Anđeo kuge lebdi nad vašim krovovima

No gdje su jedni vidjeli apstrakciju, drugi su vidjeli istinu. Konac prvoga mjeseca kuge bijaše pomračen izrazitim pogoršanjem epidemije i žestokom propovijedi Oca Panelouxa, isusovca, koji je ono bio pritekao u pomoć starome Michelu u početku njegove bolesti. Otac Paneloux bio se istakao kao marljiv suradnik glasila Zemljopisnog društva u Oranu gdje su njegova epigrafska istraživanja veoma zapažena i cijenjena. No stekao je veći broj slušalaca nego što bi mogao steći kao specijalist, održavši ciklus predavanja o suvremenom individualizmu. U njima je ustao u obranu beskompromisnoga kršćanstva koje osuđuje i modernu slobodoumnost i opskurantizam prošlih vjekova. Tom prilikom nije se žacao da svome slušateljstvu skreše u brk razne neugodne stvari. Odatle i njegova reputacija.

Potkraj toga mjeseca crkvene su vlasti našega grada odučile zapodjeti borbu protiv kuge svojim vlastitim sredstvima, organizirajući tjedan skupnih pobožnosti, odnosno javnih molitava. Te manifestacije pobožnosti, zaključit će se u nedjelju svečanom službom božjom posvećenom svetom Roku, kužnome svecu. Tom prilikom zatražiše od oca Panelouxa da uzme riječ i progovori narodu. Evo, četrnaest dana što se otkinuo od svojih radova o sv. Augustinu i afričkoj crkvi kojima je postigao zasebno mjesto u svome redu. Od prirode žestok i strastven, odlučno se prihvatio zadatka koji mu je povjeren. Davno prije te propovijedi u gradu se o tom govorilo; njome je donekle obilježen i važan datum u povijesti toga razdoblja.

U tjednu pobožnosti sudjelovalo je brojno općinstvo. Ne što bi u normalno doba stanovnici Orana bili naročito pobožni. Tako je, na primjer, nedjeljom prije podne kupanje u moru ozbiljno konkuriralo službi božjoj. A nije ih prosvijetlio ni Duh sveti da bi se na brzinu obratili. No grad je bio zatvoren, lučka zona zabranjena, pa se ljudi nisu mogli više kupati. Osim toga njihovo je duševno stanje bilo sasvim osobito: oni se, doduše, nisu pomirili s čudnim i neviđenim događajima koji su se na njih oborili, ali se nisu mogli oteti dojmu da se nešto doista promijenilo. Mnogi se ipak nadahu još uvijek da će epidemija prestati i da će biti pošteđeni oni i njihove obitelji. Premda tome nisu ni smatrali da su na išta obvezani. Za njih je kuga bila neugodna gošća koja će jednoga dana morati da ode, naprosto zato što je došla. Bili su prestrašeni, ali nisu bili očajni; nije još kucnuo čas kad će uvidjeti da je kuga oblik i sadržaj njihova života; kad će zaboraviti egzistenciju koju su do pojave kuge mogli provoditi.

Ukratko rečeno, oni su čekali. Što se tiče religije, kao i mnogih drugih pitanja, kuga je njihovu duhu dala poseban smjer, pa su bili jednako daleko od nehaja i od zanosa, a njihovo držanje moglo bi se označiti dosta dobro izrazom »objektivnost«. Većina onih koji su sudjelovali u molitvenom tjednu, prihvatili bi zacijelo riječi, kojima je pred dr. Rieuxom jedan od vjernika označio situaciju: »To nikako ne može nauditi.« Tarrou koji je zabilježio u svoje zapise da Kinezi u takvoj prilici udaraju u tamburin da bi svirkom udobrovoljili genija kuge, dodao je da nije moguće ustanoviti je li se tamburin pokazao djelotvorniji od profilaktičkih mjera. Dodao je još da to pitanje ne može biti riješeno dok nismo obaviješteni o nekom geniju kuge, znajući da postoji, pa naše neznanje o toj važnoj točki čini jalovima sve nazore koje bismo o toj stvari mogli imati.

Katedrala našega grada bila je, dakle, puna vjernika i to svakoga dana u tjednu. U početku su mnogi stanovnici zaostajali u vrtovima koji se pružaju pred crkvenim trijemom, među palmama i mogranjima. Tu su slušali zazivanja i molitve što se slijevahu na ulicu poput plime. No malo-pomalo, povodeći se za primjerom, ti se slušaoci odlučiše da uđu i da se bojažljivim glasom priključe odgovorima prisutnih vjernika. A u nedjelju nagrnulo je silno mnoštvo u crkvene lađe, tako da su neki morali ostati pred ulazom, dok su se drugi popeli kojekuda. Sinoć se nebo bilo naoblačilo, a sada je lijevala kiša. Vonj tamjana i mokrih tkanina lebdio je u katedrali kad se Otac Paneloux uspeo na propovjedaonicu.

