Danas očito nije moj sretan dan
Cecce1

Photo: Tobias Zielony

Alaj je lijep ovaj svijet

Firma mi ne radi već tri mjeseca i trenutno je u nekoj čudnoj situaciji, nit' je živa, nit' je mrtva, kao priključena na aparate, održavaju joj vitalne funkcije, čekaju valjda pogodan trenutak da se sa što manje buke ti aparati isključe.

Bez obzira što ne radimo, ponekad moramo ipak svratiti do kancelarija, čisto forme radi, pa su tako i mene neki dan zvali da dođem upisat', pazi ovo, radne sate kolegama iz moje službe. Upisujući radne sate ljudima koji već neko vrijeme ne dolaze na posao, osjećaš se u najmanju ruku blesavo.

No, pošto je taj osjećaj ionako moje prirodno stanje, podnijela sam nekako. Firma mi se nalazi izvan Splita i na posao sam inače uvijek putovala autobusom koji je kupio sve radnike po gradu, ali sad kad firma ne radi nema ni autobusa. U vlastitom aranžmanu, stvar postaje komplicirana, moram promijeniti najmanje dva autobusa gradskog prometa za stići na odredište, i to mi predstavlja popriličnu tlaku.

Ipak, obaveze su obaveze, ako se od mene traži da dođem zbrojiti radne sate ljudima koji ne rade, onda ja to ozbiljno i savjesno izvršim, i nemam što pitati se o smislu cijelog poduhvata. Tako sam čekala autobus, i čekala i čekala, ali on nije dolazio. Pomalo me hvatala nervoza, počela sam Prometu spominjat neke uže članove familije; mislim, znam da u Splitu autobusi imaju poprilično... ležeran odnos prema redu vožnje, ali sat vremena čekanja je čak i za mene bilo previše. Srećom, tad mi je netko, tko me poznaje dovoljno da bi mu to palo na pamet, sms-om natuknuo da možda čekam autobus na krivoj stanici. Naravno, taj netko bio je u pravu.

Da skratim, u firmu sam stigla otprilike dva sata nakon što sam se uputila iz kuće, i time potukla svoj vlastiti rekord u uzaludnom čekanju pravog prometala na krivom mjestu. Što ću, nekad se tako zanesem.

Dok sam u firmi ispunjavala obrazac za radne sate, tjeskobno sam razmišljala o putu nazad, koliko će mi tek vremena trebati da se, po pasjoj vrućini, sa dva autobusa dokopam doma svoga, kadli dobijem poruku od prijateljice koja mi objavi da je u šopingu baš u trgovačkom centru preko puta moje firme, pa mogu lijepo s njom kući, i na kavu, naravno. Mojoj sreći nije bilo kraja!

Izašla sam iz firme razgaljena sretnim spletom okolnosti koji će me spasiti beskrajnog čekanja i drmusanja po autobusima, pa sam tako hodala skoro pocupkujući od sreće, i mašući svojom torbicom nimalo ženstveno, sa osmijehom na licu, sa jednom od onih mojih blentavih faca radnog naziva „Alaj-je-lijep-ovaj-svijet-ovdje-potok-ondje-cvijet“.

Iz suprotnog pravca je dolazio jedan automobil, na kojeg ne bi bila ni obratila pažnju, da se isti nije zaustavio, a šofer me kroz otvoreni prozor upitao:

-A imaš li čizme?

E sad, možda bi to bilo neobično pitanje nekome sa boljim smislom za realnost od mene, ali ja oduvijek živim u nekom svom paralelnom svijetu u kojem je sasvim normalno da te nepoznati vozač nepoznatog automobila usred sunčanog svibanjskog dana zaustavi sa pitanjem koje nema veze niti sa logikom niti sa vremenskim uvjetima a ponajmanje sa suvislim poretkom stvari u životu, pa ja automatski spustim pogled prema svojim stopalima u laganim ljetnim sandalama, te, utvrdivši stanje, pristojno odgovorim:

- Nemam.

