Amanet za sjećanje budućih generacija

Bolja prošlost, uostalom kao i ona lošija, traje koliko i sjećanje, a sjećanje je često ono sve što imamo. Ovaj trenutak u sljedećem već je prošlost. Ali ako je neka prošlost ukoričena, i pri tom je dio kolektivne memorije jednog naroda ili, štoviše, više njih, onda  - kako je jednom drugim povodom nedavno rekao Zrinko Tutić - volio je ili ne, ne možeš je oprati sa sebe. Ili drukčije rečeno: ne možeš se praviti da nije postojala. Iako su se, na žalost, čitavi narodi s ovih nesretnih prostora trudili zaboravljati dijelove vlastite prošlosti, pa i odricati ih se, često samo zbog toga kako bi ugodili svojim kvazielitama, odnosno vlastodršcima. Pa čak i takve trivijalna ili nejaka prošlost, rekao bi netko, kakva je, i kakvu pamti, zabavna glazba. A baš na to nas podsjeća ukoričena „Bolja prošlost - prizori iz muzičkog života Jugoslavije 1940-1989“. Petra Lukovića, objavljena nekako u ovo vrijeme prije 30 godina.

Onda, kada je izašla, u glazbenim krugovima dočekana je sa znatiželjom, neki - poput moje malenkosti – dočekali su je s fanfarama. Njezini recenzenti, tada uvažavane ličnosti jugoslavenskog kulturnog miljea, Momo Kapor i Aleksandar Tijanić, visoko su ocijenili njene dosege. A propos trivijalnog i nejakog: „'Bolja prošlost' je (i) svojevrsna istorija bitke između Davida i Golijata – u kojoj krhka i preosetljiva muzika, korak po korak, pobeđuje dogmatičnog Golijata, koji na završetku bitke, pristaje čak i da uživa u njoj“, primijetit će Kapor. Aleksandar Tijanić je ustanovio: „To je skica iznutra jednog društva (...) Sve je tu vidljivo i jasno: politika kao estrada i estrada kao grana populističke politike.“ Ne čini li vam se to poznato? Dapače, Tijanić se s pozicije beskompromisnog spektatora pretvorio u zloslutnog vidovnjaka zaključivši: „Naravno, iz njegovi razgovora s junacima ovog miljea i njegovih sarkastičnih – i naizgled, uzgrednih komentara - vidljiva je matrica žestoke borbe za opstanak i paučinu totalitarističke manipulacije pod maskom apsolutne slobode izbora.“ Premda izrečena krajem desetljeća, koje je mnogim upućenima već slutilo na „danse macabre“, ne dijeleći istu obaviještenost i vizuru, činila mi se preuzetnom i rekao bih drskom, no svakako ravnom samodopadnosti svog komentatora. Opet, činjenica je da su se obojica pokazala analitičnima i prilično točnima u svojim lapidarnim osvrtima na Petrov opsežan rad.

Popularna glazba nije sama po sebi trivijalna i nejaka. Naprotiv, odavna smo i sami zaključili, otkriva nam se kao ogledalo društva. Ako nam je pak itko to na tako akribičan, istodobno dojmljivo izazovan i lepršavo zabavan način, dostojan najboljih majstora publicistike i posebno biografija, pokazao i dokazao, onda je to Petar Luković svojim prvim sveskom „Bolje prošlosti“. Kažem, prvim, jer nam je obećao i nastavak koji, još od tada prikupljenom dokumentacijom i obavljenim intervjuima, čeka u pripremi. Pero, vrijeme je da se krene!

