Takvi ljudi su moja inspiracija
Duga 06 S

Photo: Pexels

Aktivizam je jedna od osnovnih potvrda življenja autentičnog života

Pored toga, jednako tako, oduvijek sam istinski i najintimnije uživala u jednome – posmatrati kako hrabri aktivisti i aktivistice, pojedinci i pojedinke, iznalaze načine unutar svojih ličnih i profesionalnih habitusa. Vrlo dobro znam koliko je to izazovan posao – boriti se za pravdu.

Čini mi se, naime, da mi svakog dana, sve više i više, nedostaju ljudi sa jednom blagoslovljenom karakternom osobinom: osjećanje za pravednost. Ili, radije da preformuliram – ljutitim prezirom nepravde. Takvih ljudi je, rekla bih, sve manje. A nepravda je stoljećima teška konstanta. I ako sam u bilo šta u ovom životu čvrsto sigurna, to je činjenica da možemo biti spašeni samo i dok na svijetu postoje oni/e koji/e se bore za pravedniji, ravnopravniji, miropitljiviji i pošteniji život.

Možda za sebe baš i ne mogu reći da sam jedna od onih koje su rođene ispod sretne zvijezde, ne vjerujem da sam u životu obilato nagrađena srećom, ali ipak, ako sam i u čemu imala sreće, to je da budem okružena ljudima koji/e su neumorni u borbi za dostojanstveniji život svih nas.

Imala sam i imam, dakle, tu sreću da svjedočim kako nekolicina mojih savremenica i savremenika veoma precizno, ažurno i tačno promatra ovaj svijet i, što je još važnije, agilno reagira na njegove najokrutnije fenomene.

Takvi ljudi su moja inspiracija. Moja svijetla tačka. Moj vjetar u leđa.

Razmišljajući na tom tragu, nekoliko aktivista/ica mi je prošlo kroz glavu. A onda, na koncu, pomislila sam, na primjer, na neprekidnu snagu, borbu, pravednost i rad naše novinarke, aktivistice i urednice Kristine Ljevak.

Još kao brucošica književnosti, voljela sam biti na književnim i kulturnim događajima koje moderira Kristina Ljevak. Voljela sam slušati kako razgovara sa ljudima, kako čita i iščitava književnost i stvarnost oko nas. Naposljetku, od tada pa do dan-danas nezamislivo mi je da prođe i jedna sedmica da ne pročitan njen novi tekst ili se vratim nekom starom.

U međuvremenu, velim, imala sam tu sreću da surađujem sa Kristinom Ljevak, i svaki put bih se iznova čudila njenoj profesionalnosti, darovitosti, spretnosti i nečemu vrlo važnom – ljudskosti.

Svi/e imaju svoje uzore. Moji uzori su bile i ostale moje profesorice, književnice koje čitam, i na kraju krajeva, aktivistice i žene poput Kristine Ljevak.

Tim povodom, poželjela sam razgovarati sa Kristinom Ljevak o dvije teme koje sam, čini mi se, uvijek željela da je upitam. Prva se tiče njenog ličnog doživljaja i aktivizma uopšte, koliko se u toj samoj riječi identificira, te kako je tijekom svih ovih decenija gledala na svoj rad i angažman. Druga, ipak, tiče se toga koji su iz njene perspektive, najveći izazovi za LGBTI osobe danas. Pomislila sam da bi Kristina, kao i uvijek, jako lijepo mogla osjetiti, intuitivno i intelektualno, koji su to najveći izazovi trenutno pred nama, O svemu tome, Kristina Ljevak je govorila i odgovarala za naš portal.

Tako za početak, njena izjava povodom pitanja da podijeli iskustvo svog dugogodišnjeg aktivizma unutar novinarstva, uredničkih kuća ali i svakodnevnog života, jeste primjer toga kako, zapravo, aktivizam i borba postaju sastavni dio života, rada i svakodnevnice. Pa tako, na jednom mjestu, novinarka Ljevak govori kako je sav njen aktivizam proizišao iz toga što je naprosto samo radila svoj posao:

– Jedno vrijeme mi je bio veliki problem da se predstavljam kao novinarka, jer je profesija jako devalvirala. Onda sam postala urednica u izdavaštvu i vidjela da ima i gore.

Na tom tragu, danas imam blagu nelagodu kada me drugi/e oslovljavaju kao aktivisticu.

