"Angel's Breath": World music Milana Mladenovića
Jnaa 02 S

Photo: Zoran Trbović/XXZ

Album iz vremenske kapsule tempiran za 2020.

„Angel’s Breath“ kao da je uradak napravljen po nekom SF scenariju u kojem davno odaslana poruka dobiva na pravom značenju tek nakon što ponovno ugleda svjetlo dana u nekoj budućnosti. Bilo je već riječi na portalu o ovom albumu, no mene osobno proganja jedna misao kad god mu se vratim, a vraćam mu se često otkad je ponovno objavljen ovog proljeća. Također, svaki put kad mu se vratim kao da se na nekom unutarnjem brojaču doda jedan postotak ili promil za zaključak da je riječ o nečem najboljem što je Milan Mladenvić napravio, a ujedno nije moglo biti shvaćeno u pravom svjetlu u trenutku nastanka.

Evo, zašto mislim da je tako. Godina 1994. bila je možda i najturobnija ratna godina na Balkanu. Iz te perspektive gledano, rat je trajao već četvrtu godinu. Kao da je trajao oduvijek. Na vidiku se nije ni blizu naziralo njegovo razrješenje – kakvo god, jer su zaraćene strane bile ukopane svaka na svojoj poziciji i sve je nosilo karakteristiku nekih ratova iz povijesti kad se događalo da strane koje su zaratile nemaju mogućnosti i snage da rat i završe.

Objavljivati bilo kakav album u tom trenutku nije moglo imati baš previše odjeka, općenito gledano. U slučaju Milana Mladenovića apsolutno nije bio trenutak za nešto kao što je „Angel’s Breath“. Nasljeđe EKV-a bilo je tad ne stvar prošlosti, već stvar aktualnosti, a njegovo odmicanje od matičnog benda prije je u očima publike nosilo impuls pogubljenosti, nego kreiranja jednog novog umjetničkog fokusa. Hajmo reći da je albumu „zalijepljena etiketa“ antiratnog albuma, ponajviše zbog pjesme „Crv“ i da je s time stala svaka nova priča o njemu. Artistički antiratni izlet bez novih hitova i himni – glasio bi tadašnji kratki opis.

Mislim, naravno da je antiratni, bilo je to i tada odavno jasno s albumom „Dum dum“ EKV-a i projektom Rimtutituki u kojem je Milan sudjelovao. I prilikom reizdavanja je bio stavljen naglasak na to ‘antiratni’ i od strane izdavača, tj. Croatia Recordsa i od strane (prošle godine pokrenute) Zaklade Milan Mladenović koja je s hrvatskim diskografom ušla u zajednički projekt ponovnog aktualiziranja tog albuma. No ta ‘antiratnost’ samo je jedan mali detalj, a usuđujem se reći jedno od Milanovih stanja koje je dovelo do albuma kojeg je u Sao Paulu, u Brazilu snimio sa starim znancem Mitrom Subotićem Subom.

Povukao bih malo neobičnu paralelu s književnim klasikom „Stranac“ Alberta Camusa. „Angel’s Breath“ je rezultat glazbenog rada jednog ‘stranca’. Milan Mladenović je 1991. bio čovjek koji je izgubio svoju zemlju. Ona se raspala i sve što je ostalo od nje više nije nimalo podsjećalo na onu zemlju u kojoj je djelovao. Bio je stranac gdje god se nalazio, jednako nerazumljiv onima koji nisu znali njegov jezik i onima u vlastitoj sredini.

Za „Angel’s Breath“ otputovao je daleko. Gotovo predaleko da bi uopće osjećao pritisak poznate okoline, njene povijesti i mentaliteta. Otišao je u ‘dalek svijet’, upao u kipuću vrevu multimilijunskog megapolisa, poput nekog uvrnutog Burroughsovog junaka u interzoni. I tamo kao potpuni stranac doživio i prošlost i budućnost istovremeno. Jedino što je donio sa sobom iz dalekog zavičaja, bio je jezik kojim je govorio. Mogao je postati stranac i u umjetničkom smislu. Ništa ga nije vezivalo i nije osjećao breme slave i očekivanja s drugog kontinenta. Biti stranac nekad znači ponovo se roditi. Milan je to osjetio i krenuo za tom niti slobode, iako sloboda zna biti zeznuta stvar, jer sa sobom povlači niz odgovornosti.

