Interna kladionica
Oscar pokr

Photo: Skynews

And the Oscar goes to...

Prvo i osnovno, uslijed globalne pandemije ove se godine dodjela nagrada nije održala u veljači kao što bog zapovijeda, već je pomaknuta na 26. travnja. Kakav će biti format nagrade još nije sasvim poznato, no kako se ne očekuje da će se situacija s Covidom smiriti do tada, vjerojatno će to biti neki hibridni model sličan onom s nedavne dodjele Zlatnih globusa: nešto raje u losanđeleskom kazalištu Dolby, ostali kod kuće preko Zooma, Skype-a i sličnih virtualnih radosti preko kojih će nam sipati mudrosti iz svojih dobitničkih govora zahvale.

Drugo, prošlogodišnja produkcija definitivno je bila slaba. Većina kina u svijetu nije radila, a ona koja su radila jedva su preživljavala radeći smanjenim kapacitetom; studiji su većinu planiranih velikih naslova prebacili za ovu godinu ili odgodili za tko zna kada; filmski festivali prebacili su se online, a publika je tamo već godinama. Većina filmova tako je ove godine svoju premijeru imala na online platformama koje su doslovno procvjetale. Kad pogledate koliko filmova dolazi od streaming servisa poput Netflixa, zavrti vam se u glavi. Neki blockbusteri istovremeno se prikazuju i u kinima i na streaming platformama i to prilično dobro funkcionira, a jedini žanr koji se pokazao otpornim na pandemiju su – crtići. Jebiga, klince ne možete držati kao psa na lancu 24 sata, morate im dati barem malo ventila da se ispušu, pa kad su druge opcije ograničene ili nepostojeće, zbuksate ih u auto i pravac najbliži multipleks.

Ozbiljni oskarovski kandidati najčešće nisu blockbusteri, njima nagrada može pomoći da privuku više gledatelja, no takve su nagrade više pitanje prestiža. Budu li filmovi sa streaming platformi postigli veliki uspjeh na ovogodišnjoj dodjeli, to će tim platformama dosta dići perje i pokazati im da se i na tom polju mogu nositi s major filmskim studijima. U svakom slučaju, filmski krajolik stubokom se mijenja pred našim očima, ništa više neće biti kao što je bilo prije, a ovogodišnja dodjela Oscara mogla bi biti dokaz toj tvrdnji. Pa da krenemo…

Najbolji film

Obično je deset kandidata u ovoj najvažnijoj kategoriji, ove godine ih je osam što vam dosta govori o tome kakva pustinja je prošle godine vladala u filmskom svijetu. Od tih osam, nekima tu doista nije mjesto: očajno loš film “Promising Young Woman” Emerald Fennell u bilo kojoj godini ne bi došao ni na puškomet do nominacije, a kamoli još uhvatio nominacije za najbolji film, redateljicu, originalni scenarij i najbolju glavnu žensku ulogu, kao ni precijenjeni i dosadni „Minari“ američkog redatelja korejskog podrijetla Lee Isaaca Chunga, „Parazit“ za siromašne, kojeg sam dva puta počeo gledati i nisam niti jednom došao do kraja.

Najviše nominacija ima drama Davida Finchera “Mank” u Netflixovoj produkciji, čak deset, uključujući najbolji film, najboljeg redatelja, najboljeg glavnog glumca i najbolju sporednu glumicu. Hoće li išta od toga osvojiti? Sumnjam. Predug i na trenutke zamoran crno bijeli film je klasično art-farty djelo za sladokusce i filmske poznavatelje i to doista mislim: kroz film se probija toliko stvarnih ličnosti iz svijeta filma da morate biti hodajuća enciklopedija da uopće skontate tko tu koga jer se Fincher ne trudi previše pojašnjavati vam. “Sound of Metal” Dariusa Mardera i “The Father” Floriana Zellera veće šanse imaju u glumačkim kategorijama, The Trial of the Chicago 7” veterana Aarona Sorkina snimljen po stvarnim događajima vezano uz nemire povodom konvencije Demokratske stranke 1968. nema veliki potencijal, kao ni „Judas and the Black Messiah“ Shaka Kinga koji je svoje mjesto među najboljima zaslužio više zahvaljujući trenutnom političkom trenutku i Black Lives Matter pokretu.

