Prozor u svijet stripa
Alan Ford

Photo: Youtube

Alan Ford: Klavirski koncert

Glazbenici, sportaši, političari, umjetnici... Sasvim različite vrste ljudi po profesiji ali imaju jednu stvar zajedničku, nisu imuni na kritiku, pogotovo negativnu. Svaka kritika upućena nekome, bila ona pozitivna ili negativna, izaziva reakcije. Evo recimo kad dobijem pohvalu zbog mojih recenzija, ja sam zadovoljan i sretan, jer je to potvrda moga rada i truda. Ipak sam i ja samo čovjek od krvi i mesa i dozvoljavam si trunak bezazlene taštine, malo podizanja ega kroz pozitivne komentare i pohvale. Ali probajte mi popljuvati recenziju i brzo ćete se naći na optičkom ciljniku EMM 992. Lagani, izvježbani stisak okidača, jedan fino plasirani 7.62x51 posred čelenke i nema više negativne kritike.

Upravo je to Bunkerova ideja u ovoj priči, samo su u igri dva hica koja trebaju biti precizno upućena u svoje mete. I to ne pucanj u negativnu kritiku, već u nešto još gore. U kritičara potpuno ravnodušnog na vaše umjetničko stvaranje, kao da ne postojite, tek simfonija Eugenija Strudela skladana u samoći njegove neshvaćene umjetničke duše i ludilu koje ga polako obuzima. Simfonija poslana kritičaru na ocjenu, a bijednik se nije udostojio ni pogledati je. Kad smo već kod Strudela (naravno, primjećujete igranje riječima legendarnog Brixija, njemački der strudel - germanizam kojim se služimo za savijaču je štrudla), Magnus ga je nacrtao je po fizionomiji Beethovena; namrgođen, duge neukroćene kose, ali od njegove genijalnosti ni traga ni glasa.

I to je najluđi i najbolji dio ove priče, Strudel unajmljuje dva spretna atentatora, dva vrhunski uvježbana killera prema kojima su najpoznatiji i najozloglašeniji profesionalni ubojice male bebe, da izvrše pucanj u kritiku. Naravno da je spretan, vrhunski istreniran ubojica u stripu kao što je Alan Ford potpuno suprotno od svoga značenja, a takvih “profesionalaca“ bilo je napretek kroz serijal. Ali ova dva su doista posebna, bar po oružju koje koriste. Snajperska puška rastavljena u 332 dijela.

Kad smo već kod kritike, ne bi bilo loše da je Bunker usadio Strudelu i malu dozu samokritike, možda bi taj neshvaćeni umjetnički shvatio o kakvom se briljantnom životnom djelu radi. Evo ovako nekako zvuči to remek djelo: pling-plong-klong-bong, uz neizostavnu dreku mačke na samrti. Pucanj u prazno, baš kao i pokušaj dvojice atentatora. Bunker je ovom pričom odigrao malu majstoriju, pokušaj atentata na samoga sebe i kolege mu po Alanu Fordu, Magnusu. Genijalna ideja sa odličnom razradom radnje. Naravno, tu je grupa TNT sa svojim najboljim tajnim agentima Bobom Rockom i Alanom Fordom koji opet koriste taktiku vrhunskoga maskiranja, dok će Broj 1 i Sir Oliver, iz sigurne udaljenosti, među publikom, pratiti koncert, he, he, he. Vjerojatno će u vama izazvati salve smijeha orkestar gluhonijemih pod vodstvom Nevida Ćoronje, ali meni, kad sam pogledao u Supertalentu bend gluhih, više nije do smijeha i mogu im samo zapljeskati. Bravo Deaf Band Dlan.

Priča kao priča, obiluje Bunkerovim štosovima, duhovitim neverbalnim gegovima, kao i kritiziranje društva, ovdje bogatog i uštogljenog u skupim ložama, dok je malograđanština nagurana na hrpu i nema afiniteta za umjetnost, pa prva prepoznaje Strudelovu genijalnost i poseže za kritikom. U obliku uvreda, trulog povrća, jaja, smrdljivih cipela bačenih na pozornicu kojom dominira poludjeli Strudelov lik. Ili scene u bolnici kad Šef traži Jeremiju. Smijali smo se satiričnom Bunker/ Magnusovom prikazu ruševnih bolnica gdje se pacijenti bagerom razgrću, a ludi doktori i kirurzi ih sortiraju; ili groblje ili krematorij. Danas? Jado od ministra zdravstva zvani Kujundžić nedavno je izjavio, kada je javnost tražila da se pomogne djeci oboljeloj od spinalne mišićne atrofije kupovinom lijekova, da nijedna država nije dovoljno bogata da liječi sve.

Je li vam i dalje smiješno?

*Tekst prenosimo sa portala Stripovi.com uz dozvolu urednika

Oceni 5