Doduše, moram priznati da mi je kroz glavu panično prošla pomisao kako sam opet propustila neku društvenu akciju, tipa „Svjetski dan čizama“ ili „Obucite čizme i podržite studentske prosvjede“ ili „Navukli smo i mi čizme, bando lopovska!“, ili možda čak neku akciju onog trgovačkog centra, štajaznam, tipa „Svaki peti kupac koji uđe u centar u čizmama dobije bon od 500 kn!“.

Tip u automobilu zavrne očima, a ja posramljeno požalim što nisam ponijela proklete čizme bar u nekoj najlonskoj kesici, zlu ne trebalo, iako je praktički već počelo ljeto, kadli će on opet:

- A kako misliš preć' preko lokve? – i rukom pokaže nizbrdo, u pravcu trgovačkog centra.

Pogledam zbunjeno u smjeru njegove ispružene ruke, i ugledam, nasred ceste kojom trebam proći, ogromnu lokvetinu vode, dovoljno duboku da se u njoj udave i prisebniji od mene, a toliko široku da nije postojao način da ju se zaobiđe.

- O, ne! - pomislim očajno – sad ću još morati po magistrali klipsati do centra zaobilaznim putem, po suncu koje prži kako već prži u Splitu početkom ljeta, prokletstvo, danas očito nije moj sretan dan!

Tad onaj stvor iz auta, glasom koji nije trpio pogovora, objavi:

- Ok, ok, pričekaj, ja ću te prevesti preko lokve, samo da okrenem auto!

Ne vjerujući da se to stvarno događa, blenula sam u njega i pokorno čekala da okrene auto. Pomislim, u današnje vrijeme, kad ljudi gaze jedni preko drugih jer više nitko nikoga ne vidi, ne postoji čovjek koji će se brinuti kako će netko njemu posve nepoznat preći preko lokve, što dakle znači da dotični možda nije nevjerojatno ljubazan i plemenit ljudski stvor, nego najvjerojatnije neki odbjegli masovni ubojica ili još bolje, pardon, još gore, seksualni manijak, i da ću skončati svoj život kao njegova žrtva.

Bez obzira što mi je takva zlosutna misao prošla kroz glavu, znala sam da ću sjesti u to auto, jer mi je od pomisli da je čovjek masovni ubojica, još gora bila pomisao da on to nije, i da bi svojim odbijanjem obezvrijedila jedan trenutak savršene ljudske prisutnosti.

Kad je stao kraj mene i otvorio vrata, ušla sam bez oklijevanja, osmotrila ga, nije izgledao kao manijak, što ništa ne znači, ne izgledam ni ja kao da ispod kreveta držim max-tv i ostale t-comove pakete, jel'te, dakle, njegova fizionomija mi nije ništa otkrila, ali šta, pa ionako sam već ušla, što bude bit će, život je rizik.

Prošli smo lokvetinu, dovezao me do ulaza u trgovački centar, pogledao me nasmiješen, i rekao:

- Evo nas!

Promatrala sam ga zabezeknuto, i izlanula:

- Vi ste sigurno neki vanzemaljac?

- Hahaha, nisam, iako se često tako osjećam... a zašto to misliš?

- Pa, mislim, znate, u današnje vrijeme, kad nikoga nije briga za nikoga, kad kažu da možete i umrijeti na cesti a da nitko i ne primijeti... vi se brinete kako će neka vama potpuno nepoznata smušenjakinja preći preko lokve? Ako niste vanzemaljac, onda je meni danas sretan dan, i najbolje da odem odmah uplatiti loto!

Mislim da se smijao još dugo nakon što smo se pozdravili, a meni je ostao neobičan osjećaj da sam upravo doživjela vanzemaljsko iskustvo, kao da sam u stvari i dobila na lotu, a nisam čak ni uplatila listić... ili listić uplatimo samim rođenjem, ali dobitke, one koji ukazuju na ljepotu, jednostavno previdimo, jer ih tražimo na krivim stranama, kao što sam ja to jutro uporno, i nervirajući se, čekala autobus na krivoj stanici.

*Tekst je objavljen u e-novinama 2009. godine

Oceni 5