I kad se prašina slegne, tko nam je ostao? “Nomadland” Chloé Zhao, definitivno najbolji iz cijele ove grupe, sjajna sporogoruća priča o životu modernih nomada koji umjesto u kućama žive na cesti, vozeći se i spavajući u kamperima ili rekreacijskim vozilima. Cijela jedna rastuća supkultura modernih nomada koji se sele s jednog na drugo mjesto ovisno o promjeni klime u pravim komunama upečatljiv je, snažan i topao film za koji smatram da će osvojiti kipić i da ga zaslužuje osvojiti.

Najbolji redatelj/ica

Iako posljednjih godina nagrade za najbolji film i najbolju režiju ne idu u iste ruke, ove godine mislim da će Chloé Zhao pokoriti konkurenciju Thomasa Vinterberga za danski hit „Another Round“, Davida Finchera, Lee Isaac Chunga i Emerald Fennell. Razlog: prvo, žena je. Drugo, Azijatkinja je, a to se posebno gleda u današnjem svijetu isforsirane političke korektnosti. I treće, što možda također igra neku ulogu, sjajno je režirala „Nomadland“, ali kad su Oscari vodili računa o kvaliteti, hajde molim vas, imate sto godina a pričate gluposti. Inače, Zhao je prva Azijatkinja ikada nominirana u ovoj kategoriji, plus ove godine po prvi put se dogodilo da su dvije žene nominirane za najbolju režiju. I to je razlog zašto je Emerald Fennell tu upala iako to, po pravdi i pravici, uopće ne zaslužuje. Umjesto nje, mogli su ubaciti Reginu King za povijesnu dramu „One Night in Miami“.

Najbolja glavna glumica

Frances McDormand je sila prirode, čak i kad nastupa pod ručnom, no mislim da neće biti hat tricka i njezinog trećeg Oscara. Mislim da će glumačke nagrade ove godine otići našoj crnoj braći i sestrama jer će Akademija htjeti pokazati da je svjesna događanja oko nas. Zato smatram da će se prava borba voditi između Viole Davis za „Ma Rainey’s Black Bottom“ i Andre Day za „The United States v. Billie Holiday“. Jedna od njih će nagradu gotovo sigurno dobiti, osim ako se glasovi ne rascijepe pa McDormand pokupi vrhnje. Moj izbor bila bi Davisica, no Dayica ih je sve nadjebala na dodjeli Zlatnih globusa pa se prometnula u favorita. Inače, ovo je prvi put u povijesti da se u toj kategoriji nalaze dvije glumice koje portretiraju stvarne ličnosti iz svijeta glazbe. „Ma Rainey’s Black Bottom“ sam recenzirao, a recenzija „The United States v. Billie Holiday“ stiže uskoro, samo što nije…

Najbolji glavni glumac

Tu nema mnogo diskusije: Chadwick Boseman za film „Ma Rainey’s Black Bottom“ jer je: a) crnac i b) pokojnik. Đe ćeš bolje kombinacije od toga? I zaslužio ju je svojom strastvenom izvedbom u filmu koji jest nazvan po Ma Rainey, ali on je glavni lik, srce i duša tog filma. Obavezno ošacujte i Riza Ahmeda koji je fenomenalan u filmu „Sound of Metal“ o bubnjaru rock benda koji iznenada izgubi sluh pa se mora privikavati na novi život; Akademija inače voli nagrađivati uloge invalidnih i hendikepiranih osoba, no na ljestvici oskarovskih vrijednosti smrt je jača od tjelesnog oštećenja. Anthony Hopkins ima dovoljno nagrada za dva života, Steven Yeun je u „Minariju“ pokazao da se konačno odmakao od uloge Glenna u seriji „The Walking Dead“, dok će Gary Oldman po običaju opet popušiti maunu. Neće ga, da ga jebeš…

Najbolja sporedna glumica

Iako Akademija voli nagrađivati veterane, ponekad i za manje impresivne uloge kao nagradu za minuli rad, nekako nisam siguran da će odabrati Glenn Close za film „Hillbilly Elegy“. Žena ima sedam nominacija i sve su bile ćorak, a čini mi se da bi i ove godine mogla tužno gledati kako joj nagradu ispred nosa odnosi Olivia Colman za ulogu u filmu „The Father“. Colmanica jaše na valu života jer je svjetsku slavu stekla serijom „Broadchurch“, a 2019. dobila je kipića za glavnu ulogu u filmu „Miljenica“. Iznenadilo bi me da nagradu dobiju Maria Bakalova za drugi nastavak „Borata“,  Amanda Seyfried za „Manka“ ili Youn Yuh-Jung za „Minari“.

