trebati guru koji vam dijeli savjete a ne zna ni tko ste ni gdje živite.

Ako niste hrabri… ima bogova i svetaca, uz njih je lakše jer nisu stvarni!