Bio je srednjeg stasa, ali plećat. Kad se naslonio na rub propovjedaonice i stisnuo drvenu ogradu svojim ručetinama, razabrao si samo glomaznu crnu spodobu, a na vrhu dvije mrlje njegovih obraza što se rumene pod željeznim naočalama. Imao je snažan, strastan glas koji je daleko nosio, a kad je nasrnuo na slušateljstvo, jednom jedinom rečenicom, žestoko, odsječeno: »Braćo moja, vi ste u nevolji; braćo moja, vi ste je zaslužili«, slušateljstvo se ustalasalo sve do maloga trga pred crkvom.

Ono što je slijedilo nije - logično uzevši - bilo u skladu s tim patetičnim uvodom. Tek nastavak besjede otkrio je našim sugrađanima da je, spretnim govorničkim postupkom, propovjednik dao temu čitave svoje propovijedi, postupajući kao čovjek koji hoće nekoga mlatnuti. Odmah nakon te rečenice on je citirao tekst ishoda iz Egipta da bi zatim rekao:

»Prvi put kad se ta pokora javlja u povijesti, javlja se zato da bi pogodila neprijatelje Božje. Faraon se protivio vječnim ciljevima, a kuga ga je prisilila da poklekne. Od početka povijesti Božja pedepsa* obara ohole i slijepe, sileći ih da pokleknu pred Njim. Razmislite o tom i kleknite.«

Kiša je vani lijevala udvojenom snagom, a ta posljednja fraza, izrečena u dubokoj tišini koju je pljuštanje kiše o prozorska stakla učinilo još dubljom, odjeknula je tako snažno da se nekoliko slušalaca, nakon kratkog krzmanja, spustilo sa svojih stolica na klecalo. Drugi pomisliše da se moraju povesti za njihovim primjerom, tako da se - sve malo-pomalo – našao doskora čitav auditorij na koljenima, a da je pritom zaškripalo samo nekoliko stolica. Paneloux se nato uspravi, duboko udahnu i nastavi, podižući sve više glas: »Ako je danas kuga bacila oko na vas, onda to znači da je kucnuo čas kada se valja zamisliti. Pravednici se toga ne trebaju da plaše, ali grešnici imaju razloga da dršću. U golemoj žitnici svijeta nesmiljeno će mlatilo Božje mlatiti ljudsko žito, dok pljeva ne bude odijeljena od zrnja. Bit će više pljeve nego zrnja, više zvanih nego odabranih, a nesreću tu Bog nije htio. Odviše se dugo svijet sporazumijevao sa zlom, odviše se dugo pouzdavao u božansko milosrđe. Dosta je bilo da se pokaješ, sve bijaše dopušteno. A svatko je držao da je kajanje laka stvar. Kada dođe hora, sigurno će se pokajati. A dotle, pusti maha svojim prohtjevima, jer je to najjednostavnije; za ostalo će se pobrinuti božansko milosrđe. Tako, dakle, nije moglo potrajati. Bogu koji je tako dugo nagibao nad ovaj grad svoje milostivo lice dodijalo je čekanje; razočarao se u svojoj vječnoj nadi pa je okrenuo svoj pogled. Lišeni Božje svjetlosti, nađosmo se zadugo u tminama kuge!«

U dvorani netko zafrkta kao nestrpljiv konj. Nakon kratke stanke časni otac nastavi tišim glasom: »Čitamo u Zlatnoj legendi (Legenda aurea) da je u doba langobardskog kralja Humberta Italiju poharala tako strašna kuga da živi jedva dostajahu da pokopaju mrtve, a ta je kuga bjesnjela najjače u Rimu i Paviji. Tada se pojavi dobar anđeo, tako da su ga svi mogli vidjeti, a dao je naloge zlom anđelu koji je nosio lovačku kijaču; koliko bi puta udario u kuću, toliko bi mrtvih iznijeli napolje.«

Tu je Paneloux pružio svoje kratke ruke prema crkvenom trgu, kao da pokazuje nešto što se događa iza pokretne kišne zavjese: »Braćo moja«, reče odrješito, »takav se ubitačni lov danas lovi po našim ulicama. Gledajte ga, anđela kuge! Lijep je poput Lucifera, a blistav i zamamljiv kao samo zlo. Evo ga gdje lebdi nad vašim krovovima, držeći u desnici rumenu kijaču sa željeznim šiljkom, dok ljevicom pokazuje na jednu od vaših kuća. Možda je baš u tom trenutku pružio prst svoj prema vašim vratima; možda toga trenutka kuga ulazi, sjeda u vašu sobu i čeka na vaš povratak. Tu je, strpljiva i pažljiva, a sigurna i neminovna kao poredak svijeta. Ruku koju će vam pružiti ne može otkloniti nikakva sila zemaljska, pa ni - upamtite dobro -isprazno ljudsko znanje. I mlaćeni na krvavom gumnu boli, vi ćete biti odbačeni s pljevom«.

