Anđeo smrti

Ti

tako visoka

i nježna od glave do nogu

Sitni učinci vjetra

ispisani su u zvjezdanim šarama

na tvome čelu

i na naličju tvojih podatljivih ruku

Srebreni nokat na brončanoj puti

Svježi trag sporog hodočašća

prema Meki tvojih bedara

do tvoje jasnoće kao od zvona

o iščupati tu zvonjavu.

Otkinuti se od tla

i podići se

poput stabljike koju spram zemlje vuče

jedino izobilje korijenja

poviše tvojih čvorastih koljena

poviše granja

suha i bez ptica sa tvojih nogu.

Otvoriti se široko

i opet zatvoriti

poput tvojih praznih dlanova

iscrtkanih križevima i crtama

Vinuti se

a zatim se opet priljubiti

uz tvoje slabine

iz užeta kako bih pio iz punih vedara

sa dna toga hladnog bunara

Rastvoriti se

opet se sklupčati

kao dvije tvoje oble dojke

što krvlju prskaju tvoje dragulje

crvene oblake

na uškama otkinutim sa tvojih ušesa

Stakleni ormar krcat hranom i pićem

tvoj trbuh

skladište ruševno od raznovrsnih mirisa

bokovi tvoji

pronicljiva živost sagaje

tvoj jezik

bezdan mesa i zraka

izložen vucima

hrtovima užitka

ta tvoja usta

Ružičasta rak-rana

koja u miru tvojih bokova gradi

svu tvoju muku

Križ naših očiju Križ naših ruku

Usta širom rastvorena između uzvišenog i niskog

Stinute kapi oluja Vatre što pište

i oštri šiljci tvojih zuba

ogledaju se u tjesnacima tvojega glasa

Tko me je ljubio od neba do zemlje

reče

nema zašto da se sada plaši sunca

I neće se nikada više plašiti sunca

tko me ljubio odozgo do dolje.

*Prevod Božo Kukolja