Anđeo je došao po svoje
čeka nas podsmeh večnosti
kako da sačuvam tu dragocenu sagorelu mahovinu prolaznosti
to srce našeg srca
na visoravnima gde se život i tišina slivaju ujedno
topla je topla magla na santama minuta
od kojih su satkani i plen i senka naša
još koji čas samo i novi buljuci krvi biće ledeni dah samo
nije na meni da vitlam tim sečivima poruge
da sudim, da sudim taj dim što se vitla nad
krovovima
sebične te nade
taj čičak jadnog trajanja
jalovu sreću tu iza spuštenih zavesa
bistra jesen otiče sokacima, anđeo je došao po svoje
jer šta sam to bio hteo
šta sam to toliko bio nepovratno naumio, do đavola
nesvarena grumen detinjstva
puko iverje mladosti
zamke pevanja
otrcani grč života
reke dremaju i svedoče meke barke oblaka koje promiču
varke plavetnila
o guste trave leta, o žita uspavanke
da brujim, da brojim još do vrtoglavice
i da se uspavam opet
a šta je tražila smešna mušica nemira
pauk bdenja na vetrometini
u svetlosti oluje začinjen otkos snova
anđeo je došao po svoje, ađeo i slep i gluv i mutav
anđeo je došao po svoje, i ja znam šta hoće
sve je pred tim nalogom pustoš i glib i smeće
prošlosti
jednostavno treba ustati i poći za njim bez reči i bez povratka