Tu je govornik ponovo prihvatio patetičku usporedbu mlatila i potanje je razradio. Dočarao je golemu drvenu gredu kako se vrti i obrće nad gradom, kako udara gdje stigne, kako se uzdiže okrvavljena, razbacujući zatim krv i ljudsku bol »za sjetvu koja će proklijati za žetvu istine«,

Na koncu tog dugog perioda otac Paneloux stade: kosa mu je spala na čelo, čitavo mu je tijelo drhtalo, a ruke su to drhtanje prenijele na propovjedaonicu. Onda nastavi muklije, ali glasom tužitelja: »Da, došlo je vrijeme da se zamislimo. Vi ste držali da je dosta ako posjetite Boga nedjeljom, da biste ostale dane bili slobodni. Držali ste da ćete, kleknuvši jedan ili dva puta, naplatiti svoj grešni nehaj. Ali Bog nije mlakonja. Ti povremeni i rijetki dodiri nedostajahu njegovoj proždrljivoj nježnosti. Htio je da budete uza nj dulje vremena, tako vas on ljubi, to je njegov način, a to je i jedini način ljubavi. I zato. je, pošto mu dozlogrdi čekanje, dao da vas posjeti ova pokora koja je posjetila sve gradove grijeha otkako je svijeta i vijeka. Sada znate da je to grijeh, kao što su to saznali Kain i djeca njegova, oni prije potopa, oni u Sodomi i Gomori, faraon i Job, a tako i svi prokletnici. A poput njih gledajte i vi bića i stvari novim pogledom, otkako je ovaj grad zatvorio svoje zidine oko vas i kuge. Sada konačno znate da valja prijeći na bitno.«

Vlažni je vjetar sada prodirao u crkvene lađe, a plamenovi se nagnuše i svijeće stadoše pucketati. Gusti zadah, u kojem se miješao vosak svijeća s kašljanjem i kihanjem, podiže se do oca Panelouxa koji - vrativši se okretno glavnoj misli (tako okretno da je time pobudio opće priznanje) - nastavi mirnim glasom: »Mnogi između vas, ja to znam, pitaju se zacijelo: što zapravo hoću i na što vas hoću navesti. Hoću vas navesti na istinu; hoću vas naučiti da se radujete unatoč svemu što sam kazao. Nije više vrijeme kad je dobar savjet ili bratski poticaj mogao poslužiti da vas privede dobru. Danas je istina zapovijed. A put spasenja pokazuje vam krvavo koplje koje vas navraća na nj. Tu se, braćo moja, očituje na djelu Božje milosrđe, koje stavlja u svaku stvar i dobro, i zlo, srdžbu i smilovanje, kugu i spas. Sama ta pokora koja vas ranjava, muči i ubija, pridiže vas i kazuje vam put.«

»Nekoć su davno«, nastavljao je propovjednik, »abesinski kršćani vidjeli u kugi djelotvorno sredstvo božanskog iskona da postignu vječnost. Oni koji nisu bili zaraženi, zamatali bi se u kužne ponjave e da bi što sigurnije umrli. Ta bijesna težnja za spasenjem nije, zacijelo, preporučljiva. Ona otkriva žaljenja vrijednu naglost koja je veoma bliska oholosti. Nama se ne smije više žuriti nego što se žuri Bogu, a sve što hoće da ubrza nepromjenljiv red što ga je On ustanovio jednom zavazda, dovodi do hereze. No i taj primjer nosi pouku. Nas koji smo prosvjećeniji Bog uči da bismo cijenili onu divnu svjetlost koja je na dnu svake patnje. Ta svjetlost obasjava sutonske staze koje vode otkupljenju. U njoj se očituje božanska volja koja lasno i sigurno - pretvara zlo u dobro. I danas ponovo ona nas vodi kroz smrtne krikove i tjeskobe, vodi nas prema onoj šutnji koja je bitna, prema načelu svega života. Evo, braćo moja, neizmjerne utjehe koju vam htjedoh donijeti da ne biste ponijeli odavle samo riječi koje kažnjavaju nego i riječ koja smiruje.«

Osjećalo se da je Paneloux završio. Vani je kiša prestala. Svjetlo što ga je na trg izlijevalo nebo na kom se voda pomiješala sa suncem bilo je sada pomlađeno. Iz ulice dopirahu glasovi, čulo se kako klize kola, sav govor grada koji se budi. Slušaoci pokupiše diskretno svoje stvari, a žamor razlaza bio je prigušen. Časni je otac ipak još progovorio i rekao da je - pokazavši božansko podrijetlo kuge i kazneni karakter toga zla - završio svoje izlaganje, pa se neće na koncu poslužiti rječitošću koja bi bila neumjesna s obzirom na predmet koji je doista tragičan. Drži da je sve jasno svima. Samo bi još podsjetio da je prigodom velike kuge u Marseilleu, kroničar Mathieu Marais požalio što je gurnut u pakao, živeći tako bez pomoći i nade ikakve. No Mathieu Marais bijaše slijep! Otac Paneloux nije nikada osjetio tako jako kao danas božansku pomoć i kršćansku nadu, kojima se svatko može okoristiti. On se ufa, bilo kako mu drago, da će usprkos užasu ovih dana i leleku umirućih, naši sugrađani uputiti nebu jedinu riječ koja je kršćanska, a znači ljubav. Ostalo će učiniti Bog.

*Pedepsa (grč.) - kazna.

*Odlomak iz romana “Kuga”; preveo s francuskog Ivo Hergešić