Najbolji sporedni glumac

I dok kod sporednih glumica nismo imali nijednu Afroamerikanku, u kategoriji sporednog glumca imamo čak trojicu: Daniel Kaluuya („Judas and the Black Messiah“), Leslie Odom Jr. („One Night in Miami“) i Lakeith Stanfield (također „Judas and the Black Messiah“, što se rijetko događa). Od te trojice, najviše šanse dajem Kaluuya-ju ali ali, zar se ovaj dečko šali, ovdje bi moglo doći do žešće raspodjele glasova tako da kao prikrivenog favorita ipak vidim Sachu Barona Cohena ali ne za „Borata 2“ već za sjajnu ulogu aktivista hipi pokreta Abbieja Hoffmana u filmu „The Trail of the Chicago7“. Jedan sasvim drugačiji, ozbiljan Cohen koji zaslužuje odnijeti kipić. Možda je umjesto Paula Racija nominiran trebao biti veteran David Straithairn, ali „Nomadland“ će i bez njega osvojiti svojih par kipića.

Najbolji originalni scenarij

Zanimljivo, film o tome kako je nastao scenarij za klasik Orsona Wellesa „Građanin Kane“ („Mank“) uopće nije nominiran u ovoj kategoriji, dok se „Nomadland“ natječe u kategoriji najboljeg adaptiranog scenarija. To znači da je ovo polje sasvim otvoreno i tu bi mogli profitirati svi ovi filmovi („Judas and the Black Messiah“, „Minari“, „Promising Young Woman“, „Sound of Metal“ i „The Trial of the Chicago 7“), pogotovo ako popuše u onim važnijim kategorijama. Ovdje se radije ne bih kladio jer pravog favorita nema – hoće li nagrada otići ženi, crnoputoj ekipi, korejskoj ekipi, povijesnoj drami… Bumo vidjeli.

Najbolji strani film

Evo jedne nama posebno zanimljive kategorije jer se tu natječu i naši susjedi Bosanci, odnosno „Quo Vadis, Aida?“ Jasmile Žbanić. Jednom im je već uspjelo osvojiti Oscara za film „Ničija zemlja“ Danisa Tanovića prije točno 20 godina, a hoće li grom udariti drugi put na isto mjesto, to je pitanje. Film je doista dobar, no imam dojam da BiH kinematografija nikako da se oslobodi te svoje opsesije stradalništvom u ratovima 90-ih i pitanje je koliko dugo to može uspješno prodavati svijetu. Potpuna je suprotnost danski feel-good film „Another Round“ Thomasa Winterberga čiji je glavni prodajni adut glavna uloga etabliranog holivudaša Madsa Mikkelsena, no prednost bih ipak dao rumunjskom dokumentarcu „Collective“ Alexandera Nanaua, koji se bavi grupom istraživačkih novinara koji su razotkrili gustu mrežu korupcije i prevara u tamošnjem javnom zdravstvu. Film koji trebate pogledati (ima ga na platformama, s titlovima) jer ima toliko puno sličnosti sa zemljom Dembelijom Hrvatskom. Obzirom da je „Collective“ gotovo siguran dobitnik Oscara za dugometražni dokumentarac, možda ga ovdje preskoče, pa nagrada ode Winterbergu ili Žbanićki.

Najbolja originalna pjesma i najbolja originalna glazba

Završavam ovaj pregled onim čime se kao bavim pa bih trebao biti dobar prognozer, međutim kad se samo sjetim kakva sranja posljednjih godina dobivaju Oscare u glazbenim kategorijama, bilo kakva prognoza ovdje je nemoguća. Favoriti kod originalne pjesme su H.E.R. i “Fight For You” (iz „Judas and the Black Messiah“) i Leslie Odom Jr sa “Speak Now” (iz „One Night in Miami“) zbog boje kože, a i možda kao utješnu nagradu ako ih glasači zaobiđu u glavnim kategorijama. Kod najboljeg soundtracka favoriti su Trent Reznor i Atticus Ross za film „Soul“, plus uradili su i glazbu za film „Mank“ pa imaju dvostruku nominaciju. Ne dođe li do podjele glasova, „Soul“ će pobijediti, u suprotnom sve je otvoreno.

I eto, to su neka moja razmišljanja o ovogodišnjim Oscarima. Naravno, iznenađenja su uvijek moguća, novonormalne okolnosti mogle bi utjecati i na novonormalne odluke o nagradama, no nekako mislim da je glasačko tijelo Akademije ipak krdo, a krdo funkcionira po nekim pravilima koja se teško i rijetko mijenjaju. Stoga, sačekajmo još mjesec dana pa tko živ tko mrtav…

*Prenosimo sa autorovog bloga

Oceni 5