No kako god bilo, s „Angel’s Breath“ ostavio je sve iza sebe i zajedno sa Subom se prepustio instinktu novog svijeta i nove okoline. Stranac, ali istovremeno i građanin svijeta u punom smislu tog značenja. Kao što sam napisao u uvodu, nisam siguran koliko bi taj album dobio na aktualnosti, samo da je objavljen prošle 2019. godine, kad je svijet još bio ‘normalan’. No ove prijelomne godine cijeloj planeti je izvučen tepih pod nogama. Sve što smo znali i običavali raditi više ne vrijedi. U neku ruku mnogi od nas su postali stranci i bez da su se maknuli iz svojih sredina jer su sve sredine postale strane ljudima.

S recentnom glazbom je pak situacija da ona još uvijek nosi odjeke bliske prošlosti. Evocira na normalnost koju smo imali, a mnogo od te recentne glazbe je i nastalo u tim uvjetima. Ali „Angel’s Breath“ tu dolazi kao album iz neposredne i i dalje nesređene budućnosti. To je album senzibilne duše koja godinama osjeća da nema tlo doma po nogama. To je album zbijenog i nemilosrdnog ritma, miješanja jezika, kakofonije zvukova i uspostavljanje komunikacije između glazbenika na način kako dotad nisu komunicirali – album na kojem jedan mali glas zaziva Boga na početku, a potom se prepušta kaosu, njegovom doživljavanju i dočaravanju.

„Angels’ Breath“ je prvi pravi world music album nekog ovdašnjeg autora u smislu da je nastao inspiraran svijetom u trenutku koji ga je zatekao, a ne kopanjem po kulturnoj zavičajnoj baštini. Da ne bi bilo zabune, donio je Mladenović sa sobom svoj ‘etno’, ali njegov ‘etno’ je bunt s beogradskog asfalta inficiran zvukom Amerike i Engleske. U Brazilu, postojbini sambe, on je samba svirače usmjerio na asfalt Sao Paula i samo to što pjeva na nama razumljivom jeziku čini nam ovaj ‘svjetski’ album razumljivim, a autoru ovih redaka neodoljivim.

„Angel’s Breath“ je dakle morao dočekati ovakav jedan trenutak da bi, usuđujem se reći, prasnuo u svom punom sjaju sematike, a da niti jednom ne pomislite da je produkt davne 1994. godine. Ne zvuče li proročanski stihovi: „ Ja sam dete planete, ja se osećam velikim dok spavam ovde pod mostom, dok jedem đubre sa kontejnera“? Jer to je taj današnji osjećaj, to je taj pomiješni ponos i strepnja koju donosi pjesma „Metak“. Na način kako Camusov „Stranac“ vodi radnju u smijeru da strancu slijedi kazna zbog drukčijosti, tako „Angel’s Breath“ od stihova „Metak mene neće“ jasno vodi do tog fatalnog metka u jednom savršeno koncepcijski posloženom umjetničkom univerzumu. A taj univerzum je nemir i srepnja, što zbog već načete ili izgubljene (pjesnikove) osobnosti u pokušaju građenja nove sudbine, što zbog izvjesnosti finalnog nestanka u apsurdu.

Gledano kroz rakurs stvaralaštva samog autora, faza u kojoj se Milan Mladenović zatekao s „Angel’s Breath“ jednako je udaljena od EKV-a koliko je EKV bio udaljen od Šarla akrobate, da ne kažem, Šarlo akrobata od Limunovog drveta. „Angel’s Breath“ je Mladenovićev memento, njegov requiem koji za razliku od svega drugog što je za života napravio treba gledati jednom drugom mjerom. U smislu da se može raspravljati koliko su iz današnje perspektive EKV i Šarlo odoljeli zubu vremena, ali po pitanju „Angel’s Breath“ gotovo nikako, jer bez obzira na godinu nastanka, čini se kako je njegovo vrijeme tek počelo s 2020., točno ovakvom kakva nam se svima dogodila. Upravo iz tog razloga ovaj album sve s pravom može smatrati ultimativnim Milanovim albumom, a Mitra Subotića Subu njegovim senzibilnim glazbenim suputnikom u rangu kakva je dugi niz godina bila i Margita Stefanović Magi.

*Prenosimo sa portala Ravno do dna

Oceni 5