Anegdota o tankoj crvenoj liniji

Vrhovni komandant, figura oko koje se na rock-sceni okretalo i mjerilo sve, i nadolje i nagore, i prije, i tijekom i poslije njegove vladavine; kojeg se voljelo toplo i mrzilo gorko, s primalnom energijom, ogovaralo i obogotvaralo, u njegovom Sarajevu i u cijeloj Jugoslaviji, kako onda tako i danas (amen). Po ambicijama, autorskim, a bogme i komercijalnim, nit je koga bilo niti će vjerojatno biti da bi ih postavio toliko visoko i onda ih ostvario – i to, što kažu Englezi, s dividendama.

Ako je ovo s vrhovnim komandantom šala i hiperbola, bar je po tome istinito što je, kako god se stvari okretale, ljudi i trendovi dolazili i odlazili, kakve god pravio ploče i muziku, uvijek i jedino ostajao zaista na vrhu – netko oko koga se ne može obići, bez koga i bez čijeg se utjecaja, više ili manje vidljivog, ne može, sviđalo se to ljudima ili ne. Njemu ni rat ništa nije mogao – štoviše, za to je vrijeme, kao da ono sve nije bilo dovoljno, postao i svjetski poznat, jedini zapravo, i do te mjere etabliran da se više ne mora ni bojati da bi se to još moglo promijeniti.

Čovjek iznenađenja, neočekivanih manevara, kao da je uvijek bio korak ispred drugih, čak i kad je slijedio trendove znao ih je iskoristiti da se oni poslije, prigrljeni, po njemu mjere, ili da se bar vidi da je stavio nogu u štok vrata, da ne može ništa proći bez njega. Bio je, kao što je i sad, naprosto brži od drugih, dalekovidniji, lukaviji svakako. Jedna beskrajna inteligencija i netransparentnost vlastitih motiva izbijala je iz svake izgovorene rečenice, ako ne uvijek iz djela. Uostalom, bio je prvi i jedini intelektualac i biznismen naše scene. Neuhvatljiv u svakom smislu.

Nije me trebalo čuditi onda, evo se smijem danas, da sam naletio na njega isto tako neočekivano, bez mogućnosti da se pripremim.

Moj beogradski prijatelj i kolega iz vojničkog benda, godinama je ravnao velikim orkestrom s kojim je ovaj Sarajlija, kako bi Peca Popović rekao, zaludeo svet, ali nisam se htio gurati i koristiti tu, odjednom nastalu, „blizinu“. Kad su prvi put imali koncert ovdje u Amsterdamu, prijatelj i ja družili smo se kao i svaki put, sve dok mu nije zazvonio telefon.

Zove ga šef. Izgubio se u centru i ne zna naći put do hotela. Kažem, pitaj ga šta vidi oko sebe.

„Željezničku stanicu“.

„Reci mu da smo na pet minuta od tamo.“

I tako smo se upoznali: ona čuvena mladolikost, fizionomija ista, nepromijenjena tolike godine, malo me zatekla ovako iz blizine. Pogled procjenjivanja, oštar, kao policijski, fiksira te prvo, pa tek onda osmijeh. Sve je od tada, međutim, postalo zbunjujuće, do zamagljenosti, i šibalo mi je sto pitanja, najlogičnijih, koja su me zbunjivala još više s obzirom na to što je uslijedilo.

Mogao je zvati na sto mjesta, iste bi se sekunde slali auti da ga pokupe gdje god bio; mogao je, jednostavnije, uzeti taksi. Mi smo se, međutim, popeli u tramvaj. U sredini, na zglobu, stajali smo tako jednog sunčanog jesenjeg dana nas trojica, a meni se činilo da haluciniram na trenutke, zbunjenost me bila potpuno zalila. Rutinirano je otišao do vozača i uredno kupio tri karte. U Amsterdamu tada nije bilo kontrole u javnom prijevozu, pa moj prijatelj, frajerišući se malo, reče da nije trebao, jer „ko će da nas vidi“.

 „Pusti“, odgovorio je, kroz stisnuta usta, jedva čujno; i inače, primijetio sam, govorio je onako kako je Momo Kapor jednom opisao socijalističke moćnike, tiho i mrmljavo, sebi u bradu, svakako da ga ne razumiješ dobro pa ili moraš pitati još jednom šta je rekao ili prešutjeti, što čovjeka odmah dovede u podređeni položaj.

„Znaš kakvi smo. Samo nam to još treba.“

Iz ove male pukotine u stijeni, naslutio se u sekundi čitav klanac u pozadini – o uvidu, o osjećaju za realnost, o tome što smo i kakva nam je, „bivšima“, reputacija. To je bila mala lekcija o pragmatičnosti i realitetu, tim više iznenađujuća budući nitko ne bi pomislio da s onakve pozicije, iz pretpostavljene kule od slonovače – rada, skladanja, studija, najboljih koncertnih dvorana, susretanja sa svjetskim izvođačima i javnim ličnostima – ima uopće sekunde vremena za bavljenje ovakvim svakodnevicama s tužnim i sramotnim implikacijama po nas, za taj, bez obzira na podjele, vječni i uporni kolektivitet, bratstvo po sirotinji i prevari, po muljanju.

Sjetio sam se kako su ga neki zvali Titom, s pozitivnim i negativnim tonom jednako. Bilo je tu nečega: poznavanje naroda u njegovoj realnoj, stvarnoj slici, a u isto vrijeme bivanje sto milja iznad. Biti moćan, i to bez arogancije i bez prezira, baviti se stvaranjem nečega trajnog, što će ostati, a svejedno i još uvijek pripadati tom narodu, jer je familija takva kakva ti je zapala, nemaš druge, i ako uzimaš najbolje od nje, ne znači da si slijep spram najgoreg.

Otpratili smo ga, otišao je bez pozdrava, što je mene uvrijedilo („jalijaš ostaje jalijaš!“), ali me zato dan kasnije, pred trijumfalan koncert, toplo dočekao, sastavivši tako u cjelinu drugu polu iz gornje usporedbe o njegovoj psihologiji sličnoj političaru i moćniku – malo ti spusti bez obaziranja, dadne ti cold shoulder, kako kažu Englezi, a onda popravi drugi put, srdačno i s datom ti važnošću (pravom ili hinjenom), tako da se osjetiš dobro.

Kasnije, razmišljajući o tom po svemu neobičnom susretu, vraćajući se na zbunjujuće iskustvo (kad smo mislili da nas, nakon svega, više ništa ne može zbuniti), shvatio sam da mi prija ta sitna anegdota, da mi je saveznik na delikatnom nivou. U njoj je bila potvrda stečenog što su nam protekle godine donijele: učenje, spoznaja o sebi i o svijetu, valjda i zrelost i, usudimo li se reći, malo mudrosti?

Pronalaženje, nakon što smo katapultirani nemilosrdno iz domaje, svoga mjesta pod suncem, stvarnog, materijalnog, gdje se čovjek osjeća komotno, i simboličnog, gdje se pravi kontekst za postojanje i, jednako važno, za rad, što je jedino moguće tu gdje smo obojica, vani, van zemlje iz koje smo došli, kako god se zvala i kako god se sad zove.

I, rekla mi je anegdota nešto o tankoj (crvenoj?) liniji, tajnoj vezi između zdravlja, zdrave pameti, jedva sačuvane i, kako će se vidjeti, stalne opasnosti od ludila, kojeg smo izgleda zaobišli.

* Tekst „Pobjednik, ili o mudrosti“ iz knjige „Tajne veze“ objavljujemo s dozvolom autora