U XXZ magazinu, na čijim se virtualnim stranicama već duže vrijeme obnavlja bogato ilustrirana i dotjerana „Bolja prošlost“, pročitao sam povodom rečene obljetnice nadahnutu posvetu Bojana Mušćeta i napomenu da posjeduje dva primjerka knjige kako bi mu u svakom trenutku bila pri ruci u njegovom životu na relaciji Rijeka – Zagreb. Ja ih imam čak tri! Ili preciznije, imao sam. Jedna mi je zagubljena, jednu sam posudio (ne znam više komu, znate kako to ide s godinama), a pored mene je, na dohvat ruke, ona jedna preostala bez koje zapravo ono što radim ne bi bilo moguće. Ako itko od profesionalaca u našoj glazbenoj industriji - pri tome mislim i na novonastale države - duguje Petru Lukoviću naklon do poda, onda sam to ja. Naime, njegova knjiga omogućila mi je komotnom, kakav jesam, da pišem o glazbi koju sam uređivao (i još uvijek uređujem) manje bilješke ili opsežne esejističke panorame nečije karijere ili nekog idioma, iz udobne perspektive vlastite radne sobe.

Njegovi intervjui s Marijom Kinelom, Dušanom Jakšićem, Lolom Novaković, Anicom Zubović, Karlom Metikošem, Mikijem Jevremovićem, Tomom Zdravkovićem, Kornelijem Kovačom, Borisom Bizetićem, Rajkom Dujmićem, Matom Došenom, Goranom Bregovićem ...brojni podaci o muzičkom životu jednoga Bojana Adamiča, Đorđa Marjanovića, Mile Bogdanovića, Radmile Karaklajić, Ivice Šerfezija, Čole, Vajte, Keme, Tereze, Nikice, Mihe, Cuneta.. pa čak i jednoga Miše, Arsena ili Gabi  - o kojima sam mislio da sve znam – pomogli su mi da razvijem poseban način pisanja koji se pozivao, uz službene muzičke enciklopedije i leksikone (na baš brojne!), na žive razgovore, foto dokumentaciju i lepršav, duhovit stil, Perine „Bolje prošlosti“.

Drugim riječima teško da bi moja „Tvornica glazbe“, kao kompilacija svih mojih uredničkih uradaka i mojih izleta na polju glazbene publicistike, ikada uspjela, a da pored mene nije u svakom trenutku bilo začudnih „usporednih životopisa“ modernog Plutarha, koji se zove Petar Luković. On je zaista poput Plutarha, koji je kroz prikaze života i karaktera slavnih likova grčke i rimske prošlosti gradio idealan lik antičkog čovjeka, pišući o zvijezdama iz oba tabora jugoslavenske popularne glazbe – narodnoga i pop - otkrivao lik homo balcanicusa s druge polovice 20. stoljeća.

Tko bi nam o tomu govorio, kako bismo se sjećali da nemamo „Bolje prošlosti“? Kako bismo našu djecu sjećali naših sjećanja?

U oskarovskom, izazovnom „Interstellaru“, „Međuzvjezdanom“, glavni lik govoreći o budućnosti i roditeljskoj ljubavi, i zapravo roditeljskoj zadaći, kaže: „Mi smo ovdje da budemo sjećanje na našu djecu“.

Glasoviti Blood Sweat and Tears su za naslov svog nastupnog albuma 1968. uzeli stih Williama Wordswortha „Child Is Father of the Man“ (modificirano u „Child Is Father to The Man“).

Isto su napravili dvije godine prije Beach Boysi za skladbu na nedovršenom LP-ju „Smile“ (objavljenu tek 2004. na Wilsonovom 5. studijskom albumu „Brian Wilson Presents Smile“), a Freudov nauk o ulozi adolescencije u formiranju čovjeka koristio je također izreku „dijete je čovjekov otac“.

Kažu da je Napoleon, valjda pokušavajući skinuti odgovornost sa sebe, ustvrdio: „Budućnost djece majčino je djelo“. Odavno znamo da je budućnost djece, naše djelo. Kako je Zrinko već rekao: „Htjeli to priznati ili ne, ne možemo takvo što sprati sa sebe!“

„Bolja prošlost - prizori iz muzičkog života Jugoslavije“ sjećaju nas i uče, htjeli to priznati ili ne, neka ih ovako ukoričene ostavimo u amanet - kako su to Moody Blues točno prije 50 godina poručili - „To Our Children's Children's Children“.