Aktivizam u mom doživljaju svijeta nikada nije podrazumijevao ličnu promociju nego istinsku borbu za prava obespravljenih. I mislim da je to imanentno generaciji rođenih od sedamdesete do osamdesete. Možda je i nekoj drugoj, ali ja se s ovom identifikujem.

Imam dojam da su danas stvari bitno drugačije, da je autoviktimizacija ljudi koji su privilegovani/e postala trend, ali to je već moj problem i svakako nije tema.

Moj aktivizam mi je dao mnogo više nego što sam ja eventualno pomogla obespravljenim. On je jedna od osnovnih potvrda življenja autentičnog života. Lakmus za sve odnose. Kome god smeta LGBTIQ+ uz moje ime, kao drugo prezime, taj/a neće biti pored mene.

Donio mi je prekrasne ljude, povjerenje i poštovanje na kojem sam neizmjerno zahvalna. Ali on je proistekao iz samo iz odgovornog odnosa prema vlastitoj profesiji. Svako može držati mikrofon i ako je to motiv za ulazak u novinarstvo, onda je bolje ne ulaziti. Vjerovala sam, i danas mislim isto, da novinarstvo ima jedino smisla ako pokušamo kamenčić na stijenama obespravljenosti pomjeriti. Hoću reći da se aktivizam skoro pa desio, dok sam “samo” radila svoj posao. Iz toga bismo mogli/e zaključiti da je svaka osoba koja odgovorno radi svoj posao,posebno u ovakvoj zemlji, aktivista/ica. To može biti i ona osoba za opštinskim šalterom, ako nam ne kaže da nam nedostaje još jedan papir.

I ja sam, zapravo, bliska ovom poimanju aktivizma. Vjerujem da uvijek mora biti tu. Uvijek i u svemu. Iznova se moramo učiti tome da odgovorno raditi svoj posao – jeste aktivizam. Ne prešutjeti – jeste aktivizam. Odbraniti kolegicu/kolegu, slučajnu prolaznicu i prolaznika – jeste aktivizam. Biti ljut na nepravdu i neravnopravnost – jeste aktivizam.

Naposljetku, govoreći o najvećim izazovima za LGBT osobe trenutno, Kristina Ljevak upravo ističe veoma bitnu činjenicu – da je svaki dan borba.

U to smo se bar svi/e mi LGBTIQ osobe, po stotinu puta uvjerili/e.

– Mislim da je svaki novi dan, i mogućnost da se preživi, u većini balkanskih zemalja, novi izazov za LGBTI osobe. U posljednje vrijeme sam se bavila analizom statusa branitelja/ica ljudskih prava u regiji, i svugdje je nažalost sve isto. Bilo da je riječ o evropskoj Hrvatskoj ili zemljama poput naše, koje nisu dio tog paketa. Svugdje se svaki iskorak u pravcu zalaganja za ljudska prava LGBTI osoba doživljava kao borba protiv „temeljnih porodičnih vrijednosti“ ili „izdaja vlastitog naroda“.

Ne mogu ni zamisliti kako su se LGBTI osobe osjećale nakon nedavnog napada u Banja Luci. Posebno one koje žive u malim gradovima, selima, raznim bosanskohercegovačkim nedođijama… Pitam se postoji li bilo šta što im može dati nadu da nije sve izgubljeno, i onda se sjetim šačice nas koji/e svojim djelovanjem to svakodnevno radimo. Upravo iz tog motiva, da LGBTI osobama kažemo da nisu sami/e. Može užasno obeshrabrujuće djelovati spoznaja da smo stalno na početku, ali mi veterani/ke pamtimo i gore dane, znamo da je stasala nova generacija ljudi i među LGBTI zajednicom i među aktivistima/cama, i da nema povratka ni zaustavljanja. Da će sve ovo što danas radimo, biti neko bolje sutra za one koji/e dolaze. To je ono što daje nadu u smisao svih naših borbi.

Sa nadom u bolje sutra, sa nadom da sve naše borbe imaju smisla, da svi naši intimni prelomi koje svakodnevno prolazimo nisu uzaludni, sa nadom da je naša autentičnost ono što će ohrabriti druge, a naša hrabrost ono što će obeshrabriti one koji/e bi da nas priguše – i ja nastavljam dalje kroz svoje svakodnevne izazove i borbe.

Sve je, naime, lakše kada nismo sami/e. Sve je lakše kada živimo u svijetu u kojem postoje aktivisti/ce, novinari/ke i napose, osobe poput Kristine Ljevak.

*Prenosimo s portala lgbt.ba

Oceni 5